Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1226/15 (M. S.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1226/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine u predmetu broj AP-1226/15, rješavajući apelaciju Miljane Subotić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miljane Subotić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 002617 14 U od 30. januara 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Miljana Subotić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, podnijela je 16. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 14 0 U 002617 14 U od 30. januara 2015. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske-Filijala Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Filijala) broj 6070835570 od 7. maja 2014. godine, donesenim u ponovnom postupku, apelantici je priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. oktobra 2013. godine u iznosu od 721,97. KM. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u ponovnom postupku utvrđeno da je apelantica rođena 22. jula 1948. godine i da na dan 1. oktobra 2013. godine ima navršenih 65 godina, dva mjeseca i 10 dana života te da ukupan staž osiguranja iznosi 32 godine i šest mjeseci, od čega „u bivšoj BiH“ 14 godina, osam mjeseci i tri dana a u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS) 17 godina, devet mjeseci i 27 dana. Istaknuto je da u ukupan penzijski staž nije uračunato vrijeme provedeno u osiguranju od 1. decembra 2003. godine do 28. februara 2006. godine i od 1. maja 2012. godine do 11. septembra 2013. godine (u daljnjem tekstu: sporni period) jer za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Obrazloženo je da apelantica ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbi čl.41. do 43. a u vezi sa čl.177i 178. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju RS (u daljnjem tekstu. Zakon o PIO)

3. Fond za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond PIO) je Rješenjem broj 6070835570 od 24. juna 2014. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice podnesenu protiv prvostepenog rješenja od 7. maja 2014..

4. Odlučujući po tužbi apelantice protiv rješenja Fonda PIO od 24. juna 2014. godine Okružni sud je Presudom broj 14 0 U 002502 14 U od 14. oktobra 2014. godine tužbu apelantice uvažio i osporeni akt poništio.

5. Fond PIO je Rješenjem broj 6070835570 od 30. oktobra 2014. godine, donesenim u ponovnom postupku u izvršenju Presude Okružnog suda od 14. oktobra 2014. godine, žalbu apelantice izjavljenu protiv rješenja Filijale od o7. maja 2014. godine odbio. U obrazloženju rješenja je navedeno da prema odredbi člana 156. stav 3. Zakona o PIO, uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje rješenjem odobrava Fond, a da u okolnostima konkretnog predmeta Fond uplatu doprinosa za sporni period apelantici nije odobrio, iako je poslodavac izvršio uplatu suprotno rješenju Fonda od 6. novembra 2013. godine, radi čega se navedena uplata ne može uzeti u obzir.

6. Presudom Okružnog suda broj 14 0 U 002617 14 U od 30. januara 2015. godine tužba apelantice protiv tuženog Fonda PIO radi poništenja rješenja broj 6070835570 od 30. oktobra 2015. godine je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Okružni sud je prvenstveno ponovio činjenično utvrđenje upravnih organa iz kojeg proizilazi da apelantica na dan 1. oktobar 2013. godine ima navršenih 65 godina, dva mjeseca i 10 dana života te da ukupan staž osiguranja iznosi 32 godine i šest mjeseci, te je istaknuto da apelantici u penzijski staž nije uračunat sporni period jer za to vrijeme nisu plaćeni doprinosi za penzijsko i invalidsko osiguranje. Nadalje je ukazano da je apelantici rješenjem Filijale priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. oktobra 2013. godine, da je Fond osporenim rješenjem odbio apelanticinu žalbu kao neosnovanu jer za sporni period osiguranja nije izvršena pojedinačna uplata doprinosa u skladu sa odredbom člana 156. stav 2. Zakona o PIO. Navedeno je da je Fond utvrdio da je apelantica ispunila uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju i bez uplate za sporni period u skladu sa članom 41. zakona o PIO, odnosno da ima navršenih 65 godina života i više od 15 godina staža osiguranja. Istaknuto je da je članom 156. stav 3. Zakona o PIO propisano da pojedinačne uplate doprinosa odobrava Fond, da u apelanticinom slučaju „ista nije odobrena, a da je poslodavac uprkos tome izvršio uplatu suprotno rješenju tuženog [Fonda PIO] od 06.11.2013. godine radi čega se ista ne može uzeti u obzir“.

7. Okružni sud istakao da među strankama nije sporno da je apelantica ostvarila pravo na starosnu penziju. Nadalje je ukazano da je u smislu člana 156. stav 1. Zakona o PIO uplatilac doprinosa obavezan da uplati doprinose za sve obveznike doprinosa u skladu sa posebnim zakonom, a da prema stavu 2. navedenog člana izuzetno od stav 1. „poslodavac koji nije uplatio doprinose u skladu sa stavom 1. može uplatiti doprinose za radnika za određeni period unazad, ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarenje prava na penziju“. Istaknuto je da je apelantici poslodavac 3. oktobra 2013. godine izvršio pojedinačnu uplatu doprinosa za apelanticu za sporni period a li da je Filijala odbila zahtjev apelanticinog poslodavca za uplatu doprinosa za apelanticu za sporni period „sa obrazloženjem da i bez te uplate [apelantica] ispunjava uslove za starosnu penziju“. S obzirom na navedene zakonske odredbe Okružni sud je u obrazloženju presuda ukazao da cijeni da je osporenim rješenjem tuženi organ (Fond) pravilno postupio kada je apelantici priznao pravo na starosnu penziju počev od 1. oktobra 2013. godine, s obzirom da ista imala 65 godina, dva mjeseca i 10 dana života i 32 godine i šest mjeseci penzijskog staža, pri čemu je , kako je naveo Okružni sud, jasno i razumljivo obrazložio zbog čega apelantici nije uračunat sporni period ukazujući „da za to vrijeme [sporni period ]nije izvršena pojedinačna uplata doprinosa u skladu sa odredbom člana 156. Zakona o PIO“.

8. Apelantica eksplicitno tvrdi da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime apelantica smatra da je osporenom odlukom pogrešno primijenjen Zakon o PIO, kada joj sporni period nije priznat u ukupan penzijski staž. U vezi sa tim, tvrdi da joj je za sporne periode poslodavac izvršio retroaktivnu uplatu doprinosa, zbog čega ističe da joj je ista uplata morala biti priznati u ukupan penzijski staž. Pri tome, apelantica se poziva na odredbu člana

24. Zakona o PIO. Pored toga, tvrdi da je dovedena u diskriminatorski položaj u odnosu na druga lice u odnosu na koja je Okružni sud svojim presudama donosio drugačije odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud zapaža da u suštini apelantica smatra da je osporenom odlukom pogrešno primijenjen Zakon o PIO, kada joj u ukupan penzijski staž nisu uračunati uplaćeni doprnosi za sporne periode i, što je,po njenom mišljenju, imalo za posljedicu kršenje njenog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, ukazuje da je rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično činjenično i pravno pitanje razmatrao u svojoj novijoj praksi, u odluci o dopustivosti broj AP 5613/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 5613/14 od 7. marta 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio apelacije apelanata kao prima facie neosnovane. U toj odluci predmet razmatranja pred Ustavnim sudom su bile konačne odluke Okružnog suda u Istočnom Sarajevu kojim su također odbijena kao neosnovane tužbe apelanta podnesene protiv rješenja Fonda kojim je apelantima priznato pravo na penziju od određenog datuma, također sa obrazloženjem da su organi uprave jasno i razumljivo obrazložili razloge zašto apelantima u penzijski staž, s obzirom da Fond nije odobrio uplate doprinosa za apelante za sporne periode u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO stav 3. Zakona o PIO, nisu uračunati sporni periodi.

13. U predmetnoj odluci Ustavni sud je naveo, da apelantima nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbe člana 156. Zakona o PIO, jer su isti i bez uplate doprinosa za sporne periode ispunili uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju i da se sporni perodi ne mogu uračunati u staž osiguranja u skladu sa članom 24. citiranog zakona. (tačka 13.).

14. Dovodeći navedenu praksu iz citirane odluke Ustavnog suda sa konkretnim predmetom, Ustavni sud prvenstveno zapaža da apelantica zapravo osporava odlučenje Okružnog suda koji je tužbu apelantice podnesenu protiv rješenja Fonda PIO, kojim je apelantici priznato pravo na starosnu penziju od preciziranog datuma, odbio kao neosnovanu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dao veoma jasno obrazloženje zbog čega je tužbu apelantice odbio, konstatatujući, da apelantici nisu uplaćeni doprinosi za sporne periode u smislu odredbe člana 156. stav 3. Zakona o PIO a da je apelantica ispunila uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju i bez uplate za sporni period u skladu sa članom 41. zakona o PIO, odnosno da ima navršenih 65 godina života i više od 15 godina staža osiguranja, konkretno 32 godine i šest mjeseci. Imajući u vidu činjenična utvrđenja upravnih organa i suda kao i stipulaciju član 156. Zakona o PIO., iz kojeg proizilazi da uplata doprinose za radnika za određeni period unazad poslodavac vrši , odnosno Filijala odobrava, samo „ako radnik sa tom uplatom navršava staž osiguranja za ispunjavanje uslova za ostvarenje prava na penziju“, o čemu se dakle u konkretnom slučaju ne radi, Ustavni sud u datom obrazloženju Okružnog suda ne nalazi bilo kakvu proizvoljost .

15. Imajući u vidu navedeno i kao i stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud u vezi sa navodima apelantice o kršenju navedenih ustavnih prava nalazi da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Ustavni sud takođe zapaža da apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. u vezi sa pravom na pravično suđenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizilazi da apelantica svoje navode o diskriminaciji zapravo temelji na tvrdnjama da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda. Međutim, Ustavni sud primjećuje da apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dolaze na osnovu kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekom zabranjenom osnovu (npr. pol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno porijeklo itd.) u konkretnom slučaju. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, zatim imajući u vidu praksu Ustavnog suda u predmetu koji je pokretao identična pravna pitanja te imajući u vidu da apelantica nije ponudila relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je osporenom odlukom diskriminisana po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud smatra da su očigledno (prima facie) neosnovani i navodi apelantice o kršenju prva iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1226/15 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio