Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5389/14 (Z.K.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5389/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5389/14, rješavajući apelaciju Z. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Z. K. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 028889 14 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Z. K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 15. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 RS 028889 14 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine. Apelantica je 1. juna 2015. godine dopunila apelaciju i dostavila Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 028889 15 Rev 3 od 9. aprila 2015. godine kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“ (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i tuženi su odgovore na apelaciju dostavili 16. januara 2017. godine, odnosno 26. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 028889 07 Rs od 29. oktobra 2010. godine obavezan je tuženi da apelantici isplati razliku plaće za period od 1. jula 2004. do 31. decembra 2009. godine u iznosima pojedinačno navedenim za svaki mjesec kao u stavu I izreke presude, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate. Stavom II naloženo je tuženom da apelantici na ime regresa za 2004. i 2005. godinu isplati iznose koji su bliže označeni u stavu II izreke presude. Stavom III presude tuženi je također obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.226,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate.
6. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da među parničnim strankama nije sporno da je apelantica bila zaposlenica tuženog do 28. februara 2010. godine, kada joj je odlukom tuženog prestao ugovor o radu pošto je navršila 40 godina staža osiguranja. U predmetnom postupku apelantica je tražila isplatu razlike neisplaćenih plaća za period od 1. jula 2004. do 31. decembra 2009. godine i regresa za 2004. i 2005. godinu na osnovu Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva iz 2000. godine („Službene novine FBiH“ broj 49/00, u daljnjem tekstu: GKU/00), Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05, u daljnjem tekstu: OKU/05), Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti zdravstva na teritoriji FBiH („Službene novine FBiH“ broj 61/07, u daljnjem tekstu: GKU/07). Prvostepeni sud je traženu razliku plaća apelantici dosudio na osnovu nalaza vještaka finansijske struke tako što je za period od 1. augusta 2004. do 1. septembra 2007. godine koristio osnovicu iz GKU/00, za period od 1. septembra 2007. do 31. decembra 2008. OKU/05 godine, a za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2009. godine GKU/07 godine.
7. Protiv presude prvostepenog suda tuženi je podnio žalbu koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 58 0 Rs 028889 11 Rsz od 24. marta 2011. godine i potvrdio presudu prvostepenog suda kao pravilnu i zakonitu i kojom je u cijelosti prihvatio razloge pobijane presude kao svoje. Kantonalni sud je posebno ukazao da je sporazumom, koji su 3. aprila 2008. godine zaključili predstavnici Vlade HNK s jedne strane i predstavnici Samostalnog sindikata zaposlenika u oblasti zdravstva HNK (u daljnjem tekstu: Sindikat zaposlenika zdravstva), uređena dinamika primjene GKU/07 u zdravstvenim ustanovama HNK za period od 14. augusta 2007. do 31. decembra 2008. godine. Tačkom 8. navedenog sporazuma je određeno da će najkasnije do 1. septembra 2008. godine predstavnici Vlade HNK i predstavnici Sindikata u oblasti zdravstva potpisati aneks navedenog sporazuma kojim treba da reguliraju dinamiku implementacije citiranog kolektivnog ugovora tako da iznos od 2,00 KM za najnižu satnicu bude primijenjen do kraja 2008. godine u svim zdravstvenim ustanovama na području HNK. Dana 3. septembra 2008. godine predstavnici Vlade HNK i predstavnici Sindikata zaposlenika zdravstva su zaključili aneks na navedeni sporazum kojim su regulirali nastavak daljnjih aktivnosti na implementaciji GKU/07 godine. Tačkom g) navedenog sporazuma je određeno da će se novo povećanje plaće za one zdravstvene ustanove u kojima najniža satnica ne dostiže iznos od 2,00 KM izvršiti najdalje do kraja tekuće godine (rok 31. decembar 2008. godine), kao i da odredbe aneksa sporazuma predstavljaju sastavni dio ranije potpisanog sporazuma i koji će se primjenjivati narednog dana od dana potpisivanja. Nadalje je Kantonalni sud naveo da smatra da je prvostepeni sud pravilno, u skladu s nalazom vještaka finansijske struke, apelantici dosudio regres za 2004. i 2005. godinu. Stoga je Kantonalni sud odbio žalbene navode tuženog i odlučio kao u izreci presude u skladu sa članom 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog izjavljenoj protiv Presude Kantonalnog suda od 24. marta 2011. godine, Presudom broj 58 0 Rs 028889 13 Rev 2 od 12. juna 2014. godine reviziju tuženog djelimično usvojio i drugostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijena žalba tuženog i prvostepena presuda potvrđena u odluci o zahtjevu za isplatu razlike plaće za period od 1. septembra 2007. godine do 31. decembra 2009. godine, te troškovima postupka, pa je u tom dijelu predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. Istom presudom Vrhovni sud je obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o isplati regresa za 2004. i 2005. godinu i u tom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbio, dok je u preostalom dijelu reviziju tuženog odbio (odluku o isplati razlike plaće za period od 1. jula 2004. do 31. augusta 2007. godine).
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo u odnosu na apelanticina potraživanje za isplatu razlike plaće za period od 1. jula 2004. do 31. augusta 2007. godine, ali da su odluku o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaća za period od 1. septembra 2007. do 31. decembra 2009. godine donijeli uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi Vrhovni sud je ukazao da u vrijeme donošenja pobijane presude (24. marta 2011. godine) nije bila donesena Odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-29/11 od 23. novembra 2011. godine kojom je utvrđeno da GKU/00 godine nije bio zaključen u skladu sa članom III.2.b) i 3. Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog čega se ta odluka nije mogla primijeniti u konkretnoj predmetnoj pravnoj stvari za naprijed navedeni sporni period. Odluka Ustavnog suda Federacije BiH, po pravilu, djeluje od momenta njenog objavljivanja, a retroaktivno samo ukoliko je Ustavni sud u svojoj odluci takvo djelovanje utvrdio shodno odredbi čl. 40. i 41. Zakona o postupku pred Ustavnim sudom Federacije BiH. Dakle, imajući u vidu da je osporena odluka (presuda Kantonalnog suda od 24. marta 2011. godine) donesena prije citirane odluke Ustavnog suda Federacije BiH (od 23. novembra 2011. godine), Vrhovni sud je zaključio da se GKU/00 mogao primijeniti u odnosu na apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. jula 2004. do 31. augusta 2007. godine.
10. Dalje je Vrhovni sud naveo da, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, tuženi osnovano u reviziji osporava primjenu OKU/05, pa budući da je razlika plaće apelantici za period od 1. septembra 2007. do 31. decembra 2008. godine dosuđena na osnovu nalaza vještaka finansijske struke koji je koeficijent za obračun osnovne plaće koristio na osnovu platne liste, a osnovicu za obračun plaće iz OKU/05, smatra da su nižestepeni sudovi nepravilno primijenili materijalno pravo jer obračun plaća takvom kombinacijom parametara nije moguć i u suprotnosti je sa članom 3. stav
3. OKU/00. Vrhovni sud je također ocijenio osnovanim prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava za dosuđenu razliku plaće apelantici za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2009. godine. Navedeno iz razloga što je odredbom člana 29. stav 2. GKU/07 propisano da osnovna plaća zaposlenika predstavlja umnožak najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti u koji su razvrstani zvanje i poslovi zaposlenika, a članom 30. navedenog kolektivnog ugovora propisano je da je najniža neto plaća osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika i koja predstavlja umnožak neto satnice i broja radnih sati u toku mjeseca, dok je odredbom člana 31. istog ugovora propisano da najniža neto satnica u oblasti zdravstva iznosi 2,00 KM. Naime Vrhovni sud je utvrdio da vještak finansijske struke nije koristio ovakav način obračuna, već najnižu bruto satnicu koja, shodno njegovom nalazu, iznosi 3,05 KM, koju je množio s brojem sati provedenih na radu. Prema tome, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP odlučio kao u stavu I izreke ove presude.
11. Nadalje, prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovan je prigovor tuženog o pogrešnoj primjeni materijalnog prava kada je primjenom OKU/00 tuženi obavezan da apelantici isplati razliku regresa za 2004. i 2005. godinu jer se prema odredbi člana 1. stav 2. OKU/00 primjenjivao samo u preduzećima s državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji Federacije BiH, pa budući da je tuženi javna ustanova, a ne preduzeće, na njega se ne mogu primijeniti odredbe OKU iz 2000. godine, niti je apelantica na navedenom kolektivnom ugovoru mogla zasnivati svoj tužbeni zahtjev. Iz navedenih razloga nižestepeni sudovi su na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je Vrhovni sud primjenom člana 250. stav 1. ZPP reviziju tuženog u tom dijelu usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je odbio apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu naknade regresa za 2004. i 2005. godinu. Vrhovni sud je također ukazao da djelimično ukidanje odluke povlači i ukidanje odluke o troškovima parničnog postupka, o kojim će sud ponovo odlučiti uz glavnu stvar.
12. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3479/14 od 17. juna 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu apelaciju koju je 23. jula 2014. godine apelantica podnijela protiv Presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 028889 13 Rev 2 od 12. juna 2014. godine, a kojom je osporavala navedenu presudu u dijelu koji se odnosio na odbijanje apelanticinog tužbenog zahtjeva za isplatu regresa za 2004. i 2005. godinu. Osporena presuda
13. Kantonalni sud je postupajući u ponovnom postupku, o dijelu tužbenog zahtjeva koji je vraćen tom sudu na ponovni postupak (isplata razlike plaće za period od 1. septembra 2007. do 31. decembra 2009. godine), Presudom broj 58 0 Rs 028889 14 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine žalbu tuženog uvažio u dijelu dosuđene razlike plaće apelantici za period od 1. septembra 2007. do 1. januara 2009. godine i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio, dok je u odnosu na dosuđenu razliku plaće za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2009. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
14. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud apelantici dosudio razliku plaće za period od 1. septembra 2007. do 1. januara 2009. godine primjenom OKU/05, a da je članom 69. stav 2. novog GKU (iz 2007. godine) propisano da primjena tog ugovora u Kantonu počinje od dana davanja saglasnosti i pod uvjetima utvrđenim odlukom od strane Vlade Kantona, a u konkretnom slučaju počinje 1. januara 2009. godine.
15. Istaknuto je da u periodu od 1. septembra 2007. pa do 1. januara 2009. godine primjenjivan OKU koji prema odredbi člana 2. obavezujući i za tuženog kao javnu vlast, te je navedeno da je odredbom člana 7. stav 2. novog OKU propisano da je osnovna plaća proizvod najniže plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja. Nadalje je navedeno da je pojam najniže plaće određen u članu 8. OKU koji propisuje da se najniža bruto plaća utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica s doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM. Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM. Izuzetno, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti za pojedine subjekte u područjima djelatnosti mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice koja ne može biti niža od 1,25 KM, te da je najniža neto plaća osnovica za obračun plaće zaposlenika. Istaknuto je da u OKU nije utvrđen koeficijent, a članom 10. stav 1. je regulirano da se vrijednost poslova, odnosno koeficijent složenosti, kao i normi gdje je to potrebno utvrđuje kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti u skladu s njegovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
16. Navedeno je da je u konkretnom slučaju, u skladu s nalazom vještaka finansijske struke, apelantici dosuđena razlika za period od 1. septembra 2007. pa do 1. januara 2009. godine, a da je vještak koeficijent za obračun osnovne plaće crpio iz platne liste, a osnovicu iz novog OKU/05 godine, zbog čega, prema ocjeni tog suda, obračun plaće takvom kombinacijom nije moguć. U vezi s tim je navedeno da je raniji GKU/00 godine u periodu od 1. septembra 2007. do 1. januara 2009. godine prestao da važi, a primjena novog GKU/07 godine nije počela, a po OKU/05 godine „nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plaće jer se najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti moraju regulirati istim pravnim osnovom Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor, pa je tužbeni zahtjev [apelantice] za isplatu razlike plaće za taj period neosnovan“.
17. S druge strane, u vezi s dosuđenom razlikom plaće za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2009. godine, Kantonalni sud je istakao da iz nalaza vještaka finansijske struke, a koji je služio kao osnov za utvrđivanje osnovne plaće zaposlenika proizlazi da je vještak za početni obračun koristio bruto umjesto neto satnicu, ali da je na kraju tog obračuna utvrdio iznos apelanticine neto plaće koja joj je trebala biti isplaćena u smislu člana 29. stav 2. GKU/07 godine, zbog čega smatra da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu dosuđene naknade po osnovu GKU/07 (razliku plaće za period od 1. januara 2009. do 31. decembra 2009. godine). Dalje je Kantonalni sud naveo da su na dosuđene iznose pravilno dosuđene zakonske zatezne kamate primjenom odredbe člana 277. ZOO.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 028889 15 Rev 3 od 9. aprila 2015. godine apelanticina revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 2. oktobra 2014. godine je odbačena primjenom odredbe člana 237. stav 2. ZPP zbog vrijednosti predmeta spora koja iznosi 2.452,23 KM.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Ističe da, ukoliko plaća nije bila određena, niti odrediva, ona je trebalo da bude primjerena, a ta primjerenost bi bila određena osnovicom utvrđenom ili starim GKU/00 ili novim GKU/07. Smatra da je dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na druge zaposlenike tuženog u vezi s primjenom OKU/05 u odnosu na metodologiju obračuna razlike plaća, kao i u odnosu na zaposlenike na koje je primijenjen Pravilnik o radu poslodavca.
b) Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini navodi o povredama ustavnih prava navedenih u apelaciji, te je istakao da ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci nalazeći da nije bilo proizvoljne primjene materijalnog prava od strane tog suda.
21. Tuženi je naveo da nema povrede prava na koja se apelantica poziva u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
22. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) relevantna odredba glasi:
Utvrđivanje koeficijenta za obračun osnovne plaće Član 10.
Vrednovanje poslova, odnosno utvrđivanje koeficijenta složenosti, kao i normi gdje je to potrebno, utvrđuje se kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, u skladu sa njihovim radnim i proizvodnim specifičnostima.
Zaposlenici moraju unaprijed biti upoznati sa grupama složenosti poslova i radnim normama za koje zaključuju ugovor o radu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je apelantica istovremeno kada je podnijela apelaciju izjavila i reviziju Vrhovnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 028889 14 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku prvobitno osporena Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 028889 14 Rsž 2 od 2. oktobra 2014. godine. Zatim, osporena odluka dostavljena je apelantici 16. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 15. decembra 2014. godine. Dakle, apelacija je podnesena u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantica navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 4687/11 od 7. oktobra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 28). Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa će Ustavni sud ispitati apelanticine navode o kršenju tog prava.
31. Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje prava na pravično suđenje dovodi u kontekst pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, tačka 26, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, imajući u vidu navode apelacije, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
33. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi u predmetu broj AP 5612/14 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 5612/14 od 28. aprila 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom je bila konačna odluka Vrhovnog suda kojom je revizija tuženog (Regionalnog medicinskog centra „Dr. Safet Mujić“) usvojena i nižestepene presude preinačene zbog pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu odluka kojima je odlukama nižestepenih sudova usvojen apelanticin zahtjev u tom predmetu za isplatu razlike plaća za period od 1. augusta 2004. do 1. januara 2009. godine i naknade regresa za 2004. i 2005. godinu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, pa Ustavni sud s aspekta primjene materijalnog prava, odbijanjem apelanticinog zahtjeva u okolnostima tog predmeta, nije našao proizvoljnost u primjeni prava.
34. U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo da je raniji GKU/00 godine prestao da važi, pa apelantica svoj tužbeni zahtjev nije mogla zasnovati na odredbama tog ugovora i zbog nemogućnosti primjene OKU/05 na obračun apelanticine plaće za sporne periode budući da, u skladu s njim, nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plaće i njegovu primjenu jer nije bio donesen odgovarajući granski kolektivni ugovor. Pri tome, Ustavni sud, također, podsjeća da apelantica svojim tužbenim zahtjevom nije tražila da se obračun naknada iz radnog odnosa u spornom periodu vrši putem Pravilnika o radu tuženog iz marta 2001. godine (tač. 34. i 35).
35. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica zapravo osporava odlučenje Kantonalnog suda u dijelu u kojem je u konačnici odbijena s tužbenim zahtjevom za isplatu razlike plaće za period od 1. septembra 2007. pa do 1. januara 2009. godine. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao veoma jasno obrazloženje zbog čega je uvažio žalbu tuženog u dijelu dosuđene razlike plaće apelantici za navedeni period, te preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticin tužbeni zahtjev u ovom dijelu odbio. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud ukazao da je GKU/00 godine prestao da važi, da primjena novog GKU/07 nije počela te da, s obzirom na to, nisu postojale pretpostavke za obračun osnovne plaće po novom OKU/05 budući da oba parametra, najniža neto plaća i odgovarajući koeficijent složenosti poslova, moraju biti regulirani istim pravnim osnovom, tj. Općim kolektivnim ugovorom i Granskim kolektivnim ugovorom na koga upućuje Opći kolektivni ugovor. Imajući u vidu da u spornom utuženom periodu, dakle, nije bio na snazi Granski kolektivni ugovor kojim bi, kako je to propisano članom 10. stav 1. GKU/05, bio utvrđen koeficijent složenosti poslova, čijom bi se primjenom mogla izračunati apelanticina plaća, Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
36. S obzirom na to Ustavni sud smatra da se stavovi iz Odluke broj AP 5612/14 mogu u cijelosti primijeniti i na konkretan slučaj u dijelu u kojem je apelanticin tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. septembra 2007. do 1. januara 2009. godine.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na zabranu diskriminacije
39. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
40. Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
41. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je u konkretnom slučaju prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravima na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
42. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelantica, osim svojih paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije ponudila bilo kakav argument koji bi upućivao na to da je apelantica u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminirana, odnosno da je, kako je navela u apelaciji, dovedena u diskriminirajući položaj u odnosu na druge zaposlenike tuženog u vezi s primjenom OKU/05. U prilog takvom zaključku upravo ide i naprijed navedena odluka Ustavnog suda broj AP 5612/14. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ništa što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada je Kantonalni sud za svoje odluku dao jasne i precizne razloge.
45. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tih prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Ustavni sud, također, zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelantica nije ponudila dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je apelantica bila različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman