Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5497/14 (J. Š.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5497/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5497/14, rješavajući apelaciju Jasminke Šenderović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasminke Šenderović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 044015 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044015 09 Gž od 16. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044015 06 P od 23.

oktobra 2008. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasminka Šenderović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044015 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 044015 09 Gž od 16. decembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 044015 06 P od 23. oktobra 2008. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, „Famos Holdinga“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Omera Hrnjića i Dževahire Hasanagić (u daljnjem tekstu: drugotuženi) zatraženo je 3. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 10. marta 2017. godine, Kantonalni sud 15. marta 2017. godine, drugotuženi 16. marta 2017. godine, a Općinski sud i prvotuženi 21. marta 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 044015 06 P od 23. oktobra 2008. godine odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud prvotuženom naloži da realizira svoju Odluku (odnosno odluku pravnog prednika prvotuženog) broj 146 od 23. novembra 1990. godine o dodjeli na korištenje dvoiposobnog stana apelantici, koji se nalazi u Sarajevu - Hrasnica na adresi preciziranoj u presudi i da ga preda apelantici na korištenje slobodan od ljudi i stvari, kao i da se drugotuženim naloži da se isele iz predmetnog stana i da ga predaju apelantici na korištenje. Presudom je obavezana apelantica da drugotuženim naknadi troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je navedeno da je apelantica 13. septembra 2006. godine podnijela tužbu protiv tuženih navodeći da je bila zaposlena kod prednika prvotuženog koji joj je Odlukom broj 146 od 23. novembra 1990. godine dodijelio na korištenje predmetni stan u koji se nije uselila zbog otpočinjanja ratnih sukoba u BiH, te da su se u predmetni stan uselili drugotuženi nakon rata i da i danas bespravno stanuju u tom stanu, zbog čega apelantica traži da sud usvoji njezin tužbeni zahtjev i obaveže prvotuženog da joj preda predmetni stan na korištenje, a da se drugotuženi isele iz predmetnog stana.

6. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno: da je apelantica bila zaposlena kod pravnog prednika prvotuženog - Fabrici specijalnih vozila Hrasnica; da je Stambena komisija te fabrike 23. novembra 1990. godine donijela Odluku broj 146 o dopuni Odluke od 22. novembra 1989. godine broj 195 Komisije za društveni standard OOUR Razvoj vozila kojom je apelantici dodijeljen na korištenje predmetni stan; da predmetni stan, kao ni zgrada nisu bili dovršeni do početka rata; da apelantica nikada nije uselila u predmetni stan; da se procedura dodjele stanova na korištenje kod prvotuženog, odnosno njegovog prednika odvijala na način da nakon što bi stambena komisija donijela odluku o dodjeli stana, na koju je postojala mogućnost žalbe, ona je morala biti potvrđena rješenjem direktora, što se u apelanticinom slučaju nije desilo; da je predmetni stan nakon završetka izgradnje i tehničkog prijema zgrade dodijeljen drugotuženim koji ga i danas koriste. Općinski sud je u vezi s navedenim obrazložio da je odredbama člana 11. Zakona o stambenim odnosima, između ostalog, propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, te da se zakonitim smatra useljenje na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, te da je članom 26. istog zakona propisano da se ugovor o korištenju stana zaključuje u pismenom obliku na osnovu pravomoćnog akta o dodjeli stana na korištenje, a da takav akt predstavlja rješenje o dodjeli stana na korištenje.

7. Općinski sud je nadalje obrazložio da iz svega navedenog proizlazi da apelantica ne posjeduje valjan pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju predmetnog stana, niti za useljenje u taj stan jer nikada nije dobila rješenje o dodjeli stana na korištenje, već isključivo odluku Stambene komisije. Općinski sud je naveo da ukoliko bi se smatralo da je donošenjem ove odluke došlo do zasnivanja određenog obligacionopravnog odnosa između davaoca stana na korištenje i lica kome se stan dodjeljuje u smislu da je davalac stana preuzeo na sebe obavezu dodjele stana, apelanticin zahtjev za ispunjenje ove obaveze bio bi podložan općem roku zastare, pa bi u takvom slučaju, uzimajući u obzir da su drugotuženi istakli prigovor zastare, apelanticin tužbeni zahtjev trebalo odbaciti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.

8. Protiv navedene presude apelantica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 044015 09 Gž od 16. decembra 2013. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je i za taj sud, kao što je utvrdio i prvostepeni sud, kroz postupak (i pored toga što ne postoje pismena dokumenta o tome, već se sve zasniva na iskazima svjedoka) nesporno da je, nakon što stanovi budu dovršeni, direktor prvotuženog - Odjel stanogradnja morao donijeti rješenje o dodjeli stana, nakon čega bi sporna odluka Stambene komisije dobila klauzulu pravomoćnosti. Kako u konkretnom slučaju apelantica nije izdejstvovala rješenje direktora Stanogradnje, niti odluka Stambene komisije ima klauzulu pravomoćnosti, to su, prema mišljenju tog suda, apelanticini žalbeni navodi neosnovani. Također je navedeno i da je apelantica tužbu podnijela tek u septembru 2006. godine iako je znala da su se drugotuženi u predmetni stan uselili 2001. godine, dakle da je tužba podnesena tek nakon pet godina od saznanja za useljenje u predmetni stan. S tim u vezi je navedeno da Zakon o stambenim odnosima ne sadrži potrebne odredbe o sudskoj zaštiti u sporu nastalom povodom dodjele stanova pa se, prema mišljenju tog suda, sudska zaštita ima ocjenjivati prema općim propisima o zaštiti prava zaposlenika kao njegovo pravo nastalo u vezi s radom i imaju se primijeniti odredbe Zakona o radu koji u odredbi člana 103. propisuje da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava ili može podnijeti tužbu u roku od jedne godine od dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno saznanja za povredu. Zbog toga, kako je obrazložio taj sud, nije ispravan stav prvostepenog suda da se na konkretan slučaj treba primijeniti opći zastarni rok iz obligacionog prava. Imajući u vidu da je apelantica saznala da su se drugotuženi u predmetni stan uselili 2001. godine, a apelantica je podnijela tužbu 2006. godine, to je, prema mišljenju tog suda, iz tog razloga tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Navedeno je i da je taj sud mišljenja da kod činjenice da apelantica nikada nije zaključila ugovor o korištenju stana, te time nije stekla ni stanarsko pravo, apelantica nije ni aktivno legitimirana da zahtijeva sudsku zaštitu protiv drugotuženih sve i da su se drugotuženi bespravno uselili u predmetni stan već, prema mišljenju tog suda, ona ima pravo samo da istakne zahtjev prema prvotuženom kao davaocu stana, a sve shodno odredbama čl. 30. i 31. Zakona o stambenim odnosima. Zbog svega navedenog, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelantica je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 P 044015 14 Rev od 9. oktobra 2014. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je pravilan stav nižestepenih sudova da odluka pravnog prednika prvotuženog ne predstavlja valjan pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana u smislu odredbi čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima i da bi valjan pravni osnov predstavljalo samo pravomoćno rješenje o dodjeli stana na korištenje. Navedeno je i da su neosnovani revizioni navodi da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima jer i jedna i druga zakonska odredba, kako je obrazložio taj sud, govore o pravomoćnim aktima o dodjeli stana na korištenje. Kako je obrazloženo, suprotno paušalnom revizionom prigovoru, radi se o nepravomoćnoj odluci jer u konkretnom slučaju sporna odluka nije snabdjevena klauzulom pravomoćnosti, a iz pouke o pravnom lijeku je vidljivo da je ta odluka mogla biti predmet preispitivanja po pravnim lijekovima. Zbog navedenog, Vrhovni sud je zaključio da kako apelantica nije stekla valjan pravni osnov za zaključenje ugovora o korištenju spornog stana time, kako je obrazložio taj sud, nema ni osnova da traži predaju spornog stana u posjed. Vrhovni sud je naveo da pri tome nema osnova apelanticino pozivanje na Presudu tog suda broj Rev. 531/04 od 5. maja 2005. godine jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji s obzirom na to da je tužilac u tom predmetu imao pravomoćno rješenje o korištenju stana po osnovu kojeg se i uselio u stan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Navodi da nije tačan zaključak redovnih sudova da spornom odlukom prednik prvotuženog, pa tako i prvotuženi nije preuzeo obaveze da joj dodijeli sporni stan ta da nema uporišta u zaključak redovnih sudova da je apelantica trebala dobiti i rješenje o dodjeli stana na korištenje koje bi potpisao direktor jer iz iskaza svjedoka proizlazi da je takva rješenja donosio radnički savjet, a ne direktor, odnosno da je stambena komisija svojom odlukom davala prijedlog radničkom savjetu koji je nakon toga donosio rješenje o dodjeli stana, zbog čega apelantica smatra da je odluka koju posjeduje valjan pravni osnov za useljenje u predmetni stan. Apelantica smatra da redovni sudovi nisu dovoljno obrazložili svoje odluke i da nisu vodili računa o činjenici da su se i drugotuženi uselili u sporni stan samo na osnovu odobrenja prvotuženog, kao i da ni iz jednog dokaza provedenog u postupku ne proizlazi da sporna odluka nije pravomoćna. Također navodi da je neshvatljivo obrazloženje drugostepene odluke da je ona mogla u toku rata otići u Hrasnicu koja je bila na prvoj borbenoj liniji i tražiti realizaciju sporne odluke, te da je njezinu tužbu zbog toga trebalo odbaciti zbog proteka roka. Navodi i da je sam Vrhovni sud u svojoj Presudi broj Rev. 531/04 od 5. maja 2005. godine zaključio da je i usmeni ugovor o korištenju stana zaključen na osnovu valjanog zakonskog akta punovažan, a apelantici se negira pravo na predmetni stan iako posjeduje pravno valjan osnov, te da ni sam Vrhovni sud nije riješio osnovno pitanje postavljeno u reviziji, a to je da li sporna odluka predstavlja pravno valjan osnov za apelanticino useljenje u predmetni stan.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelanticinom stavu, taj sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinih prava, te da je apelacija neosnovana.

12. Kantonalni sud je naveo da su sve presude donesene u skladu sa zakonskim propisima i Evropskom konvencijom, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

13. Općinski sud je naveo da je apelacija neosnovana jer nije bilo kršenja apelanticinih prava na koja se u apelaciji poziva.

14. Prvotuženi je naveo da apelantica nije postupila po odredbama člana Xe Odluke o privremenom utvrđivanju prodaje stanova kojom je bilo propisano da lica kojima je do 6. decembra 2002. godine dodijeljen stan koji nije izgrađen, koji je u postupku eksproprijace i za koji nije izvršen tehnički prijem, imaju pravo da zaključe ugovor o korištenju stana u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima i da u roku od tri mjeseca od zaključenja tog ugovora zatraže njegov otkup.

15. Drugotuženi su naveli da su apelanticini navodi neosnovani jer ona ne posjeduje pravomoćnu odluku, odnosno valjan pravni osnov za stupanje u posjed predmetnog stana s obzirom na to da nije ispoštovana procedura koja je važila za pravomoćnost odluke o dodjeli stana na korištenje, a koja se sastojala u tome da se prvo donese rang lista zaposlenih za dodjelu stanova, zatim stambena komisija donese odluke o dodjeli stana na koju se može podnijeti žalba i tek nakon okončanja žalbenog postupka, odnosno proteka roka za podnošenje žalbe ukoliko žalba nije podnesena, direktor firme bi donosio rješenje o dodjeli stana, a što se u ovom slučaju nije desilo. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84 i 12/87 i „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:

Član 11.

Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama ovog zakona prenositi odnosno sticati stanarsko pravo. Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sa odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 26.

Ugovor o korištenju stana zaključuje se u pisanom obliku na osnovu pravnosnažnog akta o dodjeli stana.

Ne proizvodi nikakvo dejstvo ugovor o korištenju stana koji nije zaključen u pismenom obliku.

Ugovor o korištenju stana treba da sadrži naročito:

- imena ugovornih strana,

- naznačenje rješenja o davanju stana na korištenje [...].

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. decembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njezina prava iz člana II/3.e), k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

25. Predmetni postupak se odnosio na pitanje apelanticinog prava na korištenje predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.

26. Apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelanticin tužbeni zahtjev odbijen jer apelantica nije dokazala da je odluka Stambene komisije pravnog prednika kojom je odlučeno da joj se dodijeli predmetni stan na korištenje postala pravomoćna, niti da je nakon pravomoćnosti te odluke dobila rješenje o dodjeli stana na korištenje koje bi donio direktor Stambenog odjela pravnog prednika prvotuženog, odnosno prvotuženog, odnosno jer nije dokazala da je stekla valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana.

29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na naprijed citirane odredbe čl. 11. i 26. Zakona o stambenim odnosima kojima je, između ostalog, propisano da građanin stječe stanarsko pravo zakonitim useljenjem u stan, a da se zakonitim useljenjem smatra useljenje na osnovu rješenja o dodjeli stana na korištenje, odnosno drugog akta propisanog ovim zakonom, te da ugovor o korištenju stana mora sadržavati naznačenje rješenja o dodjeli stana korištenje. Ustavni sud, također, podsjeća i na odredbe čl. 7. i 8. ZPP kojim je propisano da svaka stranka mora dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te predlagati i provoditi dokaze u tom pravcu, te da sud donosi odluku koje činjenice smatra dokazanim na osnovu svoje slobodne ocjene. Ustavni sud u vezi s tim zapaža da iz činjenica predmeta, prezentiranih u prethodnim tačkama ove odluke, jasno proizlazi da apelantica nije dokazala da je shodno postupku dodjele stana na korištenje, koji je bio na snazi u vrijeme kada su sporne odluke pravnog prednika prvotuženog donesene, nakon pravomoćnosti spornih odluka, nadležni organ pravnog prednika prvotuženog ili samog prvotuženog donio rješenje kojim joj se dodjeljuje predmetni stan na korištenje u smislu Zakona o stambenim odnosima, odnosno da nije dokazala da posjeduje valjan pravni osnov za useljenje u predmetni stan u smislu navedenog zakona. Pri tome, Ustavni sud smatra da su obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelanticinim navodima, jasna i argumentirana i da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo, te da su navedena obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. U tom smislu, Ustavni sud primjećuje da, i kada bi se uzelo da nakon donošenja spornih odluka Stambene komisije o dodjeli predmetnog stana apelantici na korištenje, nije postojala obaveza pravnog prednika prvotuženog, odnosno prvotuženog, za donošenje posebnog rješenja o dodjeli stana na korištenje, navedeno ne bi moglo utjecati na drugačiju odluku u konkretnom slučaju jer, kako je već rečeno, apelantica ničim nije dokazala da su sporne odluke pravomoćne. Ovo posebno stoga jer iz činjenica predmeta nesporno proizlazi da odluke imaju pouku o pravnom lijeku, a da nije poznato da li je i kada pravni lijek korišten i da li je o tom pravnom lijeku donesena odluka.

30. Nadalje, apelantica tvrdi da sudovi nisu imali uporište za zaključak da je ona mogla u toku rata otići u Hrasnicu koja je bila na prvoj borbenoj liniji i zahtijevati realizaciju sporne odluke. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da iz osporenih odluka ovakav zaključak redovnih sudova i ne proizlazi. Međutim, Ustavni sud u vezi s tim skreće pažnju da je apelantica imala mogućnost da se odmah nakon okončanja ratnih dešavanja, odnosno od kraja 1996. godine obrati sa zahtjevom za realizaciju sporne odluke, što apelantica tvrdi da je usmeno činila, ali za šta nema dokaza u konkretnom slučaju. Dalje, apelantica tvrdi da Vrhovni sud u revizionom postupku nije riješio ni osnovnu dilemu revizije da li sporne odluke predstavljaju valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je shodno odredbama ZPP revizioni sud vezan za činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, što je u obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud i naveo, te da je, suprotno apelanticinim navodima, Vrhovni sud obrazložio kako smatra da su pravilni zaključci nižestepenih sudova da sporne odluke ne predstavljaju valjan pravni osnov za korištenje predmetnog stana i useljenje u njega i iz kojih razloga. Zbog svega navedenog, Ustavni sud smatra apelanticine navode neosnovanim, te ima u vidu i da su redovni sudovi dali obrazloženje i o neprimjenjivosti Presude Vrhovnog suda broj Rev-531/04 na konkretan slučaj (s obzirom na to da se apelantica na navedenu presudu poziva i u apelaciji) jer se u tom predmetu radi o drugačijoj pravnoj i činjeničnoj situaciji budući da se tužilac u tom predmetu uselio u stan na osnovu validnog rješenja o dodjeli stana na korištenje.

31. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

32. Apelantica smatra da su joj zbog pogrešno utvrđenih činjenica i proizvoljne primjene prava, odnosno zbog kršenja prava na pravično suđenje, prekršeni i pravo na imovinu i pravo na dom. S obzirom na to da apelantica kršenje ovih prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je u prethodnim tačkama utvrdio da ovo pravo nije prekršeno, te iz razloga što nema ništa što bi ukazivalo da se predmetni stan može smatrati apelanticinim domom (s obzirom na to da se ona u stan nikada nije uselila, niti je stekla valjan pravni osnov za useljenje), Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, ni prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelanticin tužbeni zahtjev jer apelantica ničim nije dokazala da posjeduje valjan pravni osnov za useljenje i za korištenje predmetnog stana u smislu odredbi Zakona o stambenim odnosima.

34. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada apelantica navode o kršenju tih prava svodi na navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da pravo na pravično suđenje nije prekršeno.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-5497/14 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio