Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4941/14 („Unicep company“ a.d. Banjaluka, „Unicep trade“ a.d. Banjaluka i Unicep commerce“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Pasivna legitimacija
- Zakup
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH", broj 44/03)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03 i 52/04)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 44/03, 52/04 i 34/07)
- Zakon o dopuni Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini
Predmeti (1)
AP-4941/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4941/14, rješavajući apelaciju „Unicep company“ a.d. Banjaluka i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Unicep company“ a.d.
Banjaluka, „Unicep trade“ a.d. Banjaluka i Unicep commerce“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014.
godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Unicep company“ a.d. Banjaluka, „Unicep trade“ a.d. Banjaluka i Unicep commerce“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelant, trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 19. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine i Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda i Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koju je u postupku pred redovnim sudovima zastupalo Pravobranilaštvo BiH (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 14. decembra 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud i tužena su dostavili odgovor na apelaciju 19. i 22. decembra 2016. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 00429602 Ps od 11. juna 2013. godine obavezana je tužena da apelantima na ime naknade štete zbog neplaćene zakupnine za period od 1. januara 2004. do 28. februara 2013. godine isplati iznos od 1.071.975,48 KM, koji predstavlja glavni dug i iznos od 819.953,61 KM, koji predstavlja zakonsku zateznu kamatu, na način kako je to bliže određeno u izreci prvostepene presude (stav 1 izreke presude). Dalje je tužena obavezana da počev od 1. marta 2013. godine pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, plaća mjesečnu zakupninu prvoapelantu u iznosu od 4.931,99 KM, drugoapelantu u iznosu od 2.466,00 KM i trećeapelantu u iznosu od 2.466,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom na svaki mjesečni iznos počev od prvog u mjesecu za prethodni mjesec do isplate (stav 2 izreke presude). Nadalje je tužena obavezana da tužiocima vrati u posjed, slobodne od lica i stvari, prostorije koje se nalaze u aneksu poslovne zgrade (u podrumu, prizemlju, prvom i drugom spratu, te potkrovlju), bliže opisane u izreci prvostepene presude, u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 3 izreke presude). Tužena je takođe obavezana da apelantima na ime naknade troškova postupka isplati iznos od 16.420,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je u preostalom dijelu taj zahtjev odbijen (stav 4 izreke presude).
6. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da su apelanti podneskom od 14. septembra 2010. godine, koji su predali na pripremnom ročištu od 15. septembra 2010. godine, kao tuženu označili i Republiku Srpsku, te precizirali tužbeni zahtjev u pogledu visine. Istaknuto je da su apelanti podneskom od 24. februara 2010. godine povukli tužbu u odnosu na Republiku Srpsku, o čemu je sud donio rješenje na pripremnom ročištu od 28. novembra 2012. godine.
7. Dalje je navedeno da je nakon sprovedenog dokaznog postupka prvostepeni sud utvrdio da je prednik apelanata „Unicep export import“ Banjaluka, kao zakupodavac, zaključio 31. jula 1995. godine ugovor sa Upravom carina Republike Srpske, kao zakupcem, kojim su predmet zakupa bile poslovne prostorije na drugom spratu u Ulici Mladena Stojanovića broj 7, u naravi šest kancelarija i pripadajući sanitarni prostor u ukupnoj površini od 121 m . Utvrđeno je da je navedeni ugovor zaključen na određeno vrijeme od pet godina, počev od 1. avgusta 1995. godine, uz cijenu zakupa od deset dinara po 1 m , te da je zakup isticao 1.
avgusta 2000. godine. Dalje je utvrđeno da su MDP „Incel Holding“ Banjaluka i Vlada Republike Srpske 9. jula 1998. godine zaključili ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ na Vladu Republike Srpske uz naknadu u ukupnom iznosu od 3.799.440,00 KM. Ukazano je da se prenos prava raspolaganja odnosio na predmetnu poslovnu zgradu koja se nalazi u Ulici Mladena Stojanovića broj 7, upisana u zk. ul. broj 3678, k. o. Banjaluka, čemu odgovara k. č. broj 1479 iz p. l. broj 2250/02, k. o. Banjaluka 7 ili po novom premjeru k. č. broj 76/80.
8. Dalje je utvrđeno da je Ministarstvo finansija Republike Srpske rješenjem od 9. septembra 1999. godine dio predmetne poslovne zgrade u Ulici Mladena Stojanovića dodijelilo na korišćenje Republičkoj upravi carina, i to podrum, prizemlje, I sprat i II sprat, sve u pojedinačnim površinama od po 321,97 m i potkrovlje u površini od 239,30 m . Istaknuto je da je prednik apelanata „Unicep export import“ Banjaluka odmah nakon zaključenja ugovora između MDP „Incel Holding“ Banjaluka i Vlade Republike Srpske o prenosu prava raspolaganja od 9. jula 1998. godine podnio prvostepenom sudu 21. avgusta 1998. godine tužbu protiv MDP „Incel Holding“ Banjaluka, Republike Srpske i NIGP ,,A- Press“ Banjaluka radi utvrđenja susvojinskog dijela na zgradi u Ulici Kralja Petra I Karađorđevića 9 (ranije Ulica Mladena Stojanovića 7). Ukazano je da je presudom Osnovnog suda u Banjaluci od 12. marta 2003. godine utvrđeno da je prednik apelanata suvlasnik sa 2/5 dijela na aneksu poslovnog prostora koji se nalazi u Ulici Kralja Petra I Karađorđevića 9, lociranog na parceli k. č. broj 76/80 iz zk. ul. broj 3678, k. o. Banjaluka, te da je naložena uknjižba prava svojine uz rješenje o tehničkom prijemu objekta. Navedenom presudom je usvojen i protivtužbeni zahtjev tužene Republike Srpske i priznato joj pravo raspolaganja na poslovnoj zgradi (osim 2/5 dijela aneksa objekta), a na osnovu ugovora koji je 9. jula 1998. zaključila sa MDP „Incel Holding“ Banjaluka. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 26. januara 2007. godine žalba tužene je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dijelu koji se odnosi na pravo korišćenja zemljišta ispod zgrade i za redovnu upotrebu „preko 1/1 dijela, tako da je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen“.
9. Nadalje je utvrđeno da je prednik apelanata 13. decembra 2004. godine brisan iz sudskog registarskog uloška broj 1264-00 radi prestanka rada akcionarskog društva i podjele na četiri nova subjekta (a.d. „Unicep Company“, „Unicep Group“, „Unicep Commerce“ i „Unicep Trade“), a da je prethodno, 20. septembra 2004. godine, sačinjen diobni bilans i izvršena podjela imovine tako da je prvoapelantu pripalo 2/4 prava, a drugoapelantu i trećeapelantu po 1/4 prava.
10. Ukazano je da je vještak građevinske struke u pismenom nalazu od 21. januara 2013. godine iznio zaključak da je ukupna korisna površina aneksa poslovnog objekta 1.045,12 m i da apelantima prema utvrđenom susvojinskom dijelu od 2/5 po pravosnažnoj sudskoj presudi pripada površina od 562,05 m .
11. Imajući u vidu navedeno utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud je, primjenjujući odredbe čl. 14, 19, 32 i 33 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, odlučio kao u izreci presude. Prvostepeni sud je našao dokazanim da je Uprava carina RS plaćala zakupninu po ugovoru o zakupu od 31. jula 1995. sve do 1. septembra 1999. godine, a da je 1. septembra 1999. godine prestala sa plaćanjem nakon što je 9. jula 1998. godine zaključen ugovor o prenosu prava raspolaganja između MDP „Incel Holding“ Banjaluka i Vlade RS. Na osnovu tog ugovora, 9. septembra 1999. godine Republičkoj upravi carina dodijeljen je podrum, prizemlje, I sprat i II sprat predmetne poslovne zgrade.
12. Prema mišljenju prvostepenog suda, MDP „Incel Holding“ Banjaluka je ugovorom o prenosu prava raspolaganja od 9. jula 1998. godine prenio na Vladu RS „više prava nego je sam imao“ s obzirom na presude kojima je utvrđen susvojinski dio prednika apelanata od 2/5 na prenesenoj imovini. Na osnovu tako utvrđenih činjenica, uz prihvatanje nalaza vještaka građevinske struke od 21. januara 2013. godine i vještaka ekonomske struke od 24. marta 2013. godine, prvostepeni sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine osnovan.
13. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu, koju je Viši privredni sud Presudom broj 57 0 Ps 004296 13 Pž od 24. decembra 2013. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu ukinuo u dijelu odluke kojom se nalaže tuženoj da apelantima preda prostorije koje se nalaze u aneksu predmetne poslovne zgrade i u pogledu odluke o troškovima postupka (st. III i IV izreke) i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Uvažena je žalba tužene u dijelu odluke koja se odnosi na naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine (st. I i II izreke), prvostepena presuda preinačena tako da su u cijelosti odbijeni zahtjevi apelanata za naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine za period od 1. januara 2004. do 28. februara 2013. godine u iznosu od 1.071.975,48 KM što predstavlja glavni dug i iznos od 819.953,61 KM što predstavlja zakonsku zateznu kamatu i sa zahtjevom za buduća plaćanja počev od 1. marta 2013. godine pa ubuduće.
14. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da tužena nije pasivno legitimisana u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine zato što je Vlada RS tuženoj ustupila sporni poslovni prostor na korišćenje bez naknade. Zbog toga, prema mišljenju drugostepenog suda, apelanti svoja potraživanja mogu ostvariti samo prema Republici Srpskoj kao suvlasniku koji je tuženoj ustupio zgradu na korišćenje.
15. Protiv drugostepene presude apelanti su podnijeli reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine odbio kao neosnovanu.
16. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je nesporna činjenica da su prednik apelanata i Uprava carina RS 31. jula 1995. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnih prostorija na drugom spratu u Ulici Mladena Stojanovića 7, što je u naravi predstavljalo šest kancelarija i pripadajući sanitarni prostor u ukupnoj površini od 121 m . Takođe je nesporno da je Uprava carina RS sve do 1. septembra 1999. godine uredno plaćala ugovorenu zakupninu, a od tada pa do isteka roka na koji je ugovor zaključen (1. avgust 2000. godine) to nije činila.
17. Ukazano je da se postavljenim tužbenim zahtjevom ne traži plaćanje zakupnine, već naknada štete zbog neplaćene zakupnine, što predstavlja zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti (član 155 Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO). Istaknuto je da je nesporno da je između Vlade Republike Srpske i MDP „Incel Holding“ Banjaluka 9. jula 1998. godine zaključen ugovor o prenosu prava raspolaganja na poslovnoj zgradi „Institut Incela“ uz naknadu u ukupnom iznosu od 3.799.440,00 KM, te da se prenos prava raspolaganja odnosio na poslovnu zgradu u Ulici Mladena Stojanovića broj 7. Na osnovu tog ugovora Republika Srpska je u zk. ul. broj 3678, k. o. Banjaluka, uknjižena kao nosilac prava raspolaganja s dijelom 1/1.
18. Istaknuto je da je nesporno da je Vlada Republike Srpske, preko Ministarstva finansija RS, rješenjem od 9. septembra 1999. godine ustupila poslovnu zgradu u Ulici Mladena Stojanovića na korišćenje bez naknade (ne u zakup) Republičkoj upravi carina, a što je obuhvatalo podrum, prizemlje, I sprat i II sprat, sve u pojedinačnim površinama od po 321,97 m i potkrovlje u površini od 239,30 m , odnosno ukupnu površinu od 1.527,18 m .
Ukazano je da je tužena osnovana na temelju Prelaznog zakona o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 18/03), koji je stupio na snagu 9. jula 2003. godine. Zakonom o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 44/03, 34/07, 4/08 i 49/09, koji je stupio na snagu 8. januara 2004. godine) takođe je propisano da tužena može neposredno koristiti svu imovinu koja se nalazi u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava entiteta i Distrikta.
19. Vrhovni sud je naveo da je pravo susvojine prednika apelanata utvrđeno 26. januara 2007. godine, kada je presudom Okružnog suda u Banjaluci potvrđena presuda Osnovnog suda u Banjaluci od 12. marta 2003. godine, a upis susvojine u zemljišnoj knjizi ostvaren je rješenjem od 10. avgusta 2010. godine, tako da je Republika Srpska upisana kao nosilac prava raspolaganja sa 30/33 dijela, a svaki od apelanata sa 1/33 dijela. Istaknuto je da je Republika Srpska, davanjem cijele zgrade na korišćenje tuženoj, preduzela poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u susvojini i za takvo postupanje joj je bila potrebna saglasnost ostalih suvlasnika (apelanata), što je propisano odredbom člana 15 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Međutim, naglašeno je da se u konkretnom slučaju tužena ne nalazi u zakupnom odnosu sa Republikom Srpskom kao jednim od suvlasnika zgrade, niti joj po osnovu korišćenja plaća naknadu u drugom obliku. Stoga, imajući u vidu prirodu postavljenog tužbenog zahtjeva, prema mišljenju Vrhovnog suda, očigledno je da apelanti traže naknadu štete na ime izgubljene dobiti koju bi mogli ostvarivati davanjem svog susvojinskog dijela zgrade u zakup. Prema tome, kako su u ostvarivanju te dobiti onemogućeni djelovanjem suvlasnika onda tu naknadu mogu tražiti samo od tog suvlasnika, a ne od tužene.
20. Slijedom navedenog, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilan je stav drugostepenog suda da bi u ovakvoj situaciji pasivno legitimisana bila Republika Srpska kao suvlasnik koji je raspolagao cijelom stvari, pa je pravilno suđeno kada je tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine prema tuženoj odbijen. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatraju da su drugostepeni i revizioni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo, posebno u smislu pasivne legitimacije jer je tužena pravni i faktički sljednik ranijih entitetskih uprava carina, i to sve od 1. januara 2004. godine pa ubuduće jer se tog datuma pravno i faktički završava postojanje ranijih entitetskih uprava carina, a tužena preuzima sva prava i obaveze ranijih entitetskih uprava carina. Ukazuje da Republika Srpska kao entitet države BiH predstavlja dio pravnog i faktičkog prostora države BiH i po principu konzumacije predstavlja novoutvrđenu pasivnu legitimaciju na državi BiH i na njenim organima. Otvoreno je pitanje solidarne odgovornosti Republike Srpske sa BiH i njenim organima jer država BiH odgovara za sve pravne i druge radnje svojih entiteta u sudskom parničnom postupku, a u vezi obaveza koje su entiteti ranije stvorili. Prema mišljenju apelanata proizlazi da je nastala šteta evidentna, te da je u visini koja je utvrđena prvostepenom presudom.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da reviziona odluka sadrži jasno i pravno obrazloženo stanovište s navođenjem svih bitnih i relevantnih činjenica i okolnosti kojima se sud rukovodio prilikom donošenja odluke.
23. Viši privredni sud je naveo da je u predmetnoj pravnoj stvari drugostepeni sud postupao u skladu sa zakonom, te da su neosnovani navodi apelanata da je došlo do povrede ustavnih prava na koja ukazuju u apelaciji.
24. Tužena je navela da u predmetnom postupku od strane drugostepenog i revizionog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava na koja apelanti ukazuju u apelaciji. V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantna odredba glasi:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
26. U Zakonu o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) relevantna odredba glasi: Član 15. stav 4.
Za preduzimanje poslova koji prelaze okvir redovnog upravljanja (otuđenja cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanja cijele stvari u zakup, zasnivanja hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih službenosti, veće popravke i sl.) potrebna je saglasnost svih suvlasnika.
27. U Prelaznom zakonu o spajanju carinskih uprava i osnivanju Uprave za indirektno oporezivanje („Službeni glasnik RS“ broj 18/03) relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom osniva se jedinstvena carinska uprava Bosne i Hercegovine čiji je naziv Uprava za indirektno oporezivanje (u daljem tekstu: Uprava). Uprava se sastoji iz svih carinskih uprava koje su prethodno funkcionirale na teritoriji Bosne i Hercegovine, uključujući i Carinsku službu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
Član 11. stav 1.
Uprava koristi svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine i ranije Carinske službe Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine od dana kada ovaj zakon stupi na snagu.
28. U Zakonu o sistemu indirektnog oporezivanja u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 44/03, 52/04, 34/07, 4/08, 49/09 i 32/13) relevantne odredbe glase:
Član 32. stav 1.
Danom stupanja na snagu ovog zakona, svu pokretnu i nepokretnu imovinu ranijih carinskih uprava, obligaciona prava ranijih carinskih uprava, te stvari u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava, uključujući arhive, spise i druga dokumenta, Uprava može neposredno koristiti, njima upravljati i mijenjati ih, na način koji direktor bude smatrao odgovarajućim za zadovoljenje potreba Uprave.
29. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 229. stav 1. tač. 2. i 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2)ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 004296 14 Rev od 28. avgusta 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. septembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete zbog neplaćanja zakupnine, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
38. Apelanti ukazuju na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je Viši privredni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev apelanata u dijelu u kojem su tražili naknadu štete zbog neplaćanja zakupnine od strane tužene, a što je u konačnici prihvatio i Vrhovni sud. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su u predmetnom postupku apelanti tražili naknadu štete od tužene na ime izgubljene dobiti koju bi ostvarili davanjem svog susvojinskog dijela predmetne poslovne zgrade u zakup. Međutim, redovni sudovi su u osporenim presudama utvrdili da su apelanti u navedenom onemogućeni djelovanjem suvlasnika na predmetnoj poslovnoj zgradi, odnosno Republike Srpske koja je tuženoj relevantne dijelove predmetne poslovne zgrade ustupila na korišćenje bez plaćanja zakupnine. Stoga su redovni sudovi u osporenim presudama zaključili da tužena u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisana, te da apelanti naknadu mogu tražiti jedino od Republike Srpske kao suvlasnika, a ne od tužene. Pri tome su u osporenim presudama redovni sudovi konstatovali da je Republika Srpska, davanjem zgrade na korišćenje tuženoj, preduzela poslove koji prelaze okvire redovnog upravljanja cijelom stvari koja se nalazi u susvojini, kao i da je za takvo postupanje bila potrebna saglasnost i ostalih suvlasnika (apelanata) u smislu člana 15 stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima. Dakle, nesporno je utvrđeno da je suvlasnik predmetne poslovne zgrade Republika Srpska raspolagala cijelom stvari tako što je odgovarajuće dijelove predmetne poslovne zgrade dala tuženoj na korišćenje bez plaćanja zakupnine, slijedom čega tužena u predmetnoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisana, već Republika Srpska. Ustavni sud, takođe, zapaža da su u osporenim odlukama redovni sudovi ukazali i na osnovu kojih propisa je tužena osnovana, a koji tuženoj daju ovlašćenje da koristi imovinu koja se nalazi u zakonitom posjedu ranijih carinskih uprava entiteta i Distrikta. Imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova u navedenom obrazloženju osporenih presuda, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od strane Višeg privrednog suda i Vrhovnog suda. Prema mišljenju Ustavnog suda, u osporenim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata za naknadu štete zbog neplaćene zakupnine, pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima i garancijama iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
42. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, takođe, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanata, te kada su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasne razloge za svoje odlučenje.
44. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vezuju za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman