Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-980/17 (V. T.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Materijalna šteta
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-980/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-980/17, rješavajući apelaciju Valerije Tomić, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Valerija Tomić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 152442 15 Pž od 12. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Valerija Tomić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnijela je 15. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 152442 15 Pž od 12. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 152442 12 Ps od 13. marta 2015. godine kojom je utvrđeno da je osnovano apelantkinjino potraživanje prema drugotuženom („Bosansko-Njemačko osiguranje“ d.d. u likvidaciji Tuzla) u iznosu od 179,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa apelantkinjin tužbeni zahtjev odbijen. Osim toga, odbijen je apelantkinjin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo) kojim je tražila da joj prvotuženi na ime naknade materijalne štete na vozilu isplati iznos od 6.850,00 KM.
2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je predmet spora potraživanje materijalne štete koja je za apelantkinju nastala iz saobraćajne nezgode krivicom vozača vozila „Opel kadet“ koje je u to vrijeme bilo osigurano kod drugotuženog. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je nakon saobraćajne nezgode, rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine, bilo oduzeto odobrenje za rad drugotuženom, nakon čega je nad njim otvoren postupak likvidacije, zbog čega se apelantkinjin tužbeni zahtjev imao raspraviti ne samo sa aspekta odredaba Zakona o obligacionim odnosima, već i odredaba Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjem od odgovornosti. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantkinja podnijela prijavu potraživanja na iznos od 6.850,00 KM, da je kod drugotuženog ista zavedena pod brojem 1453, a da je od navedenog iznosa apelantkinji bio priznat iznos od 3.165,00 KM od strane likvidacionog upravnika, dok je osporen iznos od 3.685,00 KM. Kantonalni sud je istakao da je odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisano da je svaki povjerilac dužan prijaviti svoje potraživanje u likvidacionom postupku u kom slučaju likvidacioni sudija odlučuje o osnovanosti svakog potraživanja, a na temelju mišljenja likvidacionog upravnika, iz čega slijedi da je odgovornost prvotuženog supsidijarna i ista postoji samo u slučajevima kada se oštećeno lice nije moglo u cjelosti namiriti u likvidacionom postupku (stav izražen i u Presudi Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 359507 13 Rev od 31. januara 2014. godine). Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da je u odnosu na prvotuženog osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke S. M. utvrđeno da je apelantkinji u saobraćajnoj nezgodi prouzrokovana šteta u iznosu od 3.344,00 KM, na koji nalaz apelantkinja nije imala primjedbi i prigovora. Imajući u vidu iznos koji je apelantkinji priznat (3.165,00 KM), Kantonalni sud je naveo da je pravilna ocjena prvostepenog suda o osnovanosti potraživanja u iznosu od 179,00 KM i za koji postoji obaveza drugotuženog da ga uvrsti u tabelu priznatih potraživanja. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže, osim što smatra da su sudovi morali usvojiti tužbeni zahtjev u cjelosti, te da paušalno pozivanje na nalaz vještaka mašinske struke ne može biti osnov za donošenje takvih presuda.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantkinje. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman