Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3538/15 (E. B.)
Odluka donesena 07. 09. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3538/15
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 09. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3538/15, rješavajući apelaciju Edina Bukve, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Edina Bukve podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 035569 15 Kž od 11. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 035569 12 K od 29. decembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Edin Bukva (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 035569 15 Kž od 11. maja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 035569 12 K od 29. decembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 29. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. maja do 21. juna 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 035569 12 K od 29. decembra 2014. godine apelant je proglašen krivim zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisanim u izreci presude, počinio krivično djelo zloupotreba osiguranja iz člana 302. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Općinski sud je apelantu za počinjenje navedenog krivičnog djela izrekao uvjetnu osudu kojom mu je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od pravomoćnosti presude ne učini novo krivično djelo. Istom presudom apelant je obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, čija je vrsta i visina pobliže određena u izreci presude.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao i okolnosti na koje su svjedočili, te naveo materijalne dokaze koje je proveo na glavnom pretresu. Naime, Općinski sud je naveo da je nesumnjivo da je apelantova majka N.B. 23. septembra 2010. godine u PS Visoko podnijela usmenu prijavu o otuđenju PMV marke „audi TT", ali da iz izjava saslušanih svjedoka optužbe, svjedoka odbrane, te provedenog vještačenja ključeva navedenog putničkog vozila ne proizlazi da je otuđeno na način kako je to navela u prijavi, već da iz svih dokaza proizlazi da je apelant navedeno vozilo sakrio, a potom 2. oktobra 2010. godine „VGT osiguranju“ podnio prijavu o šteti.
7. Općinski sud je zaključio da su izjave svjedoka M.B.M., N.B., T.B., J.K. i apelantova izjava, dana u svojstvu svjedoka, protivrječne same sebi i u međusobnoj vezi. Tako je apelantova supruga M.B.M. prilikom saslušanja u PS Visoko 23. oktobra 2010. godine izjavila da je 21. septembra 2010. godine apelant oko 18 sati parkirao putničko motorno vozilo u naselju u kojem stanuje njegova majka, jer je trebalo da ide u Rijeku na operaciju, a da ju je 23. septembra 2010. godine u jutarnjim satima nazvala njegova majka N.B. i rekla da nema vozila ispred zgrade na mjestu na kojem je bilo parkirano. Zatim, prilikom saslušanja na glavnom pretresu od 22. oktobra 2014. godine izjavila je da se 21. septembra 2010. godine apelant pripremao na najavljeni put u Rijeku, da su automobil 21. septembra 2010. godine oko 18 sati parkirali ispred zgrade u kojoj živi njegova majka, a da ju je sutradan ujutro u 9 sati nazvala N.B. i rekla da nema automobila. Prilikom trećeg saslušanja u svojstvu svjedoka odbrane izjavila je da je njen suprug u Rijeku otputovao dan prije, u jutarnjim satima 22. septembra 2010. godine, a da je N.B. ujutro 23. septembra 2010. godine primijetila da nema vozila i da ju je obavijestila. Na pitanje apelantovog branioca da li se može tačno sjetiti da li je to bilo 21. ili 22. oktobra ujutro, svjedok je izjavila da zna da su ostavili vozilo tu, a na pitanje tužioca je odgovorila da je posljednji put vozilo vidjela 22. septembra 2010. godine, oko 22 sata, jer je tada dovezla kćerku svekrvi. Potpuno suprotno je svjedočio svjedok T.B., koji je, između ostalog, izjavio da je apelant, njegov brat, došao 22. septembra 2010. godine u jutarnjim satima „audijem TT", kojeg su ostavili ispred zgrade, a da su oni otputovali u Rijeku drugim vozilom. Dalje, apelantova majka N.B. tvrdi da je tu noć, kada je njen sin parkirao auto, kod nje bila unuka, da je sa njom izašla oko 20 sati i vidjela parkirani auto. To znači da apelantova majka N.B. tvrdi da je sa unukom tu noć izlazila u 20 sati, a M.B.M. tvrdi da je dovela kćerku svekrvi tek oko 22 sata navečer, apelantova majka N.B. tvrdi da je vidjela vozilo navečer u 20 sati, a T.B. da je apelant tek ujutro pred put dovezao i ostavio vozilo, što podrazumijeva da navečer vozilo uopće nije ni bilo parkirano tu. Također, suprotno navedenim izjavama, apelant je tokom istrage tvrdio da je 20. septembra 2010. godine imao zakazan termin u Rijeci radi operacije, a da mu je dan nakon operativnog zahvata, 21. septembra 2010. godine, njegova majka javila na mobitel da nema vozila, a da je, zatim, 21. septembra 2010. godine, oko 15 sati, otpušten iz bolnice i isti dan, oko 21 sat, otišao u policiju u Visokom gdje je predao ključ i saobraćajnu dozvolu. S druge strane, apelant je na glavnom pretresu naveo da je u Rijeku stigao 22. septembra 2010. godine, oko 11 sati, a da je sporni auto ostavio 21. septembra 2010. godine, između 5 i 6 sati poslije podne, da ga je istu noć, oko 9 sati, ponovo uzeo sa mjesta na kojem ga je parkirao, a zatim sutradan, 22. septembra 2010.gođine, oko 4-5 sati parkirao ispred zgrade u kojoj mu stanuje majka. Nakon što mu je i branilac, a i optužba ukazala na potpunu izmjenu izjave kada su u pitanju vrijeme u kojem je išao u Rijeku i vrijeme u kojem je parkirao vozilo, izjavio je da je to davno bilo, da se ne može sjetiti i da je to možda loša interpretacija njegove izjave. Također, svjedoci E.B., M.D., M.S., ovlaštene službene osobe PS Visoko su osporili apelantove tvrdnje da su ga, nakon što se vratio sa operacije iz Rijeke i došao u PS Visoko, te za vrijeme boravka u PS Visoko, pozivale N.N. osobe na mobilni telefon koje su mu tražile 3.000 eura na ime povrata vozila, da je tom prilikom imao uključen zvučnik, te da su ovi svjedoci čuli.
8. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da su apelantove izjave suprotne izjavama njegove supruge M.B.M., majke N.B. i njegovog brata T.B., a i izjavi svjedoka J.K., kojeg je odbrana naknadno saslušala. Naime, apelant tvrdi da je drugi put u toku noći vozilo uzeo oko 21 sat navečer, a njegova supruga suprotno tvrdi, da je tu noć, nakon što je dovezla kćerku svekrvi oko 22 sata, vidjela parkirano vozilo ispred zgrade u kojoj joj stanuje svekrva. Apelantova majka N.B. tvrdi da je 21. septembra 2010. godine vozilo parkirao njen sin u večernjim satima radi odlaska na operaciju u Rijeku, a svjedok J.K. je naveo da je jedne noći, oko 23 sata, prolazio ulicom Luke i da je vidio parkirano apelantovo vozilo, da ga je apelant preuzeo ponovo istu noć kada ga je parkirao, oko 21 sat, te da ga je vratio sutradan ujutro, oko 4-5 sati, prije polaska na put u Rijeku, što znači da navedeno vozilo nije moglo biti na parkingu u naselju Luke oko 23 sata, kako ovaj svjedok tvrdi. Prema tome, izjave navedenih svjedoka nesporno navode na zaključak da vozilo „audi TT", koje je apelantovo vlasništvo, nije otuđeno, nego da je to vozilo apelant sakrio s ciljem da od osiguratelja naplati osigurninu. Općinski sud je, također, naveo da, osim izjava navedenih svjedoka, ta okolnost proizlazi iz izjave svjedoka Dž.B., koji je naveo da je apelantov odštetni zahtjev odbijen kao neosnovan, te provedenog vještačenja vještaka E.H., koji je u nalazu i mišljenju od 12. novembra 2010. godine naveo da je rukohvat ključa najvjerovatnije originalno tvornički izrađen ključ, tj. dio u koji je smješten, dok je njegov metalni dio naknadno izrađen-nestručno, i to prepravljen od drugog tipa vozila, te uklopljen u cjelinu sa prvim dijelom. Vještak je u svom dopunjenom nalazu naveo da metalni dio ključa nije originalno tvornički urađen, da je nestručno urađen i prepravljen od sirovog ključa koji nije predviđen za predmetnu marku vozila, a sigurnica se fizički ne može ugraditi u predmetni sklop. Za izradu prepravljenog metalnog dijela ključa upotrijebljen je sirovi ključ od vozila “VW" grupacije, generacije 2001-2005. godina, ili neke druge grupacije koja ima ključeve istih općih karakteristika kao navedena, što znači da metalni dio spornog ključa koji je predao apelant uopće ne pripada tome putničkom vozilu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da je nalaz vještaka ocijenio kao stručan i objektivan i urađen po pravilima struke, a i vizuelnim upoređivanjem slika originalnog ključa i metalnog dijela ključa koji je prepravljan vidljiva je razlika.
9. U pogledu materijalnih dokaza apelantove odbrane, izvještaja PS Visoko, Općinski sud je zaključio da se oni ne mogu tretirati kao dokaz, jer izvještaj sam po sebi nema procesnu vrijednost i ne predstavlja dokaz koji se koristi u krivičnom postupku. To je samo informacija o preduzetim mjerama i radnjama, te o prikupljenim saznanjima i dokazima. Također, otpusno pismo koje je odbrana uložila suprotno je izjavama svjedoka koji su naknadnim pozivanjem i saslušanjem pokušali uskladiti izjave sa datumima navedenim u ovom pismu. Apelant u svim svojim izjavama koje je dao na glavnom pretresu, bilo kao svjedok ili kao osumnjičeni, izjavio je da je isti dan, kada je došao u Rijeku, operiran i da se odmah, isti dan, vratio nakon operacije, a zatim po dolasku tokom noći u Visoko pristupio u PS Visoko. Također, ostaje nejasno zbog čega apelant prilikom davanja izjava u istrazi nije znao datume kada je bio na operaciji ako je već imao otpusno pismo.
10. Stoga, Općinski sud je istakao da se na osnovu provedenog dokaznog postupka nedvosmisleno može zaključiti da je apelant imao cilj da od osiguratelja naplati osigurninu za stvar koju je sakrio a koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe, te prijavio štetu, tako da je svojim radnjama i postupanjima ostvario sva bitna obilježja bića krivičnog djela zloupotreba osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 035569 15 Kž od 11. maja 2015. godine apelantova žalba je odbijena je kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
12. U vezi sa apelantovim prigovorima da je Općinski sud donio rješenje kojim odbija provođenje dokaza čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka M.B.M., M.D. i Dž.B., ali da je naknadno proveo dokaze koje je rješenjem odbio zbog čega se radi o nezakonitim dokazima, Kantonalni sud je naveo da nema povrede člana 312. stav 1. tačka i) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer to što je Općinski sud prvobitno odbio da izvede neke dokaze, a kasnije je dozvolio da se izvedu ne čini navedenu povredu, niti te dokaze nevaljanim u smislu da se na njima ne može zasnivati presuda na način kako je to u žalbi navedeno.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je dalje naveo da je, nakon izvršenog uvida u pobijanu presudu i dokaze izvedene tokom postupka, zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice na osnovu kojih proizlazi nesumnjiv zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, prema ocjeni Kantonalnog suda, nisu tačni navodi apelantove odbrane da je, navodno, 21. septembra 2010. godine parkirao predmetno vozilo u naselju u kojem stanuje njegova majka, a nakon što je otputovao u Rijeku radi liječenja, da mu je ukradeno. Ti navodi nisu potvrđeni iskazima saslušanih svjedoka M.B.M., T.B., te naknadno pribavljenog iskaza svjedoka J.K. Prvostepeni sud je pravilno ocijenio iskaze ovih svjedoka kao nevjerodostojne, a na osnovu niza kontradiktornosti samih tih izjava svjedoka, i to kontradiktornosti kako unutar samih tih iskaza, tako i jednih prema drugima. Također, ti iskazi su suprotni i apelantovim iskazima koji su protivrječni sami sebi. Kontradiktornosti se odnose u pogledu vremena kada je apelant, navodno, parkirao predmetno vozilo, tako da jedni iskazi demantiraju druge, što u cjelini iskaze navedenih svjedoka i apelanta dovode u sumnju u vezi sa činjenicama koje je apelantova odbrana željela dokazati. Naime, iz takvih navoda se ne može izvesti nesumnjiv zaključak da je apelant zaista parkirao predmetno vozilo u naselju u kojem stanuje njegova majka, te da mu je vozilo sa tog mjesta otuđeno. Naročito je sumnjiva izjava i naknadno pozvanog svjedoka, izvjesnog J.K., koji nije znao da se izjasni ni o kojem mjesecu, danu i godini se uopće radi, pa se iz njegove izjave ne može zaključiti da li se njegova izjava odnosi na predmetni događaj. Sa druge strane, iskazima svjedoka E.B., M.D. i M.S., te nalazom i mišljenjem i svjedočenjem vještaka E.H. osporeni su navodi odbrane i utvrđeno je da je prijavljena krađa predmetnog vozila, da je apelant dolazio u Policijsku stanicu radi predmetne krađe a vještak je utvrdio da ključ za koji je apelant tvrdio da je od njegovog otuđenog vozila je prepravljan i uopće ne pripada putničkom vozilu koje je prijavljeno kao otuđeno. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je zaključio da se može utemeljeno zaključiti da predmetno vozilo za koje odbrana tvrdi da je otuđeno krivičnim djelom krađe, zapravo, nije bilo parkirano na mjestu na kojem odbrana tvrdi, niti da je otuđeno, već je negdje sakriveno, a ono ni do danas nije pronađeno. Imajući u vidu da je apelant preduzeo radnje da naplati osigurninu za predmetno vozilo, Kantonalni sud je zaključio da se apelantovim radnjama stječu sva zakonska obilježja krivičnog djela zloupotreba osiguranja iz člana 302. stav 1. KZFBiH za koje je proglašen krivim.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima s obzirom na to da je Općinski sud donio rješenje kojim odbija provođenje dokaza čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka M.B.M., M.D. i Dž.B., ali da je naknadno proveo dokaze koje je rješenjem odbio. Također, apelant smatra da su nalaz i mišljenje vještaka urađeni bez naredbe suda ili tužilaštva, a s obzirom na to da je dopunsko vještačenje proisteklo iz toga vještačenja, apelant smatra da je i to vještačenje nezakonito. Apelant je dalje naveo da je Općinski sud u izreci naveo da je apelant sakrio navedeno vozilo, ali da u obrazloženju presude nije obrazložio način na koji je to učinio, odnosno koju radnju je apelant preduzeo kako bi sakrio vozilo, niti je naveo dokaze iz kojih bi ta činjenica proizlazila, kao i da niti jednim dokazom nije utvrđen apelantov motiv za počinjenje navedenog krivičnog djela. Dalje, apelant smatra da Općinski sud prilikom donošenja odluke nije ocijenio zapisnik o uviđaju od 23. septembra 2010. godine u kojem je navedeno da je 23. septembra 2010. godine, u 8.20 sati, zaprimljena prijava otuđenja vozila koje je otuđeno u noći 22/23. septembra 2010. godine, te potvrdu od 23. septembra 2010. godine o privremenom oduzimanju predmeta-ključa putničkog vozila. Najzad, apelant tvrdi da Kantonalni sud nije uzeo u obzir niti jedan žalbeni razlog koji je naveden i u apelaciji. Imajući u vidu navedeno, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
II.Odgovor na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je taj sud u obrazloženju osporene odluke naveo sve što je relevantno za konkretan predmet i da je tom presudom odgovoreno na apelantove žalbene navode, koji se ponavljaju u apelaciji.
16. Općinski sud je dostavio fotokopije dostavnica o uručenju drugostepene presude apelantu, ali nije se izjašnjavao na apelacijske navode.
17. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da Općinski sud nije koristio zapisnike o saslušanju svjedoka na koje se poziva apelant, a koje dokaze je Tužilaštvo uložilo u spis, već je u obrazloženju presude samo konstatirao ono što su ti svjedoci izjavili na glavnom pretresu. Također, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da Općinski sud nije učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka u pogledu nalaza i mišljenja vještaka, jer je navedeni nalaz sačinjen na zahtjev PS Visoko, u skladu sa članom 236. ZKPFBiH. Najzad, Kantonalno tužilaštvo je navelo da apelant, ukazujući na bitne povrede odredaba krivičnog postupka u suštini prigovara na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Imajući u vidu navedeno, Kantonalno tužilaštvo smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na koje se poziva u apelaciji zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05 i 42/10 ) u relevantnom dijelu glasi:
XXV- GLAVA DVADESET PETA
KRIVIČNA DJELA PROTIV IMOVINE
Član 302.
Zloupotreba osiguranja (1) Ko s ciljem da od osiguravatelja naplati osigurninu, uništi, ošteti ili sakrije stvar koja je osigurana protiv uništenja, oštećenja, gubitka ili krađe, i zatim prijavi štetu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do dvije godine.
19. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 11.
Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.
(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovoga Zakona.
(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na osnovu dokaza iz stava 2. ovoga člana.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 110. stav 1.
Nalog o vještačenju (1) Pisani nalog za vještačenje izdaje tužilac ili sud. U nalogu će se navesti činjenice o kojima se obavlja vještačenje.
Član 236.
Uviđaj i vještačenje Ovlaštena službena osoba, nakon obavještavanja tužioca, dužna je obaviti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije i ekshumacije tijela. Ako je tužilac prisutan na mjestu i tokom obavljanja uviđaja od ovlaštenih službenih osoba može tražiti da ovlaštena službena osoba preduzme određene radnje koje on smatra potrebnim. Sve radnje preduzete tokom uviđaja moraju se zabilježiti i potanje obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvještaju.
Član 277. stav 3.
Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje svjedoka (3) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će u odgovarajućoj mjeri kontrolirati način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, vodeći računa da ispitivanje i izvođenje dokaza bude efikasno za utvrđivanje istine, da se izbjegne nepotrebno gubljenje vremena i zaštite svjedoci od uznemiravanja i zbunjivanja.
Član 278. stav 2.
Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi dokazati nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbit će izvođenje takvog dokaza.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Kantonalnog suda broj 41 0 K 035569 15 Kž od 11. maja 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 20. maja 2015. godine, a da je podnio apelaciju 16. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
26. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela zloupotreba osiguranja, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
28. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje svode se na tvrdnje da se pobijane presude temelje na nezakonitim dokazima i to zapisnicima o saslušanju svjedoka M.B.M., M.D. i Dž.B. i nalazu i mišljenju vještaka. Također, apelant je istakao da je Općinski sud u izreci naveo da je apelant sakrio navedeno vozilo, ali da u obrazloženju presude nije obrazložio način na koji je to učinio, te da Općinski sud nije ocijenio zapisnik o uviđaju i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta-ključa predmetnog vozila od 23. septembra 2010. godine.
29. U vezi sa ovim apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu materijalnog prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koji su zaštićeni Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza
– naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, može biti prihvatljiva ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. marta 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. jula 2009. godine).
30. Zatim, prema stavu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembra 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februara 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
31. Dovodeći prethodno iznesene stavove u vezu s konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji, kao i u žalbi Kantonalnom sudu, isticao prigovor da je Općinski sud donio rješenje kojim odbija provođenje dokaza čitanjem zapisnika o saslušanju svjedoka M.B.M., M.D. i Dž.B., ali da je naknadno proveo dokaze koje je rješenjem odbio zbog čega smatra da je provođenje takvih dokaza bilo nezakonito. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o ovome prigovoru, zaključio da nema povrede člana 312. stav 1. tačka i) ZKPFBiH, jer to što je sud prvobitno odbio da izvede neke dokaze, a kasnije je dozvolio da se izvedu ne čini navedenu povredu, niti te dokaze nevaljanim u smislu da se na njima ne može zasnivati presuda na način kako je to u žalbi navedeno. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da iz odredaba čl. 277. i 278. ZK FBiH proizlazi da sudija, odnosno predsjednik vijeća kontrolira način i redoslijed ispitivanja svjedoka i izvođenja dokaza, te da ima pravo da ne dozvoli pitanje ili dokaz, u zavisnosti od ocjene da li okolnosti koje stranka i branilac žele dokazati imaju značaja za predmet, odnosno da li je ponuđeni dokaz potreban. Dakle, ne postoji zakonska prepreka da sud odluči da će provesti dokaze čije je izvođenje prethodno odbio, u zavisnosti od ocjene da li okolnosti koje stranka i branilacžele dokazati imaju značaja za predmet, odnosno da li je ponuđeni dokaz potreban. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant u obrazloženju apelacije, izuzev navoda da smatra da su navedeni dokazi nezakoniti, nije navodio razloge kojima bi ukazivao na značaj zapisnika o saslušanju tih svjedoka za konačnu odluku redovnih sudova. Također, Ustavni sud zapaža da se radi o iskazima svjedoka koji su naknadno saslušani na glavnom pretresu, tako da je njihove iskaze iz istrage apelant mogao osporavati tokom dokaznog postupka. Stoga, imajući u vidu navedenu praksu Evropskog i Ustavnog suda, Ustavni sud nalazi da u apelantovim navodima nema ništa što bi ukazivalo da je u postupku koji je rezultirao osporenom presudom postupano suprotno relevantnim odredbama ZKP, odnosno da nema ništa što bi ukazalo da su nezakoniti dokazi koje je Općinski sud odbio provesti, a zatim iste dokaze proveo, te da je zbog toga dovedena u pitanje pravičnost postupka u cjelini.
32. Također, apelant smatra da su nalaz i mišljenje vještaka koji je provodio vještačenje ključeva automobila nezakonit dokaz, jer ne postoji pisana naredba za vještačenje koju izdaje tužilac ili sud u smislu člana 110. ZKPFBiH. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova, izuzev interpretacije sadržaja nalaza i mišljenja vještaka, ne proizlazi ko je naložio vještačenje u konkretnom predmetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda i odgovora na apelaciju Kantonalnog tužilaštva proizlazi da su nalaz i mišljenje sačinjeni na osnovu zahtjeva Policijske stanice Visoko. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da je članom 236. ZKPFBiH propisano kako su ovlaštene službene osobe, nakon što obavijeste tužioca, dužne obaviti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja. Ovom odredbom jedino je određeno kako ne mogu biti određeni pregled, ekshumacija i obdukcija leša bez naredbe suda. Stoga, imajući u vidu da iz navedene odredbe proizlazi da su ovlaštene službene osobe, nakon što obavijeste tužioca, dužne odrediti potrebna vještačenja, te da apelant ne spori da je vještačenje određeno na zahtjev ovlaštenih službenih osoba, Ustavni sud, oprečno apelantovim tvrdnjama, smatra da zakonitost vještačenja nije uvjetovana izdavanjem pismene naredbe suda ili tužioca u smislu člana 110. ZKPFBiH, kada su vještačenje, prema ovlaštenju iz člana 236. ZKPFBiH, odredile ovlaštene službene osobe, zbog čega ne postoji ni prepreka da takav dokaz sud prihvati kao zakonit i na njemu zasnuje svoju odluku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1977/14 od 15. februara 2017. godine, stav 27, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da Općinski sud u obrazloženju presude nije obrazložio način na koji je apelant sakrio predmetno vozilo i da nije ocijenio zapisnik o uviđaju i potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant tim navodima u suštini osporava kvalitet zaključaka redovnih sudova. U vezi sa time, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan, niti ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Zatim, prema stavu Evropskog suda, mora se utvrditi da li je osobi koja je u pitanju bila pružena mogućnost za osporavanje validnosti dokaza i suprotstavljanje; mora se ocijeniti kvalitet dokaza, uključujući i činjenicu da li su uzeti u okolnostima koje dovode u sumnju njihovu pouzdanost i istinitost (vidi, Evropski sud, pored ostalih, Sevinc i drugi protiv Turske (dec.), aplikacija broj 8074/02 od 8. januara 2008. godine, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 90. od 10. marta 2009. godine).
34. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi pred Kantonalnim sudom o čemu su se redovni sudovi dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvostepenoj presudi u pogledu utvrđivanja činjenice da li je sporno vozilo otuđeno, odnosno da li je apelant sakrio sporno vozilo, detaljno analizirao sadržaj iskaza svih saslušanih svjedoka, doveo ih u vezu sa njihovim iskazima datim u istrazi, kao i apelantovim iskazom, te u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka, dopunskim nalazom i mišljenjem i njegovim iskazom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u vezi sa iskazima koje su davali apelantova supruga, majka i brat, te svjedok odbrane istakao da su njihovi iskazi kojima tvrde da je vozilo ukradeno kontradiktorni, te da iz navedenih iskaza ne proizlazi da je apelantovo vozilo zaista bilo otuđeno. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud naveo da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka i njegovog dopunskog nalaza i mišljenja utvrdio da ključ koji je apelant predao ne odgovara vozilu za koje je apelant tvrdio da je ukradeno. Osim toga, Općinski sud je razmotrio i izvještaje PS Visoko koje je apelantova odbrana uložila kao dokaz, te je zaključio da oni sami po sebi nemaju procesnu vrijednost i ne predstavljaju dokaz koji se koristi u krivičnom postupku, već da je to samo informacija o preduzetim mjerama i radnjama, te o prikupljenim saznanjima i dokazima. Dalje proizlazi da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda, koji je zaključio da je provedenim dokazima i njihovom pravilnom ocjenom prvostepeni sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i razjasnio sve bitne okolnosti od značaja za pravilnu odluku u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno obrazloženje odluka redovnih sudova, te odredbu člana 16. ZKPFBiH, prema kojoj pravo suda da ocjenjuje postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje zaključke, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili, dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o pogrešnoj ocjeni dokaza i u vezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, te pogrešnoj primjeni materijalnog prava nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da postupak, sagledan u cjelini, nije bio pravičan.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman