Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-307/15 (J. Š.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-307/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 307/15, rješavajući apelaciju Jove Šinika, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jove Šinika podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 003606 14 Gž 2 od 27. oktobra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jovo Šinik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Desimir R. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 17. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 003606 14 Gž 2 od 27. oktobra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika Banjaluka (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 11. januara 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Pravobranilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju 17. januara 2017. godine, dok je Osnovni sud odgovor na apelaciju dostavio 20. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 25. novembra 2002. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa. U tužbi je naveo da je tužena 1. avgusta 2002. godine donijela rješenje kojim se određuje da prestaje njegov radni odnos sa 3. julom 2002. godine, tj. istekom roka utvrđenog rješenjem tužene o utvrđivanju statusa apelanta kao neraspoređenog radnika od 21. februara 2002. godine. Apelant je naveo da je protiv rješenja tužene od 1. avgusta 2002. godine izjavio prigovor (od 4. septembra 2002. godine) o kom tužena nije blagovremeno odlučila, pa je tražio od suda da utvrdi da je njegov prigovor prihvaćen u smislu odredbe člana 104 stav 5 Zakona o radu. Takođe, apelant je tražio od suda da utvrdi da je rješenje tužene od 1. avgusta 2002. godine nezakonito, jer mu rješenje o utvrđivanju statusa neraspoređenog radnika nikada nije dostavljeno.
6. Apelant je 18. decembra 2003. godine uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev tražeći od suda da utvrdi da je nezakonito i rješenje tužene od 31. decembra 2002. godine kojim je tužena odlučila o apelantovom prigovoru izjavljenom protiv prvostepenog rješenja od 1. avgusta 2002. godine. Pored navedenog, apelant je tražio uspostavu radnopravnog statusa sa svim pravima koja mu pripadaju (isplata plata i uplata pripadajućih doprinosa), kao i da mu se naknade troškovi postupka.
7. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Osnovnog suda na apelaciju) proizilazi da je Osnovni sud zakazao četiri pripremna ročišta, a održao tri (15. maja 2003. godine, 13. decembra 2005. godine i 29. maja 2012. godine) uključujući i ročište za glavnu raspravu (24. januara 2013. godine).
8. Nadalje, apelant je na pripremnom ročištu od 13. decembra 2005. godine predložio da se rasprava odloži na neodređeno vrijeme jer se protiv njega vodi krivični postupak. Osnovni sud je donio rješenje od 13. decembra 2005. godine, kojim je odložio raspravu na neodređeno vrijeme i odredio da će rasprava biti zakazana po apelantovom prijedlogu s obzirom na to da se protiv njega vodi krivični postupak. Apelant se Osnovnom sudu obratio 28. marta 2012. godine podneskom kojim je uredio tužbu i precizirao tužbeni zahtjev, nakon čega je Osnovni sud nastavio s radom u predmetnom postupku.
9. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 003606 13 P od 22. februara 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev.
10. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je donio Rješenje broj 72 0 P 003606 13 Gž od 7. juna 2013. godine kojim je prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje.
11. U ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Presudu broj 72 0 P 003606 13 P 2 od 24. marta 2014. godine kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.
12. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju na apelantov radnopravni status primjenjuju odredbe člana 4 Zakona o radu, čl. 123 i 127 Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske i člana 38 Zakona o unutrašnjim poslovima. Odredbom člana 104 stav 5 Zakona o radu propisano je da je poslodavac dužan da odluči o zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči smatraće se da je zahtjev prihvaćen. U konkretnom slučaju je na nesumnjiv način utvrđeno da tužena, odnosno apelantov poslodavac, nije donijela odluku o njegovom zahtjevu u smislu odredbe člana 104 stav 5 Zakona o radu, te je donio odluku o prigovoru tek nakon podnošenja predmetne tužbe. Primjenom navedene odredbe člana 104 stav 5 Zakona o radu podrazumijeva se da je apelantov prigovor na rješenje od 1. avgusta 2002. godine usvojen. Prigovor ima suspenzivno dejstvo i predstavlja vid interne zaštite i radnik ostaje u radnom odnosu sve dok se ne odluči o prigovoru, tj. radni odnos bez saglasnosti radnika kao u konkretnom slučaju prestaje kad odluka o prestanku radnog odnosa postane konačna. Osnovni sud je, takođe, istakao da je osnovan apelantov prigovor da je u prvostepenom rješenju tužene od 1. avgusta 2002. godine retroaktivno naveden datum prestanka radnog odnosa sa 3. julom 2002. godine, jer poslodavac ne može retroaktivno donositi rješenje o prestanku radnog odnosa. Slijedom navedenog, Osnovni sud je istakao da proizilazi da je tužena, postupajući protivno odredbama Zakona o radu, tj. ne čekajući konačnu odluku o prigovoru, upisala u apelantovu radnu knjižicu prestanak radnog odnosa sa 3. julom 2002. godine, te da nije donijela odluku o prigovoru u smislu odredbe člana 104 stav 5 Zakona o radu. S obzirom na osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva za poništenje odluka tužene o prestanku radnog odnosa, Osnovni sud je naveo da je osnovan i njegov zahtjev za isplatu plata i uplatu pripadajućih doprinosa. Na kraju je Osnovni sud istakao da je odluku o troškovima postupka donio primjenom odredbi čl. 386, 387 i 396 Zakona o parničnom postupka u skladu s iskazanim troškovnikom apelantovog punomoćnika.
13. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 003606 14 Gž 2 od 27. oktobra 2014. godine djelimično je uvažena žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da je, između ostalog, odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi prihvaćenim njegov prigovor od 4. septembra 2002. godine, te zahtjev za poništenje kao nezakonitih rješenja tužene od 1. avgusta 2002. godine i 31. decembra 2002. godine. Takođe je presudom odlučeno da parnične stranke podmiruju svoje troškove postupka.
14. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da pravilno tužena navodi u žalbi da je prvostepena presuda donesena uz pogrešnu primjenu odredbe člana 38 Zakona o unutrašnjim poslovima i odredbe člana 104 stav 5 Zakona o radu. Naime, Okružni sud je naveo da apelant nije imao svojstvo državnog službenika u Ministarstvu unutrašnjih poslova, već ovlašćenog službenog lica, pa se nije mogao „upodobiti“ ni s državnim službenicima, niti s pomoćnim i tehničkim osobljem zaposlenim u organima državne uprave. Prema tome, na sporni odnos nisu se mogli primijeniti samo opšti propisi o radu. S obzirom na to da stupanjem na snagu Zakona o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima nisu stavljene van snage u cijelosti već samo u odnosu na državne službenike, to je pravilna primjena odredbe člana 38 Zakona o unutrašnjim poslovima podrazumijevala da se na radne odnose zaposlenih u tom ministarstvu koji nemaju svojstvo državnih službenika, pomoćnog ni tehničkog osoblja primjenjuju odredbe Zakona o radnim odnosima u državnim organima (član 1 i čl. 37-39), a odredbe Zakona o radu supsidijarno, dakle u onim pitanjima koja nisu regulisana posebnim zakonom. Kako Zakon o radnim odnosima u državnim organima ne sadrži odredbe o nastupanju pravne fikcije da se neblagovremeno rješavanje prigovora smatra njegovim prihvatanjem, nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjev u tom dijelu. Međutim, Okružni sud je istakao da rješenje tužene od 1. avgusta 2002. godine (kojim je utvrđeno da apelantu radni odnos prestaje sa 3. julom 2002. godine zbog proteka vremena od šest mjeseci u kom se apelant nije mogao rasporediti na odgovarajuće radno mjesto) nije zakonito jer tužena nije dokazala da je rješenje o utvrđivanju statusa apelanta kao neraspoređenog radnika od 21. februara 2002. godine dostavila apelantu.
15. Nadalje je Okružni sud naveo da nije bila sporna činjenica da odlukom IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine apelant nije dobio odobrenje za obavljanje poslova (certifikat), što je prema odredbi člana 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima poseban i samostalan razlog za prestanak radnog odnosa po sili zakona. S tim u vezi je Okružni sud istakao da se upravo tužena, prilikom rješavanja o apelantovom prigovoru protiv rješenja tužene od 1. avgusta 2002. godine, poziva u drugostepenom rješenju od 31. decembra 2002. godine na ovaj razlog prestanka apelantovog radnog odnosa kada prigovor odbija. Okolnost da apelantu nije izdato odobrenje za obavljanje poslova predstavlja samostalan zakonski razlog za prestanak radnog odnosa, pa su sa 31. decembrom 2002. godine, kada je donesena konačna odluka o prestanku apelantovog radnog odnosa, bili ispunjeni razlozi za prestanak radnog odnosa propisani odredbom člana 76 stav 2 Zakona o unutrašnjim poslovima. Kako je o prestanku radnog odnosa odlučeno konačnim rješenjem tužene od 31. decembra 2002. godine, a nije dokazano da su postojali i razlozi za prestanak radnog odnosa sa 3. julom 2002. godine, Okružni sud je istakao da apelantu pripada pravo na naknadu plate za period od 3. jula do 31. decembra 2002. godine i pravo na uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja za isti vremenski period.
16. S obzirom na to da je prvostepena presuda preinačena, Okružni sud je naveo da je odlučio o troškovima cjelokupnog postupka na osnovu odredbe člana 397 stav 2 Zakona o parničnom postupku. Naime, apelant nije uspio u sporu zahtjevom za poništavanje odluka o prestanku radnog odnosa, a samo je djelimično uspio u sporu zahtjevom za isplatu naknade plata i uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja. S obzirom na takav ishod spora, primjenom odredbe člana 386 stav 2 navedenog zakona, Okružni sud je istakao da svaka stranka podmiruje svoje troškove parničnog postupka, imajući u vidu da se radi o parnici iz radnog odnosa i da je tužena dala povoda sporu kada je povrijedila apelantova prava u pogledu utvrđivanja vremena prestanka radnog odnosa, te pravo na isplatu plate i uplatu doprinosa penzijskog i invalidskog osiguranja u periodu od 3. jula do 31. decembra 2002. godine.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant navodi da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, a sve na njegovu štetu, donošenjem nezakonite i neodržive odluke. Materijalno pravo je, prema apelantovom mišljenju, primijenjeno proizvoljnim tumačenjem na diskriminirajući način. Pri tom apelant osporava i odluku Okružnog suda o troškovima postupka u pogledu načina na koji je Okružni sud primijenio procesno pravo.
18. Apelant, takođe, ističe da je predmetni postupak trajao gotovo nepunih 12 godina, a da su radni sporovi po svojoj prirodi i po zakonu hitni. U tom smislu ukazuje na nerazumnu dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka, te traži od Ustavnog suda da obaveže Ministarstvo pravde Republike Srpske da mu isplati iznos od 1.000,00 KM za svaku godinu trajanja postupka, odnosno ukupno 12.000,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je naveo da je tužena pravilno utvrdila prestanak apelantovog radnog odnosa kao policijskog službenika koji nije certifikovan, tj. nije dobio ovlašćenje za obavljanje policijskih poslova prema odluci IPTF-a od 29. oktobra 2002. godine. U osporenoj presudi je jasno navedeno da se radi o posebnom zakonskom razlogu zbog kog radni odnos policijskom službeniku prestaje bez njegove saglasnosti i po sili zakona, zbog čega apelantova tužba nije osnovana. Stoga je Okružni sud istakao da osporena odluka tog suda nije povrijedila apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da u postupku pred tim sudom nije povrijeđeno njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.
20. Osnovni sud je naveo da bi bilo protivno odredbama Zakona o parničnom postupku da se prvostepeni sud izjašnjava i daje komentare u odnosu na osporenu odluku Okružnog suda. Kada su u pitanju navodi apelaciju koji se odnose na nerazumno trajanje predmetnog postupka, Osnovni sud je istakao da je preduzimao sve radnje u skladu sa Zakonom o parničnom postupku da predmetni radni spor okonča u razumnom roku, ali to nije mogao zbog apelantovog postupanja koji je u više navrata uređivao tužbu, iznosio nove činjenice da bi potom predložio odlaganje pripremnog ročišta na neodređeno vrijeme. S tim u vezi je Osnovni sud istakao da je čekao apelantov prijedlog da zakaže ročište o čemu je vodio odgovarajuće evidencije, da bi se apelant tek nakon sedam godina ponovo obratio sudu pismenim podneskom kojim uređuje tužbu i precizira tužbeni zahtjev. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je naveo da smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je Osnovni sud odgovoran što je predmetni parnični postupak trajao 12 godina. Stoga je Osnovni sud predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana u odnosu na navode o nepostupanju Osnovnog suda u razumnom roku.
21. Pravobranilaštvo je navelo da su apelantovi navodi neosnovani, kao i da mu u konkretnom slučaju nisu povrijeđena prava na pravično suđenje u razumnom roku. S tim u vezi je Pravobranilaštvo ukazalo da Okružni sud ima najviše zaduženih predmeta u Republici Srpskoj i čiji je rad pod nadzorom „Visokog sudskog tužilačkog suda“. Takođe je Pravobranilaštvo istaklo da je Okružni sud preduzeo sve neophodne mjere kako bi unaprijedio rješavanje predmeta u razumnom roku. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije i utvrdi da ne postoji kršenje ljudskih prava na koja je apelant ukazao.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/00) relevantne odredbe glase:
Član 4.
Odgovarajuće odredbe ovog zakona primijeniće se i na radnike zaposlene u organima državne uprave, pravosuđa, unutrašnjih poslova, carinske službe i u drugim državnim organima i organizacijama, ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno.
Član 104. stav 4.
(4) Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči smatraće se da je zahtjev prihvaćen.
23. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 47/02) relevantne odredbe glase:
Član 12. stav 2.
(2) Dosadašnji stav 2. postaje stav 3., stav 3. postaje stav 4., a stav 4. postaje stav 5.
24. U Zakonu o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 21/98) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Na radnike Ministarstva primjenjuju se propisi o republičkoj upravi, radnim odnosima, zdravstvenom i penzijsko-invalidskom osiguranju, ukoliko tim zakonom nije drugačije određeno.
25. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 18/99) relevantne odredbe glase:
Član 14.
Član 76. mijenja se i glasi:
[...] (2) Radniku kojem je u skladu sa odredbama ovog zakona oduzet certifikat za rad, prestaje radni odnos u MUP-u.
[...]
26. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:
Član 37.
(1) Radi ostvarivanja svojih prava, zaposleni u državnom organu, odnosno postavljena lica pismeno se obraćaju funkcioneru koji rukovodi organom.
(2) Protiv svakog rešenja ili drugog akta kojim je odlučeno o njegovim pravima i obavezama zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor.
(3) Prigovor se podnosi funkcioneru koji rukovodi državnim organom u roku od osam dana od dana uručenja rešenja ili drugog akta, a funkcioner je dužan da o njemu odluči u roku od 15 dana, od dana podnošenja prigovora. (4) Razmatrajući podneseni prigovor, funkcioner preispituje svoju odluku i može je izmeniti ili dopuniti.
(5) Zaposleni, odnosno postavljeno lice, ima pravo da podnese prigovor i u slučaju kad funkcioner u roku od 15 dana od dana podnošenja zahteva ne odluči o pravu na koje se zahtev odnosi.
(6) Ako funkcioner u utvrđenom roku ne odluči o podnetom prigovoru ili ako zaposleni, odnosno postavljeno lice nije zadovoljan odlukom funkcionera povodom podnetog prigovora, zaposleni, odnosno postavljeno lice može se obratiti nadležnom sudu u roku od 15 dana.
Član 38.
(1) Nadzor nad primenom propisa o pravima i obavezama zaposlenih u državnim organima, odnosno postavljenih lica, vrši upravna inspekcija.
(2) Radi obezbeđivanja zaštite prava zaposlenih u državnim organima, odnosno postavljenih lica, upravna inspekcija ostvaruje nadzor u primeni opštih akata kojima se utvrđuju njihova prava i obaveze.
(3) U vršenju nadzora upravna inspekcija ima pravo da pregleda akte, rešenja, ugovore i druge isprave u državnom organu i da na drugi način pribavlja potrebna obaveštenja.
Član 39.
(1) Radi zaštite svojih prava zaposleni u državnom organu, odnosno postavljeno lice, može se obratiti upravnoj inspekciji.
(2) Ako upravna inspekcija nađe da je povređeno pravo zaposlenog u državnom organu odnosno postavljenog lica, ukazaće organu na učinjenu povredu.
(3) Ako upravna inspekcija nađe da je konačnim rešenjem nadležnog organa očigledno povređeno pravo zaposlenog u državnom organu, odnosno postavljenog lica, a povodom toga je pokrenut postupak pred nadležnim sudom, odložiće svojim rešenjem, na zahtev zaposlenog, odnosno postavljenog lica izvršenje rešenja do donošenja pravosnažne sudske odluke.
(4) Žalba ne odlaže izvršenje rešenja iz stava 3. ovog člana.
(5) Protiv konačnog rešenja iz stava 3. ovog člana ne može se pokrenuti upravni spor.
27. U Zakonu o administrativnoj službi u upravi Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 16/02, 62/02, 38/03, 42/04, 49/06 i 20/07) relevantne odredbe glase:
Član 123.
Danom primjene ovog zakona prestaju da važe Zakon o državnoj upravi ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94) i, za državne službenike, Zakon o radnim odnosima u državnim organima ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/94 i 6/97).
Član 127.
Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srpske", a primjenjivaće se od 01. 09. 2002. godine.
28. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 386. stav 2.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
Član 397. stav 2.
(2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
VI.Dopustivost
29. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena presuda Okružnog suda broj 72 0 P 003606 14 Gž 2 od 27. oktobra 2014. godine. Zatim, osporena konačna odluka je dostavljena apelantu 26. novembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 17. januara 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (razuman rok i proizvoljna primjena prava) i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Apelant navodi da je Okružni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština apelantovog tužbenog zahtjeva bio zahtjev da se ponište kao nezakonita rješenja tužene od 1. avgusta i 31. decembra 2002. godine kojima je prestao apelantov radni odnos kod tužene, te da se posljedično tom utvrđenju tužena obaveže na isplatu potraživanja iz radnog odnosa i uplatu pripadajućih doprinosa. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno zahtijevao od suda da, u kontekstu ocjene zakonitosti prvostepenog rješenja tužene od 1. avgusta 2002. godine, utvrdi da se njegov izjavljeni prigovor protiv navedenog rješenja ima smatrati prihvaćenim, jer nadležni organ tužene nije blagovremeno odlučio o prigovoru. Naime, Okružni sud je u odnosu na taj tužbeni zahtjev koji se ticao izjavljenog prigovora (od 4. septembra 2002. godine) zaključio da je prvostepeni sud pogrešno tumačio materijalno pravo (član 38 Zakona o unutrašnjim poslovima) kada je zaključio da se na apelantov slučaj ima primijeniti Zakon o radu (član 104 stav 5) kao opšti propis. Suprotno stavu prvostepenog suda, Okružni sud je zaključio da se na apelanta, koji nije imao svojstvo državnog službenika već ovlašćenog službenog lica, ima primijeniti Zakon o radnim odnosima u državnim organima (čl. 37-39), koji ne sadrži odredbe o nastupanju pravne fikcije da se neblagovremeno rješavanje smatra njegovim prihvatanjem. Ipak, nezavisno od (ne)osnovanosti apelantovog zahtjeva da se utvrdi prihvaćenim njegov prigovor od 4. septembra 2002. godine, Okružni sud je zauzeo stav da je prvostepeno rješenje tužene od 1. avgusta 2002. godine u svakom slučaju nezakonito s obzirom na to da tužena tokom postupka nije dokazala da je apelantu dostavila rješenje o utvrđivanju statusa apelanta kao neraspoređenog radnika od 21. februara 2002. godine, a koje je predstavljalo pravni osnov za donošenje prvostepenog rješenja tužene od 1. avgusta 2002. godine.
39. Međutim, Okružni sud je zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za poništenje drugostepenog rješenja tužene od 31. decembra 2002. godine kojim je formalno odbijen apelantov izjavljeni prigovor protiv prvostepenog rješenja od 1. avgusta 2002. godine. Okružni sud je svoju odluku o odbijanju ovog tužbenog zahtjeva obrazložio činjenicom nepostojanja odobrenja za apelanta (certifikat od IPTF-a) za obavljanje poslova kod tužene, a što je bila zakonska pretpostavka u smislu odredbe člana 14 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutrašnjim poslovima kojima je izmijenjen raniji član 76 istog zakona. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, apelantov radni odnos je prestao po sili zakona, zbog neispunjavanja zakonskih uslova za rad kod tužene, a što je konačno utvrđeno rješenjem tužene od 31. decembra 2002. godine. Posljedično tome, Okružni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u preostalom dijelu (isplata plata i uplata doprinosa), izuzev za period na koji se odnosilo prvostepeno (nezakonito) rješenje tužene od 1. avgusta 2002. godine. Na kraju, Ustavni sud zapaža da je odluku o troškovima postupka (svaka stranka snosi svoje troškove postupka) Okružni sud donio primjenom odredbe člana 386 stav 2 Zakona o parničnom postupku, rukovodeći se samim ishodom spora i apelantovog djelomičnog uspjeha u njemu, kao i činjenicom da se radilo o radnom sporu u kom postoji doprinos tužene kod utvrđivanja vremena prestanka apelantovog radnog odnosa.
40. Dovodeći u vezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim principima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo jasne i argumentovane razloge u pogledu (ne)osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud konstatuje da je tužba podnesena 25. novembra 2002. godine. Nakon podnošenja tužbe, apelant je u dva navrata uređivao tužbu i precizirao tužbeni zahtjev (18. decembra 2003. godine i 28. marta 2012. godine). Predmetni postupak je okončan osporenom odlukom od 27. oktobra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao skoro 12 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je veći dio tog perioda postupak mirovao (preko šest godina) zbog apelantovog prijedloga od 13. decembra 2005. godine da Osnovni sud odloži raspravu na neodređeno vrijeme zbog krivičnog postupka koji se vodio protiv njega u tom trenutku. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud udovoljio tom apelantovom prijedlogu i rješenjem odredio da će se ročište nastaviti na apelantov prijedlog, čekajući sve do 28. marta 2012. godine kada se apelant obratio Osnovnom sudu podneskom iskazujući u tom smislu svoju volju da se predmetni postupak nastavi. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud nakon podnošenja tužbe preduzimao procesne aktivnosti iz svoje nadležnosti u relativno kratkim periodima, kao i da je predmet jednom vraćen na ponovno suđenje. Dakle, izuzme li se period mirovanja postupka, redovni sudovi su u periodu od kraćem od šest godina donijeli ukupno četiri odluke, odnosno dvije prvostepene (od 22. februara 2013. godine i 24. marta 2014. godine) i dvije drugostepene odluke (od 7. juna 2013. godine i 27. oktobra 2014. godine). S obzirom na navedeno, po ocjeni Ustavnog suda, iz stanja spisa predmeta ne proizilazi da je ponašanje redovnih sudova u okolnostima konkretnog predmeta bilo usmjereno na bezrazložno odugovlačenje predmetnog postupka, dok s druge strane Ustavni sud smatra da je apelantovo ponašanje (uređivanje tužbe u više navrata i prijedlog za odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme) u značajnoj mjeri doprinijelo sveukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
42. Apelant je zbog dužine trajanja predmetnog postupka tražio naknadu štete. U skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu, ali s obzirom na to da u predmetnom postupku nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje, apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
44. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da on kršenje navedenog prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, takođe, neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zabrana diskriminacije
45. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminisan, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Međutim, s obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio bilo kakve argumente niti dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminisan, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, te kršenju člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, te kada nema elemenata koji bi ukazivali da su redovni sudovi bezrazložno odugovlačili postupak.
47. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Najzad, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, niti kršenja člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju jer ne postoji ništa što bi ukazalo na vjerovatnoću da je u predmetnom postupku povrijeđeno to apelantovo pravo.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman