Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1004/15 (I. G., iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, te Fatima Omeragić iz Donjeg Vakufa, L. T. iz Bugojna, E. Đ. iz Gornjeg Vakufa i S. G. iz Phoenix, Arizona, SAD)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada
- Državno vlasništvo
- Legitimno očekivanje
- Građevinsko zemljište
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1004/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Vlerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine u predmetu broj AP-1004/15, rješavajući apelaciju Izeta Gudića i dr, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Gudića, Fatime Omeragić, Lejle Teskeredžić, Enisa Đelihodžića i Saliha Gudića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004806 13 Uvp od 21. novembra 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 004806 12 U od 25. oktobra 2012. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-3- 25/2012 d 30. marta 2012. godine i rješenja Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Gornji Vakuf – Uskoplje broj 06-31- 1474 od 7. decembra 2011. godine, odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izeta Gudića, Fatime Omeragić, Lejle Teskeredžić, Enisa Đelihodžića i Saliha Gudića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 U 004806 13 Uvp od 21. novembra 2014.
godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 004806 12 U od 25. oktobra 2012. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo broj 05-31-3- 25/2012 d 30. marta 2012. godine i rješenja Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Gornji Vakuf – Uskoplje broj 06-31- 1474 od 7. decembra 2011. godine, odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Izet Gudić, iz Gornjeg Vakufa, kojeg zastupa Hamid Džandžanović, advokat iz Sarajeva, te Fatima Omeragić iz Donjeg Vakufa, Lejla Teskeredžić iz Bugojna, Enisa Đelihodžić iz Gornjeg Vakufa i Salih Gudić iz Phoenix, Arizona, SAD (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su 6. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 U 004806 13 Uvp od 21. novembra 2014. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 004806 12 U od 25. oktobra 2012. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 05-31-3-25/2012 d 30. marta 2012. godine i rješenja Službe za imovinsko-pravne poslove i katastar Općine Gornji Vakuf – Uskoplje (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06-31-1474 od 7. decembra 2011. godine.
2. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je donijela rješenje broj 06-31-1474 od 7. decembra 2011. godine, kojim je odbila zahtjev apelanata kojim su tražili da se ukine državno vlasništvo i uspostavi raniji vlasničko-pravni status na preuzetom i plaćenom građevinskom zemljištu pobliže označenom u izreci tog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište ili prva parcela, druga parcela, treća parcela, četvrta parcela i peta parcela) od strane Skupštine opštine Gornji Vakuf.
3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da su apelanti podnijeli zahtjev za ukidanje državnog vlasništva na predmetnom zemljištu, između ostalog, navodeći da im je to zemljište izuzeto i plaćeno, ali da nisu postigli pravičnu naknadu za to zemljište, te da to zemljište nije privedeno namjeni u skladu sa članom 96. Zakona o građevinskom zemljištu („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 67/05: u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu). Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je, vezano za navedeno, u postupku pred Službom utvrđeno da su prva, druga i treća parcela (koje su bile upisane na ime Ivana Malinara, Josipa Malinara, Anice Malinar, Jelke Malinar, Zdravka Malinara i Tatle Gudić) rješenjem o izuzimanju Skupštine opštine Gornji Vakuf broj 03-4-475-31 od 4. novembra 1980. godine izuzete u svrhu izgradnje stambeno poslovnih zgrada SIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost Gornji Vakuf. Dalje, proizilazi da je Služba uvidom u zemljišne knjige, između ostalog, utvrdila da je na prvoj i drugoj parceli uknjiženo državno vlasništvo sa dijelom 1/1 i te na osnovu rješenja Skupštine opštine uknjiženo pravo korištenja na neizgrađenom građevinskom zemljištu u svrhu stambene izgradnje u korist SIZ-a za stambeno-komunalnu djelatnost Gornji Vakuf sa dijelom 1/1, a da je na trećoj parceli uknjiženo pravo vlasništva na zemljišno knjižnom tijelu II (zgrada) u korist Emsada Čauševića sa dijelom 1/1, dok je četvrta parcela „preuzeta“ rješenjem SO Gornji Vakuf od 1979. godine i ista je u junu 1980. godine spojena sa parcelom koja je pobliže opisana u obrazloženju tog rješenja. Uprava je dalje navela da je Odlukom broj 01-023-76 od 21. aprila 1976. godine „o podruštvljavanju“ građevinskog zemljišta u urbanom području Grada Gornjeg Vakufa „utvrđeno da je predmetno zemljište bilo u posjedu [Tatle Gudić] u vrijeme prelaska građevinskog zemljišta u društvenu sada državnu svojinu“. U obrazloženju rješenja je, pored toga, navedeno da su, s obzirom da nije proveden ostavinski postupak iza umrle Tatle Gudić, apelanti dostavili rješenje Općinskog suda u Bugojnu broj 46 0 O 018438 10 O od 28. maja 2010. godine „ gdje su istim utvrđeni prezumtivni nasljednici iza [Tatle Gudić] iz razloga da isti mogu podnijeti zahtjev i učestvovati u postupku pred organom uprave u Gornjem Vakufu-Uskoplju“. Služba je ukazala da iz stručnog mišljenja koje je 23. maja 2011. godine dalo Federalno ministarstvo prostornog uređenja, proizilazi da je predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa Regulacionim planom. Dalje, Služba je ukazala da je, postupajući po uputama drugostepenog organa iz ukidnog rješenja, angažovala vještaka da sačini nalaz i mišljenje o tome da li je predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom. Uvidom u nalaz vještaka utvrđeno je da je vještak u svom nalazu konstatovao da je predmetno zemljište privedeno namjeni po Regulacinom planu i urbanističkom projektu naselja „Odvode“, od čega su treća, četvrta i peta parcela i dio prve parcele privedene trajnoj namjeni. Imajući u vidu sve navedeno, naročito nalaz vještaka, utvrđeno je da je predmetno zemljište, nakon što je izuzeto i plaćeno, a što apelanti i ne osporavaju, privedeno namjeni u skladu sa važećim regulacionim planom i važećom prostorno planskom dokumentacijom.
4. Apelanti su podnijeli žalbu protiv rješenja Službe, koju je Uprava odbila kao neosnovanu rješenjem broj 05-31-3-25/2012 od 30. marta 2012. godine.
5. Uprava je u obrazloženju rješenja ukazala da je odredbom člana 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu određeno da stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine. U vezi sa tim, Uprava je, između ostalog, konstatovala da da je prema nalazu i mišljenju vještaka predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa važećim Regulacionim planom naselja „Odvode“ u Gornjem Vakufu-Uskoplju, pri čemu su četvrta i peta parcela izgrađene i privedene trajnoj namjeni određenoj Regulacionim planom, dok su ostale parcele ostale neizgrađene i djelimično izgrađene ali su uređene radi privođenja trajnoj namjeni odnosno izgradnji objekata predviđenih Regulacionim planom, te da je u odnosu na ukupni obuhvat naselja „Odvode“ u Gornjem Vakufu-Uskoplju izgrađeno, odnosno trajnoj namjeni privedeno 84% zemljišta u zoni obuhvata tog plana dok je samo 16% zemljišta ostalo neizgrađeno, ali je opremljeno i uređeno za gradnju. Shodno navedenom, te imajući u vidu da Regulacioni plan odnosno zemljište u njegovom obuhvatu treba posmatrati kao cjelinu, Uprava je zaključila da nema mjesta uspostavljanju ranijeg vlasničko-pravnog odnosa u smislu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu.
6. Apelanti su podnijeli tužbu protiv rješenja Uprave, koju je Kantonalni sud odbio presudom broj 06 0 U 004806 12 U od 25. oktobra 2012. godine, uz obrazloženje da je u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjeno materijalno pravo.
7. Apelanti su podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda, koji je Vrhovni sud odbio presudom broj 06 0 U 004806 13 Uvp od 21. novembra 2014. godine.
8. Vrhovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da Kantonalni sud donošenjem osporene presude nije povrijedio federalni zakon niti drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku, a koja su mogla biti od uticaja na rješenja stvari. Pri tome je, između ostalog ukazao da odredba člana 96. stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, u skladu s kojom apelanti traže da se utvrdi prestanak državnog vlasništva, odnosno da im se vrati sporno zemljište, ne propisuje (kao uslov za vraćanje) da će državno vlasništvo prestati ako to zemljište nije privedeno „trajnoj namjeni", već samo ako nije privedeno „namjeni" u skladu sa regulacionim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu Odluke Općine. Znači, ako je veći dio zemljišta u obuhvatu regulacionog plana izgrađen u skladu sa predviđenim planskim rješenjima, a preostali dio služi tom izgrađenom dijelu, ili je zemljište opremljeno odgovarajućom osnovnom infrastrukturom i uređeno za gradnju i ono se smatra privedenim namjeni u skladu sa regulacionim planom.
9. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na imovinu, apelanti, između ostalog, navode da su „deposjedirani“ sa predmetnog zemljišta nakon 31 godinu od izuzimanja tog zemljišta i da im nije isplaćena pravična naknada, a da je u posjed uveden privatni vlasnik u cilju izgradnje poslovno stambenog objekata, a ne kako je to određeno rješenjem od 4. novembra 1980. godine, kao i da su zbog trajanja postupka dovedeni u situaciju da se zemljište privede namjeni u većem dijelu nego što je to bilo prije početka tog postupka. Smatraju da je u konkretnom slučaju narušena ravnoteža između opšteg interesa i njihovog privatnog interesa. U pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje, apelanti se nisu izjašnjavali.
10. Zakon o građevinskom zemljištu (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 67/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 96. stav 1.
Stupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Pravo na imovinu
12. Apelanti tvrde da im je prekršeno pravo na imovinu osporenim odlukama kojima je odbijen njihov zahtjev za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu, čiji je raniji vlasnik, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, bila Tatla Gudić, a apelanti su njeni „prezumtivni“ nasljednici, te koje zemljište je prešlo u državnu svojinu na osnovu odluke Skupštine opštine Gornji Vakuf.
13. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je u konkretnom slučaju primjenjiv član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je nekada davno oduzeta mogla biti vraćena ne može se smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
14. Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizilazi da se zahtjev apelanata ne tiče njihove postojeće imovine. Međutim, Ustavni sud mora dogovoriti na pitanje da li su apelanti u konkretnom postupku mogli imati bar „legitimno očekivanje“ da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je „ostvariv“.
15. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati da su apelanti podnijeli predmetni zahtjev za uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnom zemljištu u skladu sa članom 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu. Ustavni sud podsjeća da je članom 96. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „[s]tupanjem na snagu ovoga zakona, po sili zakona prestaje državno vlasništvo na građevinskom zemljištu koje nije privedeno namjeni u skladu sa prostornim planom, a u društveno sada državno vlasništvo je prešlo na osnovu odluke općine“. Ustavni sud primjećuje da je u redovnom postupku u konkretnom slučaju utvrđeno da nisu ispunjeni uslovi iz citirane zakonske odredbe jer je predmetno zemljište privedeno namjeni u skladu sa važećim regulacionim planom i važećom prostorno planskom dokumentacijom. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz apelacionih navoda ne proizilazi da apelanti osporavaju zaključak redovnih sudova i organa uprave da je predmetno zemljište u vrijeme donošenja osporenih odluka privedeno namjeni u skladu sa važećim regulacionim planom i važećom prostorno planskom dokumentacijom odnosno zaključak o tome da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenično utvrđenje iz kojeg proizlazi da je predmetno zemljište privedeno namjeni, nisu imali „legitimno očekivanje“ da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Shodno tome, te imajući u vidu svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta („legitimnog očekivanja“) pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis odluke o dopustivosti i meritumu AP-2262/13 od 23. novembra 2015. godine, točka 30 i AP-670/13 od 28. aprila 2016. godine, točka 20. i odluka o dopustivosti AP-3901/14 od 22. decembra 2015. godine, točka 6, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu navoda o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1, u smislu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
16. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Ustavni sud zapaža da apelanti, osim paušalnog navoda da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, nisu obrazložili i dokazali u čemu se zapravo ogleda povreda navedenog prava. Imajući u vidu navedeno i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman