Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-401/15 („METAL MONT“ d.o.o Petrovo)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-401/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 401/15, rješavajući apelaciju „Metal-Monta“ d.o.o. Petrovo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Metal-Monta“ d.o.o.
Petrovo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003037 14 U od 20. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 33/14 od 26. marta 2014. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Resor za imovinskopravne poslove broj 18.03/3-3-359/10 od 7. februara 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Metal-Mont“ d.o.o. Petrovo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Petrova, kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 24. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003037 14 U od 20. oktobra 2014. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 33/14 od 26. marta 2014. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Resor za imovinskopravne poslove broj 18.03/3-3- 359/10 od 7. februara 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Doboj, i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Doboju, zatraženo je 4. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
2. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. maja 2017. godine, Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Odsjek Doboj 17. maja 2017. godine, a Pravobranilaštvo Republike Srpske – sjedište zamjenika u Doboju 16. maja 2017. godine. III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Apelant je 9. marta 2010. godine Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske
– Odsjek Doboj podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed u Petrovu koji se nalazi u ulici Ozrenskih odreda u zgradi broj 36, ulaz 1., sprat prvi, površine 50,40 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), a na osnovu člana 9. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene).
5. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske – Resor za imovinskopravne poslove broj 18.03/3-3-359/10 od 7. februara 2014. godine odbijen je apelantov zahtjev za vraćanje spornog stana. Kako je utvrđeno u toku postupka, jezičkim i logičkim tumačenjem odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene, na koje se apelant poziva, proizilazi da je pravo vlasnika, posjednika, ili korisnika nepokretnosti na vraćanje nepokretnosti uslovljeno činjenicom da su vlasnik, posjednik ili korisnik nepokretnosti napustili nepokretnosti čije vraćanje se traži. Daljim logičkim tumačenjem odredbi člana 5. Zakona o prestanku primjene dolazi se do zaključka da je napuštanje nepokretnosti u smislu odredbi člana 5. pomenutog zakona moguće samo od fizičkih lica koja su vlasnici, posjednici ili korisnici nepokretnosti, a da njihovo napuštanje od pravnih lica u smislu odredbi člana 5. nije moguće ni hipotetički zamisliti. Otuda pravo na podnošenje zahtjeva za vraćanje gore pomenutih nepokretnosti u skladu sa članom 9. Zakona o prestanku primjene pripada samo fizičkim licima za koje se dokaže da su bili vlasnici, posjednici, odnosno korisnici nepokretnosti. Budući da se kao podnosilac zahtjeva u konkretnom slučaju javlja apelant kao pravno lice, a ne fizičko lice koje zahtijeva član 9. Zakona o prestanku primjene, na osnovu svega navedenog odlučeno je kao u tački jedan dispozitiva rješenja.
6. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 33/14 od 26. marta 2014. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
7. Kako je nadležni organ utvrdio, predmetni stan je u toku cijelog postupka, ali i u dokumentima spisa ovog predmeta, označavan kao napušteni stan, odnosno državni stan na kojem ne postoji stanarsko pravo na kojem je pravo upravljanja imalo Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. Uslovi i postupak vraćanja stanova u državnoj svojini na kojima ne postoji stanarsko pravo ili pravo raspolaganja radi davanja stana u zakup propisani su odredbama Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/11), a kako je navedeno u članu 1. stav 1. tog zakona.
8. Nadalje, kako se navodi u drugostepenom rješenju, odredbama člana 1. stav 2. istog člana propisano je da su stanovi iz stava 1. tog člana stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica radi dodjele na privremeno korištenje kao alternativni smještaj izbjeglicama i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stana. Nadalje, odredbama člana 3. navedenog zakona propisano je da se nosiocem prava raspolaganja u smislu tog zakona smatra Republike Srpska, jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.
9. Odredbama člana 5. stav 1. istog zakona propisano je da za sve stanove iz člana 1. tog zakona kojima je privremeno upravljalo Ministarstvo, nosioci prava raspolaganja iz člana 3. tog zakona dužni su da podnesu zahtjev za vraćanje stanova na kojima su imali pravo raspolaganja ili svojstvo davaoca stana na korištenje u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu tog zakona. Ako nosilac prava raspolaganja ne podnese zahtjev za vraćanje stana ili mu zahtjev bude odbijen ili odbačen, stan se vraća na raspolaganje jedinici lokalne samouprave u smislu odredaba člana 7. navedenog zakona. Odredbama člana 8. stav 1. navedenog zakona propisano je da se postupak vraćanja stana nosiocu prava raspolaganja vodi u skladu s odredbama Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 i 50/10), a stavom 2. istog člana je propisano da rješenje o vraćanju stana iz stava 1. tog člana donosi nadležni organ Ministarstva u skraćenom postupku, u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
10. Dakle, kako se dalje navodi, navedene odredbe propisuju postupak vraćanja državnih stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo, a u kojoj kategoriji je, nakon smrti nosioca stanarskog prava, bio i predmetni stan. Kako se dalje navodi, predmetni stan se nalazi i u spisku stanova u Republici Srpskoj na kojima ne postoji stanarsko pravo, a na kojima je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske imalo pravo upravljanja, i koji je objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 131/11 pod rednim brojem 602. Kako je apelant nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, on je trebao podnijeti zahtjev u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu zakona, a kako je to navedeno u odredbama člana 5. stav 1. Zakona. Međutim, iz dokumentacije spisa predmeta može se zaključiti da takav zahtjev nije podnesen.
11. Slijedom navedenog, po mišljenju Ministarstva, ispravno je postupio prvostepeni organ kada je osporavanim rješenjem odbio zahtjev koji je apelant podnio 9. marta 2010. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana. Naime, u vrijeme podnošenja navedenog zahtjeva nije bio donesen zakon kojim bi se regulisalo pitanje vraćanja stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo, a do donošenja navedenog zakona stanovi su bili pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. S tim u vezi, po ocjeni Ministarstva, neosnovan je i žalbeni navod da je u ovoj upravnoj stvari trebalo primijeniti odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a kojima je regulisano vraćanje stanova davaocima stana na korištenje. Radi se o članu koji reguliše pitanje korištenja stanova koji su stavljeni pod upravu tog ministarstva, kao i to da davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon isteka roka od šest mjeseci čije je računanje propisano tim članom, te da se nakon isteka tog roka stanovi vraćaju davaocima stana na korištenje u skladu s članom 27. Zakona, a što će se prema tom članu regulisati uputstvom. Kako je Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo donesen tek u oktobru 2011. godine, to je apelant jedino po odredbama navedenog zakona mogao tražiti vraćanje predmetnog stana, i to u svojstvu nosioca prava raspolaganja. Apelant je, kako se dalje navodi, imao dovoljno mogućnosti da se informiše o navedenom zakonu i načinu postupanja za vraćanje stana na kojem je bio nosilac prava raspolaganja, a što je apelant propustio. Dalje je navedeno da je neosnovan žalbeni navod da apelantu nije data mogućnost da bude saslušan u postupku i da predloži izvođenje određenih dokaza i saslušanje svjedoka. Radi se o takvom zahtjevu stranke koji se nije mogao rješavati po propisima predviđenim u zahtjevu, već je rješavanje bilo moguće tek nakon donošenja određenog zakona koji je donesen znatno kasnije. U takvoj situaciji prvostepeni organ nije imao potrebu da poziva apelanta radi saslušanja ili predlaganja određenih dokaza.
12. Presudom Okružnog suda broj 13 0 U 003037 14 U od 20. oktobra 2014. godine tužba je odbijena.
13. Ocjenjujući zakonitost osporenog akta, Okružni sud nalazi da je tuženi u postupku koji je prethodio donošenju tog akta potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za rješenje ove stvari, a to je: da je apelant podnio zahtjev 8. marta 2010. godine, a zaprimljen kod prvostepenog organa tuženog 9. marta 2010. godine za vraćanje stana po osnovu člana 9. Zakona o prestanku primjene; da je prvostepeni organ tuženog podneskom broj 18.03/3-3-913/13 od 18. novembra 2013. godine pozvao apelanta da podneseni zahtjev dopuni u skladu s članom 5. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo i da u vezi s tim dostavi dokaze; da je u toku postupka apelant tražio da se o njegovom zahtjevu riješi kako je tražio u svom zahtjevu, tj. prema članu 9. Zakona o prestanku primjene, a da u toku postupka nije dokazao da ispunjava propisane uslove za vraćanje predmetnog stana po osnovu tog zakona, tj. nije dokazao da se radi o napuštenom stanu na kojem je apelant u kritično vrijeme (vrijeme izgubljenog posjeda) privatni vlasnik, niti da se radi o podnosiocu zahtjeva koji je na predmetnom stanu u kritično vrijeme bio nosilac stanarskog prava, pa se dakle ne radi o stanu u privatnom vlasništvu podnosioca zahtjeva, pa je tuženi u osporavanom aktu pravilno zaključio da apelant ne ispunjava uslove propisane navedenim relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene za vraćanje predmetnog stana; da apelant u toku postupka koji je prethodio donošenju osporavanog akta tuženog, a shodno članu 5. stav 2. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, ni po pozivu prvostepenog organa tuženog nije priložio dokaz da nije privatizovan ili da program privatizacije podnosioca zahtjeva nije odobrio organ nadležan za privatizaciju, a u toku postupka je nesporno utvrđeno da je na predmetnom stanu na kojem ne postoji stanarsko pravo upravljalo tuženo Ministarstvo, a apelant nije dokazao da je u smislu člana 3. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu, jer iz stanja spisa proizilazi da apelant kao pravno lice koje je na predmetnom stanu imao pravo raspolaganja nije u većinskom vlasništvu Republike Srpske, niti je javno preduzeće, a ni javna ustanova, pa je tuženi u osporavanom aktu pravilno zaključio da se stoga ni po osnovu navedenih relevantnih odredbi Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a na koje se pozvao u osporavanom riješenu, predmetni stan ne može vratiti apelantu kod kojeg je izvršena privatizacija, te da se shodno članu 8. stav 2. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo rješenje donosi u skraćenom postupku.
14. Zbog iznesenog i po ocjeni Okružnog suda apelant može biti stranka u postupku, ali s obzirom na to da apelant nije dokazao navedene relevantne činjenice, to i ne ispunjava zakonom propisane uslove da mu se stan vrati ni po osnovu Zakona o prestanku primjene, a ni po osnovu Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a što je i tuženi u osporavanom aktu pravilno zaključio.
15. Kako zaključuje Okružni sud, obrazloženje osporenog upravnog akta tuženog daje u svemu jasne razloge iz kojih proizilazi odluka kao u dispozitivu osporenog upravnog akta, a kako to ima u vidu odredba čl. 8. i 197. Zakona o upravnom postupku (ZUP). Žalbeni navodi na koje se apelant poziva u tužbi bili su predmet ocjene tuženog, a kako je to sve iscrpno i izloženo u obrazloženju osporenog upravnog akta, a s obzirom na odredbe člana 3. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, tj. da se nosiocem prava raspolaganja u smislu tog zakona smatra između ostalih nabrojanih subjekata i jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, to je Opština Petrovo sa osnovom zainteresovano lice u ovom postupku.
16. Zbog iznesenog, po ocjeni Okružnog suda, neosnovano se apelantovom tužbom ukazuje na to da u upravnom postupku koji je prethodio donošenju osporenog upravnog akta nije potpuno i pravilno utvrđeno relevantno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
18. Iz obrazloženja navedene presude Okružnog suda, kao i iz obrazloženja prvostepenog i drugostepenog rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, proizilazi da apelant ne ispunjava uslove da mu se stan vrati ni po osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, a ni po osnovu Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo. Međutim, Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo ne može se primjenjivati u ovom predmetu, jer u prelaznim i završnim odredbama navedenog zakona nije propisano da će se on retroaktivno primjenjivati u predmetima u kojima je postupak kod nadležnog organa već ranije započet. Naprotiv, članom 23. samo je propisano da zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“, pa s obzirom na to da je taj zakon objavljen u „Službenom glasniku Republike Srpske“ 3. oktobra 2011. godine i stupio je na snagu 11. oktobra 2011. godine, a postupak za povrat stana je pokrenut još 9. marta 2010. godine, nema zakonskog osnova da se on primjenjuje u ovom predmetu, jer bi to bilo u suprotnosti i s Ustavom Republike Srpske kojim je izričito zabranjena retroaktivna primjena propisa.
19. Takav postupak je i u suprotnosti s principom pravne sigurnosti, te bi vodio i ukidanju apelantovih stečenih prava, koje je on već koristio kao pravno lice iz člana 13. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, da spornim stanom raspolaže na način propisan članom 61. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, te da izda stan u zakup i da zaključi ugovor o zakupu. Pored toga, Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo ne može se primjenjivati u ovom predmetu ni zbog toga što je njime, u smislu odredbe člana 3. tog zakona, regulisano vraćanje samo onih stanova na kojima pravo raspolaganja imaju Republika Srpska, jedinice lokalne samouprave, javna preduzeća, javne ustanove i druga pravna lica u većinskom vlasništvu Republike, a njime nije regulisano vraćanje stanova na kojima pravo raspolaganja imaju ostala pravna lica koja nisu u većinskom vlasništvu Republike, kao što je to apelant.
20. Kada je u pitanju Zakon o prestanku primjene, nije sporno da apelant ne ispunjava uslove po osnovu člana 9. tog zakona za vraćanje stana, jer se ne radi se o napuštenom stanu na kojem je on bio u kritično vrijeme (vrijeme izgubljenog posjeda) privatni vlasnik, odnosno nosilac stanarskog prava. Međutim, apelant je u to vrijeme bio nosilac prava raspolaganja na stanu, odnosno davalac stana na korištenje, pa je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica imao mogućnost da o apelantovom zahtjevu od 9. marta 2010. godine odluči u skladu s propisom koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tog zahtjeva, odnosno u skladu s odredbom člana 39. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a kojom odredbom je regulisano vraćanje stanova davaocima stanova na korištenje, umjesto što je Opštini Petrovo data saglasnost od 16. marta 2010. godine da može nesmetano raspolagati stanom kao nosilac prava raspolaganja, pokušavajući da tako legalizuje svoje protivpravno postupanje koje se odnosi na raspolaganje stanom koji ne predstavlja napuštenu imovinu, kao i na predaju ključeva stana predstavniku Opštine Petrovo.
21. Apelant zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o stanu koji spada u kategoriju napuštene imovine i koji prema Zakonu o prestanku primjene nije mogao biti pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, nego se radi o stanu na kojem je apelant kao investitor i davalac stana na korištenje stekao pravo da raspolaže na način koji je propisan članom 61. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, a što je on i učinio još 2002. godine. Smatra da su Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, kao i Okružni sud o njegovom zahtjevu za povrat odnosno predaji u posjed stana trebali odlučiti tako da direktno primijene član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, što oni nisu učinili, nego su licu D. S. omogućili da i dalje sa svojom porodicom bespravno stanuje u predmetnom stanu.
b) Odgovor na apelaciju
22. Okružni sud smatra da u postupku pred sudom nisu povrijeđena ustavna prava na koja se apelant poziva, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske navodi da u provedenom postupku nije došlo do kršenja prava na koja se apelant poziva u svojoj apelaciji, već je postupak proveden u potpunosti u skladu s važećim zakonskim odredbama, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštva predlaže se da se apelacija odbije kao neosnovana jer nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se apelant poziva.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 98/11) relevantne odredbe glase:
Član 1. stav 2.
(2) Stanovi iz stava 1. ovog člana su stanovi koji su na osnovu Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 16/10 ) dati na upravljanje Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica (u daljem tekstu: Ministarstvo) radi dodjele na privremeno korišćenje kao alternativni smještaj izbjeglim i raseljenim licima, a na kojima je prestalo stanarsko pravo zbog nepodnošenja zahtjeva u propisanom roku ili zbog odbijanja, odbacivanja ili odustajanja od podnesenog zahtjeva za vraćanje stana, kao i stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo, a koji nisu korišćeni za alternativni smještaj i stanovi koje bespravno koriste treća lica. Član 3.
Nosiocem prava raspolaganja u smislu ovog zakona smatra se: Republika Srpska (u daljem tekstu: Republika), jedinica lokalne samouprave na čijoj se teritoriji stan nalazi, javno preduzeće, javna ustanova i drugo pravno lice u većinskom vlasništvu Republike koje je stan nabavilo ili je po drugom osnovu steklo pravo raspolaganja stanom.
Član 5.
(1) Za sve stanove iz člana 1. ovog zakona kojima je privremeno upravljalo Ministarstvo, nosioci prava raspolaganja iz člana 3. ovog zakona dužni su da podnesu zahtjev za vraćanje stanova na kojima su imali pravo raspolaganja ili svojstvo davaoca stana na korišćenje, u roku od 60 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.
(2) Preduzeća, javne ustanove i druga pravna lica u većinskom vlasništvu Republike iz člana 3. ovog zakona dužni su da uz zahtjev prilože dokaz da nisu privatizovani ili da njihov program privatizacije nije odobrio organ nadležan za privatizaciju.
(3) Državni stan koji je isknjižen iz početnog bilansa stanja za privatizaciju preduzeća, ne može se vratiti preduzeću ili drugom pravnom licu iz stava 2. ovog člana.
Član 8.
Postupak vraćanja stana nosiocu prava raspolaganja vodi se u skladu sa odredbama Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 13/02, 87/07 i 50/10), ako ovim zakonom nije drugačije propisano.
Rješenje o vraćanju stana iz stava 1. ovog člana donosi nadležni organ Ministarstva u skraćenom postupku u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.
26. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10) relevantne odredbe glase: Član 5.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti koji je napustio nepokretnost ima pravo na vraćanje te nepokretnosti sa svim pravima koje je imao do 30. aprila 1991. godine, odnosno do momenta napuštanja nepokretnosti.
Član 9.
Vlasnik, posjednik, odnosno korisnik napuštenih nepokretnosti ima pravo da u svako vrijeme lično ili putem punomoćnika podnese zahtjev za vraćanje napuštenih nepokretnosti iz člana 6. u posjed ili raspolaganje na drugi način.
Pravo vlasnika da podnese zahtjev ne zastarijeva.
Sve do sada donesene obavezujuće i konačne sudske odluke kojima se nalaže povrat nepokretnosti u posjed vlasnika, posjednika, odnosno korisnika biće provedene od strane nadležnog suda. Svaki pokrenuti sudski postupak vezan za povrat nepokretnosti u posjed vlasnika, posjednika, odnosno korisnika će se nastaviti, osim ako ga vlasnik ne povuče, a novi zahtjevi za vraćanje u posjed se podnose nadležnom organu u skladu sa članom 10. ovog zakona.
VI.Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 13 0 U 003037 14 U od 20. oktobra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
31. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[…]
34. Prije svega, Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru koga je apelant suštinski tražio povrat predmetnog stana u posjed iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud zapaža da apelant osporava predmetne odluke kojima je odbijen njegov zahtjev, ukazujući da su donesene uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
36. Apelant u suštini smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
37. Iz dokumentacije spisa i osporenih odluka slijedi da je prvostepeni organ odbio zahtjev koji je apelant podnio 9. marta 2010. godine za vraćanje u posjed predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja navedenog zahtjeva nije bio donesen zakon kojim bi se regulisalo pitanje vraćanja stanova na kojima ne postoji stanarsko pravo, a do donošenja navedenog zakona stanovi su bili pod upravom Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su upravni organi utvrdili da je neosnovan i žalbeni navod da je u ovoj upravnoj stvari trebalo primijeniti odredbe člana 39. stav 1. Zakona o prestanku primjene, a kojima je regulisano vraćanje stanova davaocima stana na korištenje. Radi se o članu koji reguliše pitanje korištenja stanova koji su stavljeni pod upravu tog ministarstva, kao i to da davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon isteka roka od šest mjeseci čije je računanje propisano tim članom, te da se nakon isteka tog roka stanovi vraćaju davaocima stana na korištenje u skladu s članom 27. Zakona, a što će se prema tom članu regulisati uputstvom. Kako je Zakon o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo donesen tek u oktobru 2011. godine, to je apelant jedino po odredbama navedenog zakona mogao tražiti vraćanje predmetnog stana, a u svojstvu nosioca prava raspolaganja. Apelant je imao dovoljno mogućnosti da se informiše o navedenom zakonu i načinu postupanja za vraćanje stana na kojem je bio nosilac prava raspolaganja, a što je propustio.
38. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant u toku postupka koji je prethodio donošenju osporavanog akta tuženog, a shodno članu 5. stav 2. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, ni po pozivu prvostepenog organa tuženog nije priložio dokaz da nije privatizovan ili da program privatizacije podnosioca zahtjeva nije odobrio organ nadležan za privatizaciju. Nadalje, u toku postupka je nesporno utvrđeno da je na predmetnom stanu na kojem ne postoji stanarsko pravo upravljalo tuženo ministarstvo, a apelant nije dokazao da je u smislu člana 3. Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo nosilac prava raspolaganja na predmetnom stanu. Iz stanja spisa proizilazi da apelant kao pravno lice koje je na predmetnom stanu imalo pravo raspolaganja nije u većinskom vlasništvu Republike Srpske, niti je javno preduzeće, a ni javna ustanova, pa je s iznesenog stanovišta tuženi u osporavanom aktu pravilno zaključio da se stoga ni po osnovu navedenih relevantnih odredbi Zakona o državnim stanovima na kojima ne postoji stanarsko pravo, a na koje se pozvao u osporavanom rješenju, predmetni stan ne može vratiti apelantu kod kojeg je izvršena privatizacija.
39. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje su naveli upravni organi i Okružni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da su svoje odluke obrazložili na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakon o državnim stanovima na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava upravnih organa i redovnog suda. Stoga su apelantovi navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
40. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su upravni organi i Okružni sud za svoje odluke dali jasne razloge.
43. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman