Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2176/17 (M. B. iz Zenice)

Odluka donesena 08. 06. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2176/17

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 06. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. juna 2017. godine, u predmetu broj AP-2176/17, rješavajući zahtjev Mire Banovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Mire Banovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Banović iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Srđan Petrić, advokat iz Zenice, podnio je, 2. juna 2017. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi „Kantonalnom sudu bilo naloženo da ne preduzima bilo kakve radnje izvršenja pravosnažno izrečene kazne zatvora do okončanja postupka razmatranja apelacije pred Ustavnim sudom“.

3. Općinski sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 43 0 K 128471 16 K 3 od 21. oktobra 2016. godine apelanta i optuženog E.H. oglasio krivim da su počinili produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 55. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Apelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. U izreci presude je navedeno da su apelant i optuženi E.H. u označenom vremenskom periodu radi neovlaštene prodaje i stavljanja u promet opojnih materija, znajući da je njihov promet zabranjen, jer su propisom proglašene opojnim drogama, koje radnje su članom 238. stav 1. KZ FBiH propisane kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, u cilju sticanja protivpravne imovinske koristi, suprotno odredbama člana 4. st. l, 2, 3 i 5 u vezi sa čl. 19. i 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga BiH, na području Ze-Do kantona, vršili prodaju, nudili na prodaju, radi prodaje kupovali, držali i posredovali u kupovini i prodaji i na drugi način neovlašteno stavljali u promet materije koje su propisom proglašene opojnim drogama, na način kako je to detaljno opisano u izreci presude.

4. Istom presudom, u skladu sa članom 114. stav 2. KZ FBiH od apelanta je oduzeta imovinska korist stečena krivičnim djelom i to novac u označenim apoenima i količinama.

5. Najzad, u skladu sa članom 238. stav 4. i članom 78. stav l. KZ FBiH apelantu je izrečena mjere sigurnosti oduzimanja premeta koji su pobrojni u izreci presude.

6. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da su apelant i optuženi E.H. na glavnom pretresu u svojoj odbrani u cijelosti priznali izvršenje krivičnog djela koje im je stavljeno na teret, izjavivši da su u cijelosti navodi optužnice tačni, te da se kaju i daju obećanje sudu da se to više neće ponoviti. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku dokaznog postupka tužilac iznio sadržaj dokaza u koje je sud izvršio uvid, te da apelant i optuženi E.H. nisu prigovorili sadržaju i zakonitosti dokaza. Slijedom navedenog, zaključeno je da je priznanje krivnje od apelanta i optuženog E.H. u cijelosti potkrijepljeno sadržajem navedenih dokaza. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je prilikom odlučivanja o vrsti i visini kazne sud imao u vidu da je za krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZ FBiH propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, težinu krivičnog djela i stepen krivice apelanta, da je pri tom cijenio kao olakšavajuće okolnosti da apelant do sada nije osuđivan, te iskreno priznanje izvršenja krivičnog djela i kajanje. U obrazloženju presude je navedeno i da se odluka o oduzimanju imovinske koristi od apelanta temelji na članu 114. stav 2. KZ FBiH jer je predmetni novac stečen izvršenjem krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim.

7. Kantonalni sud je presudom broj 43 0 K 128471 16 Kž 5 od 28. februara 2017. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu podnesenu protiv prvostepene presude a djelimično uvažio žalbu Kantonalnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio u odluci u kazni tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizlazi da je prvostepeni sud pravilno cijenio olakšavajuće okolnosti na strani apelanta prilikom odmjeravanja kazne ali da je propustio cijeniti i okolnosti na koje je ukazalo Kantonalno tužilaštvo. da je apelant prilikom izvršenja predmetnog krivičnog djela koje je priznao svjesno, dobrovoljno i sa razumijevanjem, isto vršio u cilju pribavljanja protupravne imovinske koristi, da se radi o licu koje nasuprot protivzakonitom ponašanju imao dužnost, i u skladu sa moralom i u skladu sa etikom obavljanja farmaceutske djelatnosti, se ponašati tako da se zaštiti zdravlje ljudi, a ne da utiče negativno na zdravlje ljudi kojima su navedeni lijekovi prodavani od strane apelanta nelegalno. Kantonalni sud je zaključio da navedene okolnosti ukazuju na povećan stepen društvene opasnosti počinjenog krivičnog djela, a i samog apelanta kao počinioca, pa da su, obzirom na iskazanu ustrajnost i upornost u vršenju predmetnih krivičnopravnih radnji, navedeno protivzakonito ponašanje i visok stepen krivične odgovornosti, uticali da se uvaži žalba Kantonalnog tužioca u dijelu koji se odnosi na odluku o krivičnoj sankciji. Neosnovanom je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je pribjegao priznanju krivice kako bi ishodovao manju kaznu i ukidanje mjere pritvora. S tim u vezi je ukazano da je apelant priznao način i okolnosti pod kojima je izvršio krivično djelo, da je tužilac u toku postupka, kako to proizilazi iz zapisnika sa glavnog pretresa, izveo dokaze na kojima se temelji optužnica, na koje apelant i njegov branilac nisu imali primjedbi ni u pogledu načina izvođenja, niti sadržaja a niti su imali primjedbi na zakonitost dokaza, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelantovo priznanje krivnje u cijelosti potkrijepljeno sadržajem izvedenih dokaza. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant predmetno krivično djelo izvršio s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi, kao što je i navedeno u činjeničnom opisu radnji krivičnog djela za koje je oglašen krivim i osuđen pobijanom presudom. Stoga, neosnovanim su ocijenio tvrdnje apelanta kojim je osporavao zakonitost odluke o oduzimanju imovinske koristi. S tim u vezi je ukazano da je nesporno utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo a da novac koji je oduzet u skladu sa članom 114. stav 2. KZ FBiH upravo proizilazi iz obavljanja protivpravnih i nezakonitih radnji apelanta kao direktora i osnivača firme koja se bavi farmaceutskom djelatnošću (apoteke). S tim u vezi je ukazano da je novac u različitim valutama (kune, KM, Euri), da nije ostvaren u legalnom prometu nego izvršenjem predmetnog krivičnog djela. U vezi s tim je ukazano na dokaze u spisu i to zapisnika o pretresanju stana (o čemu je sačinjena fotodokumentacija), iz kojih proizilazi da je novac pronađen je u svežnjima i smješten u plastičnim vrećicama što je vidljivo iz sačinjene fotodokumentacije, da na zapisnik o pretresanju stana apelant nije imao primjedbi niti je isticao bilo kakav prigovor o porijeklu novca, te je potpisao potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta.

9. Općinski sud je 24. maja 2017. godine izdao uputni akt broj 43 0 K 128471 17 Iks 11 od 24. maja 2017. godine kojim se apelant upućuje na izdržavanje kazne zatvora i prema kom je dužan da se 7. juna 2017. godine javi u KPZ Zenica.

10. Općinski sud je rješenjem broj 43 0 K 128471 17 Iks 11 od 31. maja 2017. godine odbio apelantovu molbu za odgađanje izvršenja izrečene kazne zatvora. U pravnoj pouci je naznačeno da se protiv ovog rješenja može podnijeti žalba u roku od tri dana, putem ovog suda, predsjedniku Kantonalnog suda.

11. Apelant tvrdi da su mu osporenom presudom Kantonalnog sud povrijeđena prava „Anex I Ustava BiH, u vezi sa članom II/2 i 3. tač. e) i k) istog Ustava, Anex Ustava BiH – Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji imaju snagu Ustavnih odredbi, a u vezi sa članom II A, član 2. stav 1. tač. b), c), d), f) i k) i članom 6. Ustava FBiH, članom 13. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član 3., član 4. st. 1. i 2., član 5. stav 1. tač. a) i b), član 1. stav 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 6. stav 1. Evropske konvencije“.

12. U tom kontekstu apelant tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, te pravo na imovinu. Apelant tvrdi da je bez obzira na njegovo priznaje, koje je rezultat boravka u pritvoru više od tri mjeseca i koji mu je već bio kazna, prihvatio da prizna izvršenje navedenog krivičnog djela. Nadalje, apelant tvrdi da optužnica nije sadržala dovoljno dokaza da se u njegovim radnjama stiču obilježja krivičnog djela a u prilog čega je, uz apelaciju predočio Informaciju Agencije za lijekove i medicinska sredstva BiH od 5. maja 2017. godine, iz koje, kako tvrdi proizilazi da pobrojane vrste lijekova nisu opojne droge. Po njegovom mišljenju ovo je i „neoboriv dokaz“ prisile i prinude izvršene nad njim te ukazuje da je da njim vršena sudska tortura, čime su ugrožena njegova prava na pristup sudu, te su prekršena prava iz člana 6. stav 1. a u vezi sa članom 5. stav 2. Evropske konvencije. Nadalje, tvrdi i da je krivnju priznao jer je njegova firma bila u opasnosti a samo da bi ishodovao manju kaznu i ukidanje mjere pritvora. Apelant tvrdi da su njegovi razlozi u žalbi kojim je osporio zakonitost uopšte izrečene sankcije zanemareni a uvaženo je „sedam rečenica“ Kantonalnog tužilaštva, odnosno da je shodno dogovoru sudije izvjestioca i tužioca preinačena kazna zatvora izrečena prvostepenom presudom. Apelant tvrdi i da je nezakonit odluka o oduzimanju imovinske koristi jer nije dovoljno da je u opisu (bića krivičnog djela) sadržana konstatacija da je optuženi u namjeri sticanja protivpravne imovinske koristi učinio krivično djelo, već da je i pribavio imovinsku korist. U prilog navedenog, a kako iz nejasnih navoda u ovom dijelu proizilazi, apelant tvrdi da novca koji mu je oduzet ne potiče od izvršenja krivičnog djela već od otpremnine koja je isplaćena njegovoj supruzi zbog prestanka radnog odnosa, te iz dnevnih pazara njegovih apoteka.

13. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da mu se prijeti izvršenje izrečene kazne zatvora čija zakonitost mora biti preispitana.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

16. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

17. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, tačka 20., dostupna na www.ustavnisud.ba) .

18. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere jer mu, kako navodi, prijeti izvršenje zatvorske kazne čiju zakonitost je potrebno preispitati. Apelant ovaj navod nije posebno obrazlagao ali iz apelacije proizilazi da pod preispitivanjem zakonitosti izrečene kazne podrazumijeva: visinu kazne zatvora i način na koji su redovni sudovi cijenili olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, da li radnje koje su mu stavljene na teret predstavljaju krivično djelo, te da li je zakonita odluka o oduzimanju imovinske koristi. Slijedom navedenog, proizlazi da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, u suštini, zasniva na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njegova ustavna prava a što se ne može analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, niti Ustavni sud u ovoj fazi postupka može ispitivati navode koji se odnose na meritum apelacije.

19. Nadalje, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant pred redovnim sudovima u skladu sa Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u FBiH, pokrenuo postupak za odgađanje izvršenja izrečene kazne zatvora. Po apelantovovoj molbi je odlučeno rješenjem Općinskog suda iz kog proizlazi da se protiv njega može izjaviti žalba predsjedniku Kantonalnog suda u roku od tri dana od njegovog prijema a apelant ne navodi, niti je u vezi s tim ponudio bilo kakav dokaz, da li je ovu mogućnost i iskoristio. Stoga, proizilazi da apelant, u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, nije iscrpio ni zakonske mogućnosti koje mu stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.

20. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, kao i da se nisu stekli uslovi iz člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2176/17 (M. B. iz Zenice) | Sudska praksa | Aktio