Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-430/17 (S. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-430/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-430/17, rješavajući apelaciju Stoje Maksimović, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Stoja Maksimović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 030268 14 Rev od 1. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Stoja Maksimović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Vera Medan, advokat iz Bijeljine, podnijela je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 030268 14 Rev od 1. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da je tužilac (Z. M.) stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude) i da je apelantica obavezana da trpi da se tužilac upiše kao posjednik u određeni posjedovni list sa dijelom 1/1, te kao suvlasnik u određeni zemljišnoknjižni uložak sa dijelom 250/24760.

2. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 24. stav 1. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano, da lice koje može biti nosilac prava svojine, a koje izgradi zgradu ili drugu građevinu (građevinski objekta) na zemljištu na koje drugi ima pravo svojine (graditelj) stiče pravo svojine i na zemljištu na kome je izgrađen građevinski objekat, kao i na zemljištu koje je neophodno za redovnu upotrebu tog građevinskog objekta, ako nije znalo niti je moglo znati da gradi na tuđem zemljištu, a vlasnik zemljišta je znao za izgradnju i nije se odmah usprotivio. Vrhovni sud je istakao da je shodno navedenim odredbama tužilac za uspjeh u konkretnoj parnici bio u obavezi da dokaže da je bio savjestan, tj. da nije znao niti je mogao znati da gradi na tuđem zemljištu, a da se vlasnik zemljišta koji je znao za izgradnju nije odmah usprotivio. Vrhovni sud je ukazao da je na okolnosti da je bio savjestan, odnosno da je držao da gradi na svom zemljištu, tužilac proveo dokaze saslušanjem parničnih stranaka, te svjedoka P. M., J. M., R. C., R. M., D. Ž., M. C., D. C., M. P., M. S. i C. B. iz čijih iskaza proizlazi da je tužilac gradio kuću za sebe i za svoju porodicu, te roditelje parničnih stranaka koji su živjeli sa njim. Nadalje Vrhovni sud je istakao,da također iz iskaza proizlazi da kako su tužilac i roditelji parničnih stranaka živjeli u privremenom smještaju i nisu imali dovoljno sredstava, da je apelantica kupila predmetni plac na kojem je izgrađena kuća sa pomoćnim objektima, uz obavezu tužioca da joj isplati kupoprodajnu cijenu, kada to bude u mogućnosti, te da je tužilac u više navrata, a zaključno sa 2008. godinom, isplatio apelantici cijenu za predmetni plac i dokumentaciju na ime izgradnje kuće. Vrhovni sud je konstatovao da kako apelantica nije provela niti jedan dokaz, osim saslušanjem iste u svojstvu parnične stranke, kojim bi se doveli u pitanje iskazi tužioca i navedenih svjedoka, da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je između parničnih stranaka postojao dogovor da apelantica kupi predmetni plac i upiše se kao vlasnik istog, radi pravne sigurnosti, a da tužilac na tom placu sagradi kuću za sebe, svoju porodicu i njihove roditelje, s tim da joj kada bude u mogućnosti isplati iznos koji je ona dala na ime kupoprodajne cijene za plac. Vrhovni sud je naglasio da je kod takvog stanja stvari pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužilac bio savjestan prilikom gradnje, jer da je kod istog postojala svijest da gradi na svom zemljištu. Vrhovni sud je ukazao da kod nespornih činjenica, da je apelantica dolazila tužiocu i svojim roditeljima za vrijeme izgradnje kuće i pomoćnih objekata i da se pri tome nije protivila izgradnji kuće, da su nižestepeni sudovi pravilnom ocjenom dokaza u smislu odredaba člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) došli do pravilnog zaključka u pogledu osnovanosti zahtjeva tužioca po osnovu gradnje na tuđem zemljištu u smislu odredaba člana 24. stav 1. ZOSPO.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su redovni sudovi u konkretnom postupku pogrešno primijenili član 8. ZPP-a prilikom ocijene izvedenih dokaza, te da su pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, pa da je pogrešno primijenjeno i materijalno pravo.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključili da je tužilac dokazao svoje činjenične navode na kojima je zasnivao svoj tužbeni zahtjev, a da apelantica (kao tužena) u toku postupka svojim dokazima nije dovela u pitanje tužiočeve dokaze, te su stoga usvojili njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-430/17 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio