Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5685/14 (B. D.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Opća zabrana diskriminacije
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5685/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5685/14, rješavajući apelaciju Branislava Dragutinovića na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Branislava Dragutinovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 160568 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 160568 13 Rs od 20. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branislav Dragutinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 160568 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 160568 13 Rs od 20. januara 2014. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i Centra za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje invalida a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 2. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni sud je 23. novembra 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok su Okružni sud i tuženi odgovore dostavili 9. novembra 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 160568 13 Rs od 20. januara 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud poništi kao nezakonito Rješenje tuženog broj 2863/12 od 13. novembra 2012. godine i Odluku Nadzornog odbora tuženog broj 3361/12 NO od 20. decembra 2012. godine, te da se apelant vrati na rad, na poslove i radne zadatke koje je obavljao ranije ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.

6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant podnio tužbu tom sudu 11. januara 2013. godine radi zaštite prava iz radnog odnosa. Istaknuto je da je apelant u tužbi naveo da smatra da je odluka o prestanku radnog odnosa nezakonita, dok je u završnom izlaganju pred sudom dodao da nisu cijenjene njegove stručne sposobnosti, te da je u skladu sa obrazloženjem spornog rješenja ono doneseno na bazi samo jednog dokumenta - mišljenja nalaza Zavoda za medicinu rada i sporta RS - Služba medicine rada (u daljnjem tekstu: Zavod za medicinu rada) sa propustom koji se ogleda u pravu radnika na otpremninu, u konačnom predlažući da sud usvoji tužbeni zahtjev, a tuženog obaveže na naknadu troškova postupka.

7. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u uzajamnoj povezanosti, Osnovni sud je u skladu sa odredbom člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog na osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 26. aprila 2012. godine, na radnom mjestu „recepcionar“. Dalje je utvrđeno da je apelant zasnovao radni odnos kao invalid sa 100% invalidnosti. Nadalje je utvrđeno da je izvještajem o izvršenom periodičnom medicinskom pregledu Zavoda za medicinu rada od 20. jula 2012. godine konstatovano da apelant nije zdravstveno sposoban za rad na radnom mjestu „recepcionar“, odnosno da kod apelanta postoje patološka stanja koja predstavljaju kontraindikaciju za rad na predmetnom radnom mjestu i da ne postoje oštećenja zdravlja uzrokovana profesionalnim rizicima. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tuženi na sjednici Nadzornog odbora od 15. oktobra 2012. godine donio zaključak da su lica koja je Zavod za medicinu rada ocijenio nesposobnim za rad na određenom radnom mjestu dužna u roku od sedam dana otvoriti bolovanje i dostaviti dokaz porodičnog ljekara da su pokrenuli proceduru ocjene radne sposobnosti kod organa vještačenja Fonda PIORS. Navedenim zaključkom je takođe bilo utvrđeno da će onima koji ne donesu traženi dokaz po isteku navedenog roka biti raskinut radni odnos jer je to teža povreda radne obaveze. Dalje je utvrđeno da apelant nije dostavio dokaz da se obratio nadležnom ljekaru s ciljem pribavljanja dokumentacije za ocjenu radne sposobnosti pred nadležnim organom vještačenja Fonda PIORS.

8. Osnovni sud je u obrazloženju odluke dalje istakao da je tuženi donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelanta 13. novembra 2012. godine na osnovu odredbe člana 126 stav 1 tačka 3 Zakona o radu - prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZOR) budući da apelant, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati obaveze iz ugovora o radu, niti mu se može obezbijediti odgovarajući posao, odnosno obezbijediti stručna prekvalifikacija za novo zanimanje jer je kod istog izgubljena funkcionalna sposobnost. Dalje je istaknuto da je apelantov prigovor protiv predmetnog rješenja odbio Nadzorni odbor tuženog odlukom od 20. decembra 2012. godine. Saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke Osnovni sud je utvrdio da se apelant u ostavljenom roku nije obratio nadležnom Zavodu medicine rada tvrdeći da ga je spriječio direktor, a da se lično smatra sposobnim za rad na radnom mjestu „recepcionara“.

9. Osnovni sud je, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, zaključio da su osporene odluke tuženog zakonite i da su donesene na osnovu člana 126 stav 1 tačka 3 ZOR. Takođe je istakao da je stavom 2 citirane odredbe definisano da otkaz ugovora o radu na navedeni način poslodavac može dati radniku ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao, te da ocjenjivanje radne sposobnosti prema odredbi člana 102 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) vrše organi vještačenja Fonda PIO. Izvedenim dokazima je utvrđeno da je tuženi, u skladu sa zakonskim ovlašćenjima, uputio apelanta na ocjenu radne sposobnosti, ne osporavajući njegovu stručnu sposobnost. Dalje se navodi da apelantova stručna sposobnost nije bila predmet ocjene poslodavca, već njegova radna sposobnost za rad kod tuženog na spomenutom radnom mjestu.

10. Osnovni sud je, s obzirom na to da je predmet tužbenog zahtjeva odluka o otkazu ugovora o radu, koja nije bazirana na učinjenoj težoj povredi radne obaveze, te je teret dokazivanja u toj parnici bio na apelantu, zaključio da apelant nije dokazao da je tuženi kao poslodavac bio u mogućnosti da mu obezbijedi drugo odgovarajuće radno mjesto. Kako dalje navodi Osnovni sud, utvrđeno je da je apelant, prema izvještaju o izvršenom periodičnom ljekarskom pregledu, ocijenjen nesposobnim za rad na radnom mjestu „recepcionar“, da se apelant nije odazvao na obavezni pregled pred organom vještačenja, te da nije utvrđena preostala radna sposobnost koja bi u smislu odredbe čl. 108, 109 i 110 Zakona o PIO za poslodavca predstavljala obavezu preduzimanja odgovarajućih mjera u smislu preraspoređivanja radnika na drugo radno mjesto u skladu s preostalom radnom sposobnošću i sl. Stoga, kako zaključuje Osnovni sud, medicinska dokumentacija i isprava o ocjeni ljekara o nesposobnosti za rad predstavlja javnu ispravu i za poslodavca pouzdan dokaz o utvrđenoj konstataciji, dok je apelant imao mogućnost da obavljanjem pregleda pred organom vještačenja Fonda PIO pobije ocjenu prvostepene ljekarske komisije, što u ostavljenom roku nesporno nije učinio.

11. Prema mišljenju Osnovnog suda, apelantovo pozivanje na zaključak Vlade RS od 26. juna 2009. godine kao osnova za uspjeh u ovoj parnici nema uticaja na presuđenje. Tačno je da zaključak Vlade RS predstavlja intenciju zaustavljanja daljih otkazivanja ugovora o radu licima sa invaliditetom. Međutim, takva smjernica se može odnositi na namjeru poslodavca da smanji broj radnika kada su u pitanju ekonomski, organizacioni i tehnološki razlozi, ali ne i u situaciji kada je osnov otkaza ugovora o radu gubitak radne sposobnosti radnika ili teža povreda radne obaveze. Primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7 u vezi sa članom 123 ZPP, apelant nije dokazao navode da u ostavljenom roku nije uspio da se odazove na pregled pred organima vještačenja Fonda PIO zbog činjenice da mu je prije toga uručena odluka o prestanku radnog odnosa. Konačno, s obzirom na to da pravna posljedica donošenja nezakonite odluke poslodavca podrazumijeva pravo radnika na potpunu reintegraciju, te kako je utvrđeno da je odluka o prestanku radnog odnosa zakonita, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za vraćanje na rad na poslove i radne zadatke koje je obavljao kod tuženog, odnosno na poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 160568 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

13. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci naveo pogrešne razloge za prestanak radnog odnosa zbog gubitka radne sposobnosti budući da navedeni razlog može uslijediti samo nakon obavljanja vještačenja kod nadležne komisije Fonda PIO, koji je isključivo nadležan za utvrđivanje gubitka radne sposobnosti.

14. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci pravilno izvršio razgraničenje razloga za prestanak radnog odnosa iz člana 126 stav 1 tačka 3 ZOR. Kod činjenice da je u pobijanoj odluci o otkazu ugovora o radu od strane tuženog navedeno da apelantu prestaje radni odnos zato što, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu, to, prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da se prema razlozima istaknutim u odgovoru na tužbu i dokazima koje je tuženi izveo u toku prvostepenog postupka u konkretnom slučaju može govoriti da je tuženi apelantu otkazao ugovor o radu zbog radne sposobnosti, odnosno da s obzirom na radnu sposobnost ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu.

15. Kod nesporne činjenice da je apelant invalidno lice, koji svoja prava, pored odredaba ZOR kao opšteg propisa, crpi i iz odredaba Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanja invalida, te da je u vrijeme zasnivanja radnog odnosa imao procenat invalidnosti od 100%, to je, prema stavu Okružnog suda, tuženi kao poslodavac na osnovu odredbe člana 6 stav 3 predmetnog zakona imao ovlašćenje da podnese inicijativu za podnošenje zahtjeva za pokretanje postupka utvrđivanja invaliditeta i smanjene radne sposobnosti zaposlenih lica. Pored poslodavca, za pokretanje inicijative za ocjenu radne sposobnosti na osnovu iste zakonske odredbe nadležan je i doktor medicine primarne zdravstvene zaštite, a takva nadležnost postoji na osnovu odredbe člana 63 Zakona o zdravstvenoj zaštiti i od strane Zavoda medicine rada. Dakle, Zavod za medicinu rada je bio nadležan da vrši ocjenu zdravstvene sposobnosti radnika na radu i da iskoristi zakonsko ovlašćenje da ga, s obzirom na zdravstvenu sposobnost radnika na radu, uputi na ocjenu radne sposobnosti s ciljem zaštite i očuvanja zdravlja radnika kao jednog od ciljeva u koju svrhu je i ustanovljen. U konkretnom slučaju, nadležni ljekar specijalista medicine rada je kod apelanta konstatovao zdravstvenu nesposobnost za rad, pa s obzirom na to da se radi o specifičnom stanju apelanta kao invalidnog lica, kod njega nije postojala indikacija za privremenu nesposobnost za rad u vidu korišćenja bolovanja i daljnjeg liječenja, već se radi o takvom stanju invalidnog lica prema kojem, s obzirom na svoja svojstva, prema ocjeni nadležnog ljekara medicine rada, nije sposoban za rad na poslovima na koje je raspoređen.

16. U konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu iz gore navedenih razloga, nemogućnost ispunjavanja obaveza iz ugovora o radu, apelant, kako navodi Okružni sud, u postupku interne zaštite, kao ni u sudskom postupku nije osporio, odnosno nije dokazao suprotno. Naime, nakon ocjene od strane ljekara specijaliste medicine rada o zdravstvenoj nesposobnosti apelanta i upućene inicijative od strane tuženog, na ocjenjivanje i ostvarivanje apelantovih prava u skladu sa odredbama Zakona o PIO, apelant nije iskoristio zakonsku mogućnost da pred nadležnim organom vještačenja Fonda PIO dokaže suprotno. Okružni sud je naveo da je apelant primljen kod tuženog u radni odnos kao invalidno lice, odnosno preuzet kao invalidno lice od Zavoda distrofičara a.d. Banjaluka, a što znači da ga je tuženi mogao rasporediti samo na poslove koje bi apelant mogao izvršavati s obzirom na svoje radne sposobnosti. Tuženi je iznio razloge u pobijanim odlukama, da ne raspolaže radnim mjestom na koje bi apelant mogao biti raspoređen, a nasuprot tome, teret dokaza je bio na apelantu da dokaže da ga je tuženi mogao rasporediti na drugo radno mjesto.

17. U odnosu na žalbene navode da otkazom ugovora o radu apelantu nije obezbijeđeno pravo na otpremninu u skladu sa članom 141 ZOR, Okružni sud je naveo da je, prema stanju prvostepenog spisa, apelant bio radnik Zavoda distrofičara a.d. Banjaluka, nad kojim je otvoren stečaj, čiju imovinu je u postupku stečaja kupila Vlada RS. Dalje je navedeno da je Vlada RS osnivač tuženog koji je, prema zaključcima Vlade RS, preuzeo radnike koji su u momentu otvaranja stečaja nad Zavodom za distrofičare a.d. Banjaluka bili u radnom odnosu kod njega. Kako je, prema navodima iz odluke o otkazu ugovora o radu, apelant s tuženim 26. aprila 2012. godine zaključio ugovor o radu (mada ne postoji ugovor o radu kao dokaz u spisu) kao novim pravnim subjektom, pa kako u vrijeme otkaza on kod tuženog nije imao nijednu godinu radnog staža, Okružni sud je zaključio da mu stoga, shodno članu 141 stav 1 ZOR, ne pripada pravo na otpremninu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, zatim pravo na opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, član 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, član 5 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i član 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U veoma iscrpnim navodima apelacije apelant je istakao da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer nisu cijenjene njegove stručne sposobnosti, a samo rješenje je doneseno samo na bazi jednog dokumenta - mišljenja i nalaza Zavoda za medicinu rada. Smatra da izvještaj o izvršenom periodičnom pregledu ne može da predstavlja dokaz kojim se može potvrditi ili osporiti činjenica stručne sposobnosti radnika koja je, u konkretnom slučaju, navedena kao jedan od razloga za raskid ugovora o radu. Apelant se pozvao na zaključak Vlade RS od 26. juna 2009. godine koji, prema apelantovom mišljenju, suprotno tretira radno-pravni status invalidnih lica u odnosu na tuženog koji je donio rješenje o otkazu ugovora o radu za apelanta. Dalje je istakao da su redovni sudovi pogrešno primijenili odredbe ZOR, odredbe Zakona o PIO i odredbe Opšteg kolektivnog ugovora („Službeni glasnik RS“ broj 40/10). Naveo je da su sudovi pogrešno primijenili član 126 stav 1 tačka 3 ZOR, konstatujući da je apelantu prestao radni odnos zato što, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati svoje obaveze iz ugovora o radu. Takođe je istakao da je tuženi nezakonito raskinuo ugovor o radu apelanta, pozivajući se na periodične ljekarske preglede na koje je apelant nezakonito upućivan jer nije postojao pravilnik, odnosno opšti akt tuženog o takvim pregledima. Apelant ističe da tuženi nije poštovao Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju invalida. Prema apelantovom mišljenju, redovni sudovi su takođe propustili da mu dosude otpremninu koju predviđa ZOR prilikom otkaza ugovora o radu. Dalje je naveo da je diskriminisan od strane tuženog i to na osnovu svoje invalidnosti. Pored toga, istakao je da je u istom vremenskom periodu rješenja o otkazu ugovora o radu dobilo šest radnika invalida (među kojima je i apelant), mahom hrvatske nacionalnosti.

b) Odgovor na apelaciju

19. Okružni sud je u odgovoru naveo da su apelantovi navodi o povredi njegovih ustavnih prava neosnovani, pa sud ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane suda prilikom donošenja predmetne presude.

20. U odgovoru Osnovnog suda se navodi da je nakon provedenog prvostepenog postupka donesena zakonita odluka. Razloge za donošenje takve odluke sud je dao u obrazloženju odluke. Prvostepena odluka donesena je nepristrasno, a na osnovu dokaza iznesenih tokom postupka i na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja, uz primjenu relevantnih odredbi materijalnog prava. S tim u vezi, Osnovni sud smatra da tokom postupka nije došlo do kršenja prava navedenih u predmetnoj apelaciji.

21. Tuženi navodi da u pogledu navoda istaknutih u apelaciji smatra da osporenim rješenjem o otkazu ugovora o radu i presudama Osnovnog i Okružnog suda nije došlo do kršenja odredaba Ustava Bosne i Hercegovine, Evropske konvencija i ostalih međunarodnih akata. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o radu - prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126. stav 1. tačka 3. i stav 2.

Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:

3. ako radnik, s obzirom na svoje stručne i radne sposobnosti, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, Otkaz ugovora o radu u slučajevima iz tačaka 2. i 3. stava 1. ovog člana poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku obezbijediti drugi odgovarajući posao.

8. Otpremnina Član 141. stav 1.

Radniku koji je zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme, a kojem radni odnos prestaje otkazom ugovora o radu od strane poslodavca, nakon najmanje dvije godine neprekidnog rada kod poslodavca, poslodavac je dužan da isplati otpremninu, osim ako mu radni odnos prestaje otkazom ugovora u slučajevima iz člana 126. stav 1. tačka 1. i 4. ovog zakona.

23. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik RS“ broj 134/11) relevantne odredbe glase:

4. Ocjenjivanje radne sposobnosti Član 102.

Utvrđivanje invalidnosti i drugih osnova za sticanje i ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja vrše organi vještačenja Fonda.

Član 119.

(1) Postupak za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti pokreće se na zahtjev osiguranika.

(2) Ukoliko osiguranik nije u mogućnosti da pokrene zahtjev za ostvarivanje prava na osnovu invalidnosti, zahtjev u njegovo ime pokreće zakonski zastupnik.

Član 124.

Utvrđivanje invalidnosti osiguranika i nesposobnosti člana porodice, kao uslova za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, vrše organi vještačenja Fonda.

Vlada uređuje postupak ocjenjivanja radne sposobnosti, utvrđivanje invalidnosti osiguranika i nesposobnosti člana porodice, obim i sadržaj medicinske dokumentacije potrebne za vještačenje, nalaze, ocjene i mišljenja koje mogu donijeti organi vještačenja, definicije svih nalaza, ocjena i mišljenja, sadržaj obrazaca nalaza, ocjene i mišljenja, kao i postupak revizije i kontrole nalaza, ocjena i mišljenja.

24. U Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciji osposobljavanju i zapošljavanju invalida („Službeni glasnik RS“ br. 37/12 i 82/15) relevantne odredbe glase: Član 6. stav 3.

(3) Profesionalna rehabilitacija i osposobljavanje pod posebnim uslovima izvodi se u ustanovama za profesionalnu rehabilitaciju (u daljem tekstu: Ustanova), po prilagođenim ili posebnim programima ako je to potrebno zbog vrste i težine invaliditeta ili uspješnosti rehabilitacionog procesa.

25. U Zakonu o zdravstvenoj zaštiti („Službeni glasnik RS“ broj 106/09) relevantne odredbe glase:

Član 63.

(1) Zavod za medicinu rada i sporta je zdravstvena ustanova koja obavlja djelatnost u oblasti medicine rada i sporta.

(2) Djelatnost medicine rada i sporta obuhvata zaštitu i očuvanje zdravlja radnika i sportista u sigurnoj i zdravoj radnoj i sportskoj sredini.

VI. Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Rs 160568 14 Rsž od 27. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 31. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, zatim član 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, član 5 Međunarodne konvencije o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije i član 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom.

Pravo na pravično suđenje

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.

35. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na dvije sudske instance, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja žalbenih navoda koje je Okružni sud ispitao u osporenoj presudi i dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Ustavni sud zapaža da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da su sudovi neosnovano odbili njegov zahtjev kojim je tražio da sud poništi odluke tuženog kojim mu je otkazan ugovor o radu i da ga vrati na rad, na poslove i radne zadatke koje je obavljao ranije ili druge poslove koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima. U vezi sa apelantovim navodima da je rješenje o prestanku radnog odnosa nezakonito jer nisu cijenjene njegove stručne sposobnosti, kao i da je doneseno samo na bazi mišljenja i nalaza Zavoda za medicinu rada, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi naveli detaljne i jasne razloge zašto su u konkretnom slučaju smatrali da su ispunjeni uslovi iz člana 126 stav 1 tačka 3 i stav 2 ZOR za otkaz ugovora o radu apelanta, a koja Ustavni su ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi detaljno obrazložili zašto su u datim okolnostima prihvatili nalaz ljekara Zavoda medicine rada o apelantovoj zdravstvenoj nesposobnosti za rad na predmetnom radnom mjestu, navodeći zakonske mogućnosti (pokretanje procedure ocjene radne sposobnosti kod organa vještačenja Fonda PIORS), koje apelant nije iskoristio da bi dokazao suprotno, a bio je upućen na njihovo korišćenje. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda da je tuženi nezakonito uputio apelanta na pregled kod Zavoda medicine rada, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi cijenili istaknute apelantove navode i naveli razloge zašto ih nisu prihvatili, pozivajući se na odredbe člana 6 stav 3 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanja invalida. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi, pozivajući se na odredbu člana 63 Zakona o zdravstvenoj zaštiti, detaljno i jasno obrazložili zašto su smatrali da je Zavod za medicinu rada bio nadležan da vrši ocjenu zdravstvene sposobnosti radnika, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto apelant u konkretnim okolnostima nije mogao da bude raspoređen na drugo radno mjesto kod tuženog, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tuženi dokazao da apelant, s obzirom na radnu sposobnost, ne može uspješno izvršavati radne obaveze iz ugovora o radu, odnosno da ne raspolaže radnim mjestom na koje bi apelant mogao biti raspoređen, a da nasuprot tome, apelant nije dokazao da je tuženi kao poslodavac bio u mogućnosti da mu obezbijedi drugo odgovarajuće radno mjesto. U pogledu apelantovog zahtjeva za utvrđivanje otpremnine, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da apelantovi žalbeni navodi da otkazom ugovora o radu apelantu nije obezbijeđeno pravo na otpremninu nisu osnovani, pri čemu se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 141 stav 1 ZOR. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i argumentovano obrazložili zašto apelantovo pozivanje na zaključak Vlade RS od 26. juna 2009. godine u konkretnom slučaju nije relevantno. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim su sve relevantnim propisima zasnovali osporene odluke, te da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

38. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.

Pravo na imovinu

39. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Zabrana diskriminacije

40. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

41. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

42. Član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Uživanje svakog prava koje zakon predviđa mora da se obezbijedi bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

2. Javne vlasti ne smiju ni prema kome vršiti diskriminaciju po bilo kom osnovu kao što su oni pomenuti u stavu 1.

43. Dalje, apelant ukazuje na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, st. 32 i 33). Dalje, Ustavni sud naglašava da član 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju sadrži opšti princip zabrane diskriminacije i garantuje uživanje svih prava određenih zakonom bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku diskriminisan zbog invalidnosti i nacionalne pripadnosti. Međutim, osim ovih svojih navoda apelant nije ponudio bilo kakav argument i dokaz koji bi sa sigurnošću upućivao na to da je apelant u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminisan, odnosno da je različito tretiran u odnosu na lica koja su se nalazila u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji kao i apelant. Prema tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o nediskriminaciji iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani. Ustavni sud, takođe, smatra da apelant nije ponudio bilo kakve argumente kojima bi opravdao navode da je u konkretnom slučaju diskriminisan zbog svoje invalidnosti ili nacionalnog porijekla prema opštoj zabrani diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Stoga su i ovi navodi neosnovani.

Ostali navodi

45. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na kršenje prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i prava iz člana 5 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije (ukidanje rasne diskriminacije u vezi sa uživanjem precizno označenih prava). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju ovih prava, takođe, vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom da proizlazi, kao što je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, da u konkretnom slučaju činjenično stanje nije pogrešno utvrđeno, niti je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno na apelantovu štetu, kao i da apelant nije bio diskriminisan u predmetnom postupku, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

46. Konačno, u odnosu na apelantove navode o povredi prava iz člana 27 Konvencije o pravima lica sa invaliditetom (pravo na rad i zapošljavanje lica sa invaliditetom), Ustavni sud ukazuje da Konvencija o pravima lica sa invaliditetom nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine, zbog čega u odnosu na prava iz navedene konvencije Ustavni sud apelantu ne može pružiti ustavnu zaštitu.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

48. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

49. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada apelant, osim svojih navoda o kršenju navedenog prava, nije dostavio bilo kakav dokaz da je diskriminisan u predmetnom postupku, odnosno da je diskriminisan u uživanju zakonom određenih prava.

50. Nema kršenja ni prava na rad iz člana 6 Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i člana 5 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije kada apelant kršenje tih prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u smislu utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene relevantnih zakonskih propisa, kao i da apelant nije diskriminisan u predmetnom postupku.

51. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5685/14 (B. D.) | Sudska praksa | Aktio