Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5093/14 (D. K. i S. K.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5093/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5093/14, rješavajući apelaciju Darka Kosa i Smiljane Kos, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Darka Kosa i Smiljane Kos podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 070405 13 Rev od 9. septembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Darko Kos i Smiljana Kos (u daljnjem tekstu: apelanti), oboje iz Banjaluke, koje zastupaju Mira Škiljo i Jasmina Babić, advokati iz Banjaluke, podnijeli su 28. novembra i 1. decembra 2014. godine apelacije gotovo identičnog sadržaja Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 070405 13 Rev od 9. septembra 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od punomoćnika tužioca Bore Kosa (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 28. februara 2017. godine da dostave odgovor na apelacije.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tužilac su odgovor na apelacije dostavili u periodu od 3. do 16. marta 2017. godine. Osnovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelacije. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužilac je 4. aprila 2001. godine tužbom pokrenuo predmetni parnični postupak protiv svoga brata Mlađena Kosa, te apelantice Smiljane Kos (Mlađenove kćerke) i Ljubice Kos (Mlađenove supruge), odnosno konačno opredijeljenim zahtjevom u subjektivnom smislu protiv apelanata (kao pravnih sljednika tuženog brata Mlađena koji je umro) i Gorana Kosa (kao pravnog sljednika iza umrlog brata Radovana koji je u toku postupka također umro) radi utvrđenja da je po osnovu građenja u porodičnoj i ekonomskoj zajednici i u dogovoru sa svojom braćom Mlađenom, Radovanom i Kostadinom na nekretninama koje faktički čine prizemlje jednog dijela dupleksa kuće u Banjaluci na adresi Kolo srpskih sestara broj 22 i zemljište ispod kuće za redovnu upotrebu (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), koje se u zvaničnim evidencijama vode kao suposjed i suvlasništvo apelanata sa dijelom ½, stekao pravo suposjeda i suvlasništva sa dijelom 1/2 na predmetnim nekretninama, što su apelanti dužni trpjeti i priznati da tužilac svoja prava na predmetnim nekretninama upiše u javne evidencije.
6. Odlučujući u ponovnom postupku (nakon ukidanja presuda i vraćanja predmeta na ponovni postupak kako bi se tužba precizirala u subjektivnom smislu, odnosno kako bi se tužbom obuhvatili svi članovi porodične zajednice), Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 070405 09 P od 18. maja 2012. godine usvojio tužbeni zahtjev tužioca, te apelante obavezao da predmetne nekretnine predaju u posjed tužiocu, uz obavezivanje tuženih na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Osnovni sud je na osnovu velikog broja provedenih dokaza (uvidom u materijalne dokaze, vještačenjem i saslušanjem svjedoka i parničnih stranaka u svojstvu svjedoka), koje je taksativno pobrojao na str. 4. i 5. obrazloženja presude, te njihovom ocjenom, u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da se predmet spora odnosi na dio stambenog objekta koji se u javnim evidencijama vodi na apelantima sa dijelom ½, da sporni dio stambenog objekta čini jedno zemljišno-knjižno tijelo iako je građen u dupleksu sa kućom pored na kojoj je kao isključivi vlasnik upisan tuženi Goran Kos (sin brata Radovana), da se tužilac zajedno sa svojom braćom dogovorio da zajedničkim radom izgrade dupleks kuću tako da u jednom dijelu tog dupleksa žive braća Radovan i Kostadin, a u drugom dijelu brat Mlađen (na spratu) i tužilac u prizemlju, da su shodno tom dogovoru od brata Vaskrsija 1963. godine kupili nedovršenu kuću, da su 1964. godine, shodno prethodnom dogovoru, tužilac i njegov brat Mlađen kupili parcelu do kupljene nedovršene kuće s namjerom da sagrade kuću koja će zajedno sa susjednom nedovršenom kućom činiti dupleks kuću sa četiri stana, odnosno svaki dio sa po dva stana, da je do 1967. godine dovršena izgradnja stambenog objekta u koji su braća uselila shodno ranijem dogovoru, da su svi tako živjeli do 1978. godine kada je tužilac zbog posla s porodicom odselio u Zagreb, da je nakon toga stan u prizemlju (predmetne nekretnine) otac apelanata (brat Mlađen) izdavao i dobiveni novac na ime zakupa stavljao na štednu knjižicu tužiočeve kćerke, da između braće nikada nije postojao spor oko izgradnje i korištenje stambenog objekta, ali da je do spora došlo nakon smrti brata Mlađena kada se njegova supruga Ljubica sa apelantima uselila u predmetne nekretnine, da se Mlađenova supruga Ljubica nakon Mlađenove smrti odrekla nasljedstva u korist svoje djece (apelanata), da je u toku postupka umro i drugi brat Kostadin kojeg je naslijedila supruga Slavica Kos koja je svojim dijelom raspolagala tako da je njen dio pripao trećem bratu Radovanu, koji je također umro tokom parničnog postupka, koga je naslijedio sin Goran Kos (tuženi u ovom predmetu) budući da se njegova majka Vida Kos odrekla svog nasljedstva u njegovu korist, te da se na dijelu stambenog objekta u kojem se nalaze predmetne nekretnine kao suvlasnici i suposjednici vode apelanti sa po ½ zahvaljujući činjenici da je kupoprodajni ugovor iz 1964. godine potpisao njihov otac Mlađen.
8. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je prije svega pojasnio da se sporni odnos treba razriješiti primjenom pravila o stjecanju prava vlasništva gradnjom u porodičnoj i ekonomskoj zajednici, u konkretnom slučaju četvorice braće, pa su u tom pravcu pročitani iskazi braće Radovana i Kostadina (koji su tokom postupka umrli) kao učesnika u dogovoru i njihove sestre Ruže Predojević, iz kojih je proizašlo da je između braće postojao sporazum o namjeri koji je rezultirao postojanjem njihove volje da zajedničkim radom u porodičnoj zajednici steknu zajedničko vlasništvo i da stečena imovina pripadne svim članovima zajednice, da su svoju volju i namjeru kroz dogovor realizirali izgradnjom dupleks kuće sa četiri stambene jedinice koju su zatim svaki od njih koristili shodno dogovoru, pa je iz navedenog Osnovni sud zaključio da je dogovor članova porodične zajednice da su svi na izgrađenom objektu suvlasnici s jednakim dijelovima (član 18. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOSPO). Nadalje je Osnovni sud pojasnio da činjenica da je parcelu na kojoj je izgrađen stambeni objekt kupio brat Mlađen, otac apelanata, ne daje apelantima pravo da osporavaju tužiocu njegovo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama koje mu pripada shodno dogovoru, niti apelanti zbog te činjenice mogu polagati veća prava na predmetnim nekretninama od prava koje im pripada po osnovu dogovora o gradnji u kojima je učestvovao njihov pravni prednik, dok je istovremeno tuženi Goran Kos tokom postupka tužiocu priznao pravo suvlasništva na predmetnoj nekretnini. Osnovni sud je još naglasio da je takav dogovor od samog početka gradnje u cijelosti realiziran, pa su bez značaja prigovori apelanata da je zemljišna parcela upisana na njihovog oca Mlađena jer sporazumna zajednička gradnja, sama po sebi, podrazumijeva da će u odgovarajućem dijelu pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja steći i ostali učesnici u sporazumnoj zajedničkoj gradnji u smislu čl. 22. i
24. ZOSPO jer se zahtjev za utvrđenje suvlasničkog dijela na izgrađenom objektu i pravo suposjeda zemljišta na kojem je objekt izgrađen zasniva na sporazumu učesnika u stjecanju.
9. Osnovni sud je na osnovu svih provedenih dokaza utvrdio da apelanti predmetne nekretnine koriste bez pravnog osnova, pa im je shodno tome naložio da predmetne nekretnine tužiocu predaju u posjed u smislu člana 41. ZOSPO jer su one, shodno ranije postignutom dogovoru između braće, pripale tužiocu kao dio zajedničkog vlasništva, koji je u naravi realno i individualno određen, čiju predaju u posjed tužilac ima pravo da zahtijeva shodno odredbi člana 37. ZOSPO jer se u konkretnom slučaju radi o originarnom načinu stjecanja prava vlasništva građenjem.
10. Osnovni sud je još pojasnio da nije sporno da je kuća u kojoj se nalazi sporni stan posebno zemljišno-knjižno tijelo, ali u sporu za utvrđivanje prava vlasništva po osnovu stjecanja u porodičnoj zajednici na osnovu usmenog dogovora članova te porodične zajednice, zbog prirode tog pravnog odnosa, tužbom moraju biti obuhvaćeni svi članovi porodične zajednice koji su učestvovali u stjecanju i imaju svojstvo jedinstvenih suparničara zato što se spor može riješiti samo na jednak način prema svim sticaocima, pa je u tom pravcu ocijenjen kao neosnovan prigovor tuženog Gorana o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio u skladu sa odredbom člana 386. stav 1. ZPP.
11. Odlučujući o žalbi apelanata podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 070405 12 Gž od 25. marta 2013. godine žalbu uvažio i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, uz obavezivanje tužioca na naknadu troškova parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Ispitujući prvostepenu presudu u skladu sa odredbom člana 221. ZPP u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, Okružni sud je zaključio da je žalba osnovana. U tom pravcu je navedeno da žalba osnovano ukazuje da tužilac nije postupio po uputama suda, te tužbu uredio na način da je na strani tuženih označio sve pravne prednike učesnika sporazuma braće Mlađena, Radovana i Kostadina jer njihovi zakonski nasljednici imaju svojstvo jedinstvenih, nužnih suparničara. Okružni sud je u vezi s tim ukazao na historijat postupka u pogledu preinačavanja tužbenog zahtjeva u subjektivnom smislu, ukazujući u tom pravcu kako i na koji način je tužilac označavao tužene tokom postupka shodno zaključcima redovnih sudova koji su ukidali presude tražeći od tužioca da pravilno označi tužene, odnosno da tužbom obuhvati svu braću, odnosno njihove nasljednike.
12. Okružni sud je, utvrdivši ko su nasljednici iza umrle braće, zaključio da zahtjev nije u saglasnosti sa označenim tuženim jer, prema ocjeni tog suda, na strani tuženih nisu označeni svi učesnici u sporazumu. U tom pravcu je Okružni sud pojasnio da je tužba u jednom trenutku tokom postupka bila uređena na pravilan način, ali kako je tužilac konačno uredio tužbu na način da je kao tužene, shodno upisu u javnim evidencijama, označio apelante i Gorana Kosa (kao nasljednike umrle braće Mlađena i Radovana), prema ocjeni tog suda, tužena strana opet nije potpuna. Zatim je Okružni sud naveo da u predmetnom sporu na strani tuženih nije označen niko od nasljednika iza umrlog brata Kostadina iako iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je za njegovog nasljednika imenovana njegova supruga Slavica koja je raspolagala tom imovinom, niti je označena Mlađenova supruga Ljubica koja se svog dijela odrekla u korist apelanata, pa činjenica da imenovane nisu upisane u javne evidencije s bilo kakvim pravom na imovini, prema ocjeni Okružnog suda, ne utječe na zahtjev koji se tiče sporazuma o zajedničkoj gradnji. Okružni sud je još naveo da imovina stečena u porodičnom domaćinstvu predstavlja zajedničku imovinu svih članova domaćinstva koji su privređivali u vrijeme stjecanja imovine, pa se zbog toga u takvim postupcima koje pokreće jedan od članova tog domaćinstva ostali članovi domaćinstva pojavljuju kao jedinstveni suparničari, bez čijeg učešća ovi imovinski odnosi ne mogu biti razriješeni. U konkretnom slučaju na strani tuženih nisu označeni svi nasljednici umrle braće, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci presude.
13. Odlučujući o reviziji tužioca Vrhovni sud je Presudom broj 71 P 070405 13 Rev od 9. septembra 2014. godine reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio tako što je žalbu apelanata odbio i presudu Osnovnog suda potvrdio, uz istovremeno obavezivanje apelanata na naknadu troškova revizionog postupka. Vrhovni sud je nakon ispitivanja osporene presude utvrdio da ona nije pravilna, pa se u vezi s tim pozvao na odredbe člana 366. u vezi sa članom 456a. ZPP kojima je propisano da ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatra se da su oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji tu radnju nisu preduzeli. Nadalje je Vrhovni sud, imajući u vidu šta se zahtjevom traži (utvrđenje da je tužilac po osnovu građenja u porodičnoj i ekonomskoj zajednici, shodno dogovoru s braćom, stekao pravo suvlasništva i suposjeda na predmetnim nekretninama), zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova da se na strani tuženih moraju naći svi oni koji su učestvovali u dogovoru oko gradnje kuće kao jedinstveni, nužni suparničari. Shodno tome, Vrhovni sud je obrazložio da su iza brata Mlađena kao nasljednici ostali njegova supruga Ljubica i njegova djeca (apelanti), te da se Ljubica svog dijela nasljedstva odrekla u korist apelanata, koji se na tom dijelu kuće vode kao suvlasnici s dijelom ½, zatim da je iza brata Kostadina ostala njegova supruga Slavica koja je raspolagala svojim nasljednim dijelom (u drugom dijelu dupleksa) u korist trećeg brata Radovana, čiju je imovinu poslije njegove smrti naslijedio njegov sin Goran jer se Radovanova supruga Vida odrekla svog nasljednog dijela u korist Gorana koji se u javnim evidencijama na tom dijelu imovine vodi kao isključivi vlasnik. Shodno takvom utvrđenju, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan stav prvostepenog suda da jedinstvene, nužne suparničare u konkretnom slučaju čine upravo tuženi (apelanti i Goran Kos), kako ih je tužilac konačno i označio.
14. Nadalje je Vrhovni sud pojasnio da odricanjem od nasljedstva, odnosno raspolaganjem s naslijeđenim nekretninama, prava pravnih prednika prelaze na one koji su ta prava stekli po osnovu nasljedstva ili pravnog posla, pa se stoga ukazuje neprihvatljivim stav drugostepenog suda da su se na strani tuženih kao jedinstveni, nužni suparničari trebali naći i oni koji su se odrekli nasljedstva svojih pravnih prednika, odnosno oni koji su raspolagali s naslijeđenim nekretninama. Nadalje se Vrhovni sud pozvao i na odredbe člana 18. ZOSPO koje je citirao, te dodatno obrazložio pravo zajedničkog vlasništva pa je, prihvaćajući u svemu kao pravilnu ocjenu iskaza saslušanih parničnih stranaka i svjedoka, te ocjenu posredno izvedenih dokaza, podržao stav prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
15. Vrhovni sud je još pojasnio da činjenica da su na predmetnim nekretninama upisani apelanti sa dijelom ½ ne dovodi u pitanje stav o osnovanosti tužbenog zahtjeva jer tokom postupka tužilac i njegova braća, koji su saslušani tokom postupka kao svjedoci, nisu sporili da je ugovor o kupoprodaji iz 1964. godine, kada je kupljena predmetna parcela, potpisao brat Mlađen mada su sredstva za kupovinu zemljišta osigurana tako što su Mlađen i tužilac prodali dio nasljedstva i kupili taj plac. Navedeno, kako je istakao Vrhovni sud, ne samo da proizlazi iz provedenih dokaza, već ga apelanti tokom postupka ničim nisu doveli u sumnju, čime se čine neosnovanim tvrdnje apelanata da tužilac i njegova braća nisu živjeli u ekonomskoj zajednici. Kako je iz svih provedenih dokaza utvrđeno da je sporazum između braće postojao i da su oni zajedničkim radom i sredstvima izgradili stambeni objekt, prema mišljenju Vrhovnog suda, bez utjecaja je na drugačiju odluku činjenica da je dozvola za gradnju predmetne kuće glasila na brata Mlađena (oca apelanata).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Suštinski, apelanti smatraju da je samo stav Okružnog suda ispravan, te da su se na strani tuženih trebali naći svi jedinstveni, nužni suparničari, bez obzira da li se neki od njih odrekao svog nasljednog dijela ili je svojim dijelom nasljedstva naknadno raspolagao. U tom pravcu ističu da je Vrhovni sud u svojim odlukama iznosio drugačiji stav, odnosno u ukidnom rješenju (u čijem je donošenju učestvovala sutkinja koja je bila član vijeća prilikom donošenja osporene presude) u kojem je zauzeo stav da se tužbom moraju obuhvatiti svi članovi porodične zajednice koji su učestvovali u stjecanju kao jedinstveni suparničari, i to braća Kostadin, Radovan i Mlađen, odnosno svi nasljednici budući da su, u međuvremenu, sva tri brata umrla. U tom pravcu apelanti ukazuju da je ista sutkinja Vrhovnog suda u istom predmetu (prethodnom i ponovnom) zauzimala dva stava, što ukazuje da apelanti u predmetnom postupku nisu imali pravično suđenje.
17. Dakle, kako ističu apelanti, Vrhovni sud po istom pravnom pitanju i istom sporu u dva postupka (prethodnom i ponovnom) zauzima dva različita stava koja se međusobno isključuju, što ukazuje da u predmetnom postupku nisu imali pravično suđenje. Apelanti, također, navode da je sporni odnos trebao biti sagledan u svjetlu OGZ kojima su bila regulirana stvarna prava, a ne primjenom odredaba ZOSPO. Ukazuje nadalje da su redovni sudovi bili dužni da u smislu OGZ rasprave koja su bila obilježja porodične i ekonomske zajednice, na kojim osnovama je ona zasnovana, kada je ta zajednica nastala, do kada je trajala, ko su bili članovi te zajednice, koji su bili ciljevi te zajednice, te da li su se oni i kako ostvarili. Apelanti su se pozvali na žalbu koju su podnijeli Okružnom sudu, pa u tom pravcu upućuju na navode iz žalbe, ne želeći da se ponavljaju, te ukazuju i na dokaze koje su pružili tokom postupka, smatrajući da su tokom postupka dokazali neosnovanost tužbenog zahtjeva. Predložili su da se utvrdi kršenje prava na koja su se pozvali u apelaciji, te da se osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovno suđenje u skladu sa zakonom.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da apelacionim navodima apelanti ne dovode u pitanju zakonitost osporene odluke tog suda, pa samim tim osporenom odlukom nisu ni povrijeđena njihova prava na koja su se u apelaciji neosnovano pozvali.
19. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje pri svojoj odluci od 25. marta 2013. godine.
20. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim jer je presuda Vrhovnog suda donesena u skladu sa zakonom i provedenim dokazima jer je navedeni sud u njoj zauzeo potpuno ispravan stav. Još je navedeno da su približno isti prigovori ovim iz apelacije apelanti iznosili i tokom postupka, što znači da apelanti praktično nisu zadovoljni ishodom postupka, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ broj 6/80) relevantne odredbe glase:
Član 18.
U slučajevima i pod uslovima određenim zakonom može postojati pravo zajedničke svojine.
Zajednička svojina je svojina više lica na nepodijeljenoj stvari kada su njihovi udjeli odredivi ali nisu unaprijed određeni.
Član 22. st. (1) i (2) Lice koje od svog materijala svojim radom izradi novu stvar stiče pravo svojine na tu stvar.
Pravo svojine na novu stvar pripada vlasniku od čijeg je materijala tu stvar na osnovu pravnog posla, izradilo drugo lice.
Član 24. stav (1) Lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekat) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj), stiče pravo svojine i na zemljište na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio.
Član 37.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stav 1. ovog člana ne zastarijeva.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) bitne odredbe glase:
Član 7. stav (1) (1)Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 357.
Sudija će biti isključen od vršenja sudijske dužnosti (isključenje):
1)ako je i sam stranka, zakonski zastupnik stranke ili punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu saovlaštenika, saobaveznika ili regresnog obaveznika ili ako je u istom predmetu saslušan kao svjedok ili vještak, 2)ako mu je stranka ili zakonski zastupnik ili punomoćnik stranke srodnik po krvi u pravoj liniji, a u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili mu je bračni, odnosno vanbračni supružnik srodnik po tazbini do drugog stepena, bez obzira na to da li je brak prestao ili nije, 3)ako je staralac, usvojilac ili usvojenik stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika ili ako između njega i stranke, njenog zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke postoji zajedničko domaćinstvo, 4)ako između sudije i stranke teče neka druga parnica, 5)ako u je istom predmetu učestvovao u postupku medijacije ili u zaključenju sudskog poravnanja koje se pobijaju u parnici ili je donio odluku koja se pobija ili je zastupao stranku kao advokat i 6)ako je u stečajnom postupku učestvovao u donošenju odluke povodom koje je došlo do spora.
(Sudija može da bude izuzet ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (izuzeće), kao što je bliski odnos sa nekom od stranaka ili postoje bilo koji drugi razlozi koji mogu dovesti u pitanje njegovu nepristrasnost.
Član 366.
Ako se prema zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari) smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.
Član 456a.
Postupci u kojima je do dana stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena presuda, nastaviće se prema dosadašnjim propisima, a postupci u kojima do dana stupanja na snagu ovog zakona nije donesena prvostepena presuda, okončaće se prema odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 070405 13 Rev od 9. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 2. oktobra 2014. godine, a apelacije su podnesene 28. novembra, odnosno 1. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. U konkretnom slučaju postupak se ticao imovinskog prava parničnih stranaka na predmetnim nekretninama, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. U vezi sa apelacionim navodima kojim se ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnostima na koje apelanti ukazuju.
33. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku raspravljano pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio utvrđenje da je na osnovu građenja u porodičnoj i ekonomskoj zajednici i u dogovoru sa svojom braćom stekao pravo suvlasništva i suposjeda na predmetnim nekretninama. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, podržao stav prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koja je utvrđena na osnovu provedenih dokaza, posebno iskaza tužiočeve braće koji su zapravo saglasno potvrdili tužbene navode o postojanju zajedničkog dogovora u vezi sa izgradnjom dupleks kuće sa četiri stambene jedinice, što apelanti tokom postupka niti jednim dokazom nisu opovrgnuli. Ustavni sud, također, zapaža da je sporno pitanje raspravljeno primjenom relevantnih odredaba ZOSPO (čl. 18, 22. i 24.), a imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba Ustavni sud u njihovoj primjeni ne uočava nikakvu proizvoljnost, niti zapaža da su one primijenjene na štetu apelanata.
34. Zapravo, Ustavni sud zapaža da se ključni prigovor apelanata odnosi na nedosljednost Vrhovnog suda koji je tokom postupka, prema njihovoj ocjeni, zauzimao različite stavove po pitanju označavanja tuženih kao jedinstvenih suparničara u skladu s pravnim pitanjem koje je trebalo raspraviti. U tom pravcu ukazuju i na okolnost da je ista sutkinja Vrhovnog suda učestvovala u donošenju ukidanog rješenja i osporene presude, zauzimajući potpuno oprečne stavove, što ukazuje da nisu imali pravično suđenje. U vezi s takvim prigovorima Ustavni sud iz raspoloživih dokumenta ne zapaža takvu nedosljednost Vrhovnog suda, već upravo suprotno. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, raspravljajući sporno pitanje o tome da li su tuženi u tužbi pravilno označeni, imao u vidu odredbu člana 366. ZPP, te je u obrazloženju jasno naglasio da tužbeni zahtjev treba biti usmjeren prema svim učesnicima dogovora u vezi sa izgradnjom kuće, odnosno njihovim zakonskim nasljednicima, a Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je Vrhovni sud takav stav mijenjao tokom postupka. Naime, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata zapaža da su tužiočeva braća tokom postupka preminula, pa je stoga tužilac bio prinuđen da u više navrata preinačava tužbu u subjektivnom smislu, te se u takvim okolnostima krug lica koja su mogla biti označena kao tuženi tokom postupka mijenjao, što je sasvim razumljivo. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene odluke detaljno pojasnio ko su bili nasljednici umrle braće, ko se svoga prava odrekao i u čiju korist, odnosno ko je svojim dijelom nasljedstva raspolagao i u čiju korist, utvrdivši da je tužbeni zahtjev pravilno usmjeren prema tuženim kao jedinstvenim suparničarima čija su prava na nekretninama upisana u zvaničnim evidencijama, a iz detaljnog obrazloženja Vrhovnog suda Ustavni sud ne uočava proizvoljnost, niti nedosljednost na koju su apelanti neosnovano ukazali. U vezi s prigovorom da je ista sutkinja Vrhovnog suda učestvovala u donošenju ukidnog rješenja Vrhovnog suda i osporene presude tog istog suda, Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 357. ZPP ne isključuju mogućnost da isti sudija suda istog ranga, u konkretnom slučaju Vrhovnog suda, učestvuje u istom predmetu kao član vijeća u donošenju odluka, pa ovakav prigovor ne pokreće ni pitanje objektivne nepristrasnosti suda na što su apelanti, iako ne eksplicitno, očito aludirali.
35. Kako apelanti, osim tvrdnji da su osporene odluke nezakonite i da su donesene na njihovu štetu, nisu dostavili niti jedan relevantan dokaz u prilog svojim tvrdnjama, niti su to učinili tokom postupka, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku u kojem su apelanti imali mogućnost da ravnopravno s tužiocem učestvuju u postupku i da predlažu dokaze nije bilo kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava, na što su neosnovano ukazali.
Ostali navodi
36. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, preinačavajući drugostepenu odluku, u svemu podržao stav prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nalazeći da je tužbeni zahtjev pravilno usmjeren prema tuženim kao zakonskim nasljednicima učesnika dogovora shodno stanju upisa u zvaničnim evidencijama, za što je dato relevantno obrazloženje koje se ne doima proizvoljnim u segmentima na koje su apelanti neosnovano ukazali.
38. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada se kršenje navedenih prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava, a neosnovanost takvih tvrdnji Ustavni sud je obrazložio razmatrajući prigovore vezane za kršenja prava na pravično suđenje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman