Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1804/17 (Dž. A. iz Kladnja)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1804/17
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1804/17, rješavajući apelaciju DŽ. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija DŽ. A. podnesene protiv rješenja Općinskog suda u Živinicima br. 33 0 K 059796 17 Kv 3 od 10. aprila 2017. godine i 33 0 K 059796 17 Kpp 5 od 7. aprila 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. DŽ. A. iz Kladnja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ivo Antić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Živinicima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 33 0 K 059796 17 Kv 3 od 10. aprila 2017. godine i 33 0 K 059796 17 Kpp 5 od 7. aprila 2017. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo naloženo njegovo hitno puštanje na slobodu.
2. Od apelanta je 22. maja 2017. godine zatraženo da, u skladu s članom 21. Pravila Ustavnog suda, apelaciju dostavi na propisanom obrascu, te obrazloženje ograniči isključivo na navode o kršenju prava na koja se pozvao jer, iako je dostavio iznimno opširnu apelaciju, ne može se vidjeti na čemu temelji takve tvrdnje. Apelant je 25. maja 2017. godine dostavio iznimno opširnu apelaciju na propisanom obrascu.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, te od Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo, kojim je apelacija dostavljena na odgovor 30. maja 2017. godine, u ostavljenom roku od pet dana nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud, sudija za prethodni postupak, Rješenjem broj 33 0 K 059796 17 Kpp 5 od 7. aprila 2017. godine apelantu i osumnjičenom H. A. odredio je pritvor koji po tom rješenju može trajati jedan mjesec, odnosno do 6. maja 2017. godine.
7. Apelantu je pritvor određen zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), te razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu:
ZKPFBiH).
8. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZBiH, a osumnjičeni H. A. isto krivično djelo u sticaju s krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZFBiH, da se zbog krivičnih djela protiv osumnjičenih vodi istraga, te je prijedlog podnesen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
9. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi sljedeće: „U prijedlogu je navedeno da su osumnjičeni navedena krivična djela počinili na sljedeći način: Dana 28. 11. 2016. godine, u Kladnju, oko 13.00 sati, H.A., korištenjem svog odgovornog i uticajnog položaja šefa (…) u Šumskom gazdinstvu Konjuh (…) ovlašten da organizuje isporuku drvne mase, pa tako i za privredno društvo „Haskoprom“ d.o.o. Kladanj, u faktičkom vlasništvu samostalnog inspektora [apelanta], komandira Policijske stanice Kladanj, pa je zloupotrebom odnosa ovisnosti, svjestan i htijući da drugog podstakne na učinjene krivičnog djela, putem telefona, u 12.40 sati, saopštio [apelantu] da se na području ŠG Konjuh već duže vrijeme uočavaju dva nepoznata vozila (…) pa je zatražio od istog da provjerom u zaštićenoj bazi ličnih podataka, utvrdi i njemu saopšti, u čijem vlasništvu je motorno vozilo (…), nakon čega je [apelant], iako potpisnik Izjave o upoznavanju sa propisima iz oblasti obrade tajnih podataka, svjestan da drugom neovlašteno saopštava podatke koji predstavljaju službenu tajnu u smislu odredbi člana 16. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka (…), što je i htio, odmah naložio A. S., policijskom službeniku PS Kladanj, da pristupi IDDEEA zaštićenoj bazi podataka, a kako mu je A. S. u 12.50 sati saopštio da je vozilo vlasništvo MUPTK [apelant] je, znajući da se radi o istražnim radnjama koje provodi MUP TK, jer su navedena vozila u dužem vremenskom periodu i u više navrata uočena na području ŠG Kladanj, saopštio telefonom R. A., direktoru ŠG Konjuh, da navedeno vozilo koriste inspektori MUPTK, što je R. A. prenio H. A. a zatim i poslovođama u ŠG Kladanj (…). Dakle, A. H. sa umišljajem podstakao drugog da učini krivično djelo, a [apelant], kao službena osoba u FBiH, neovlašteno drugom saopštila podatke koji su službena tajna (…)“.
10. Nadalje, iz obrazloženja rješenja slijedi da je na temelju pobrojanih dokaza dostavljenih od Tužilaštva „utvrđeno“ da je na detaljno opisani način „osumnjičeni H. A. sa umišljajem podstakao drugog tj. [apelanta] da učini krivično djelo, a [apelant], kao službena osoba u Federaciji BiH, neovlašteno drugom saopštio podatke koji su službena tajna“. U obrazloženju rješenja s tim u vezi ukazano je na sadržaj konkretno pobrojanih dokaza: transkripte telefonskih razgovora, iskaze svjedoka A. S. i V. S., te materijalne dokaze: službenu zabilješku koju je sačinio apelant 28. novembra 2016. godine, te pojedinačno pobrojane izvještaje ŠG Konjuh, koji su sačinjeni naknadno, tj. „nakon što je [apelant] izvršio neovlaštenu provjeru gore navedenih vozila (…)“. Slijedom navedenog zaključeno je „da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni H. A. počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. u vezi s članom 32. st. 1. i 2. KZ FBiH, a [apelant] krivično djelo odavanja službene tajne iz člana 388. stav 1. KZ FBiH“.
11. Općinski sud je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da nije počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH, tj. da je provjeru podataka odnosno pristupio zaštićenoj bazi podataka vezano za navedena vozila izvršio u okviru svojih ovlaštenja, tj. kao komandir PS Kladanj, da su ovlaštena službena lica MUPTK provodeći istražne radnje svojim postupkom izazvali njegovu reakciju, te reakciju ovlaštenih lica u ŠG Kladanj. S tim u vezi je ukazano da je apelant kao ovlašteno službeno lice, tj. komandir PS Kladanj, znao i morao znati način na koji se postupa kad su u pitanju zaštićeni podaci, te kome se mogu dati, a da je apelant u konkretnom slučaju postupao protivno Izjavi o upoznavanju s propisima iz oblasti obrade podataka iz člana 16. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka, pa je podatak o vozilima saopštio R. A. prema kojem su provođene posebne istražne radnje i koji se nalazi u pritvoru, a on je ovaj podatak dalje prenio pobrojanim licima. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja u pogledu povrede postupka prilikom lišavanja slobode, te je zaključeno da je tom prilikom u svemu postupljeno u skladu sa članom 153., te članom 5. ZKPFBiH, kao i da je zapisnik o lišavanju slobode sačinjen u skladu sa zakonom.
12. Općinski sud je zaključio da je ispunjen i posebni uvjet za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH „imajući u vidu prirodu krivičnog djela odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, te krivičnog djela zloupotreba službenog položaja iz člana 383. stav
1. KZFBiH, kao i činjenicu da je krivično djelo počinjeno upravo zbog toga što je osumnjičeni H. A., zajedno sa R. A., direktorom ŠG Kladanj, bio pod istragom zbog sumnje na malverzacije u upravljanju šumskim gazdinstvom gdje se radilo o jedinstvenoj istrazi i povezanim radnjama prema više lica, te da je postupanje [apelanta] i H. A. upravo i imalo cilj da našteti istrazi, i to ne samo protiv H. A. već i protiv R. A.“. Nadalje, Općinski sud je imao u vidu i službeni položaj osumnjičenog H. A. kao šefa tehničke službe u ŠG Konjuh, te apelanta kao komandira PS Kladanj, kao i činjenicu da je apelant u rodbinskim vezama sa R. A. (direktor ŠG Kladanj, kojem je određen pritvor) pa da postoji opravdana bojazan da bi boravkom na slobodi mogli sakriti ili izmijeniti dokaze, kao i tragove važne za krivični postupak, te da bi mogli utjecati na svjedoke i saučesnike. S tim u vezi Općinski sud je ocijenio i da Tužilaštvo u daljnjem toku postupka treba da sasluša veći broj imenom i prezimenom označenih svjedoka, koji su zaposleni ili u zavisnom odnosu sa ŠG Kladanj, pa se nalaze u zavisnom položaju prema osumnjičenom H. A. i apelantu, koji su, kako je već ukazano, vršili utjecaj na istragu. Nadalje, ukazano je da je apelant utjecao na istragu jer je preko njega osumnjičeni H. A. razotkrio istragu koja se već vodila, kao i da je apelant nastavio utjecati na istragu tako što je 31. marta 2017. godine MUPTK dostavio dopis s prilozima u kojem se nalazi službena zabilješka s neistinitim sadržajem, tj. zabilješka je sačinjena 28. novembra 2016. godine (kada je izvršen pristup zaštićenoj bazi podataka), a u njoj je navedeno da je apelant 2. decembra 2016. godine, tj. nakon što je zabilješka sačinjena, boravio u MUPTK i da je o svojim radnjama (provjera podataka) obavijestio pretpostavljene. Općinski sud je, u vezi s postupanjem osumnjičenog H. A. (omogućavanje sječenja drvne mase u većim količinama tačno određenim licima bez zaključivanja ugovora) ukazao i na sve češći i otvoreni bunt građana koji provode blokade zbog neracionalnog i selektivnog gazdovanja državnim resursima, te da je postupanje apelanta kao komandira PS Kladanj protivno načelima koje treba da ispoljava jedno ovlašteno službeno lice, pa da bi sve navedeno moglo izazvati i jak osjećaj nezaštićenosti i nepovjerenja građana, te da sve navedeno dovodi i do neposrednog ugrožavanja javnog reda.
13. Slijedom navedenog zaključeno je da mjere zabrane ne bi bile prikladne i da njihovom primjenom ne bi mogla biti ostvarena svrha pritvora.
14. Općinski sud, vijeće od troje sudija, Rješenjem broj 33 0 K 059796 17 Kv 3 od 10. aprila 2017. godine odbilo je kao neosnovanu apelantovu žalbu i žalbu osumnjičenog H. A. protiv prvostepenog rješenja.
15. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su neosnovanim ocijenjene apelantove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje da je počinjeno krivično djelo za koje se tereti. U vezi s tim je ukazano, te su i interpretirani relevantni razlozi i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja, da su apelantove tvrdnje u suprotnosti s dokaznom građom koja je detaljno analizirana u obrazloženju prvostepenog rješenja, pri tom posebno imajući u vidu sadržaj presretnutih razgovora.
16. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da nije ispunjen uvjet iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. S tim u vezi detaljno su interpretirani razlozi i obrazloženja iz prvostepenog rješenja koji su ocijenjeni kao dovoljni za zaključak da su apelant i osumnjičeni na opisane načine već pokušali da izvrše utjecaj na istragu pa da postoji opravdana bojazan da bi to ponovo i učinili u slučaju da budu pušteni na slobodu, posebno imajući u vidu broj svjedoka koje je Tužilaštvo navelo da tek treba da budu saslušani. Također, posebno je ukazano i da je u ovoj fazi postupka, kada je očigledno da dokazi u postupku još uvijek nisu u cijelosti osigurani, stepen uvjerenja koji mora postojati u odnosu na postojanje okolnosti koje ukazuju na opravdanost mjere pritvora iz razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH manji u odnosu na onaj stepen bojazni koji mora postojati u daljnjem toku postupka odnosno nakon okončanja istrage. Nadalje, ukazano je da se ovaj pritvorski razlog može temeljiti na okolnostima koje ukazuju na to da postoji ozbiljan rizik da će do takvog zabranjenog utjecaja i doći, a što Ustavni sud u svojoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine ne nalazi kao povredu apelantovog prava iz člana 5. Evropske konvencije. Stoga je zaključeno da u konkretnom slučaju postoji niz okolnosti koje ukazuju na postojanje ozbiljnog rizika da do utjecaja može doći.
17. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da su razmatrani i ostali navodi iz žalbe koji su se, kako je ukazano, ticali vlastite percepcije i tumačenja odredbi materijalnog i procesnog prava, te pojedinih odluka Ustavnog suda, ali da nisu posebno obrazlagani jer nisu od značaja za drugačiju odluku suda odnosno koji su u suprotnosti s dokaznom građom predočenom uz prijedlog za određivanje pritvora.
18. Najzad, zaključeno je da nema mjesta apelantovoj tvrdnji da se umjesto pritvora trebaju izreći blaže mjere. S tim u vezi je ukazano da se apelantu i osumnjičenom H. A. stavljaju na teret izuzetno ozbiljna i teška krivična djela, da je potrebno preduzeti velik broj međusobno povezanih istražnih radnji zbog čega je tužilac i zatražio određivanje pritvora, pa imajući u vidu razloge i obrazloženja zbog kojih je utvrđeno postojanje razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, zaključeno je da je u ovoj fazi postupka nužno da apelant i osumnjičeni A. H. budu izvan mogućnosti da svojim boravkom na slobodi na bilo koji način utječu negativno na daljnji tok istrage, posebno imajući u vidu tehnološke i telekomunikacijske mogućnosti putem kojih se boravak na slobodi može vrlo lako zloupotrijebiti, a da tragovi takvog postupanja budu sakriveni ili teško dostupni za provjeru i otkrivanje.
19. Prema informacijama kojim raspolaže Ustavni sud, Općinski sud je Rješenjem broj 33 0 K 059796 17 Kv 4 od 3. maja 2017. godine na osnovu člana 140b. stav 2., člana 140a. stav 1. tačke a),
b) i c) i člana 140c. st. 3. i 4. ZKPFBiH apelantu odredio pobrojane mjere zabrane. Rješenjem je određeno da izrečene mjere zabrane mogu trajati najduže dva mjeseca, tj. do 6. jula 2017. godine ili do nove odluke suda, te da se apelantu pritvor koji je mogao trajati do 6. maja 2017. godine ukida i da se apelant odmah pušta na slobodu. Ustavni sud ne raspolaže informacijom da li je apelant protiv ovog rješenja ulagao žalbu.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
21. U vezi s tim apelant najprije tvrdi da mu je povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jer prijedlog Tužilaštva prejudicira krivnju. Apelant ističe da Tužilaštvo predstavlja organ javne vlasti, da obrazloženje prijedloga za određivanje pritvora izgleda kao osuđujuća presuda, a da se ovo odrazilo i na sud, koji je bezuvjetno prihvatio ovakve navode Tužilaštva. Apelant je posebno ukazao na dio iz prijedloga: „(…) nakon čega je [apelant] iako potpisnik Izjave o upoznavanju sa propisima iz oblasti obrade tajnih podataka, svjestan da drugome neovlašteno saopštava podatke koji predstavljaju službenu tajnu u smislu odredbe člana 16. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka, što je i htio, odmah naložio A. S. ... [Apelant] je znajući da se radi o istražnim radnjama koje provodi MUPTK, jer su navedena vozila u dužem vremenskom periodu i u više navrata uočena na području ŠG Kladanj, saopštio telefonom R. A., direktoru ŠG Konjuh, da navedeno vozilo koriste inspektori MUPTK, a što je R. A. prenio H. A., a zatim i poslovođama u ŠG Kladanj (…)“. U ovom dijelu apelant je istakao i da su redovni sudovi prihvatili pretpostavku Tužilaštva iz prijedloga „(…) što znači da je mogao pretpostaviti da je u pitanju zvanična istraga (…)“ pa da su tako povrijedili i načelo in dubio pro reo.
22. Apelant opširno citirajući dijelove osporenih rješenja i prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, te s tim u vezi niz odluka Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti, kao i zaključak o postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
23. Osim toga, apelant tvrdi da je u osporenom prvostepenom rješenju prijedlog Tužilaštva doslovno prekopiran odnosno da je sud prijedlog imao u elektronskoj formi, a da zakonom nije propisana elektronska komunikacija između suda i tužilaštva. Nadalje, apelant je istakao da su u osporenom prvostepenom rješenju detaljno interpretirani njegovi navodi, te pozivanje na odluke Ustavnog suda, ali da s tim u vezi prvostepeni sud, a što nije otklonjeno ni u postupku povodom njegove žalbe, ne nudi niti jedan razlog ili obrazloženje zbog kojih ih ne prihvata. Također, tvrdi da prvostepeni sud nije ocijenio dokaze u cjelini već samo u dijelu koji je išao u prilog odluci o određivanju pritvora. Nadalje, ističe da je pogrešan i paušalan zaključak da je njegovo lišavanje slobode bilo u skladu s članom 153. ZKPFBiH. Tvrdi da je izostala jasna distinkcija u ocjeni postojanja razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u odnosu na njega i osumnjičenog H. A. Apelant tvrdi da je i u ovom dijelu najprije prejudicirana krivica i povrijeđena pretpostavka nevinosti. S tim u vezi citirao je dio iz osporenog prvostepenog rješenja: „(…) imajući u vidu prirodu krivičnog djela odavanje službene tajne (…) kao i činjenicu da je krivično djelo počinjeno upravo zbog toga što je osumnjičeni (…) te da je postupanje [apelanta] i H. A. upravo i imalo cilj da se našteti istrazi, i to ne samo protiv H. A. već i protiv R. A., zbog istovrsnih radnji prema kome je i određen pritvor rješenjem ovog suda (…)“. Apelant dalje tvrdi i da iz dokaza proizlazi da niko nije znao niti je mogao znati da se provodi bilo kakva istraga odnosno da iz presretnute komunikacije proizlazi da su bili zabrinuti da su u primijećenim vozilima eventualni počinioci krivičnih djela. U prilog navedenom, apelant ističe da se postavlja pitanje zašto bi vršio provjeru vozila da je znao da se radi o policiji. Nadalje, tvrdi da za stav iz osporenih rješenja da očigledno postoji osnovana bojazan da bi ometao istragu boravkom na slobodi s obzirom na službeni položaj (komandir PS Kladanj) i rodbinske veze sa R. A. nisu ponuđeni bilo kakvi razlozi i obrazloženja. S tim u vezi je istakao i da je 6. aprila 2017. godine razdužen kompletne policijske opreme, da je odlukom od 10. aprila 2017. godine suspendiran s dužnosti. Nadalje, apelant ističe i da su svjedoci koji trebaju da budu saslušani a na koje je ukazalo Tužilaštvo, uposlenici ŠG „Kladanj“ i da se oni ne nalaze u bilo kakvom odnosu zavisnosti prema njemu. Po njegovom mišljenju, u ovom dijelu neosnovano je i pozivanje prvostepenog suda da je R. A., koristeći svoje političke veze, pokušao utjecati na istragu, jer je ta opasnost prestala puštanjem R. A. na slobodu nakon potpisivanja sporazuma o priznanju krivnje i donošenja presude Općinskog suda od 19. aprila 2017. godine kojom je R. A. izrečena kazna zatvora od 10 mjeseci. Slijedom navedenog, s obzirom na to da mu se na teret stavlja odnos sa R. A., apelant smatra da je prestankom opasnosti u odnosu na R. A. da će vršiti utjecaj na istragu ova opasnost prestala i u odnosu na njega, pa da su mu trebale biti određene blaže mjere od pritvora. Apelant tvrdi i da je neprihvatljiv stav da je nastavio da vrši utjecaj na istragu tako što je sačinio i službenu zabilješku s neistinitim sadržajem, a čime je, po njegovom mišljenju, već utvrđena njegova krivica za krivično djelo iz člana 373. KZFBiH (krivotvorenje isprave), a koje mu se pri tome i ne stavlja na teret. Po njegovom mišljenju, neprihvatljivo je i obrazloženje prvostepenog suda u pogledu uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH u kojem se ističe „da je javni red ugrožen a što se može zaključiti na osnovu sve češćeg i otvorenijeg bunta nezadovoljnih građana“, što bi se moglo odnositi na uvjet iz člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. S obzirom na to da Tužilaštvo nije predlagalo pritvor po navedenom osnovu, apelant smatra da se radi o neprimjerenim namjerama suda koje nisu u skladu s nezavisnim i nepristranim sudom. U prilog tvrdnji u ovom dijelu apelant se pozivao na stav Ustavnog suda u predmetu broj AP 6/08. Najzad, apelant tvrdi da je na sve navedeno ukazivao i u svojoj žalbi, ali da se drugostepeni sud nije ni bavio ispitivanjem njegovih žalbenih navoda već je samo „prepisao“ pogrešne zaključke iz prvostepenog rješenja.
V. Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 388.
Odavanje službene tajne (1) Službena ili odgovorna osoba u Federaciji koja neovlašćeno drugome saopći, preda ili na drugi način učini dostupnim podatke koji su službena tajna, ili koja pribavlja takve podatke s ciljem da ih preda neovlašćenoj osobi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.
(…)
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 5.
Prava lica lišena slobode (1) Lice lišeno slobode mora se na maternjem jeziku ili jeziku koji razumije odmah obavijestiti o razlozima lišavanja slobode (…) (…) Član 140b.
Izricanje mjera zabrane (…) (2) Kada odlučuje o pritvoru sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produženja pritvora.
(…) Član 145.
Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.
(…) (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branitelja za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branitelja. (…) Član 146.
Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
(…)
b) ako postoji osnovan strah da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, (…) (2) U slučaju iz stava 1. tačke b) ovog člana, pritvor će se ukinuti čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor određen.
Član 153.
Lišavanje slobode i zadržavanje (1) Policijski organ može osobi oduzeti slobodu ako postoje osnovi sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo i ako postoji bilo koji razlog predviđen u članu 146. ovog Zakona, ali je policijski organ dužan takvu osobu bez odlaganja, a najkasnije u roku od 24 sata sprovesti tužitelju. Prilikom dovođenja policijski organ obavijestit će tužitelja o razlozima i vremenu oduzimanja slobode. Upotreba sile prilikom dovođenja dopuštena je u skladu sa zakonom.
(...)
VI. Dopustivost
26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 33 0 K 059796 17 Kv 3 od 10. aprila 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 10. april 2017. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 9. maj 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – pretpostavka nevinosti
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom
32. Član 6. stav 2. Evropske konvencije glasi:
[…] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
[…]
33. Iz apelantovih navoda u suštini proizlazi da smatra da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena jer obrazloženje prijedloga Tužilaštva za određivanje pritvora izgleda kao osuđujuća presuda, a što se odrazilo i na sud, koji je bezuvjetno prihvatio ovakve navode Tužilaštva kako kod procjene osnovane sumnje tako i posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH.
34. Ustavni sud podsjeća na to da je pretpostavka nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije jedan od elemenata pravičnog suđenja u krivičnom postupku iz člana 6. stav 1. Pretpostavka nevinosti bit će povrijeđena ukoliko izjava javnog zvaničnika u vezi s osobom optuženom za krivično djelo odražava mišljenje da je ona kriva prije nego to bude i dokazano u skladu sa zakonom. Dovoljno je da, u odsustvu zvanične odluke, postoji određeno mišljenje koje ukazuje da zvaničnik smatra optuženog krivim. U tom smislu Evropski sud naglašava značaj izbora riječi u izjavama javnih zvaničnika prije nego osoba u pitanju bude suđena i utvrđena njena krivica za kažnjivo djelo. Nadalje, pretpostavka nevinosti može biti povrijeđena ne samo od sudije ili suda već i od drugih javnih zvaničnika, uključujući i tužioca. Najzad, da li izjava javnog zvaničnika krši pretpostavku nevinosti mora biti utvrđeno u okolnostima konkretnog slučaja u kojim je sporna izjava data (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, st. 41˗43, sa daljnjim referencama na relevantnu praksu Evropskog suda).
35. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora detaljno interpretiran u dijelu koji počinje sa: „U prijedlogu je navedeno da su osumnjičeni navedena krivična djela počinili na sljedeći način (...), H. A., korištenjem svog odgovornog i uticajnog položaja šefa (...) pa je zatražio od istog (apelanta) da provjerom u zaštićenoj bazi ličnih podataka, utvrdi i njemu saopšti, u čijem vlasništvu je motorno vozilo (…), nakon čega je [apelant], iako potpisnik Izjave o upoznavanju sa propisima iz oblasti obrade tajnih podataka, svjestan da drugom neovlašteno saopštava podatke koji predstavljaju službenu tajnu u smislu odredbi člana 16. stav 3. Zakona o zaštiti ličnih podataka (…), što je i htio, odmah naložio A. S. (...) da pristupi IDDEEA zaštićenoj bazi podataka, a kako mu je A. S. u 12.50 sati saopštio da je vozilo vlasništvo MUPTK, [apelant] je, znajući da se radi o istražnim radnjama koje provodi MUPTK, saopštio telefonom R. A., direktoru ŠG Konjuh, da navedeno vozilo koriste inspektori MUPTK, što je R. A. prenio H. A. a zatim i poslovođama u ŠG Kladanj (...)“ a završava se sa “Dakle, A. H. sa umišljajem podstakao drugog da učini krivično djelo, a [apelant] kao službena osoba u FBiH neovlašteno drugom saopštila podatke koji su službena tajna (…)“.
36. Ustavni sud zapaža da je sporna izjava Tužilaštva data u kontekstu krivičnog postupka – protiv apelanta i osumnjičenog H. A. je pokrenuta istraga, a ne, na primjer, na konferenciji za štampu, te u prijedlogu za određivanje pritvora apelantu i osumnjičenom H. A. koji je podnesen sudu.
37. Nadalje, iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud na temelju dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora „utvrdio“ da su apelant i osumnjičeni H. A. na način kako je to opisano u prijedlogu Tužilaštva zaključio: (...) „Dakle, A. H. sa umišljajem podstakao drugog da učini krivično djelo, a [apelant] kao službena osoba u FBiH neovlašteno drugom saopštila podatke koji su službena tajna (…)“. Nadalje, u obrazloženju prvostepenog rješenja s tim u vezi detaljno su interpretirani dokazi: transkripti telefonskih razgovora, iskazi svjedoka A. S. i V. S., te materijalni dokazi: službena zabilješku koju je sačinio apelant 28. novembra 2016. godine, te pojedinačno pobrojani izvještaji ŠG Konjuh, koji su sačinjeni naknadno, tj. „nakon što je [apelant] izvršio neovlaštenu provjeru gore navedenih vozila (…)“. Slijedom navedenog zaključeno je „da postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni H. A. počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. u vezi s članom 32. st. 1. i 2. KZFBiH, a [apelant] krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH“.
38. Ustavni sud zapaža da konstatacija u prijedlogu Tužilaštva „da su [apelant ] i osumnjičeni H. A. počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret“, kao i „utvrđenje“ iz osporenog prvostepenog rješenja u tom smislu jednaki apelantovoj tvrdnji, kako je navedeno u osporenom prvostepenom rješenju „da nije počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH, tj. da je provjeru podataka odnosno pristup zaštićenoj bazi podataka vezano za navedena vozila izvršio u okviru svojih ovlaštenja, tj. kao komandir PS Kladanj, da su ovlaštena službena lica MUPTK provodeći istražne radnje svojim postupkom izazvali njegovu reakciju, te reakciju ovlaštenih lica u ŠG Kladanj“. Ustavni sud smatra da kontekst u kojem je Tužilaštvo iskoristilo očigledno neodgovarajuće formulacije „da su [apelant] i osumnjičeni H. A. počinili krivična djela“ odnosno da je sud „utvrdio“ da je A. H., sa umišljajem podstaknuo drugog da učini krivično djelo, a [apelant] kao službena osoba u FBiH neovlašteno drugom saopštio podatke koji su službena tajna (…)“, kao i apelantova tvrdnja „da nije počinio krivično djelo odavanje službene tajne iz člana 388. stav 1. KZFBiH“ upućuju na pitanje da li je postojanje osnovane sumnje, kao prvog i osnovnog uvjeta za određivanje pritvora, zasnovano na dokazima koje je Tužilaštvo predočilo uz prijedlog za određivanje pritvora i koje je sud u tom smislu i ocijenio, a ne na pitanje dokazanosti apelantove krivice na temelju predočenih dokaza (vidi, mutatis mutandis, prethodno citiranu Daktaras protiv Litvanije, stav 44. u kojoj je Evropski sud naglasio da se izjave zvaničnika moraju „posmatrati u njihovom pravom kontekstu“, ali je u tom predmetu ocijenio da tužilac nije povrijedio pretpostavku nevinosti kada je naveo da je opravdanost pokretanja postupka protiv okrivljenog „potvrđena“ dokazima). Isto vrijedi u pogledu apelantove tvrdnje da mu je pretpostavka nevinosti povrijeđena zbog konstatacije u osporenom prvostepenom rješenju „(…) imajući u vidu prirodu krivičnog djela odavanje službene tajne (…) kao i činjenicu da je krivično djelo počinjeno upravo zbog toga što je osumnjičeni (…) te da je postupanje [apelanta] i H. A. upravo i imalo cilj da se našteti istrazi, i to ne samo protiv H. A. već i protiv R. A., zbog istovrsnih radnji prema kome je i određen pritvor rješenjem ovog suda (…)“. Naime, i ova konstatacija upućuje na pitanje da li je postojanje razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zasnovano na dokazima koje je Tužilaštvo predočilo uz prijedlog i koje je sud u tom smislu i ocijenio, a ne na pitanje dokazanosti apelantove krivice na temelju predočenih dokaza.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja konstatacije u prijedlogu Kantonalnog tužilaštva za određivanje pritvora, odnosno u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja ne vrijeđaju pretpostavku nevinosti na apelantovu štetu.
40. Ustavni sud zaključuje da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije neosnovane.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
42. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
43. Apelant u suštini tvrdi da su osporena rješenja nezakonita, da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, da su s tim u vezi izostali valjani razlozi i obrazloženja, te da su njegovi prigovori i u prvostepenom postupku kao i u postupku povodom žalbe potpuno zanemareni i nisu ocijenjeni.
44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.
46. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da je zakonitost pritvora dovedena u pitanje zbog činjenice da lišavanje slobode nije bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi apelant je istakao da u zapisniku o oduzimanju slobode od 6. aprila 2017. godine, koji je predočen uz apelaciju, nisu navedeni razlozi u smislu člana 153. ZKPFBiH. U prilog ovim tvrdnjama apelant se pozvao na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3080/13.
47. Ustavni sud podsjeća na to da su u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3080/13 od 16. marta 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) policijski organi apelanta lišili slobode, te je nakon davanja izjave u svojstvu osumnjičenog pušten na slobodu prije isteka roka od 24 sata kako je određeno članom 153. ZKPFBiH. Apelant je tvrdio da je njegovo lišavanje slobode bilo u suprotnosti s članom 153. stav 1. ZKPFBiH. Ustavni sud je istakao (vidi tačka 31): „(…)iz relevantnih odredaba ZKPFBiH proizlazi da je za zakonitost lišavanja slobode, u smislu člana 153. stav 1. ZKPFBiH, pored osnova sumnje potrebno da kumulativno postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. ZKPFBiH (…).“ Nadalje, Ustavni sud je ukazao na okolnosti konkretnog slučaja (vidi tačka 32) “(…) da ni iz predočenog zapisnika o lišavanju slobode, zapisnika o uzimanju izjave od apelanta u svojstvu osumnjičenog, a ni iz odgovora PU na apelantove navode ne proizlazi stav PU koji su razlozi iz člana 146. ZKPFBiH postojali, niti je apelantu saopćeno da, pored osnova sumnje da je počinio konkretno krivično djelo, kumulativno postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. ZKPFBiH, a kako je određeno članom 153. stav 1. ZKPFBiH“. Najzad, zaključeno je (vidi tačka 35) „(…) da u okolnostima konkretnog slučaja nije poštovan postupak propisan zakonom zbog propusta policijskih organa da utvrde i da apelanta u trenutku lišavanja slobode, kao i prilikom uzimanja izjave u svojstvu osumnjičenog obavijeste da, pored postojanja osnova sumnje, postoji i bilo koji od razloga iz člana 146. a) do d) ZKPFBiH, a koji uvjeti, u skladu s članom 153. stav 1. ZKPFBiH na temelju kog je apelant i lišen slobode, moraju biti kumulativno ispunjeni. S obzirom na navedeno, nesporno je, dakle, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, da u apelantovom slučaju nisu poštovana materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava, konkretno ZKPFBiH, iz čega proizlazi da apelantovo lišavanje slobode predstavlja nezakonito lišavanje slobode“.
48. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da iz zapisnika o lišavanju slobode koji je apelant predočio uz apelaciju proizlazi da je apelant lišen slobode 6. aprila 2017. godine, shodno članu 153. stav 1. ZKPFBiH zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo iz člana 388. KZFBiH, te da se u zapisniku ne navodi niti jedan od razloga iz člana 146. stav 1. ZKPFBiH. Međutim, za razliku od situacije u predmetu AP 3080/13, apelantu je, nakon što su ga policijski organi lišili slobode, sud odredio pritvor. U tom smislu, osnova za apelantovo lišavanje slobode je sudska odluka, za razliku od situacije u predmetu AP 3080/13 u kojem slučaju apelantovo lišavanje slobode nije bilo zasnovano na odluci suda kako to nalaže član 5. Evropske konvencije, već jedino na zakonskom ovlaštenju policijskog organa koji je, pri tom, propustio i da postupi u skladu s njim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant bio komandir PS Kladanj, i kako je isticao i u postupku pred redovnim sudovima, dugogodišnji radnik policije, pa nije nerazumno zaključiti da mu je bio poznat i sadržaj člana 153. stav 1. ZKPFBiH, a zapisnik o lišavanju slobode, u kojem uz osnovanu sumnju nije naveden i niti jedan od razloga za određivanje pritvora, kako se to zahtijeva citiranim članom, potpisao je bez primjedbi. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja propust da se u zapisniku o apelantovom lišavanju slobode pored osnovane sumnje navede i neki od razloga iz člana 146. ZKPFBiH ne dovodi u pitanje zakonitost osporenih rješenja kojim je apelantu određena mjera pritvora.
49. Nadalje, apelant tvrdi i da je zakonitost pritvora dovedena u pitanje jer je u prvostepenom rješenju doslovno prekopiran prijedlog za određivanje pritvora što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je sud u elektronskom formatu imao navedeni prijedlog, mada takav vid komunikacije između suda i stranaka nije propisan ZKPFBiH. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud zapaža da ZKPFBiH ne sadrži odredbu koja regulira kao način dostavljanja i elektronsku poštu, ali ne sadrži ni odredbu koja ovu mogućnost komunikacije isključuje ili ograničava. Stoga, a imajući u vidu da apelant ne tvrdi da njemu prijedlog za određivanje pritvora nije bio dostavljen u skladu sa ZKPFBiH, Ustavni sud ne smatra da je zakonitost osporenih rješenja, konkretno prvostepenog rješenja dovedena u pitanje činjenicom da je, kako apelant opravdano tvrdi, u njemu doslovno prekopiran prijedlog Tužilaštva za određivanje pritvora, a što, po apelantovom mišljenju, upućuje na zaključak da je sud prijedlog imao i u elektronskom formatu.
50. Nadalje, apelant tvrdi da je neutemeljen i pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo za koje se tereti. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnovane sumnje utemeljen na provedenim dokazima čiji je sadržaj interpretiran u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja, a iz kojih proizlazi da je apelant na traženje osumnjičenog H. A. zatražio od policijskog službenika da A. S. pristupi bazi zaštićenih podataka kako bi provjerio podatak u vezi s vozilom označenim od osumnjičenog H. A., te nakon što je taj podatak i dobio, saopštio ga R. A. Naprijed navedeno Ustavni sud smatra dovoljnim da, u smislu naprijed citirane prakse Evropskog suda, uvjeri svakog objektivnog posmatrača da postoji osnovana sumnja da je apelant neovlašteno prikupljao i učinio dostupnim podatak iz zaštićene baze. Da li će ova sumnja biti i potvrđena, i s tim u vezi apelantova tvrdnja da je preuzeo provjeru u skladu sa zakonskim ovlaštenjima koja ima, te da li je znao ili mogao znati da ovaj podatak može biti doveden u vezu s istragom koja je već bila u toku protiv R. A., predstavlja okolnosti koje u daljnjem toku postupka trebaju biti utvrđene ali u ovoj fazi postupka ne utječe na pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
51. Nadalje, apelant tvrdi da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. Apelant tvrdi da postojanje ovog pritvorskog razloga nije konkretizirano u odnosu na njega, te u odnosu na osumnjičenog H. A. jer redovni sudovi insistiraju ne njegovom utjecanju na svjedoke koji su uposlenici ŠG, usprkos činjenici da je suspendiran s dužnosti komandira PS Kladanj, te da je R. A., s kojim je u rodbinskoj vezi, već osuđen presudom istog suda, pa da je zbog toga ovaj razlog otpao i u odnosu na njega. Također, tvrdi da je pogrešan i neutemeljen zaključak da je već pokušao vršiti utjecaj na istragu koja je bila u toku protiv drugih lica, kao i da je za njeno provođenje znao. Najzad, tvrdi i da je konstatacijom da je sačinio službenu zabilješku s neistinitim sadržajem i tako pokušao utjecati na istragu, ustvari proglašen krivim za krivično djelo krivotvorenje isprave, koje mu se i ne stavlja na teret.
52. Ustavni sud zapaža da, u skladu s članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH pritvor može biti određen odnosno produžen ako postoji opravdana bojazan da će biti uništeni, sakriveni, izmijenjeni ili krivotvoreni dokazi ili ako naročite okolnosti ukazuju da će krivični postupak biti ometan utjecanjem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Stavom 2. istog člana određeno je da će pritvor iz ovog pritvorskog razloga biti ukinut čim se osiguraju dokazi zbog kojih je određen.
53. Slijedom navedenog, proizlazi da je svrha navedenog pritvorskog razloga u službi provođenja istrage. Međutim, posmatrano dugoročno, zahtjevi istrage sami po sebi ne mogu biti dovoljni da bi bio određen pritvor iz ovog razloga, s obzirom na to da se prema redovnom toku stvari navedeni rizici smanjuju s protekom vremena, kako se provode istražne radnje (vidi Evropski sud, pored ostalih, Getoš-Magdić protiv Hrvatske, presuda od 2. decembra 2010. godine, stav 78).
54. Ustavni sud zapaža da je istraga protiv apelanta pokrenuta 3. aprila 2017. godine, a osporeno prvostepeno rješenje o određivanju mjere pritvora je donijeto 7. aprila 2017. godine, pa je određivanje pritvora apelantu iz ovog razloga u službi provođenje istrage. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su pri procjeni ovog pritvorskog razloga redovni sudovi kao naročite okolnosti najprije ocijenili činjenicu da je apelant već pokušao da utječe na istragu koja se vodila protiv drugih lica. U prilog ovom zaključku, osim iskaza svjedoka A. S. koji je potvrdio da je po apelantovom nalogu pristupio zaštićenoj bazi podataka, nakon čega je apelant dobijeni podatak saopštio R. A., ocijenjena je i činjenica da je apelant u jednom od vozila koja su primijećena na terenu zapazio i ovlašteno službeno lice S. O., da je, kako je potvrdio u svom iskazu i svjedok V. S., kod njega provjeravao zašto se nalazi na području Kladnja, pa s obzirom na to da je bio komandir PS Kladanj, nije nerazumno zaključiti da je mogao bar pretpostaviti da se provode određene službene radnje koje mogu biti ugrožene provjerom podataka o primijećenim automobilima i njihovim prosljeđivanjem licima iz ŠG Kladanj. Nadalje, u vezi s apelantovom tvrdnjom da se svjedoci na koje je ukazalo Tužilaštvo, a koji tek trebaju biti saslušani u daljnjem toku istrage, ne nalaze u podređenom položaju prema njemu, da se radi o zaposlenim u ŠG, pa da zbog toga ne može utjecati na njih, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak u ovom dijelu temeljen i na činjenici da je apelant u rodbinskim vezama s direktorom ŠG Kladanj R. A. Činjenica na koju apelant ukazuje, tj. da je R. A. nakon sporazuma o priznanju krivnje i osuđen presudom Općinskog suda od 19. aprila 2017. godine ne utječe na zaključak redovnih sudova u ovom dijelu jer ona očigledno nije postojala u vrijeme donošenja osporenih rješenja (7. i 10. april 2017. godine) pa je redovni sudovi nisu ni mogli ocijeniti. Isto vrijedi i za odluku o apelantovoj privremenoj suspenziji s dužnosti komandira PS Kladanj (11. april 2017. godine) a u vezi s apelantovom tvrdnjom da njegov službeni položaj nije mogao biti ocijenjen kao naročita okolnost u vezi s procjenom ovog pritvorskog razloga. Nadalje, kao naročitu okolnost redovni sudovi su, na temelju predočenih dokaza, službene zabilješke koju je apelant sačinio, te pojedinačno pobrojanih u izvještaju koji je sačinio ŠG Kladanj, zaključili da sadržaj službene zabilješke nije istinit, pa da je apelant i na ovaj način pokušao da utječe na istragu koja je bila u toku. U prilog ovom zaključku, pored ostalog, ukazano je da je apelant 31. marta 2017. godine dostavio MUPTK dopis s prilozima u kojem se nalazi službena zabilješka od 28. novembra 2016. godine u kojoj je navedeno da je apelant 2. decembra 2016. godine o pristupu bazi podataka obavijestio svoje pretpostavljene. Stoga, apelantova tvrdnja da mu se na ovaj način stavlja na teret krivično djelo na koje se nije pozvalo Tužilaštvo odnosno da se proglašava krivim za krivično djelo za koje se i ne tereti, očigledno nije osnovana, jer nedvosmisleno proizlazi da se radi o zaključku o postojanju naročitih okolnosti u prilog opravdanoj bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, mogao vršiti utjecaj na istragu. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi zaključak o postojanju uvjeta iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH opravdali konkretiziranim činjenicama, koje pokazuju da je apelant lično izvršio i pokušao da izvrši utjecaj na istragu koja je bila u toku, a zbog čega, u ovoj fazi postupka, postoji opravdana bojazan da bi to mogao ponovno pokušati u slučaju da se nađe na slobodi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, stav 38. dostupna na www.ustavnisud.ba).
55. Imajući u vidu razloge i obrazloženja na kojim je zasnovan zaključak o postojanju razloga za određivanje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra da se dio obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja na koje ukazuje apelant, a u kojem se konstatira narušavanje javnog reda, može smatrati „neprimjerenim namjerama suda koje nisu u skladu s nezavisnim i nepristranim sudom“.
56. Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi slijedom okolnosti konkretnog slučaja na kojim su temeljili postojanje posebnog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH dali valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim za zaključak da se, u ovoj fazi postupka, svrha pritvora ne bi mogla ostvariti izricanjem blažih mjera.
57. Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije neosnovane.
58. Apelant smatra i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer, kako u suštini tvrdi, njegovi žalbeni navodi uopće nisu razmotreni već su u drugostepenom rješenju samo „prekopirani“ razlozi i obrazloženja iz osporenog prvostepenog rješenja.
59. Ustavni sud podsjeća na to da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC], br. 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Najzad, kada je u pitanju odluka višeg suda dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31
EHRR589 GC).
60. U konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz obrazloženja osporenog rješenja vijeća Općinskog suda, nesporno je da je odlučujući o žalbi na rješenje o određivanju pritvora sudija za prethodni postupak inkorporirao razloge i obrazloženja iz njegove odluke u pogledu postojanja osnovane sumnje i posebnog razloga za određivanje pritvora, a što, slijedom navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ pritvora. Pri tome, u obrazloženjima osporenih drugostepenih rješenja dati su i razlozi i obrazloženja za ovakav pristup, te su, suprotno apelantovim tvrdnjama, dati razlozi i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te zbog čega je irelevantno apelantovo opširno pozivanje na odluke Ustavnog suda dovedeno u vezu s dokaznom građom predočenom uz prijedlog za određivanje pritvora.
61. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije neosnovane.
62. Imajući u vidu navedena razmatranja u njihovoj cjelokupnosti, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje o povredi prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c), te st. 3. i 4. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u situaciji kada konstatacije u prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora, odnosno u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja ne vrijeđaju pretpostavku nevinosti.
64. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi pri određivanju mjere pritvora apelantu dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao utjecati na svjedoke, saučesnike i prikriti ili uništiti dokaze i tragove krivičnog djela, kao i kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ovi razlozi budu preispitani u postupku propisanom zakonom od nadležnog suda koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.
65. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
66. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman