Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3765/14 (M. D.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Građanski postupak
  • Privatni život
  • Nematerijalna šteta
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Kleveta
  • Pravično suđenje - nezavisan sud
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3765/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3765/14, rješavajući apelaciju Milorada Dodika, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008100 08 Gž od 20. maja 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044039 07 P od 11. jula 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na poštovanje privatnog života iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 P 008100 08 Gž od 20. maja 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 044039 07 P od 11. jula 2008. godine u odnosu na član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Milorad Dodik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. avgusta 2014. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 P 008100 08 Gž od 20. maja 2013. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 P 044039 07 P od 11. jula 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Nikice Gržića, advokata iz Sarajeva, kao punomoćnika tuženih Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi ili tuženi), zatraženo je 21. oktobra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Opštinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 25. oktobra do 9. novembra 2016. godine. Tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelant je tužbom podnesenom Opštinskom sudu 14. decembra 2007. godine protiv tuženih zatražio da mu, zbog klevete i iznošenja neistina u TV emisiji „60 minuta“ od 3. decembra 2007. godine, solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 50.000,00 KM.

6. Opštinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 044039 07 P od 11. jula 2008. godine, koja je potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete, zbog povrede časti, ugleda i moralnog integriteta, odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na objavljenim uredničkim i novinarskim izjavama tuženih u političkom magazinu „60 minuta“ od 3. decembra 2007. godine u kojima je, između ostalog, navedeno: „drskog kriminala Dodikove građevinske mafije...nema tih para za koje bi mi iz '60 minuta' posjetili Dodikov Kremlj u Banja Luci... drskog kriminala koje vožd iz Laktaša provodi sa svojim banditima...prikrivanju višemilionskih pljački Dodikovski spremni na sve pa i na fizičke likvidacije...kad Dodikovci ubijaju...stranačka milicija Milorada Dodika postoji da bi štitila kriminalce a ne da bi se borila protiv njih...ovaj Dodikov kabadahija i primitivac i...'Igokea' je firma Milorada Dodika koja se u ratu bavila švercom cigareta i alkohola.“ U tužbi je naveo da navedene izjave i prilozi nisu istiniti, niti su potkrijepljeni dokazima, već usmjereni na njegovu moralnu, radnu i političku diskvalifikaciju, zbog čega smatra da su tuženi odgovorni za štetu koja mu je nanesena neistinitim izražavanjam (klevetom) u smislu čl. 6 i 10 Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK). Predložio je da se odgovornost tuženih utvrdi i prema odredbi člana 154 stav 1 i odredbi člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Smatra da je sloboda izražavanja prekoračena iznošenjem neistinitih i netačnih informacija pogotovo što je dužnost novinara da prije objave određenih informacija provjere sve činjenice o kojima pišu ili informišu, što u konkretnom slučaju nije učinjeno.

7. Tuženi su osporili tužbu i postavljeni zahtjev napominjući da je apelant predsjednik Vlade Republike Srpske i stoga, prema odredbi člana 4 ZZK, javna ličnost u odnosu na koju su, kao i sve druge javne ličnosti, granice prihvatljive kritike mnogo šire nego u odnosu na privatna lica. S tim u vezi, tuženi su se pozvali na stanovište Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) koji je kroz svoju praksu konstantno izražavao stav da se političari neizbježno i dobrovoljno izlažu kritikama (pozitivnim i negativnim) i, shodno tome, moraju pokazati veći stepen tolerancije. Osim toga, tuženi su naveli da je u emisiji na koju je apelant ukazao izneseno novinarsko mišljenje i da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva bila povrijeđena odredba iz člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kojom je regulisano pravo na slobodu izražavanja. Takođe je naglašeno da su tuženi kao javni servis, urednik i novinar izvještavali o pitanjima koja su značajna za javnost, da su imali legitiman cilj da o nečem značajnom obavijeste javnost, da su pri tome uložili redovne napore u provjeru činjenične osnove, da su za apelanta izrečene novinarske i uredničke izjave koje u konkretnom slučaju predstavljaju vrijednosne sudove koji se ne mogu provjeravati i dokazivati, pa da stoga nema odgovornosti za klevetu, kako apelant pogrešno smatra.

8. U toku postupka su sprovedeni dokazi predloženi od punomoćnika apelanta i tuženih, i to: u svojstvu parničnih stranaka saslušani su drugotuženi i trećetuženi, u svojstvu svjedoka su saslušani Dragomir Babić i Boško Čeko na okolnost nezakonitosti u poslovanju prilikom gradnje i dodjele stambenih objekata putem Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod za izgradnju), na okolnost ubistva predsjednika nevladine organizacije Narodni front Milana Vukelića, koji je ukazivao na kriminal i korupciju i na okolnost poslovanja i revizijsko-finansijskog izvještaja Vlade Republike Srpske i budžeta, izvršen uvid u pismenu dokumentaciju (materijalne dokaze) na okolnost uvoza robe za firmu „Igokea“, zapisnik Finansijske policije RS, izvod iz revizije i stenogram spornog priloga TV emisije.

9. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Opštinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog sljedećih razloga. U obrazloženju presude je, prije svega, navedeno da je apelant visokopozicioniran političar – predsjednik Vlade Republike Srpske a stoga i javna ličnost, da je u sferu javnosti ušao dobrovoljno i da je stoga dužan trpjeti veći stepen kritike u poređenju s privatnim licima (građanima), da su tuženi (javni servis, urednik i novinar) u okolnostima konkretnog slučaja imali legitiman cilj da informišu o pitanjima koja su značajna za javnost i da su pri tome na temelju činjenica koje su im bile dostupne o apelantu iznijeli vrijednosni sud, a ne činjenice koje su provjerljive i dokazive. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, iz materijalnih dokaza, kao i iskaza drugotuženog i trećetuženog kao parničnih stranaka i iskaza svjedoka na okolnost poslovanja firme „Igokea“ utvrđeno je da su postojale nepravilnosti i nezakonitosti koje ukazuju na korumpiranost i kriminogene radnje u Republici Srpskoj zbog čega je u tom dijelu prihvaćeno da se radi o tvrdnji koja sprovedenim dokazima nije dovedena u pitanje. Međutim, nije prihvaćen apelantov navod da je tužbu podnio kao privatno lice, a ne javna ličnost. S tim u vezi je ponovljena nesporna činjenica prema kojoj apelant obavnja visoku političku funkciju, pa stoga pripada grupi javnih ličnosti, a to znači da mora biti spreman na kritike i izražavanja koja stvaraju gorčinu i uznemiruju, a ne samo na one koje su blagonaklone i koje ne vrijeđaju. Osim toga, imajući u vidu da je apelant, pored odredaba ZZK, osnov za naknadu nematerijalne štete utemeljio i na relevantnim odredbama ZOO, Opštinski sud je naveo da je, s tim u vezi, trebalo dokazati da je nematerijalna šteta zaista i nastala zbog povrede ugleda i časti. Međutim, kako je dalje obrazloženo, apelant u toku postupka nije predlagao, niti je izvodio dokaze u pogledu uzroka i posljedice eventualne štete, a kako se odgovornost za štetu može utvrditi isključivo kad se uzrok i šteta dokažu, a apelant je to propustio učiniti, ocijenjeno je da odgovornost tuženih ni s tog aspekta nije osnovana. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Opštinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi ZZK da bi se sporno izražavanje u emisiji „60 minuta“ od 3. decembra 2007. godine moglo smatrati klevetom, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

10. Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 P 008100 08 Gž od 20. maja 2013. godine odbio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, istakao predmet spora i sadržaj žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba parničnog postupka i zaključke prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Nakon ispitivanja prvostepene presude u granicama iz odredbe člana 221 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Kantonalni sud je ocijenio da je žalba neosnovana. Naime, navodi žalbe kojim je ukazano na propust prvostepenog suda da, osim drugotuženog i trećetuženog, u svojstvu parnične stranke sasluša i apelanta, ocijenjeni su osnovanim i s tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud, u smislu člana 163 ZPP, bio u obavezi da na prijedlog stranke odredi i apelantovo salušanje u svojstvu parnične stranke. Međutim, kako je dalje obrazloženo, dokaz saslušanjem parničnih stranaka određuje se radi utvrđenja pravno relevantnih činjenica, a budući da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na činjeničnom stanju koje je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio, to nesprovođenje dokaza apelantovim saslušanjem u svojstvu parnične stranke nije bilo od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude u smislu odredaba čl. 208 i 209 ZPP.

11. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da su tuženi spornim izražavanjem iznijeli neistinite tvrdnje prema kojima je apelant izvršio teška krivična djela (iako za takvu tvrdnju nisu dostavili niti jedan dokaz), Kantonalni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu zaključka da je u konkretnom slučaju o apelantu iznesen vrijednosni sud, a ne neistinita tvrdnja, istakao sljedeće: Kantonalni sud je, naime, ponovio sadržaj spornih navoda, te istakao da je prvostepeni sud izvršio analizu njihovog sadržaja i pravilno zaključio da je u pitanju vrijednosni sud. Osim toga, naglašeno je da se pri podnošenju zahtjeva za naknadu štete zbog klevete ne mogu iz konteksta izdvajati samo pojedini dijelovi rečenica, kao što je apelant učinio, jer je iz integralnog sadržaja emisije izdvajao pojedine riječi ili rečenice za koje smatra da nisu istinite, ne navodeći čak ni aktuelnu temu kojom se emisija bavila. Kantonalni sud je napomenuo da je apelant nesporno javna ličnost i da stoga mora tolerisati intenzivniji nivo kritike od običnih građana. Osnovni princip koji se ostvaruje kroz odredbe ZZK je pravo na slobodu izražavanja gdje sredstava javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom društvu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti. Imajući u vidu da se sloboda izražavanja prema članu 10 stav 2 Evropske konvencije primjenjuje ne samo na informacije i ideje koje se smatraju blagonaklonim i neuvredljivim već i na one koje su šokantne, pa čak i pretjerane, da su tuženi u konkretnom slučaju o apelantu iznijeli mišljenje i vrijednosni sud za koje, u smislu odredbe člana 7 stav 1 tačka a) ZZK nije predviđena, niti propisana odgovornost, zaključeno je da je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete pravilno odbijen.

12. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine kojom je revizija odbijena. Ispitujući drugostepenu presudu, u smislu člana 241 ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da revizija nije osnovana i da je drugostepeni sud odgovorio na žalbeni prigovor koji se odnosi na povredu odredbe člana 163 ZPP, jer apelantov iskaz u svojstvu parnične stranke, ni po ocjeni Vrhovnog suda, ne bi uticao na drugačije rješenje konkretne pravne stvari. Zatim je ponovljen sadržaj predmeta spora i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova koja proizilaze iz priloga emisije „60 minuta“ od 3. decembra 2007. godine za koja je revizijski sud vezan (član 240 stav 2 ZPP). U vezi s tim je istaknuto da je za tvrdnje koje počinju riječima „drskog kriminala“ i završavaju riječima „primitivac“ od nižestepenih sudova zaključeno da predstavljaju vrijednosne sudove drugotuženog i trećetuženog o apelantu o pitanjima od javnog značaja, na osnovu činjenica koje su tuženim bile dostupne, te da nije došlo do prekoračenja dozvoljene slobode informisanja javnosti i da stoga nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženih propisani u odredbama ZZK i odredbi člana 10 Evropske konvencije. Takođe je ponovljeno da riječi „Igokea je firma Milorada Dodika koja se u ratu bavila švercom cigareta i alkohola“ predstavljaju tvrdnje za koje je u postupku dokazano da su istinite, pa da je stoga odgovornost tuženih i sa tog aspekta isključena.

13. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 7 stav 1 tačka a) ZZK prema kojoj odgovornost za klevetu ne postoji ako je izražavanjem izneseno mišljenje, ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da, prema odredbi člana 4 stav 1 tačka d) ZZK, klevetu predstavlja radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Iz navedene formulacije je Vrhovni sud zaključio da se činjenice mogu dokazati a da predmet pronošenja ili iznošenja mogu biti samo tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično, čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Za razliku od tog, vrijednosni sud predstavlja zaključke koje izvode novinari i koji se ne mogu dokazivati, pa se takve radnje ne mogu smatrati klevetom. U okolnostima konkretnog slučaja Vrhovni sud smatra da izvodi iz rečenica koje su tuženi iznijeli o apelantu u cijelosti predstavljaju vrijednosne sudove, odnosno njihovo mišljenje o apelantu koje ne sadrži nikakve činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati, te da ne sadrži ni minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima. U spornim navodima se ne govori da je apelant uradio nešto nezakonito, niti se iz tih navoda mogu izvoditi pretpostavke o tome da je apelant „kriminalac, da prikriva višemilionske pljačke, da stranačka milicija Milorada Dodika štiti kriminalce“. Spornim izražavanjem je, kako je obrazložio Vrhovni sud, o apelantu izneseno mišljenje na osnovu kog su tuženi ostvarili svoje pravo garantovano u odredbi člana 3 ZZK, Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom, kojima je u relevantnim dijelovima propisano pravo na slobodu izražavanja koje uključuje slobodu mišljenja, primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Osim toga, kako je dalje navedeno, pravilno su nižestepeni sudovi ocijenili da riječi „Igokea je firma Milorada Dodika koja se u ratu bavila švercom cigareta i alkohola“ predstavljaju tvrdnje za koje je u postupku dokazano da su istinite (izvještaji i zapisnik Carinske ispostave RS), pa stoga nema odgovornosti tuženih u smislu člana 7 stav 1 tačka a) ZZK. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnoj situaciji nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, niti je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, pa je revizija odbijena kao neosnovana na osnovu odredbe iz člana 248 ZPP.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i da je u okolnostima konkretnog slučaja zloupotrijebljeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije na njegovu štetu, te traži da Ustavni sud utvrdi povredu navedenih prava. S tim u vezi, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ističući da je sloboda mišljenja dozvoljena u granicama koje ne dovode do ugrožavanja prava drugog lica, a da su u konkretnom slučaju tuženi iznijeli neistinite tvrdnje i okarakterisali ga kao izvršioca teških krivičnih djela. S tog aspekta, smatra da su tuženi iznijeli zaključke o nečemu što nije postojalo ni u vrijeme objavljivanja (2007. godine), a ni kasnije, jer nikakav krivični postupak protiv apelanta povodom iznesenih tvrdnji nije pokrenut. Na taj način su tuženi, izlazeći izvan okvira koje im omogućava pravo na slobodu izražavanja, iznijeli neistinite tvrdnje i nanijeli mu štetu. Međutim, redovni sudovi su, bez obzira na teške kvalifikacije prema kojima je on poistovjećen s „drskim kriminalcima građevinske mafije“ koje su iznesene u spornoj emisiji, pogrešno zaključili da su tuženi iznijeli vrijednosni sud i da stoga nisu odgovorni za klevetu. Smatra da upravo navedeno izražavanje predstavlja činjenicu čija bi se istinitost trebala dokazati pravosnažnom presudom, a kako takva presuda ne postoji, onda je potpuno logičan zaključak da sporni prilog predstavlja klevetu o apelantu na osnovu koje mu je nastala šteta. Smatra da je iz navedenih razloga u konkretnom slučaju zloupotrijebljeno pravo na slobodu izražavanja.

15. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer je u osporenim presudama isključena analiza sprovedenih dokaza zasebno i u njihovoj povezanosti, što je uticalo na zakonitost osporenih presuda. Takođe je naveo da su tuženi predložili saslušanje prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, a njegovo saslušanje nije predloženo, čime je narušen princip ravnopravnosti postupka, pa mu je na taj način uskraćeno pravo da iznese svoje tvrdnje u pogledu činjeničnog stanja. Ukazao je da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 827/12 utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u tri predmeta koja je tužbama pokrenuo, a koji su pred Kantonalnim sudom rješavali prekomjerno dugo, među kojima je predmet i presuda koja je osporena ovom apelacijom (broj 09 0 P 008100 08 Gž). U vezi s tim, apelant je naglasio da utvrđena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku potvrđuje činjenicu da sud u ovom slučaju nije bio nezavisan i objektivan, jer je dužina postupka uticala na političke i druge pritiske kojima je u tom periodu bio izložen.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije, jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom pri čemu nisu učinjene povrede na koje je apelant u apelaciji neosnovano ukazao.

17. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani, pa je predloženo da se apelacija odbije, jer nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. Presuda je, kako je dalje navedeno, donesena u skladu s relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava uz potpuno i jasno obrazloženje, pri čemu nisu povrijeđene odredbe Ustava i Evropske konvencije.

18. Opštinski sud je naveo da prvostepenom presudom čija je pravilnost ispitana u žalbenom i revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantova prava na koja je apelacijom neosnovano ukazao.

V. Relevantni propisi

19. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(…)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(…) Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(…) Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI. Dopustivost

a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja

22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud polazi od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

23. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Član 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.

25. Iz navoda apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizilazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca koji je zahtijevao naknadu nematerijalne štete od tuženih zbog njihovog neistinitog izražavanja (klevete) u vezi s kojim mu je nastala šteta. To znači da apelant nije lice (stranka) koje je iznijelo ili pronijelo neko izražavanje ili informaciju koji su zaštićeni članom 10 Evropske konvencije, već o kojem je izneseno određeno izražavanje. Budući da član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10 Evropske konvencije štite slobodu izražavanja, a stavom 2 ovog člana je uređeno u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući sopstvenu praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18, i Odluka broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 30, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10 Evropske konvencije. U konkretnom slučaju predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, već prava na slobodu izražavanja tuženih, pa se apelantovi navodi u vezi sa povredom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

26. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 14. avgusta 2014. godine, pa iako Ustavni sud nema informaciju o tome kad je apelant primio osporenu presudu, proizilazi da je apelacija blagovremena, jer je podnesena u roku od 60 dana od dana donošenja konačne Presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 044039 13 Rev od 24. juna 2014. godine, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 Evropske konvencije. Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za iznesenu klevetu iz čega proizilazi njegov zahtjev za zaštitu „ugleda“ koje je garantovano članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije. Stoga će Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda, iako se apelant nije eksplicitno pozvao na kršenje ovog prava, osim navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje, ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, te da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 22).

Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak, koji je okončan osporenom presudom, bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

35. Iz navoda apelacije proizilazi da se povreda prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da su sudovi propustili analizirati sve sprovedene dokaze zasebno i u njihovoj povezanosti, da su propustili saslušati apelanta u svojstvu parnične stranke, čime je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti pred sudom u iznošenju, prihvatanju i ocjeni dokazne građe i da je u konkretnom postupku zbog utvrđene povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku (broj AP 827/12) povrijeđen princip nezavisnosti i objektivnosti suda.

36. Ustavni sud u vezi sa ocjenom dokaza naglašava da član 6 Evropske konvencije ne garantuje pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8 ZPP). Ustavni sud ukazuje da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 123 ZPP), po principu slobodne ocjene dokaza.

37. Imajući u vidu da se u kontekstu navedenog apelacioni navodi u ovom dijelu odnose na narušavanje principa jednakosti i ravnopravnosti pred sudom zbog propusta da se, osim tuženih u postupku, i apelant sasluša u svojstvu parnične stranke, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

38. Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva i navoda iz odgovora na tužbu, u toku postupka (glavnoj raspravi) sproveo veći broj dokaza koji su predloženi i izvedeni kako od apelanta, tako i od tuženih. U vezi sa prigovorima kojim je ukazano da apelant u postupku nije saslušan u svojstvu parnične stranke, Kantonalni sud je u obrazloženju presude jasno naveo da se dokaz saslušanjem parničnih stranaka sprovodi radi utvrđivanja pravno relevantnih činjenica. Imajući u vidu da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na činjeničnom stanju koje je prvostepeni sud utvrdio potpuno i pravilno, ocijenjeno je da propust da se sasluša apelant u svojstvu parnične stranke na iste okolnosti nije od uticaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Osim toga, presuda je donesena na osnovu analize i ocjene svih predloženih i izvedenih dokaza.

39. Ustavni sud naglašava da jednakost i ravnopravnost stranaka pred sudom u kontekstu građanskog postupka znači da se svakoj strani mora dati razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj i da stranke imaju mogućnost da saznaju i komentarišu sve izvedene dokaze. Budući da je pred prvostepenim sudom sproveden obiman dokazni postupak i da je apelant putem svog punomoćnika imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da mu je (kao i drugoj strani) omogućeno aktivno učestvovanje u postupku predlaganjem i izvođenjem dokaza, davanjem primjedaba, korišćenjem pravnih lijekova, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je apelant, propustom da predloži i izvede dokaz saslušanjem u svojstvu parnične stranke, drugačije tretiran u odnosu na tužene, te da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na apelanta, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.

40. U pogledu navoda apelacije kojima je kršenje prava na suđenje u razumnom roku (utvrđeno u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 827/12 od 17. septembra 2013. godine) dovedeno u vezu sa nezavisnošću i neobjektivnošću suda, Ustavni sud napominje da su nezavisnost i nepristrasnost suda ključni elementi prava na pravično suđenje koji su međusobno tijesno povezani i sud ih obično razmatra zajedno. Obaveza države da osigura suđenje pred „nezavisnim i nepristrasnim sudom“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije podrazumijeva obaveze izvršnih, zakonodavnih i svih ostalih državnih organa, na svim nivoima, da poštuju i da se povinuju presudama i odlukama sudova, čak i kad se s njima ne slažu. Pri ocjeni eventualnog kršenja navedenih principa moraju se uzeti u obzir određeni kriterijumi, budući da i nezavisnost i nepristrasnost imaju po svoja dva osnovna oblika: institucionalni i individualni, odnosno objektivni i lični. Imajući u vidu da je apelant kršenje ovog principa doveo u isključivu vezu s dužinom trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 09 0 P 008100 08 Gž povodom koje je Ustavni sud donio Odluku broj AP 827/13 od 17. septembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), utvrdio povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 09 0 P 008100 08 Gž, a ne s nekim od navedenih kriterijuma, te da u apelaciji nisu ponuđeni dokazi, niti su istaknute neke druge okolnosti koje bi dovele u pitanje princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda, proizilazi da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod prihvatanja i ocjene dokaza ili kod primjene principa garantovanih u odredbi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zbog čega zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

Pravo na poštovanje privatnog života

42. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[…]

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

43. Član 8 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.

44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantovano članom 10 Evropske konvencije. Iz navedenog proizilazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, što neminovno podrazumijeva ocjenu uspostave ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava.

45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja. Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

46. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da je apelant, u vrijeme kada je objavljen sporni prilog, obavljao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske iz čega je proizašao zaključak iz osporenih presuda prema kojem je u pitanju visokopozicionirana javna ličnost (političar), koja u smislu standarda Evropskog i Ustavnog suda, s obzirom da djeluje u javom domenu, mora biti spremna da prihvati viši nivo kritike nego privatna lica. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su se sporne izjave tuženih ticale apelanta kao javnog zvaničnika, a ne njegovog privatnog života. Nadalje, sporni prilog se bavio pitanjima koja se tiču navodne nezakonitosti u radu Vlade Republike Srpske na čijem je čelu u relevantnom periodu bio apelant i pitanjima organa Vlade u vezi s gradnjom i dodjelom objekata od Zavoda za izgradnju, te poslovanjem firme „Igokea“ koja je u relevantnom periodu bila u apelantovoj svojini. S tim u vezi se može zaključiti da je sporni prilog, koji je u konkretnom slučaju bio motivisan opštepoznatom činjenicom nerasvijetljenog ubistva Milana Vukelića (predsjednika Nevladine organizacije Narodni front) koji je duži niz godina ukazivao na nezakonitosti u javnom sektoru, konkretno nezakonitoj gradnji i dodjeli građevinskih objekata, imalo cilj da na kritički način doprinese javnoj debati o tom važnom pitanju, kao i da javnost dobije informacije o ponašanju apelanta u svojstvu izabranog predstavnika naroda (predsjednika Vlade RS) kako u vezi s tim konkretnim pitanjem (gradnja i dodjela građevinskih objekata), poslovanjem njegove firme „Igokea“ u ratnom periodu, tako i u vezi s nerasvijetljenim ubistvom (Milan Vukelić) u centru Banje Luke. Iz navedenog jasno proizilazi da pitanje ponašanja apelanta u toku obavljanja javne funkcije predstavlja „temu“ od opšteg interesa i da se sporni prilog bavio tim pitanjem koji kao takav predstavlja doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome Ustavni sud ponavlja da mediji uopšteno imaju zadatak da objavljuju informacije i ideje o političkim i drugim pitanjima od javnog značaja jer javnost ima pravo da dobije takve informacije, pa su stoga javne ličnosti, naročito političari, neizbježno i svjesno izloženi pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti. Stoga, javne ličnosti moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.

47. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da su u emisiji „60 minuta“ od 3. decembra 2007. godine objavljene uredničke i novinarske izjave koje u jednom dijelu predstavljaju vrijednosni sud o apelantu, a ne činjenice koje bi se provjeravale i dokazivale dok u drugom dijelu predstavljaju činjenice za koje je u postupku dokazano da su istinite budući da sprovedenim dokazima nisu dovedene u pitanje, i to sve o apelantu kao javnoj ličnosti, o pitanjima od opšteg interesa za javnost. Stoga je zaključeno da nisu ispunjeni uslovi u pogledu odgovornosti tuženih za klevetu u smislu odredbe člana 7 stav 1 tačka 1) ZZK.

48. Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da se mora uspostaviti jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene se ne može ponuditi dokaz (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).

49. Imajući u vidu sadržaj spornog priloga u kojem je, između ostalog, navedeno: „drskog kriminala Dodikove građevinske mafije... drskog kriminala koji vožd iz Laktaša provodi sa svojim banditima“, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja ocijenili da su se tuženi bavili analitičko-istraživačkim novinarstvom, da su pri tome pribavili dokaze (materijalne i nematerijalne) na osnovu kojih su formirali svoje mišljenje o apelantu i ljudima iz njegovog okruženja i to mišljenje (vrijednosni sud) iznijeli u javnost, smatrajući da je apelant kao javna ličnost - predsjednik Vlade RS odgovoran i za određene nezakonitosti rada i funkcionisanja u javnom segmentu na koje je ukazivao čovjek (Milan Vukelić) čije ubistvo nikada nije rasvijetljeno. Takođe su u dijelu sadržaja spornog priloga u kojem je navedeno da je “'Igokea' firma Milorada Dodika koja se u ratu bavila švercom cigareta i alkohola“ utvrdili da je u pitanju činjenica (tvrdnja) koja sprovedenim dokazima nije dovedena u pitanje, jer su tuženi u tom pogledu uložili razumne napore u provjeru činjenične osnove i u sudskom postupku izveli dokaze (carinski i revizijski izvještaji, saslušanje svjedoka) na temelju kojih je utvrđeno da je navedena firma u relevantno vrijeme uvozila robu koja nije ocarinjena, te prikazivala manju vrijednost kupljene robe iz čega je proizašao zaključak da su u ovom dijelu iznesene tvrdnje koje su u suštini istinite, na bazi kojih su tuženi formirali izneseno mišljenje. Vrhovni sud je, očitujući se na revizijske prigovore apelanta, potvrđujući stav nižestepenih presuda prema kojem sporno izražavanje djelimično predstavlja vrijednosni sud, a djelomično činjeničnu tvdnju za koju je u postupku utvrđeno da je istinita o pitanjima od javnog značaja, naveo da tuženi nisu odgovorni za klevetu, jer su spornim izražavanjem iznijeli mišljenje i negativan vrijednosni sud, odnosno činjeničnu tvrdnju (koja dokazima nije dovedena u pitanje), koja, između ostalog, može uvrijediti, uznemiriti i šokirati. Iz takvih navoda se, po ocjeni Vrhovnog suda, ne mogu izvoditi pretpostavke za koje apelant pogrešno smatra da su činjenice o tome da je „kriminalac, da prikriva višemilionske pljačke, da stranačka milicija Milorada Dodika štiti kriminalce“, već je u ovom dijelu u pitanju isključivo vrijednosni sud. Za drugi dio spornog izražavanja koji se ticao nezakonitog poslovanja firme „Igokea“ je zaključeno da se radi o istinitim činjenicama, pa stoga ne može predstavljati klevetu (iznošenje neistinitih činjenica), kako apelant pogrešno smatra, niti u tom smislu može postojati odgovornost tuženih. Osim toga, kako je u presudama naglašeno, sporno izražavanje izneseno u emisiji „60 minuta“ je bilo utemeljeno na relevantnoj dokumentaciji i iskazima sagovornika koji su u postupku saslušani u svojstvu svjedoka, što, po ocjeni redovnih sudova, ukazuje da su tuženi prilikom iznošenja pitanja od javnog značaja o apelantu kao javnoj ličnosti uložili razumne napore u provjeru i postojanje dovoljne činjenične osnove za relevantni period koje takve navode mogu potkrijepiti.

50. Iz navedenog proizilazi da su redovni sudovi, u smislu standarda Evropskog suda, ispitali sporno izražavanje tuženih, te zaključili da negativan vrijednosni sud o apelantu, odnosno iznošenje istinite činjenice (u jednom dijelu), u smislu člana 7 ZZK i člana 2 stav 1 tač. a) i b) ZZK, ne predstavlja klevetu. Navedenim izražavanjem je, naime, djelimično iznesen vrijednosni sud o apelantu kao javnoj ličnosti u vezi s nezakonitošću dodjele i izgradnje stambenih objekata putem Zavoda za izgradnju a djelimično činjenična tvrdnja čija je istinitost u postupku dokazana u vezi s nezakonitošću poslovanja apelantove firme „Igokea“ u ratnom periodu, takođe o apelantu kao aktuelnom političaru i javnoj ličnosti, te da se stoga tuženim, čiji je zadatak, između ostalog, da javnost informišu o svim pitanjima koja predstavljaju temu od javnog interesa, ne može ograničiti pravo na slobodu izražavanja koje, između ostalog, može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti u smislu člana 2 stav 1 tačka b) ZZK.

51. S obzirom na sve navedeno, imajući pri tome u vidu relevantne kriterijume uspostavljene sopstvenom i praksom Evropskog suda, ocjenjujući posebno sadržaj i kontekst spornog priloga, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da je u konkretnom slučaju, u jednom dijelu spornog izražavanja, iznesen vrijednosni sud a u drugom činjenična tvrdnja koja je u postupku dokazana adekvatnim dokazima o apelantu kao nosiocu javne i političke vlasti, te da je odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog nepostojanja odgovornosti tuženih za klevetu postignuta pravična ravnoteža između njegovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled kao dijela prava na privatnost zaštićenog članom 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja garantovanu članom 10 Evropske konvencije, te da je u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva zadovoljen princip proporcionalnosti postizanjem pravične ravnoteže između ova dva prava – prava na ugled i prava na slobodu izražavanja.

52. Budući da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje klevete proizilazi da nema ni osnova za naknadu štete, a time ni prava na satisfakciju (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tač. 64 i 65). Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su osporene presude donesene na osnovu analize i ocjene svih predloženih i izvedenih dokaza, pri čemu propustom da predloži i izvede dokaz ličnim saslušanjem u svojstvu parnične stranke apelant nije drugačije tretiran u odnosu na tužene, pa nije narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u postupku, niti je dovođenjem u vezu prava na donošenje odluke u razumnom roku (za koje je utvrđena povreda u predmetu broj AP 827/12) doveden u pitanje princip nezavisnosti i objektivnosti suda.

54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim presudama obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma i dali jasno obrazloženje u pogledu zaključka o tome da sporno izražavanje u jednom dijelu predstavlja vrijednosni sud, a u drugom dijelu činjeničnu tvrdnju o apelantu kao javnoj ličnosti o pitanjima od opšteg interesa, čime je postignuta pravična ravnoteža između apelantovog prava na zaštitu ugleda iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije.

55. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h) i člana 59 st. (1) i (3), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3765/14 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio