Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1449/15 (I. G.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Legitimno očekivanje
  • Vanbračna zajednica
  • Legitiman cilj
  • Miješanje u pravo na dom
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1449/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1449/15, rješavajući apelaciju Igbale Gudžević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Igbale Gudžević.

Utvrđuje se povreda iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Igbali Gudžević u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici Igbali Gudžević zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Igbale Gudžević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 012803 11 U od 14. maja 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo broj UPII/05-23-5-92/03 od 20. maja 2011. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/I-23-169/00 od 28. marta 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Igbala Gudžević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Sulejman Hadžibegović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 012803 11 U od 14. maja 2014. godine, Rješenja Federalnog ministarstva prostornog uređenja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UPII/05-23-5-92/03 od 20. maja 2011. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/I-23- 169/00 od 28. marta 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva i Uprave zatraženo je 11. maja 2017. godine, a od JP „Bosanskohercegovačke šume“ (učesnika u postupku u kojem su donesene osporene odluke) 15. juna 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Ministarstvo i Uprava su u periodu od 15. do 24. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok JP „Bosanskohercegovačke šume“ u ostavljenom roku nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizlazi da je JP „Bosanskohercegovačke šume“ kao vlasnik predmetnog stana (u daljnjem tekstu: vlasnik predmetnog stana) 14. marta 2000. godine podnio zahtjev za iseljenje apelantice iz stana u Ulici Antuna Hangija broj 20/I u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na kojem je nosilac stanarskog prava bio Bajo Krivokapić (u daljnjem tekstu: B.K.), po kojem zahtjevu se vodio postupak pred Upravom.

Tok postupka u kojem su donesene osporene odluke

6. Apelantica je 18. septembra 2000. godine podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, a nakon smrti nosioca stanarskog prava B.K. Uprava je Rješenjem broj 23-04/I-23-169/00 od 30. januara 2003. godine odbila apelanticin zahtjev kao neosnovan.

7. Apelantica je podnijela žalbu protiv navedenog rješenje Uprave, koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj UPII/05-23-5-92/03 od 22. aprila 2003. godine.

8. Odlučujući o tužbi koju je apelantica podnijela protiv rješenja Ministarstva, Vrhovni sud je Presudom broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje Ministarstva, kao i prvostepeno rješenje Uprave i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da su organi Uprave u konkretnom slučaju pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega su propustili da utvrde činjenice koje su odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, a čime su povrijedili i pravila postupka. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da je u konkretnom slučaju pogrešno pravno stanovište organa Uprave da je apelantica, kao vanbračna supruga nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, mogla steći položaj člana njegovog porodičnog domaćinstva s pravom da i nakon njegove smrti nastavi da trajno i nesmetano koristi predmetni stan samo u slučaju da je živjela sa njim u ekonomskoj zajednici više do 10 godina. Dovodeći u međusobnu vezu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o porodičnim odnosima sa odredbama čl. 3, 14. i 246-249. Porodičnog zakona („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89), koji je u to vrijeme bio na snazi, Vrhovni sud je ocijenio da se vanbračni drug smatra članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava u smislu člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima i u slučaju ako bi po zakonu imao pravo da traži izdržavanje od nosioca stanarskog prava (drugog bračnog druga) ili nosilac stanarskog prava od njega, pod uvjetom da trajno žive i stanuju zajedno. Vrhovni sud je zaključio da, uslijed pogrešno zauzetog pravnog stanovišta, organi Uprave nisu ni utvrđivali činjenice koje su odlučne za eventualno stjecanje tog položaja po osnovu postojanja zakonske obaveze izdržavanja uz ostale uvjete, pa je i činjenično stanje ostalo neutvrđeno.

Osporene odluke

10. Odlučujući u ponovnom postupku, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/I-23-169/00 od 28. marta 2011. godine kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana. Također, navedenim rješenjem je utvrđeno da apelantica nema pravo da nastavi koristiti predmetni stan, te joj je naloženo da se u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti predmetnog rješenja iseli iz tog stana i da ga slobodan od ljudi i stvari preda u posjed vlasniku, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

11. U obrazloženju rješenja je ukazano da je Uprava zaključkom broj 23-04/I-23-169/00 od 27. januara 2009. godine spojila u jedinstven postupak zahtjev vlasnika predmetnog stana za iseljenje apelantice iz predmetnog stana i apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, a koji je proveden uz primjenu uputa datih u Presudi Vrhovnog suda broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da su u tom rješenju detaljno opisani provedeni materijalni dokazi i činjenice utvrđene na osnovu tih dokaza, te je detaljno opisan sadržaj iskaza svjedoka (Hedije Mfaddi-Saleh, Bahrije Martinović, Hajrije Rašidović, Vesne Mašić-Radović i Radovana Krivokapića) i apelantice datih u postupku prije donošenja Presude Vrhovnog suda broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine, kao i sadržaj iskaza apelantice i svjedoka (Nidžare Bajrić-Bradarić, Šemse Muslić, Suada Lerića i Mithata Pašića) datih u ponovnom postupku pred Upravom (str. 3-11 obrazloženja rješenja). Pri tome iz obrazloženja proizlazi da je na osnovu provedenih materijalnih dokaza Uprava, između ostalog, utvrdila da je B.K. rođen 1930. godine, te da je kao nosilac stanarskog prava 2. novembra 1990. godine zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana (u kojem nije naznačen nijedan član domaćinstva koji sa njime koriste predmetni stan), kao i da je umro 8. decembra 1999. godine kao neoženjen. Uprava je dalje konstatovala da je apelantica, prema uvjerenju o kretanju PU Centar, bila prijavljena na adresu Ulica Mlade Bosne Ilidža od 1985. godine i da se na adresu predmetnog stana prijavila 27. marta 1998. godine. Također, Uprava je konstatovala da iz akta Mjesne zajednice Alipašino Polje B-II proizlazi da je apelantica u periodu od 1992. godine do 7. aprila 1994. godine bila prijavljena na adresi Ulica Nerkeza Smailagića broj 13, a da iz potvrde JU „Studentski centar“ Sarajevo od 23. juna 2010. godine proizlazi da je apelantica u periodu od 1988. godine do 1991. godine bila smještena u Studentskom domu Nedžarići za vrijeme pohađanja fakulteta. Dalje, Uprava je na osnovu provedenih materijalnih dokaza konstatovala da se B.K. prijavio na adresu predmetnog stana u martu 1991. godine, dakle, pred sam popis stanovništva, te da je u tom popisu evidentiran na adresi predmetnog stana kao samačko domaćinstvo, što je potvrđeno u obrascu podataka o stanu izdatom od JSP „Sarajevostan“ od 26. februara 1998. godine, u kojem je kao korisnik stana evidentiran jedan član, i to B.K., te da je B.K. „status samca“ potvrdio pismenom izjavom - kućnom listom koju je svojeručno potpisao i predao uz zahtjev iz 1999. godine za otkup predmetnog stana. Uprava je konstatovala da je B.K. zapravo živio u vanbračnoj zajednici sa Brankom Mihić na adresi Čobanija broj 19. Uprava je istakla da tu činjenicu, pored izjava svjedoka

– radnih kolega B.K. (svjedoci Suad Lerić i Mithat Pašić), potvrđuju i pismeni dokazi, i to potvrda Mjesne zajednice Skenderija iz 2000. godine u kojoj je naznačeno da je B.K. bio prijavljen kod Branke Mihić na adresi Čobanija broj 19, gdje se vodio na evidenciji humanitarne pomoći, i to u periodu od 1992. godine do februara 1999. godine, kada se odjavio za Mjesnu zajednicu Koševsko Brdo.

12. Uprava je ukazala da je iz podataka Mjesne zajednice Koševsko Brdo utvrđeno da je na adresi predmetnog stana od 1992. do novembra 1999. godine evidentirana porodica Rašidović, a da B.K. nije bio evidentiran na adresi predmetnog stana. Uprava je u cijelosti prihvatila izjavu svjedoka Vesne Mašić-Radović za koju je konstatovala da je stalni stanar zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan i koja je duži period, kao i u vrijeme davanja te izjave, bila predsjednik kućnog savjeta zgrade. Uprava je ukazala da iz izjave navedenog svjedoka, između ostalog, proizlazi da je B.K. predmetni stan izdavao podstanarima-studentima, te da je samo povremeno navraćao po kiriju i da je živio sa starijom ženom sa kojom je ponekad navraćao po kiriju, te da je od 1992. do 1996. godine stan koristila porodica Rešidović, da se za predmetni stan plaćala voda za jednog člana, kao i da joj nije poznato kada je apelantica ušla u predmetni stan, ali da je u stanu viđa u posljednje vrijeme, odnosno nakon smrti B.K. Također, Uprava je istakla da je činjenicu da se predmetni stan izdavao potvrdila i sama Hajrija Rešidović, rekavši da je po iseljenju platila kiriju.

13. Uprava je konstatovala da je apelanticina prvobitna izjava koju je dala na zapisnik službenom licu 20. septembra 2000. godine (prilikom kontrole korištenja predmetnog stana) da predmetni stan koristi od februara 1995. godine sa nosiocem stanarskog prava B.K. suprotna njenim kasnijim izjavama datim pred organom Uprave u predmetnom postupku. Pri tome Uprava je ukazala da je apelantica u tom kontekstu dostavila organu Uprave pismene izjave Mersale Hasić, Faruka Hasića i Jole Krivikapića, koji su potvrdili činjenicu da apelantica živi u stanu sa B.K. od 1995. godine, što je u početku apelantica i sama potvrdila, mada iz drugih dokaza proizlazi da je tada u stanu živjela porodica Rešidović, a kako se postupak nastavljao, tako je apelantica tvrdila da u predmetnom stanu u vanbračnoj zajednici sa B.K. živi od 1990. godine iako se B.K. uselio i prijavio na adresu predmetnog stana u martu 1991. godine. Imajući u vidu navedeno, Uprava je zaključila da je izjava apelantice o postojanju vanbračne zajednice sa B.K. u cijelosti suprotna materijalnim dokazima u spisu, te nejasna i neprecizna, zbog čega je ocijenila da se toj izjavi ne može pokloniti vjera. Pri tome Uprava je ukazala da su navodi apelantice da je, između ostalog, radila na Alipašinom Polju i nabavljala lijekove za B.K., kao i da je u ratnom periodu od Alipašinog Polja do Koševskog Brda išla pješke suprotni aktu Mjesne zajednice Alipašino Polje iz kojeg je vidljivo da je apelantica bila prijavljena na adresi Nerkeza Smailagića broj 13 u periodu od 1992. do 1994. godine. Također, Uprava je zaključila da su iskazi svjedoka Nidžare Bajrić-Bradarić i Šemse Muslić u cijelosti pristrasni, unaprijed pripremljeni i suprotni materijalnim dokazima, zbog čega ni iskazima tih svjedoka nije poklonila vjeru. Konstatujući da apelantica nijednim materijalnim dokazom nije dokazala kontinuitet trajanja ekonomske zajednice života u vremenskom trajanju predviđenom odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, te utvrdivši da nije postojala vanbračna zajednica između apelantice i B.K. u smislu člana 246. Porodičnog zakona, odnosno da nije postojala zakonska obaveza izdržavanja između apelantice i B.K., već da je postojao podstanarski odnos u predmetnom stanu, Uprava je zaključila da apelantici ne pripada pravo da, na osnovu čl. 21. i 22. Zakona o stambenim odnosima, a u smislu člana 6. istog zakona, nastavi koristiti predmetni stan. Shodno tome, Uprava je na osnovu člana 28. Zakona o stambenim odnosima odbila apelanticin zahtjev i naložila joj da se kao bespravni korisnik iseli iz predmetnog stana.

14. Apelantica je podnijela žalbu protiv rješenja Uprave koju je Ministarstvo odbilo Rješenjem broj UPII/05-23-5-92/03 od 20. maja 2011. godine.

15. U obrazloženju rješenja Ministarstva, u vezi sa žalbenim navodima apelantice, ocijenjeno je da je Uprava u cijelosti postupila po Presudi Vrhovnog suda broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine. U vezi sa tim, konstatovano je da je Uprava ponovo provela postupak na način da je ocijenila da li je u konkretnoj upravnoj stvari između apelantice i B.K. postojala vanbračna zajednica, odnosno da li je u takvoj vanbračnoj zajednici postojala obaveza međusobnog izdržavanja, a koje činjenice nisu utvrđene od organa Uprave u toku ranijeg postupka, te da je nakon svega izvela pravilan zaključak u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i da je u obrazloženju osporenog rješenja dala valjane razloge za svoju odluku, koje je prihvatilo i Ministarstvo.

16. Apelantica je podnijela tužbu protiv rješenja Ministarstva, koju je Kantonalni sud odbio Presudom broj 09 0 U 012803 11 U od 14. maja 2014. godine.

17. Kantonalni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su organi Uprave, primjenom jednog od osnovnih načela Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) - načela ocjene dokaza iz člana 9. tog zakona, pravilno odbili apelanticin zahtjev kad su utvrdili da apelantica nema pravo da nastavi koristiti predmetni stan i naložili joj da se iseli iz njega. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju organi Uprave ocijenili sve raspoložive dokaze kako one provedene u ranijem, tako i one pribavljene u ponovnom postupku pred organima Uprave.

18. Pri tome Kantonalni sud je konstatovao da su organi Uprave kao relevantne dokaze na kojima su zasnovali osporena rješenja uzeli, prije svega, materijalne dokaze prema kojima između apelantice i B.K. nije postojala vanbračna zajednica, niti zakonska obaveza izdržavanja, već eventualno podstanarski odnos, odnosno da je B.K. predmetni stan izdavao podstanarima. Također, Kantonalni sud je konstatovao da su organi Uprave pravilno postupili kada su prihvatili iskaze svjedoka Suada Lerića i Mithata Pašića, radnih kolega B.K., i iskaz svjedoka Vesne Mašić- Radović, stalnog stanara sa adrese predmetnog stana i predsjednika kućnog savjeta, ocijenivši da su ti iskazi u saglasnosti sa materijalnim dokazima. Dalje, Kantonalni sud je ocijenio da su organi Uprave pravilno postupili kada su prihvatili iskaz svjedoka Hedije Mfaddi-Saleh, radne kolegice B.K., koja živi u istoj zgradi (a koja je, između ostalog, tvrdila da B.K. od useljenja do 1998/1999. godine nije živio u predmetnom stanu, već ga je izdavao podstanarima, da je do 1992. godine u stanu živjela kao podstanar A.S., a nakon nje porodica Rešidović, a koji su tetka i tetak navedenog svjedoka i koji su taj stan koristili tokom rata do 1996. godine), te izjavu svjedoka Bahrije Martinović, koja je potvrdila da je porodica Rešidović 1996. godine vratila ključeve predmetnog stana, konstatujući da su ti iskazi saglasni materijalnim dokazima i iskazu svjedoka Vesne Mašić - Radović.

19. Kantonalni sud je ocijenio da organi Uprave pravilno nisu poklonili vjeru tvrdnjama apelantice da je živjela u vanbračnoj zajednici sa nositeljem stanarskog prava s obzirom na to da su u cijelosti suprotne materijalnim dokazima, neprecizne, te nejasne i nepovezane. Kantonalni sud je, između ostalog, konstatovao da je apelantica na zapisnik od 20. septembra 2000. godine izjavila da je predmetni stan koristila od februara 1995. godine, od kada je živjela u vanbračnoj zajednici sa B.K., a što je suprotno svim njenim kasnijim izjavama pred organom Uprave (da su živjeli u vanbračnoj zajednici od 1992. godine, zatim, da je ta zajednica trajala od 1988. godine, kada su se upoznali, a da je od kraja 1990. godine počela koristiti predmetni stan sa B.K., da je na adresi Čobanija broj 19 bila kod prijateljice B.K. Branke Mihić, te da ne zna da li je B.K. imao drugi stan), a što je kontradiktorno njenim iskazima da je B.K. bio podstanar prije rata, odnosno da ne zna gdje je stanovao, te u suprotnosti sa iskazima navedenih saslušanih svjedoka. Također, Kantonalni sud je konstatovao da organi Uprave pravilno nisu poklonili vjeru apelanticinim tvrdnjama da je krila svoju vezu sa B.K., da ga je pazila i izdržavala, te nabavljala lijekove u ratnom periodu s obzirom da su one suprotne kako materijalnim dokazima, tako i iskazima navedenih svjedoka. Također, Kantonalni sud je konstatovao da su organi Uprave izjave svjedoka Hajrije Rešidović, Šemse Musić, Radovana Krivokapića i Nidžare Bajrić-Bradarić (u pogledu trajanja vanbračne zajednice u predmetnom stanu od 1995. godine, te pomaganja i njegovanja nositelja stanarskog prava) pravilno ocijenili paušalnim i suprotnim svim materijalnim dokazima, pristrasnim i unaprijed pripremljenim, te suprotnim i izjavama same apelantice, koja nijednim materijalnim dokazom nije dokazala da je postojala vanbračna zajednica, odnosno zakonska obaveza međusobnog izdržavanja sa nositeljem stanarskog prava. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su organi Uprave u konkretnom slučaju pravilno proveli upravni postupak, pravilno utvrdili činjenično stanje i pravilno primijenili materijalno pravo.

20. Apelantica je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda koji je Vrhovni sud odbio Presudom broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine

21. Vrhovni sud je ocijenio da je Kantonalni sud pravilno postupio kada je iz provedenih dokaza utvrdio da apelantica, u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima i Porodičnog zakona, nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega joj nije ni pripadalo pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije smrti nositelja stanarskog prava B.K, te je ocijenio da se tvrdnje zahtjeva za vanredno preispitivanje te presude u tom pogledu pokazuju neosnovanim. Naime, Vrhovni sud je konstatovao da ni iz navoda tog zahtjeva ne može utvrditi da je pobijanom presudom pogrešno primijenjen zakon s obzirom da je prvostepeni sud, kao i organi Uprave, za svoju odluku, ocjenom provedenih dokaza i dovođenjem ih u uzajamnu logičnu vezu, dao jasne i razumljive razloge uz poštovanje procesnih prava apelantice zbog čega se ne može zaključiti da se u ovoj stvari radilo o bilo kakvoj povredi zakona na njenu štetu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelantica tvrdi da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da iz provedenih dokaza u konkretnom slučaju nesporno proizlazi da je postojala vanbračna zajednica između nje i B.K. i da su se međusobno izdržavali, zavisno od mogućnosti. Nadalje, apelantica tvrdi da se osporene odluke ne zasnivaju na brižljivoj i „pravičnoj“ ocjeni dokaza, već na „favorizovanim izjavama svjedoka koji su isključivo svjedočili na negativne okolnosti“ i koji nisu mogli dati objektivan prikaz s kim je živio B.K., odnosno apelantica. Apelantica tvrdi da su za razliku od tih svjedoka jasni dokazi „rodbine vanbračnog druga“ čije izjave detaljno svjedoče o zajedničkom životu apelantice i B.K. Dalje, apelantica smatra da u ponovnom postupku nje postupljeno po uputama iz ukidne Presude Vrhovnog suda broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine i da osporenim odlukama nije ni bilo potrebno utvrđivati postojanje vanbračne zajednice između apelantice i B.K. Također, apelantica smatra da je predmetni postupak predugo trajao i da je zbog toga povrijeđeno njeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje. Apelantica navodi da je predmetni stan njen dom i da nema drugog doma. Vezano za navodnu povredu prava na imovinu, apelantica, između ostalog, tvrdi da nije bilo pravnog osnova za njeno iseljenje.

b) Odgovori na apelaciju

23. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Ministarstvo smatraju da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantica ukazuje u apelaciji, te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana. Pri tome Ministarstvo ukazuje da u konkretnoj pravnoj stvari nije postojala vanbračna zajednica između apelantice i B.K. u smislu odredaba člana 246. Porodičnog zakona, odnosno nije postojala zakonska obaveza izdržavanja.

24. Uprava tvrdi da je u cijelosti primijenila odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o stambenim odnosima kojima je regulirano rješavanje zahtjeva za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i zahtjeva za iseljenje i da je postupala po uputama iz Presude Vrhovnog suda broj U-1609/03 od 3. decembra 2008. godine. Također, Uprava ukazuje da je apelantica iseljena iz predmetnog stana i da je taj stan 27. maja 2015. godine predat opunomoćeniku vlasnika stana.

V. Relevantni propisi

25. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 9.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje ovlašteno službeno lice po svom uvjerenju, na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

26. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

27. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakon o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 14/84, 12/87 i 36/89, te "Službene novine FBiH" br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 6.

Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi toga domaćinstva a ostala su u istom stanu.

Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava. Član 21.

Korisnici stana (član 6. stav 1) koji stanuju zajedno sa nosiocem stanarskog prava imaju pravo da trajno i nesmetano koriste taj stan pod uslovima koji su propisani ovim zakonom.

Članovima porodičnog domaćinstva (član 6. stav 2) pripada pravo iz prethodnog stava i poslije smrti nosioca stanarskog prava, kao i kada nosilac stanarskog prava iz drugih razloga trajno prestane da koristi stan, osim ako je prestao da koristi stan na osnovu otkaza ugovora o korišćenju stana odnosno raskida tog ugovora ili na osnovu ugovora o zamjeni tog stana, kao i u slučaju kada ja stekao stanarsko pravo na drugi stan koji mu je dodijeljen i za članove porodičnog domaćinstva, kao i u slučaju iz člana 13. ovog zakona.

Član 22.

[…] Ako davalac stana na korišćenje smatra da nijedno od lica, koja su ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, ili kad je on iz drugih razloga trajno prestao da koristi stan, nema pravo da po odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona nastavi s korišćenjem stana, može po isteku roka od tri mjeseca tražiti od stambenog organa iseljenje svih lica koja su ostala u stanu.

Prilikom prinudnog iseljenja iz prethodnog stava ne obezbjeđuje se nužni smještaj. Član 28.

Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.

29. Porodični zakon („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89, kao i „Službeni list RBiH“ br. 6/94 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14.

Zajednica života muškarca i žene koja nije pravno uređena na način propisan ovim zakonom (vanbračna zajednica) izjednačena je sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan ovim zakonom.

Član 246.

(1.)Ako je prestala vanbračna zajednica koja je trajala duže vremena, lice koje iz te zajednice ispunjava uslove iz člana 239. ovog zakona, ima pravo na izdržavanje od drugog lica.

[…]

VI. Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 9. februara 2015. godine a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelantica pobija navedene odluke redovnih sudova i organa Uprave tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, te člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na apelanticin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, odnosno na zahtjev vlasnika stana za iseljenje apelantice iz predmetnog stana, dakle, na predmet građanskopravne prirode (vidi, mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 720/07 od 22. oktobra 2009. godine, tačka 29, dostupna na Internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te apelantica u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

37. Iz apelacionih navoda, u suštini, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, te, shodno tome, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene prava.

38. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

39. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka, suprotno apelanticinom mišljenju, proizlazi da je dokazni postupak proveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, odnosno da su organi Uprave ocijenili sve dokaze provedene u postupku pred tim organom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, a da su činjenična utvrđenja u potpunosti prihvaćena od Kantonalnog suda i Vrhovnog suda. Ustavni sud zapaža da apelantica u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je već iznosila u postupku pred organima Uprave i redovnim sudovima, a kojima su se organi Uprave i redovni sudovi očitovali i dali jasne, precizne i argumentovane razloge zbog čega ti navodi nisu mogli utjecati na donošenje drugačije odluke. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i redovni sudovi dalji jasna, logična i argumentovana obrazloženja za zaključak da između apelantice i nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu B.K. nije postojala vanbračna zajednica, te tako ni zakonska obaveza međusobnog izdržavanja (na kojim tvrdnjama apelantica insistira i u apelaciji) i da apelantica nije član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu zbog čega joj, u smislu relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima i Porodičnog zakona, ne pripada pravo da trajno i nesmetano koristi predmetni stan poslije njegove smrti. Pri tome Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su, nasuprot apelanticinom mišljenju, organi Uprave imali u vidu i iskaze svjedoka iz kojih je proizlazio suprotan zaključak, ali da su te dokaze ocijenili u vezi s drugim izvedenim dokazima iz kojih proizlazi da između apelantice i nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu B.K. nije postojala vanbračna zajednica, te da su dali dovoljno jasno i logično obrazloženje za svoju odluku da ne poklone vjeru iskazima tih svjedoka. Također, nasuprot apelanticinim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da su organi Uprave i redovni sudovi, donoseći osporene odluke, postupili suprotno uputama iz ukidne presude Vrhovnog suda. Imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja iz kojih, zapravo, proizlazi da je apelantica predmetni stan koristila u svojstvu podstanara, te relevantne odredbe propisa na kojima su organi Uprave i redovni sudovi utemeljili svoje odluke i obrazloženja koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u njihovom postupanju.

40. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da neosnovanim apelanticine navode da joj je, zbog proizvoljne ocjene dokaza, te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ovom dijelu.

B. U odnosu na suđenje u razumnom roku B.1. Relevantna načela

41. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut zahtjevom vlasnika predmetnog stana od 14. marta 2000. godine koji je podnio za iseljenje apelantice iz predmetnog stana, a da je okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 09 0 U 012803 14 Uvp od 15. januara 2015. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je cjelokupan postupak trajao skoro 15 godina.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razmotriti, te obim dokaznog postupka, da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela ovako dugom trajanju predmetnog postupka. S druge strane, Ustavni sud naglašava da je cjelokupan postupak trajao skoro 15 godina i da je dužina tog postupka a priori van razumnog roka i da bi se mogla opravdati samo pod izuzetnim okolnostima, kakve Ustavni sud ne nalazi u konkretnom predmetu, a za što odgovornost snose i prvostepeni organ Uprave i Vrhovni sud, pred kojima se postupak najduže i vodio, a u manjoj mjeri i Kantonalni sud.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini u parničnom postupku razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1062/15 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ) U toj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo da, uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud je zaključio da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera, u smislu ove odluke, adresirati na VSTVBiH, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.

46. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, u predmetnom upravnom postupku, zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1062/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

47. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

48. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1062/15 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedene apelantice, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo s obzirom na sjedište organa Uprave, te Kantonalnog suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na poštivanje doma

50. Član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog član što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

51. Ustavni sud podsjeća da je svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja vlasti u njegova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud, inter alia, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, i Różański protiv Poljske, presuda od 18. maja 2006. godine, stav 60). Pri određivanju radi li se u konkretnom slučaju o povredi člana 8. Evropske konvencije prvenstveno se mora utvrditi predstavlja li sporni stan apelanticin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i predstavljaju li osporene odluke «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelanticinog «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano domaćim ili međunarodnim zakonom, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Telegraaf Media Nederland Landelijke Media B.V. i ostali protiv Holandije, presuda od 22. novembra 2012. godine, st. 89. i 90).

52. U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba», što znači da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. maja 2004. godine, tačka 81).

53. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» je nezavisan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u okviru domaćeg prava (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Paulić protiv Hrvatske, presuda od 22. oktobra 2009. godine, stav 33). Prema praksi Ustavnog suda, domen člana

8. Evropske konvencije uključuje i stanove u kojima stanuju «bespravni korisnici» (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1164/08 od 27. maja 2011. godine, tač. 28. i 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

54. Ocjenjujući može li se sporni stan smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica u vrijeme podnošenje apelacije u predmetnom stanu živjela dugi niz godina kao u svom domu. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica ne posjeduje drugi dom, te da ima namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom domu. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se taj stan može smatrati apelanticinim «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije.

55. Ustavni sud dalje smatra da osporene odluke organa Uprave i redovnih sudova povodom predmetnog stana predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije.

56. Zatim, Ustavni sud zapaža da su organi Uprave i redovni sudovi konstatovali da između apelantice i nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu B.K. nije postojala vanbračna zajednica u smislu odredaba Porodičnog zakona, te tako ni zakonska obaveza međusobnog izdržavanja i da apelantica nije član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu u smislu člana 6. Zakona o stambenim odnosima, već je bespravni korisnik, zbog čega su ispunjeni uvjeti da se udovolji zahtjevu za njeno iseljenje iz predmetnog stana u smislu odredaba člana 22. istog zakona. Ustavni sud ukazuje da iz navedenog jasno proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na dom izvršeno na temelju "zakona" koji pri tome nesumnjivo ispunjava standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti.

57. Nakon što je zaključeno da je miješanje u apelanticino pravo na poštivanje doma bilo u skladu sa zakonom, potrebno je odgovoriti na pitanje da li je za to miješanje postojao legitiman cilj i da li je predstavljalo mjeru koja je bila neophodna u demokratskom društvu, odnosno da li je bila uspostavljena proporcionalnost između apelanticinog interesa i interesa društvene zajednice. U vezi s tim, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su pokretali slična činjenična i pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 3043/14 od 22. maja 2017. godine, tačka 36, i AP 340/06 od 5. aprila 2007. godine, tačka 33), smatra da član 22. Zakona o stambenim odnosima ispunjava uvjet proporcionalnosti, jer, s jedne strane, daje dovoljno vremena apelantici kao osobi za koju je utvrđeno da je ostala u stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, a nema pravo da nastavi da koristi stan prema odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona, da se prilagodi situaciji a, s druge strane, daje dovoljno vremena davaocu stana na korišenje da pred nadležnim organima pokrene postupak iseljenja lica koje ne ispunjava uvjete za prenos stanarskog prava i na taj način zaštiti svoje interese, kako bi predmetni stan bio dodijeljen licima koja po važećim propisima imaju pravo na dodjelu stana. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije narušen princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i legitimnog cilja koji se želi postići.

58. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama redovnih sudova nije povrijeđeno apelanticino pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

59. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

60. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

61. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim odlukama sudova povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Vezano za ove navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69, i Odluka o dopustivosti broj AP 31/09 od 20. decembra 2011. godine, stav 20, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

62. Ustavni sud zapaža da se apelanticin zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njene „postojeće imovine“, već apelanticinog nastojanja da stekne određenu imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da apelantica, za koju je utvrđeno da je bila bespravni korisnik predmetnog stana prema Zakonu o stambenim odnosima, nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim zahtjevom (vidi, mutatis mutandis, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3043/14 od 22. maja 2017. godine, tač. 38- 42). Ovo iz razloga što je u postupku pred organima Uprave i redovnim sudovima utvrđeno da je ostala u predmetnom stanu poslije smrti nosioca stanarskog prava, a nije imala pravo da nastavi sa korištenjem stana prema odredbi člana 21. stav 2. ovog zakona, pa nisu ispunjeni uvjeti za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana iz odredbe člana

28. Zakona o stambenim odnosima. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

63. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da apelantica nema «opravdan zahtjev» u vezi sa pozivanjem na povredu ovog prava.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na "suđenje u razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije, jer je upravni postupak i upravni spor pred organima Uprave i redovnim sudovima trajao gotovo 15 godina i nije okončan u roku koji se može smatrati razumnim.

65. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije kada su organi Uprave i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, te s tim u vezi utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

66. Ustavni sud zaključuje da, iako je u konkretnom slučaju došlo do miješanja javne vlasti u apelanticino pravo na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, nije došlo do povrede tog apelanticinog ustavnog prava, jer takvo miješanje predviđeno je zakonom i predstavlja neophodnu mjeru u demokratskom društvu, koja je proporcionalna ostvarenju cilja, a radi zaštite interesa drugih.

67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije s obzirom da apelantica koja je bila bespravni korisnik predmetnog stana nije mogla imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti sa svojim zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, zbog čega predmetni stan ne predstavlja apelanticinu „imovinu“ koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1449/15 (I. G.) | Sudska praksa | Aktio