Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2177/17 (Javna ustanova predškolstva „Beli anđeo“ Brod)

Odluka donesena 08. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2177/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2177/17, rješavajući zahtjev Javne ustanove predškolstva „Beli anđeo“ Brod za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Javne ustanove predškolstva „Beli anđeo“ Brod za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Javna ustanova predškolstva „Beli anđeo“ Brod (u daljnjem tekstu: apelant) koju zastupa Marjana Papić - direktor, podnijela je, 1. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 84 0 V 019552 16 Rev od 2. marta 2017. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud spriječio „provođenje pobijanog rješenja Vrhovnog suda […] u smislu da apelant ne isplati predlagaču naknadu troškova postupka u iznosu od 3.952,50 KM“ i „ donošenje odluke, na osnovu predmetnog revizijskog rješenja […] u predmetnom upravnom postupku broj 05-050-41-128/99, kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Doboj“, sve do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 84 0 V 019552 14 V 3 od 19. juna 2015. godine odbijen je prijedlog predlagača Jasenka Rehića (u daljnjem tekstu: predlagač) da se odredi prijenos stanarskog prava sa imena Nure Rehić (u daljnjem tekstu: N.R.), umrle 15. oktobra 2002. godine u Živinicama, na ime predlagača, i to na stanu u Brodu pobliže opisanom u izreci navedenog rješenja (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je davalac na korištenje apelant kao pravni sljednik dječijeg obdaništa „Sestre Majer“ Bosanski Brod. Predmetnim rješenjem predlagač je obavezan da apelantu kao protivniku predlagača naknadi troškove postupka u iznosu od 8.098,00 KM.

3. Iz obrazloženja rješenja Osnovnog suda proizilazi da je taj sud, između ostalog, utvrdio da je ugovor o korištenju predmetnog stana zaključen 4. maja 1979. godine, između N. R. (majke predlagača) i SIZ stanovanja Bosanski Brod, te da je N.R. napustila sporni stan vezano za ratna dešavanja u Bosni i Hercegovini od 1992. godine do 1995. godine, zajedno sa predlagačem. Utvrđeno ja da je N.R. nakon toga, kao nosilac stanarskog prava, 4. maja 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje spornog stana i da je u momentu podnošenja tog zahtjeva živjela kao raseljeno lice u Švedskoj, kao i da je umrla 15. oktobra 2002. godine. Dalje, proizilazi da je Osnovni sud utvrdio da je nesporno među učesnicima u postupku da je rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 10. oktobra 2003. godine zahtjev N.R. prvo odbijen, nakon čega je, povodom podnesene žalbe, navedeno rješenje poništeno rješenjem od 4. novembra 2003. godine i utvrđeno je da je N.R. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da joj se isti vraća u posjed. Zatim proizilazi da je Ministarstvo rješenjem od 19. decembra 2008. godine proglasilo ništavim rješenje od 4. novembra 2003. godine i odlučilo da se upravni postupak ponovi zbog toga što je rješenje od 10. oktobra 2003. godine doneseno nakon što je N.R. umrla, a predlagač uveden u posjed predmetnog stana bez prethodnog utvrđenja da li je bio u svojstvu člana porodičnog domaćinstva ili punomoćnika N.R. Takođe, proizilazi da je organ uprave „zastao“ s postupkom dok se ne rješi ova vanparnična stvar. Pored toga, utvrđeno je da je predlagač uveden u posjed spornog stana 18. novembra 2003. godine, odnosno nakon smrti majke N.R, kao i da su se predlagač i njegov brat Mirza Rehić 8. marta 2004. godine sporazumjeli da se predlagač odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu.

4. Osnovni sud je ocijenio da na osnovu provedenih dokaza nije došao do uvjerenja da je predlagač poslije 1992. godine imao pravnu poziciju člana porodičnog domaćinstva svoje majke N.R, a koja bi, kako je naveo, eventualno predstavljala dio prava na korištenje stana poslije njene smrti. Osnovni sud je istakao da se međutim stanarsko pravo stiče samo u slučajevima i na način koji je predviđen zakonom a da je članom 60. Zakona o privatizaciji državnih stanova - prečišćeni tekst („Službeni glasnik“ RS, br. 72/07 i 59/08), koji je bio u primjeni u vrijeme podnošenja prijedloga predlagača, predviđeno je da će se postupak pokrenut kod suda, odnosno organa uprave do dana stupanja na snagu tog zakona, po kome nije donesena pravosnažna odluka završiti po odredbama zakona koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja postupka. S obzirom da je postupak za određivanje i prenos stanarskog prava pokrenut dana 1. oktobra 2008.godine, znači, u vrijeme važenja ovog Zakona o privatizaciji državnih stanova i kako je odredbom člana 77. stav 2. istog Zakona regulisano da se odredbe Zakona o stambenim odnosima koje su u suprotnosti sa navedenim Zakonom, neće primjenjivati, te imajući u vidu da je članom 74. istog Zakona propisano da, njegovim stupanjem na snagu, a na stanovima u državnoj svojini ne može se steći stanarsko pravo, Osnovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.

5. Odlučujući o žalbi koju je protivnik predlagača podnio protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio rješenje broj 84 0 V 019552 16 Gž 2 od 22. marta 2016. godine kojim je odbio žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu.

6. Okružni sud je u obrazloženju rješenja prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, iz kog razloga je odbio žalbu predlagača i potvrdio prvostepeno rješenje

7. Predlagač je izjavio reviziju protiv rješenja Okružnog suda. Vrhovni sud je rješenjem broj 84 0 V 019552 16 Rev od 2. marta 2017. godine usvojio reviziju i preinačio obje nišestepene odluke tako što je usvojio prijedlog predlagača. Predmetnim rješenjem apelant je obavezan da predlagaču na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 3.952,50 KM, dok je preko dosuđenog iznosa odbio zahtjev predlagača za naknadu tih troškova.

8. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi sa tim, Vrhovni sud je istakao da je, kada se ima u vidu postavljeni zahtjev, očigledno da se u ovoj pravnoj stvari ne traži utvrđenje da je predlagač stekao stanarsko pravo, već da su ispunjeni uslovi iz člana 6. u vezi sa članom 21. Zakona o stambenim odnosima da se na njega izvrši prenos stanarskog prava poslije smrti nosioca tog prava, njegove majke N.R. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je stupanjem na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj: 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02) isključena je mogućnost sticanja stanarskog prava na stanovima u državnoj svojini (član 69.), dok je članom 71. stav 1. istog Zakona propisano da Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isticanja rokova iz člana 37. stav 1. zakona, s tim da se njegove odredbe koje su u suprotnosti sa Zakonom o privatizaciji državnih stanova neće primjenjivati (stav 2.). Dalje, Vrhovni sud je ukazao da je identični tekst sadržan u odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova prečišćeni tekst („Službeni glasnik RS“ br. 72/07, 59/08 i 71/10) odnosno u odredbama člana 72. stav 1. i 75. sada važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ broj: 118/11, 67/13 i 60/15). Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 75. važećeg Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano je da Zakon o stambenim odnosima ostaje na snazi do isteka roka iz člana 38, a koji rok ističe sa 3. junom 2018. godine.

9. Vrhovni sud je dalje istakao da je članom 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisano, između ostalog, da se članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, smatraju i djeca. Dalje naveo je da prema članu 21. stav 1. i 2 Zakona o stambenim odnosima članovima porodičnog domaćinstva pripada pravo da trajno i nesmetano koriste stan i poslije smrti nosioca stanarskog prava, osim ako mu je stanarsko pravo prestalo iz taksativno određenih razloga, dok prema odredbi člana 22. stav 1. Zakona o stambenim odnosima poslije smrti nosioca stanarskog prava, članovi njegovog porodičnog domaćinstva, ako nije ostao bračni supružnik, mogu sporazumno između sebe odrediti jedno lice za nosioca stanarskog prava i o tome obavjestiti davaoca stana na korišćenje. Pri tome, Vrhovni sud je konstatovao da ova odredba Zakona o stambenim odnosima, koja se odnosi na prenos stanarskog prava nakon smrti nosioca tog prava, nije u suprotnosti sa odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova.

10. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da je nesporna činjenica da je predlagač bio član porodičnog domaćinstva N.R, zajedno sa bratom, te da su zbog ratnih dešavanja stan napustili 1992. godine. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da je majka predlagača u vrijeme podnošenja zahtjeva, kao izbjeglica, živjela u Švedskoj, a predlagač u Živinicama, sama za sebe ne može biti osnov za zaključak da oni ne predstavljaju jedno domaćinstvo u smislu člana 6. Zakona stambenim odnosima. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je nužno je imati u vidu da je i nakon prestanka rata i neposredne ratne opasnosti, a i znatno vrijeme nakon toga, bilo upitno i otežano vraćanje izbjeglih i raseljenih lica i njihove imovine u bilo kom dijelu Bosne i Hercegovine, pa time i životna egzistencija tih lica. Zbog toga je, posebno kada se ima u vidu broj izbjeglih i raseljenih lica i obim devastacije imovine građana i pravnih lica, po ocjeni Vrhovnog suda, nerealno bilo pretpostavljati i očekivati da u tim okolnostima članovi prijeratnog domaćinstva budu svo vrijeme, tokom rata i u vremenu nakon njegovog okončanja, zajedno u jednom mjestu stanovanja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i da je podnošenjem zahtjeva 4. maja 1999. godine za povrat stana, majka predlagača je iskazala namjeru da se ponovo vrati u svoj stan i to zajedno sa svojim sinovima, što jasno proizilazi iz zahtjeva gdje je u dijelu naziva „broj članova domaćinstva koji se vraćaju u stan“ naveden broj ,,03“. Takođe, Vrhovni sud je naveo da na to da je zajednica domaćinstva predlagača i njegove majke postojala svo vrijeme, dakle i prije i nakon podnošenja zahtjeva za povrat stana, ukazuje činjenica da je majka predlagača umrla u Živinicama gdje je predlagač živio. Dakle, kod ovako utvrđenih relevantnih činjenica, Vrhovni sud je konstatovao da je pogrešan stav nižestepenih sudova da predlagač nema svojstvo člana porodičnog domaćinstva svoje majke kao nosioca stanarskog prava, jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi utvrđenim da su trajno živjeli i stanovali u porodičnoj zajednici, pa time i stav da nisu ostvareni uslovi za prenos stanarskog prava na predlagača kao novog nosioca. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da sporni stan predstavlja za predlagača njegov dom na čiju zaštitu ima pravo prema članu 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a saglasno odluci Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj: U-8/99 od 11.5.1999. godine.

11. Apelant smatra da je mu je osporenim odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je do povrede naprijed navedenih prava došlo uslijed nepravilnog i proizvoljnog utvrđivanja činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava. U vezi sa tim, apelant tvrdi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju pogrešno primjenio odredbe Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o stambenim odnosima i da Odluka Ustavnog suda broj U-8/99, na koju se pozvao taj sud u osporenom rješenju, nije primjenjiva u konkretnoj pravnoj stvari. Dalje, apelant smatra da se u konkretnom slučaju odlučivalo o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, već u nadležnosti upravnog organa, zbog čega je Vrhovni sud trebao ukinuti nižestepene odluke i odbaciti prijedlog predlagača. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, navodi da je još u toku upravni postupak pod brojem 05-050-41-128/99. Apelant tvrdi da je u tom postupku doneseno rješenje kojim je potvrđeno da je N.R. nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i određeno da joj se isti vraća u posjed, ali da je to rješenje oglašeno ništavim rješenjem organa uprave od 19. decembra 2008. godine i određeno da se taj postupak ponavlja. Pored toga, apelant smatra da je Vrhovni sud, suprotno odredbi člana 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku utvrdio da je predlagač član domaćinstva N.R. iako su nižestepeni sudovi utvrdili da nije.

12. Zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant nije posebno obrazlagao.

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud zapaža da apelant postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda u dijelu kojim je obavezan da predlagaču isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka. Takođe, traži i da Ustavni sud odloži „donošenje odluke, na osnovu predmetnog revizijskog rješenja […] u predmetnom upravnom postupku broj 05-050-41-128/99, kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Doboj“.

16. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere nije posebno obrazložio odnosno da taj svoj zahtjev zasniva isključivo na navodima o kršenju ustavnih prava prilikom donošenja osporene odluke, što, kako je već navedeno, ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Pri tome, vezano za apelantov zahtjev u dijelu u kojem traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda u dijelu kojim je obavezan da predlagaču isplati određeni novčani iznos na ime troškova postupka, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Ustavni sud podsjeća da to u konkretnoj situaciji nije slučaj jer apelant, osim svojih navoda o kršenju ustavnih prava prilikom donošenja osporene odluke, nije ponudio ni jedan argument u prilog postojanju tih razloga.

17. Vezano za apelantov zahtjev u dijelu u kojem traži od Ustavnog suda da odloži „donošenje odluke, na osnovu predmetnog revizijskog rješenja […] u predmetnom upravnom postupku broj 05- 050-41-128/99, kod Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica-Odsjek Doboj“, Ustavni sud zapaža da osporenom odlukom (revizijskim rješenjem Vrhovnog suda) nije naloženo donošenje odluke u upravnom postupku broj 05-050-41-128/99. U tom slučaju se radi o sasvim drugom postupku, koji, pri tome, nije postupak izvršenja osporene odluke, a odluke donesene u tom postupku nisu predmet apelacije. Iz navedenog slijedi da Ustavni sud ne može odlučivati o ovako postavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere na način na koji to apelant traži.

18. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi iz člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda i smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2177/17 (Javna ustanova predškolstva… | Sudska praksa | Aktio