Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-69/15 (S. M. iz Sarajeva)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Legitiman cilj
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Miješanje u pravo na dom
  • Uporedive situacije
  • Javni interes
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Legitimno očekivanje
  • Stanarsko pravo
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-69/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 69/15, rješavajući apelaciju Saide Mešanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Saide Mešanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Saida Mešanović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Tanja Hadžagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine. Također, apelantica je podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se obustavio postupak izvršenja po Rješenju Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine. Apelantica je više puta dopunjavala apelaciju i urgirala donošenje privremene mjere.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući u predmetu broj AP 694/14 od 6. juna 2014. godine, Ustavni sud je apelanticinu apelaciju odbacio kao preuranjenu (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 694/14 od 25. juna 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Odlučujući o zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je odbio zahtjev (vidi Odluka o privremenoj mjeri broj AP 69/15 od 10. februara 2015. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave zatraženo je 27. februara 2014. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda 8. juna 2017. godine.

5. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio putem faksa 8. juna 2017. godine, Kantonalni sud 6. marta 2014. godine, a Ministarstvo 12. marta 2014. godine. Uprava nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Rješenjem Uprave broj 23-04/I-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine utvrđeno je da je Općina Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: davalac stana) davalac na korištenje stana u Ulici Višnjik broj 47/II (u daljnjem tekstu: predmetni stan), pobliže označen u izreci rješenja, ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića i da se davaocu stana dozvoljava vraćanje predmetnog stana na korištenje. Istim rješenjem utvrđeno je da apelantici prestaje pravo privremenog korištenja predmetnog stana koji je koristila na osnovu privremenog rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove broj 05/1-372-00469/92 od 21. decembra 1992. godine. Navedenim rješenjem apelantici kao privremenom korisniku predmetnog stana naloženo je da je dužna napustiti stan u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je davalac stana 4. augusta 2005. godine podnio zahtjev za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana. Obrazlažući svoju odluku, Uprava je navela da je u toku postupka utvrdila da je davalac stana vlasnik predmetnog stana i da za predmetni stan nema evidentiran zahtjev za vraćanje od ranijeg nosioca stanarskog prava Ljubomira Kostovića, kao ni zahtjev preuzet od CRPC-a. Iz izjave apelantice kao korisnika predmetnog stana od 6. jula 2010. godine, te iz dokumentacije iz spisa predmeta utvrđeno je da je apelantica 30. aprila 1991. godine stanovala u Sarajevu, u Ulici Bostarići broj 44, u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga Juse Mešanovića, te da je taj objekt uništen tokom ratnih dešavanja u BiH, da je nakon prestanka ratnih okolnosti njen bivši suprug objekt obnovio vlastitim sredstvima i nastavio ga koristiti zajedno sa sinom, snahom i dvoje unučadi, a da je apelantici bivši suprug onemogućio vraćanje u posjed navedenog objekta. Apelantica je dalje navela da predmetni stan koristi s kćerkom koja je nezaposlena, da je ona zaposlena i da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 760,00 KM i da je invalid II kategorije invalidnosti usljed bolesti. Uprava je na temelju izvedenih dokaza i primjenom člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/05 i 2/08; u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova) i člana 11a. tačka 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 43/99 i 56/01, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučila kao u izreci rješenja.

8. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4441/10 od 28. oktobra 2010. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Uprave. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da rješenje Uprave smatra pravilnim i zakonitim, jer je doneseno na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene člana 5. stav 2. Zakona o vraćanju stanova i člana 11a. tačka

5. Zakona o prestanku primjene. Ministarstvo je odbilo kao neosnovane apelanticine navode da je prvostepeni organ proizvoljno primijenio materijalno pravo ocjenjujući da je taj organ pravilnom primjenom člana 5. Zakona o vraćanju stanova odlučio o zahtjevu vlasnika stana, ukazujući na to da je odredbom člana 2. stav 1. navedenog zakona propisano da se stanovi iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, tj. stanovi na kojima je prestalo stanarsko pravo (jer zahtjev za povrat nije podnesen, kao i stanovi za koje je zahtjev za povrat odbijen, odbačen, odnosno povučen) vraćaju davaocu stana na korištenje, pod uslovom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje stana u posjed. U konkretnom slučaju Ministarstvo je utvrdilo da se radi o napuštenom stanu na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava, da stan koristi apelantica s kćerkom po osnovu rješenja čije je važenje prestalo stupanjem na snagu Zakona o vraćanju stanova (stupio na snagu 19. maja 2005. godine), te da je shodno navedenom pravo privremenih korisnika koji nisu imali pravo na alternativni smještaj prestalo 19. maja 2006. godine.

9. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 011032 10 U od 20. decembra 2013. godine apelanticinu tužbu podnesenu radi poništenja rješenja Ministarstva od 28. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Uvidom u spise predmeta Kantonalni sud je utvrdio da je nesporno da je apelantica 30. aprila 1991. godine živjela u individualnom stambenom objektu vlasništvo bivšeg supruga, te da je taj objekt u funkciji i sada ga koristi njen bivši suprug sa sinom, snahom i dvoje unučadi, a da njoj onemogućava vraćanje u posjed stana (apelanticina izjava data na zapisnik) i da apelantica predmetni stan koristi s kćerkom koja je nezaposlena i koja se nalazi na birou za zapošljavanje. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica u posjed predmetnog stana uvedena s porodicom 21. decembra 1992. godine na temelju rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove, čije važenje je isteklo, pa smatra da su prvostepeni organ i tuženi pravilno postupili kada su apelantici kao privremenom korisniku stana naložili da je dužna napustiti stan u roku od 15 dana, bez prava na alternativni smještaj, shodno članu 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova. Kantonalni sud je također primjenom člana 5. stav 1. i člana 13. Zakona o vraćanju stanova ukazao da je Zakon o vraćanju stanova stupio na snagu 19. maja 2005. godine, te da je shodno navedenom pravo privremenih korisnika koji su imali pravo na alternativni smještaj prestalo 19. maja 2006. godine. Kantonalni sud je na kraju zaključio da je tuženi zakonito postupio kada je donio osporeno rješenje jer se u konkretnom slučaju radi o napuštenom stanu na kojem je došlo do prestanka stanarskog prava ranijeg nosioca stanarskog prava, a koji apelantica koristi po osnovu rješenja čije je važenje isteklo.

11. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine odbijen je apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 20. decembra 2013. godine. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud naveo da je prvostepeni organ utvrdio, a što je Ministarstvo prihvatilo, da je zahtjev za vraćanje na raspolaganje predmetnog stana 4. augusta 2005. godine podnijela Općina Centar kao vlasnik predmetnog stana, da prijeratni nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, da stan koristi apelantica s kćerkom na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata iz 1992. godine (kojim je stan dodijeljen njenom suprugu i četiri člana porodičnog domaćinstva), da je predmetno rješenje prestalo da važi po sili zakona, da apelantica ima svojstvo „bespravnog“ odnosno „višestrukog“ korisnika (jer nije osporila činjenicu da je s kćerkom i suprugom stanovala na adresi Bostarići 44). Također je utvrđeno da predmetni stan spada u kategoriju stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, da apelantica prema zakonu nema pravo na alternativni smještaj, pa je usvojen zahtjev vlasnika stana da mu se predmetni stan vrati na raspolaganje, a apelantici i drugim naloženo da u roku od 15 dana isprazni predmetni stan od lica i stvari u skladu s čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova.

12. Po ocjeni Vrhovnog suda, presuda Kantonalnog suda je utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjene materijalnog prava, člana 2. stav 1. i člana 5. Zakona o vraćanju stanova. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane navode kojim apelantica osporava primjenu navedenih odredbi zakona, jer smatra da apelantica nije ponudila dokaze kojima bi potvrdila činjenice a koje bi mogle opravdati njenu tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, pravo na imovinu i dom. Prije svega, Vrhovni sud je ukazao da apelantica nije osporila činjenicu da je 1991. godine živjela u porodičnoj kući s bivšim suprugom i djecom pa samim tim nema pravo na alternativni smještaj, ni da je predmetni stan 30. aprila 1991. godine imao korisnika, koji bi, da je u zakonskom roku podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, imao pravo da zaključi ugovor o korištenju stana, zbog čega se predmetni stan ubraja u kategoriju stanova iz člana 13. Zakona o prestanku primjene, za koji nije podnesen zahtjev za povrat i koji kao takav prelazi pod upravu općinskog organa za stambene poslove. Istaknuto je da je u takvim okolnostima, na osnovu člana 5 (očitom greškom napisano član 3) stav 3. Zakona o prestanku primjene u vezi s čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo jer na predmetnom stanu nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana, pa je pravilno utvrđeno pravo na vraćanje stana davaocu stana na korištenje, s jedne strane, a s druge strane iseljenje apelantice i njene porodice kao bespravnih korisnika stana. Suprotno apelanticinim tvrdnjama, Vrhovni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom, koje se štiti Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je predmetni stan apelantici dodijeljen privremeno, kao alternativni smještaj, na period od godinu dana, a ta činjenica joj je bila poznata kada je to rješenje doneseno, a koje je po sili zakona prestalo da važi, tako da smatra da je apelantica dužna predmetni stan napustiti u utvrđenom roku. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da presudom Kantonalnog suda nije povrijeđen federalni zakon ili drugi federalni propis na njenu štetu, zbog čega je apelanticin zahtjev primjenom člana 46. stav 1. ZUS-a odbio kao neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbi Zakona o vraćanju stanova, jer, kako navodi, predmetni stan nije nikada stavljen pod upravu organa nadležnog za stambene poslove, stoga smatra da nije mogao biti vraćen na korištenje vlasniku stana. Dalje, apelantica ukazuje na neujednačenu praksu Kantonalnog suda koji je u identičnoj pravnoj situaciji donosio pozitivne presude na koji način je narušen princip „pravne sigurnosti“ (apelantica je uz apelaciju odnosno dopunu apelacije dostavila Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001615 07 U od 27. decembra 2010. godine i Presudu Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 01975 14 U od 9. maja 2016. godine). Nadalje, apelantica ističe da je 4. juna 2014. godine primila Zaključak Uprave broj 23-04/1-23-138/05-403 od 14. maja 2014. godine kojim je utvrđeno da je Rješenje Uprave broj 23-04/1-23-138/05-403 od 28. septembra 2010. godine postalo izvršno 12. oktobra 2010. godine. Navela je da je u dva navrata usvajan njen zahtjev za odgodu izvršenja – predaje predmetnog stana nadležnom organu, koja su bila zakazana 18. juna i 24. jula 2014. godine. Također je navela da je 24. decembra 2014. godine primila obavještenje Uprave da je njena deložacija iz predmetnog stana zakazana za 30. januar 2015. godine, povodom koje obavijesti je tražila odgodu deložacije, ali joj je Uprava odgovorila da zahtjev nema pravnog osnova.

b) Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je stav u vezi s apelanticinim navodima izrazio u svojoj presudi, zbog čega njezine navode smatra neosnovanim.

15. Kantonalni sud je također naveo da smatra da ne postoji kršenje prava na koja se apelantica poziva u apelaciji i da u cijelosti ostaje pri odluci donesenoj u konkretnom predmetu.

16. Ministarstvo smatra apelanticine navode neosnovanim, te u vezi s tim ističe da „kao što se vidi iz predmetnog spisa u konkretnom slučaju je rješenje doneseno na temelju zahtjeva davaoca stana na korištenje podneseno u skladu s članom 5. Zakona o vraćanju stanova i člana 13. Zakona o prestanku primjene Zakona“. Također smatra da apelantica spada u kategoriju privremenih korisnika predmetnog stana, jer je predmetni stan koristila na temelju rješenja Gradskog sekretarijata za stambene poslove, čije važenje je prestalo. Na kraju ovaj organ predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 56/01 i 15/02) relevantne odredbe glase:

Član 2. st. 1. i 2.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je nosiocu stanarskog prava prestalo stanarsko pravo oglašavaju se ništavim.

Svi upravni, sudski i drugi akti doneseni na osnovu propisa navedenih u stavu 1. člana 1. ovog zakona kojima je dodijeljen stan na privremeno korišćenje ostaju na snazi dok se ne ponište u skladu sa ovim zakonom. Osoba koja je u stan uselila na osnovu akta čije je važenje isteklo, smatrat će se privremenim korisnikom.

Član 5. stav 3.

(…) Ako nosilac stanarskog prava u roku propisanom ovim članom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica (u daljem tekstu: Komisija), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Komisije u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo.

Član 13.

Nakon prestanka stanarskog prava na osnovu člana 5, kao i stanarskog prava za koje je zahtjev za povrat stana odbijen, odbačen, odnosno povučen, davalac stana na korištenje može raspolagati stanom nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona do čijeg isteka su takvi stanovi pod upravom organa nadležnog za stambene poslove. Vraćanje stanova pod upravom nadležnog organa za stambene poslove davaocu stana na korištenje nakon proteka roka iz člana 18.d. ovog zakona, uredit će se uputstvom federalnog Ministarstva prostornog uređenja i okoliša.

Svaka dodjela stana suprotno odredbi iz stava 1. ovog člana i člana 18.d. ovog zakona je ništava.

Član 18.d. st. 1. i 5.

Stan iz člana 13. ovog zakona stavlja se pod upravu organa nadležnog za stambene poslove i koristi u svrhu privremenog korištenja do donošenja rješenja u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona po svim zahtjevima podnesenim za povrat nekretnina, odnosno do donošenja rješenja po svim zahtjevima za povrat stanova u društvenom vlasništvu podnesenim u skladu sa članom 5. ovog zakona. Po isteku ovog roka stan se u roku od šest mjeseci vraća davaocu stana na korištenje, u skladu sa članom 13. ovog zakona. Ovaj stav se primjenjuje na sve stanove, bez obzira na to da li su proglašavani napuštenim ili ne.

5. Ukoliko privremeni korisnik u bilo kojem trenutku prestane ispunjavati uvjete za alternativni smještaj u skladu sa zakonom, nadležni organ po službenoj dužnosti donosi rješenje za prestanak privremenog korištenja i nalaže privremenom korisniku iseljenje iz stana u roku od 15 dana.

18. U Zakonu o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova („Službene novine Federacije BiH“ broj 28/05) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Stanovi navedeni u članu 13. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima vraćaju se davaocu stana na korištenje pod uvjetom da su na području općine na čijoj se teritoriji nalaze takvi stanovi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana.

Izuzetno od odredbe stava 1. ovog člana, ukoliko stan koristi lice koje po zakonu ima pravo na alternativni smještaj, stan se vraća davaocu stana na korištenje po prestanku prava na alternativni smještaj, a najkasnije u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.

Član 5.

Zahtjev za vraćanje stana na raspolaganje podnosi davalac stana na korištenje nadležnom organu za stambene poslove u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Davalac stana na korištenje može podnijeti jedan zahtjev za vraćanje svih stanova koji se nalaze na području jedne općine.

Nadležni organ iz stava 1. ovog člana donosi odluku o vraćanju stana na raspolaganje davaocu stana na korištenje u roku od 30 dana od dana prijema zahtjeva.

Stanovi se davaocu stana na korištenje vraćaju slobodni od lica i stvari.

VI.Dopustivost

19. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 011032 14 Uvp od 18. septembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, koju je apelantica primila 12. novembra 2014. godine, a apelaciju je podnijela 7. januara 2015. godine. Prema tome, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

23. Apelantica tvrdi da su joj osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje.

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

26. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na vraćanje predmetnog stana na korištenje davaocu stana na korištenje, dok je apelantici kao privremenom korisniku tog stana naloženo da je dužna napustiti stan, bez prava na alternativni smještaj, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

29. Vezano za apelanticine navode da je osporena odluka Vrhovnog suda utemeljena na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da iz osporenih presuda i dokumentacije koja je predočena Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica predmetni stan koristila na osnovu rješenja Gradskog sekretarijata od 21. decembra 1992. godine, te da je apelantici na osnovu rješenja Uprave od 28. septembra 2010. godine utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, te joj je naloženo da napusti stan slobodan od lica i stvari. Prema tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta nalazi da su neosnovani apelanticini navodi da je osporena presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava jer je Vrhovni sud u obrazloženju svoje presude, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, detaljno obrazložio svoj zaključak da su u okolnostima konkretnog slučaja ispunjeni uslovi iz odredbe člana 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a u vezi s čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, za vraćanje predmetnog stana davaocu stana na korištenje, odnosno za nalaganje apelantici kao „bespravnom“ odnosno „višestrukom“ korisniku (jer je prije rata s kćerkom i suprugom stanovala na adresi Bostarići 44 i koja s obzirom na to prema zakonu nema pravo na alternativni smještaj) da u roku od 15 dana isprazni predmetni stan od lica i stvari. Imajući u vidu činjenična utvrđenja organa uprave, koja su kao pravilna prihvatili i redovni sudovi, te dovodeći ih u vezu sa sadržajem relevantnih odredbi materijalnog prava na kojim je utemeljena presuda Vrhovnog suda donesena povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, Ustavni sud u datom obrazloženju ne nalazi nikakvu proizvoljnost.

30. S obzirom na to, Ustavni sud smatra neosnovanim apelanticine navode da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na poštovanje doma

31. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

32. Ustavni sud podsjeća na to da je svrha člana 8. Evropske konvencije da zaštiti pojedinca od arbitrarnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-S). S ciljem da se utvrdi da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov „dom“ u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja „miješanje“ javnih vlasti u poštovanje apelantovog „doma“.

33. Shodno praksi Evropskog suda, pojam „dom“ obuhvata kako iznajmljen dom tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine, serija A, br. 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-S, stav 31). U skladu s ovim tumačenjem, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 24/99).

34. S ciljem da se utvrdi da li je miješanje bilo opravdano, Ustavni sud prvenstveno treba da utvrdi da li je ono izvršeno „u skladu sa zakonom“, koji pojam u skladu s Evropskom konvencijom sublimira nekoliko elemenata u smislu da: a) miješanje mora da bude osnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, b) zakon o kom je riječ mora da bude primjereno pristupačan tako da pojedinac bude upućen na okolnosti zakona koje mogu da se primijene na dati predmet i c) zakon mora da bude formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnošću da bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A-30, stav 49).

35. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da predmetni stan može da se smatra apelanticinim „domom“ u smislu člana 8. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da je u njemu stanovala, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, od 1992. godine sve do 2010. godine na osnovu rješenja nadležnog upravnog organa o dodjeli stana na privremeno korišćenje (mutatis mutandis, Odluka AP 340/06, tačka 30).

36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud dalje treba da utvrdi da li je miješanje u apelanticin dom izvršeno „u skladu sa zakonom“, odnosno u skladu s članom 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom Vrhovnog suda udovoljeno zahtjevu vlasnika stana za vraćanje predmetnog stana, apelantici utvrđen prestanak prava privremenog korištenja predmetnog stana, te joj naloženo da predmetni stan isprazni od lica i stvari. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da osporena odluka predstavlja „miješanje“, u smislu člana 8. Evropske konvencije, u apelanticino pravo na poštovanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije, te da je to miješanje bilo „u skladu sa zakonom“, u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da su predmetni zakoni (Zakon o prestanku primjene i Zakon o vraćanju stanova), u smislu naprijed navedenih kriterija Evropskog suda, objavljeni u službenim glasilima i da su bez sumnje bili primjereno dostupni apelantici, tako da je mogla biti upućena na okolnosti tih zakona koje se mogu primijeniti na konkretnu situaciju, a predmetni zakoni su formulirani s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom, te je apelantica bila u mogućnosti da prilagodi svoje ponašanje prema navedenom zakonu.

37. Dakle, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticin dom utemeljeno na zakonu, članu 5. stav 3. Zakona o prestanku primjene, a u vezi s čl. 2. i 5. Zakona o vraćanju stanova, jer na predmetnom stanu nije bilo zahtjeva za povrat stana od nosioca stanarskog prava, pa je pravilno utvrđeno pravo davaoca stana na vraćanje tog stana, s jedne strane, a s druge strane iseljenje apelantice kao privremenog korisnika stana.

38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje, vezano za pitanje da li miješanje u pravo na dom ima legitiman cilj od općeg interesa, da je u svojoj praksi već iskazao stav da osporena odluka kojom je apelantima kao privremenim korisnicima naloženo da se isele iz spornog stana predstavlja „legitiman cilj u javnom ili općem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 706/11 od 24. aprila 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 38), tj. u konkretnom slučaju radi zaštite prava vlasnika spornog stana, odnosno njegovog prava da predmetni stan dodijeli licima koja ispunjavaju uslove za dodjelu takvih stanova.

39. Pri tome, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije narušen princip „proporcionalnosti“ između apelanticinog interesa koji se ogleda u njenom nastojanju da nastavi sa korištenjem predmetnog stana i općeg interesa zajednice. Taj opći interes se ogleda u pravu vlasnika stana da raspolaže predmetnim stanom u skladu s relevantnim propisima u smislu njegove dodjele licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana, odnosno onemogućavanju da takve stanove dobiju lica koja ne zadovoljavaju uslove za njihovu dodjelu, u konkretnom slučaju apelantice za koju je u postupku okončanom osporenom odlukom utvrđeno da je zapravo višestruki korisnik.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelanticinog prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

42. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vezano za te navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“ uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69. i Odluka o dopustivosti broj AP 31/09 od 20. decembra 2011. godine, stav 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

44. Ustavni sud zapaža da se apelanticin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njene „postojeće imovine“, već njezinog nastojanja da stekne određenu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je apelantica u posjed predmetnog stana uvedena s porodicom 21. decembra 1992. godine na temelju rješenja o dodjeli stana na privremeno korištenje Gradskog sekretarijata za stambene poslove. Prema tome, imajući u vidu navedenu odredbu zakona Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će s obzirom na svojstvo privremenog korisnika stana koji je onemogućavao ostati u posjedu stana, odnosno u odnosu na taj stan ostvariti bilo kakva prava, zbog toga što je odredbom člana 5. Zakona o vraćanju stanova i utvrđeno pravo davaoca stana na vraćanje predmetnog stana na korištenje. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, vezano za apelacione navode da je Ustavni sud u „Odluci U 14/00 zauzeo stanovište da se stanarsko pravo stečeno neprekidnim korištenjem stana duže od osam godina ima smatrati imovinom u smislu člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“, navedena praksa nije primjenjiva u apelanticinom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da apelantica nema stanarsko pravo na predmetnom stanu, te da je bila privremeni korisnik predmetnog stana kojeg vlasnik stana, imajući u vidu važeće zakonodavstvo, nije mogao iseljavati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

45. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer apelantica nema „opravdan zahtjev“ u vezi s pozivanjem na povredu ovog prava.

Zabrana diskriminacije

46. Ustavni sud zapaža da apelantica ukazuje na neujednačenu praksu Kantonalnog suda koji je u identičnoj pravnoj situaciji donosio pozitivne presude na koji način je narušen princip „pravne sigurnosti“ (apelantica je uz apelaciju dostavila presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001615 07 U od 27. decembra 2010. godine i broj 09 0 U 019751 14 U od 9. maja 2016. godine), zbog čega smatra da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

47. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

48. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

49. Apelantica ističe da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke sudova zbog čega smatra da joj je povrijeđeno pravo na diskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud prvenstveno primjećuje da se apelantica nije izjasnila u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na pravično suđenje.

50. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje smatra se diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

51. Ustavni sud primjećuje da se apelanticin slučaj u odnosu na uporedne slučajeve na koje se apelantica pozvala u apelaciji bitno razlikuju, jer je apelantica predmetni stan koristila kao privremeni korisnik na temelju rješenja nadležnog organa uprave i postupak je okončan Presudom Vrhovnog suda od 18. septembra 2014. godine, dok je u okolnostima konkretnih predmeta postupak u toku, jer su tužbe tužioca uvažene, prvostepena rješenja poništena i predmeti vraćeni prvostepenom organu na ponovni postupak. Naime (Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 001615 07 U od 27. decembra 2010. godine), „iz spisa predmeta ne proizlazi da su na području općine na kojoj se predmetni stan nalazi izvršena rješenja po svim zahtjevima za vraćanje u posjed stana, jer samo u tom slučaju, shodno odredbi člana 2. stav 1. Zakona o vraćanju stanova, takvi stanovi se vraćaju davaocu stana na korištenje“ (u konkretnom slučaju davalac stana na korištenje je „JP BH Pošta“ Sarajevo) i (Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 019751 14 U od 9. maja 2016. godine) „iz spisa predmeta proizlazi da tužilac i vlasnik stana Federalni zavod PIO/MIO u upravnom postupku nisu nikad saslušani, čime je povrijeđeno jedno od osnovnih načela Zakona o upravnom postupku – načelo saslušanja stranke, i jer je kao nesporno utvrđeno da je u predmetnom slučaju tužilac nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Dobrinji IV (S. Sarajevo), da je dobio rješenje o povratu navedenog stana i da izvršenje rješenja očekuje, kao i da će po rješavanju svog statusa odmah obavijestiti vlasnika stana“. U vezi s tim, Ustavni sud u okolnostima konkretnih slučajeva zapaža da navedene odluke ne predstavljaju konačne odluke i da kao takve ne mogu voditi zaključku o različitom tretmanu apelantice niti opravdati njezinu tvrdnju o različitoj praksi Kantonalnog suda, osobito imajući u vidu da se ne radi o istoj općini, kao i da se radi o licu (tužiocu) koji je nosilac stanarskog prava na stanu u Dobrinji i koji čeka izvršenje rješenja o povratu svoga stana, pa navedene okolnosti same po sebi vode zaključku da se ne radi o identičnim situacijama. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila argumente iz kojih bi proizlazilo da je tretirana drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji niti je to vidljivo iz činjenica navedenih predmeta.

52. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

53. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije s obzirom na to da je miješanje u apelanticino pravo na dom zasnovano na zakonu, te da predstavlja neophodnu mjeru koja je proporcionalna u smislu da opći interes zajednice odnosno davaoca – vlasnika stana u smislu dodjele stana licima koje na to imaju pravo preteže nad apelanticinim interesom.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije s obzirom na to da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu imovinu niti je apelantica mogla imati „legitimno očekivanje“ da će je steći.

56. Konačno, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer ništa ne ukazuje na to da je apelantica drugačije tretirana u odnosu na druga lica u istoj situaciji.

57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman