Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/17 (R. T.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-368/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-368/17, rješavajući apelaciju Radeta Trivića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Trivić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 161104 16 Gž od 8. septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rade Trivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banje Luke, podnio je 30. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 161104 16 Gž od 8. septembra 2016. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je apelant po osnovu građenja stekao pravo vlasnišva na predmetnim nekretninama (bliže opisanim u izreci prvostepene presude), što je prvotužena (D. J.) dužna priznati i trpjeti da se apelant u zemljišnoj knjizi upiše kao vlasnik sa 1/1 dijela i u katastarskom operatu kao suposjednik sa 13/323 dijela.

2. Prvostepeni sud je u obrazloženju odluke naveo da je odredbama člana 59 stav 4. Zakona o stvarnim pravima propisano da ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije se bez odgađanja usprotivio daljoj gradnji, savjesnom graditelju pripada zgrada sa zemljištem koje je potrebno za njenu redovnu upotrebu, a prijašnji vlasnik zemljišta ima pravo da zahtjeva samo naknadu u visini tržišne vrijednosti zemljišta, koja se određuje prema stanju zemljišta prije građenja, prema cijenama u vrijeme donošenja odluke suda, te da je članom 62. stav 1. istog Zakona propisano da ako je građenjem zgrade prekoračena međa savjesni graditelj stiče pravo svojine na zahvaćenom zemljištu uz obavezu isplate tržišne vrijednosti zemljišta. Prvostepeni sud je istakao da je apelantov predmetni objekat u postojećim gabaritima prema regulacionom planu izgrađen mnogo prije nego što je za to područje donesen i usvojen Regulacioni plan jula 2006. godine, dakle i prije fizičke diobe nekretnina između apelantovog prednika i M. P. (koja je prodala nekretnine predniku prvotužene), nakon čega je apelant na već postojećem objektu izvršio nadogradnju mansarde 2003/2004. godinu, navodeći da je navedeno uradio kako bi svoj objekat izravnao sa nivoom krova objekta prvotužene D. J.. Dakle, prvostepeni sud je zaključio da je i apelantov prednik znao da gradi na tuđem zemljištu, pa je u svrhu regulisanja korištenja parcela zaključio prethodni sporazum sa M. P., kao i apelant koji je također bio nesavjestan graditelj, tj. isti je znao da gradi na tuđem zemljištu, jer između ostalog, zemljište nije kupio niti mu je zemljište dodijeljeno na drugi Zakonom propisan način. Stoga je prvostepeni sud ocijenio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 59. stav 4. i člana 62. stav

1. Zakona o stvarnim pravima za sticanje prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, pa je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da, na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud nije mogao primijeniti odredbe Zakona o stvarnim pravima, s obzirom da je ovaj zakon stupio na snagu 1. januara 2010. godine, dok je apelant, prema njegovim navodima, nadogradnju svog objekta izvršio 2003./2004. godine, kada je bio na snazi Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, Okružni sud je istakao da kod nesporne činjenice, da je apelant 2003./2004. godine, izvršio dogradnju mansarde i rekonstruisao krov, proizlazi da apelant, s obzirom na izvedene radove, nije izvršio izgradnju predmetnog objekta nego adaptaciju, kojom se ne stiče pravo vlasništva na zemljištu koje je potrebno za redovnu upotrebu objekta. Okružni sud je naglasio da, pored navedenog, da bi se pravilno odlučilo o apelantovom tužbenom zahtjevu, da je za utvrđivanje prava svojine građenjem bilo potrebno utvrditi odnos vrijednosti materijala koje je apelant uložio u predmetni objekat i vrijednosti zemljišta na kome je objekat izgrađen, kao i zemljišta neophodnog za redovnu upotrebu objekta, odnosno da li je za upotrebu tog objekta neophodna predmetna nekretnina. Okružni sud je ocijenio da je od naprijed navedenih činjenica zavisila odluka o utvrđivanju prava svojine na zemljištu, na koje okolnosti apelant nije provodio dokaze, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, sadržanih u odredbama člana 7., člana 123. i člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pravilno odbijen tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno primijenili relevantne odredbe ZPP-a o parničnom postupku prilikom ocijene izvedenih dokaza i da su pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 123. ZPP-a propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 126. ZPP propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja. U kontekstu navedenog, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, na osnovu provedenog dokaznog postupka, zaključio da apelant (kao tužitelj) u toku postupka nije dokazao svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivao postavljeni tužbeni zahtjev, te slijedom toga odbio njegov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP sa odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-368/17 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio