Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-414/17 (M. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Materijalna šteta
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-414/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-414/17, rješavajući apelacije Miralema Mešića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Miralem Mešić protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 Mal 041645 13 Gž od 11. januara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-414/17 i AP-1543/17

1. Miralem Mešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Jablanice, kojeg zastupa Mensud Đonko, advokat iz Mostara, podnio je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 Mal 041645 13 Gž od 11. januara 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-414/17. Apelant je 20. aprila 2017. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu i protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 56 0 Mal 041645 17 Rev od 9. marta 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv osporene Presude Kantonalnog suda broj 56 0 Mal 041645 13 Gž od 11. januara 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-1543/17. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je osporena odluka Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari, kojom odlukom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Zaštitni fond Federacije BiH) naknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu.

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev za isplatu materijalne štete na vozilu nastale u prometnoj nezgodi, te da nije sporno da je vozilo koje je skrivilo prometnu nezgodu bilo osigurano kod „Lido osiguranja“ d.d. protiv kojeg je pokrenut postupak posebne likvidacije pred Općinskim sudom u Sarajevu. Kantonalni sud je istakao da apelant svoje potraživanje prema „Lido osiguranju“ d.d. nije prijavio u likvidacionom postupku. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 16. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti propisane obaveze Zaštitnog fonda u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti..., i materijalne štete prouzrokovane u BiH u slučajevima i kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja financijskih obaveza. Kantonalni sud je istakao da Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizlaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravatelju, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Vrhovni sud je naglasio da se navedene odredbe ne mogu promatrati odvojeno od odredbe člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Kantonalni sud je konstatovao da je odredbama člana 2. Zakona o likvidacionom postupku na čiju primjenu upućuju odredbe člana 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, propisano da je svrha likvidacijskog postupka da se cjelovito namire svi vjerovnici pravne osobe nakon unovčenja njene imovine. Nadalje Kantonalni sud je naveo da su odredbama člana 69. i 70 Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju propisana obveza vjerovnika da prijavi svoje potraživanje u slučajevima pokretanja postupka likvidacije. Kantonalni sud je ocijenio da iz navedenih zakonskih odredbi slijedi da je odgovornost tuženog supsidijarna, te da postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacijskom postupku, a da u konkretnom slučaju iz stanja spisa proizlazi da apelant nije prijavio svoje potraživanje u likvidacijskom postupku. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenih razloga tuženi nije pasivno legitimiran za isplatu tražene naknade štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila, u smislu člana 29. st. 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i člana 16. st. 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, pa da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-414/17.

Apelacioni navodi

4. U predmetnim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te da iz relevantnih zakonskih odredbi ne proizlazi supsidijarna odgovornost tuženog kako to pogrešno zaključuje Kantonalni sud.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

6. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana ni na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obveznom osiguranju od odgovornosti, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-414/17 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio