Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-516/15 (L. J.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-516/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 516/15, rješavajući apelaciju Lidije Jakić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lidije Jakić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 019842 14 Rsž2 od 19. novembra 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lidija Jakić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 2. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 019842 14 Rsž2 od 19. novembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tuženog „Ortosar“ DOO Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
2. Okružni sud je 22. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, a tuženi 10. maja 2017. godine.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 019842 13 Rs od 27. decembra 2013. godine poništena je kao nezakonita odluka tuženog od 31. decembra 2012. godine kojom je poslodavac jednostrano otkazao ugovor o radu apelantkinji, pa je tuženom naloženo da apelantkinju vrati na rad i rasporedi na poslove koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da joj uspostavi sva ostala prava iz radnog odnosa kao da prekida nije ni bilo, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II iste presude tuženi je obavezan da apelantkinji isplati, i to na ime neisplaćenih plata za period od 1. januara 2013. godine do 31. avgusta 2013. godine iznos od 5.654,60 KM, na ime neisplaćenog regresa za korišćenje godišnjeg odmora za 2012. godinu iznos od 360,00 KM, sve za zakonskom zateznom kamatom od 21. oktobra 2013. godine kao dana vještačenja do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom III iste presude tuženi je obavezan da u ime i za račun apelantkinje na iznos plata i regresa iz stava 1 izreke ove presude obračuna i uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje, doprinose za zdravstveno osiguranje, doprinose po osnovu nezaposlenosti i doprinose za dječiju zaštitu u korist nadležnih fondova u skladu s važećim propisima, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. I konačno, stavom IV iste presude tuženi je obavezan da apelantkinji nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.167,90 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
5. Kako navodi Osnovni sud, otkaz dat na inicijativu poslodavca mora biti zasnovan na valjanim razlozima, mora biti u pismenoj formi i mora biti zakonit i valjan. Osnovni sud navodi da član 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a daje mogućnost da poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Međutim, kako navodi Osnovni sud, tuženi prilikom donošenja takvog jednostranog akta o otkazu ugovora o radu apelantkinji nije poštovao propisanu proceduru, s obzirom na to da nije na decidiran način obrazloženo iz kojih razloga apelantkinji prestaje ugovor o radu, jer preduzeće „Ortosar“ (tuženi) nastavlja s radom i pored Podružnice u Foči, gdje je bila zaposlena apelantkinja, ima i druge podružnice na području BiH, u koje je mogao rasporediti apelantkinju na poslove koje je ona radila ili slične poslove u skladu s njenim stručnim i radnim sposobnostima. Nadalje, Opštinski sud navodi da je tuženi bio u obavezi pribaviti mišljenje sindikata i sprovesti proceduru propisanu ZOR-om, Opštim i Posebnim kolektivnim ugovorom o radu koji se primjenjuje na području Republike Srpske, s obzirom na to da je apelantkinja obavljala posao na području Republike Srpske i tuženi tu imao registrovanu Podružnicu u Foči. Dakle, u konkretnom slučaju tuženi nije ponudio nastavak rada niti u jednoj od tri poslovne jedinice, u konkretnom slučaju u Goraždu, Bihaću, Tuzli, niti u Direkciji u Sarajevu, a bio je dužan da prije jednostranog raskida ugovora o radu apelantkinji ponudi drugi odgovarajući posao koji odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima. Takođe, po ocjeni Osnovnog suda, prigovor tuženog da je trebalo primijeniti propise Federacije BiH ne može se prihvatiti jer se poslovna jedinica nalazila u Foči, pa se primjenjuju propisi odnosno ZOR, Kolektivni ugovor, Opšti i posebni ugovor za područje Republike Srpske. Budući da je sud poništio rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelantkinji od 15. aprila 2011. godine, to se smatra da ugovor o radu apelantkinji nije prestao, pa je tuženi dužan u skladu s odredbama čl. od 90 do 94 ZOR-a isplatiti apelantkinji sva primanja iz radnog odnosa u skladu s Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu i Ugovorom o radu.
6. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 019842 14 Rsž2 od 19. novembra 2014. godine žalba tuženog je uvažena, prvostepena presuda preinačena i apelantkinjini tužbeni zahtjevi odbijeni.
7. Kao sporno pitanje od kog zavisi pravilna primjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari, po ocjeni Okružnog suda, pojavilo se pitanje da li je usljed nastanka organizacionih promjena kod tuženog prestala potreba za obavljanjem poslova koje je apelantkinja do sada obavljala kao direktor podružnice u Foči, odnosno da li je zakonito prestao njen radni odnos. Navodi se da poslodavac može uvesti tehnološke, ekonomske i organizacione promjene u djelokrugu svog rada. Ako njihova primjena bude zahtijevala smanjenje ili ukidanje određenih poslova, mora doći do prestanka radnog odnosa zaposlenih koji su ih obavljali. Prema odredbi člana 126 stav 1 tačke 2 ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada i ako mu poslodavac, s obzirom na ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i druge radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao (stav 2).
8. Dakle, po mišljenju Okružnog suda, uslov da se otkaz ugovora o radu može dati u smislu odredbi čl. 126 st. 1 ZOR-a jeste da poslodavac radniku ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao, s tim da je za pravilnu primjenu ove odredbe odlučna činjenica da je kod tuženog prestala potreba za apelantkinjinim radom ukidanjem radnog mjesta na kojem je bila raspoređena. Tuženi je u spornoj odluci o jednostranom otkazu ugovora o radu naveo da je osnov za prestanak radnog odnosa apelantkinji organizaciona promjena tuženog usljed koje je, zbog loših poslovnih rezultata, prestala s radom Podružnica u Foči. U obrazloženju te odluke navedeni su jasni razlozi koji su rukovodili poslodavca da donese odluku o prestanku rada Podružnice Foča, a koji su uslovili i prestanak radnog odnosa apelantkinji zbog gašenja radnog mjesta na kom je do tada radila. Stoga je, po mišljenju Okružnog suda, neprihvatljiv navod iz osporavane presude da tuženi nije obrazložio razloge prestanka apelantkinjinog radnog odnosa.
9. Odlukom tuženog o prestanku rada Podružnice u Foči, koja čini sastavni dio unutrašnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta kod tuženog, kako je dalje navedeno, ukinuto je radno mjesto na kom je apelantkinja radila dok je egzistirala ova podružnica. Ukidanje podružnice po prirodi stvari automatski izaziva ukidanje svih radnih mjesta u toj organizacionoj jedinici, a time i prestanak potrebe za radom svih radnika koji su raspoređeni da u njemu rade. Obaveza tuženog je bila samo da apelantkinju, zbog ukidanja radnog mjesta na kom je radila, eventualno rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, a kako to radno mjesto nije postojalo Okružni sud smatra da tuženi nije pogrešno postupio kada je u smislu čl. 126 stav 1 tačke 2. ZOR-a utvrdio da je apelantkinji prestao radni odnos. Pri tome se u osporavanoj presudi prvostepenog suda neosnovano navodi obaveza poslodavca da apelantkinji ponudi nastavak rada u nekoj drugoj poslovnoj jedinici. Obaveza ponude drugog odgovarajućeg posla nije propisana odredbama ZOR-a, a ocjena mogućnosti da se radniku obezbijedi drugi odgovarajući posao u smislu člana 126 stav 2 ZOR-a ne može se tumačiti kao obaveza poslodavca da radniku ponudi nastavak rada na drugom odgovarajućem poslu.
10. Okružni sud je zaključio da sve navedeno upućuje na osnovanost žalbenih navoda tuženog kojima se izlaže kritici zaključak osporavane presude da je poslodavac – tuženi mogao apelantkinju poslati na rad u drugu podružnicu, kao i da je tuženi morao pribaviti mišljenje sindikata. Iz sadržaja ugovora o radu i njegovog aneksa, koji je apelantkinja zaključila s tuženim, može se zaključiti da je apelantkinjin radni odnos isključivo vezan za podružnicu u Foči. Iz navedenih razloga, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud, pravilnom primjenom materijalnog prava, bio u obavezi odbiti apelantkinjin tužbeni zahtjev. Kada je u pitanju osnovanost tužbenog zahtjeva za isplatu regresa na ime korišćenja godišnjeg odmora za 2012. godinu, osnovanost ovog dijela tužbenog zahtjeva zavisi od odgovora na pitanje da li je apelantkinja koristila godišnji odmor za 2012. godinu, te da li je ostalim radnicima tuženog isplaćena ova naknada i da li je tuženi uopšte raspolagao sredstvima za ove namjene. Naime, po ocjeni Okružnog suda, princip pravičnosti, jednakosti i solidarnosti nalaže da apelantkinja dijeli istu sudbinu u pogledu pomenutog primanja po osnovu rada kao i ostali radnici tuženog. U konkretnom slučaju, apelantkinja nije dokazala da je godišnji odmor u toku 2012. godine uopšte koristila. S druge strane, tuženi je u toku postupka i u predmetnoj žalbi tvrdio i dokazivao da je Podružnica u Foči u toku 2012. godine poslovala s gubitkom, što znači da se nisu ispunili zakonski uslovi za korišćenje regresa za tu godinu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 4 Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca.
12. Apelantkinja navodi da to što je tuženi ugasio jednu svoju poslovnu jedinicu ne znači da je cijelo privredno društvo prestalo s radom i obavljanjem svojih zakonom utvrđenih djelatnosti, tako da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da je iz tog razloga apelantkinji faktički po sili zakona prestao radni odnos. S tim u vezi, apelantkinja ukazuje na odredbu člana 3 Zakona o privrednim društvima kojom je propisano da je poslovna jedinica (ogranak) privrednog društva izdvojeni organizacioni dio privrednog društva posredstvom koga društvo obavlja djelatnost u skladu sa zakonom. U stavu 2 istog člana je propisano da poslovna jedinica nema svojstvo pravnog lica, te da u pravnom prometu istupa u ime i za račun privrednog društva. Iz naprijed citiranih odredbi jasno je da Podružnica u Foči, jedan od tada četiri organizaciona dijela tuženog, kao takva nije imala svojstvo pravnog lica i nije poslodavac apelantkinji, te time njeno gašenje nije značilo i prestanak postojanja tuženog, koji shodno odredbi člana 3 stav 3 Zakona o privrednim društvima neograničeno odgovara za sve obaveze prema trećim licima (tako i radnicima) koje nastanu u poslovanju njegove poslovne jedinice.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja se apelantkinja poziva. Iz navoda apelacije ne može se zaključiti da su osporenom presudom Okružnog suda povrijeđena ili zanemarena apelantkinjina ustavna prava. Takođe, iz navoda apelacije ne može se zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, niti da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni povredu iz člana 6 Evropske konvencije i Konvencije MOR-a, pa se predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. U odgovoru tuženog navodi se da je Okružni sud u presudi od 19. novembra 2014. godine dao vrlo jasne i precizne navode o tome zašto i na osnovu kojih propisa je donio osporenu presudu. Apelantkinja se u predmetnoj apelaciji poziva na odredbe Zakona o privrednim društvima, međutim, predmetni spor je zasnovan na odredbama ZOR-a koji je vrlo jasno riješio pitanja prestanka radnih odnosa, a vezano za ekonomske, organizacione i tehnološke razloge. Tuženi navodi da navode apelacije i drugostepene presude ne treba posebno obrazlagati, a vezano za primjenu člana 126 ZOR-a, jer je to Okružni sud detaljno dao. S obzirom na navedeno, smatra da je apelacija u cijelosti neosnovana, pa predlaže da se u cijelosti odbije.
V.Relevantni propisi
15. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:
1.
Prestanak ugovora o radu Član 125.
Ugovor o radu prestaje da važi:
(...) 9.) sa danom prestanka rada poslodavca, odnosno sa danom početka primjene privremene mjere zabrane rada poslodavcu izrečene od strane nadležnog suda na period duži od tri mjeseca. (....).
2. Otkaz ugovora o radu od strane poslodavca Član 126.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku:
(.....) 2) ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, (....)
Član 127.
Otkaz ugovora o radu poslodavac daje u pismenom obliku, uz navođenje razloga zbog kojih otkazuje ugovor.
Primjerak akta kojim otkazuje ugovor o radu poslodavac je dužan da dostavi radniku.
16. U Zakonu o privrednim društvima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 127/08, 58/09, 100/11 i 67/13) relevantne odredbe glase:
Pojam poslovne jedinice (ogranka) Član 3.
(1) Poslovna jedinica (ogranak) privrednog društva je izdvojeni organizacioni dio privrednog društva posredstvom koga društvo obavlja djelatnost u skladu sa zakonom.
(2) Poslovna jedinica nema svojstvo pravnog lica, a u pravnom prometu istupa u ime i za račun privrednog društva.
(3) Za obaveze prema trećim licima koje nastanu u poslovanju njegove poslovne jedinice privredno društvo odgovara neograničeno.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 105/08) relevantne odredbe glase:
Član 229. stav 1. tačka 3.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
(....)
3) ako poslije održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza, utvrdi drugačije prvostepeno stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi.
VI.Dopustivost
18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 94 0 Rs 019842 14 Rsž2 od 19. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 4. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantkinja smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i član 4 Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. U konkretnom slučaju postupak iz kog je proizašla osporena presuda odnosi se na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1959/13 od 15. septembra 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 30), pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
26. Apelantkinja u suštini smatra da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi nepravilno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U suštini, ona osporava da je Okružni sud mogao primijeniti član 126 stav, tačku 2, koji omogućuje da se radniku može raskinuti ugovor o radu „ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika.
27. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
28. Dovodeći navedene stavove u vezu s ovim predmetom, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju kao sporno pitanje od kog zavisi pravilna primjena materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari pojavilo pitanje da li je usljed nastanka organizacionih promjena kod tuženog prestala potreba za obavljanjem poslova koje je apelantkinja do tada obavljala kao direktor Podružnice u Foči, odnosno da li joj je zakonito prestao radni odnos. Prema zakonskoj odredbi, poslodavac može da uvede tehnološke, ekonomske i organizacione promjene u djelokrugu svoga rada, pa ako njihova primjena bude zahtijevala smanjenje ili ukidanje određenih poslova može doći do prestanka radnog odnosa zaposlenih koji su ih obavljali. Nadalje, prema odredbi člana 126 stav 1 tačka 2. ZOR-a, poslodavac može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom njegovog rada i ako mu poslodavac, s obzirom na ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i druge radne sposobnosti radnika, ne može obezbijediti drugi odgovarajući posao (stav 2).
29. Ustavni sud dalje zapaža da je tuženi u spornoj odluci o jednostranom otkazu ugovora o radu naveo da je osnov za prestanak radnog odnosa apelantkinji organizaciona promjena tuženog, upravo situacija iz člana 126 ZOR-a, usljed koje je, zbog loših poslovnih rezultata, prestala s radom Podružnica u Foči. U obrazloženju te odluke navedeni su jasni razlozi koji su rukovodili poslodavca da donese odluku o prestanku rada Podružnice Foča, a koji su uslovili i prestanak radnog odnosa apelantkinji zbog gašenja radnog mjesta na kom je do tada radila. Odlukom tuženog o prestanku rada Podružnice u Foči, koja čini sastavni dio unutrašnje organizacije i sistematizacije radnih mjesta kod tuženog, ukinuto je radno mjesto na kom je apelantkinja radila dok je egzistirala ova podružnica. Okružni sud je zaključio da samo ukidanje podružnice po prirodi stvari automatski izaziva ukidanje svih radnih mjesta u toj organizacionoj jedinici, a time i prestanak potrebe za radom svih radnika koji su raspoređeni da u njemu rade. Istina, obaveza tužene je bila samo da apelantkinju zbog ukidanja radnog mjesta na kom je radila eventualno rasporedi na drugo radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi, međutim, kako to radno mjesto nije postojalo, Okružni sud je utvrdio da tuženi nije pogrešno postupio kada je u smislu člana 126 stav 1 tačka 2 ZOR-a utvrdio da apelantkinji prestaje radni odnos. Pri tome, Okružni sud naglašava da obaveza ponude drugog odgovarajućeg posla nije propisana odredbama ZOR-a, a ocjena mogućnosti da se radniku obezbijedi drugi odgovarajući posao u smislu člana 126 stav 2 ZOR-a ne može se tumačiti kao obaveza poslodavca da radniku ponudi nastavak rada na drugom odgovarajućem poslu.
30. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da razlozi koje je naveo Okružni sud za svoje odlučenje nisu proizvoljni, odnosno da je sud svoju odluku obrazložio na argumentovan i jasan način koji je u potpunosti u skladu sa standardima Evropske konvencije. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOR-a, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost u postupanju i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Stoga su apelantkinjini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, po mišljenju Ustavnog suda, neosnovani.
31. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantkinjine navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovanim.
Pravo na imovinu
32. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju tog prava takođe zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.
Ostali navodi
33. U odnosu na apelantkinjine navode o povredi prava iz Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca, Ustavni sud ukazuje, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu, da navedena Konvencija nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz Konvencije Međunarodne organizacije rada broj 158 o prestanku radnog odnosa na inicijativu poslodavca Ustavni sud ne može pružiti apelantkinji ustavnu zaštitu.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, te kada je Okružni sud za svoju odluku dao jasne razloge.
35. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman