Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1664/16 („Karadža“ d.o.o. Livno)

Odluka donesena 06. 07. 2017.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1664/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine u predmetu broj AP 1664/16 rješavajući zahtjev „Karadža“ d.o.o. Livno za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Karadža“ d.o.o. Livno za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Karadža“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, kojeg zastupaju Emir Karača advokat iz Sarajeva i Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 13. aprila 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio svako postupanje u predmetu Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Ps 004548 13 Ip do donošenja odluke o apelaciji.

2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1664/16 od 25. maja 2016. godine odbio zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.

3. Podnescima od 29. maja i 9. juna 2017. godine apelant je predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom će obustaviti daljnje postupanje Općinskog suda u predmetu 68 0 Ps 004548 13 Ip koji provodi predloženo izvršenje.

Uvodne napomene

4. U parničnom postupku kojeg je protiv apelanta u svojstvu tuženog pokrenuo tužitelj „Šandrk“ d.o.o. Livno (u daljnjem tekstu: tužitelj), radi isplate, Općinski sud je donio presudu broj 68 0 Ps 004548 08 Ps od 24. februara 2012. godine, kojom je usvojen dio tužbenog zahtjeva tužitelja na način što je apelant obavezan da tužitelju isplati dug na ime izvršenih građevinskih radova u iznosu od 244.731,60 KM sa zateznom kamatom počev od 24. jula 2001. godine do konačne isplate, sve u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je istom presudom obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 85.731,60 KM dok je s preostalim iznosom, zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka zahtjev tužitelja odbijen.

5. Kantonalni sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je odlučujući o žalbama parničnih stranaka donio presudu broj 68 0 Ps 004548 12 Pž 2 od 26. marta 2013. godine kojom je apelantova žalba djelomično usvojena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos tako da kamata teče od 18. januara 2012. godine umjesto od 24. jula 2001. godine, te u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 12.715,50 KM umjesto u iznosu od 85.731,60 KM.

6. Vrhovni sud je presudom broj 68 0 Ps 004548 13 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine reviziju tužitelja djelomično usvojio i obje nižestepene presude preinačio u dijelu odluke o kamatama na dosuđeni iznos tužitelju, tako da je apelant obavezan da tužitelju na dosuđeni iznos isplati kamatu počev od 5. maja 2000. godine.

Izvršni postupak

7. Tužitelj je nakon donošenja presude Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 12 Pž od 26. marta 2013. godine, protiv apelanta 14. juna 2013. godine pokrenuo postupak izvršenja pravosnažne presude. Tužitelj je također zatražio osiguranje svoje tražbine utvrđene pravosnažnom presudom procjenom vrijednosti apelantovih nekretnina koje su opisane u prijedlogu za izvršenje, uz zahtjev zabilježbe spora kod Zemljišno knjižnog ureda Općinskog suda.

8. Općinski sud je usvojio prijedlog tužitelja rješenjem broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 27. juna 2013. godine.

9. Apelant je protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavio prigovor ukazavši da su nekretnine na kojima je zatraženo izvršenje već pod zabranom raspolaganja, otuđenja i opterećenja (prema odluci OV Livno od 2. juna 2009. godine) i da je vrijednost predmetnih nekretnina na kojima je tužitelj zatražio izvršenje (pet stanova u stambenoj zgradi) trostruko veća od iznosa dosuđenog pravosnažnom presudom Kantonalnog suda. Osim toga, apelant je ukazao da se između parničnih stranaka vodi revizioni postupak pred nadležnim sudom i da tužitelj usvojenom mjerom osiguranja ima sigurnost da će naplatiti svoje potraživanje.

10. Općinski sud je rješenjem broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 23. januara 2014. godine u cjelini odbio apelantov prigovor izjavljen protiv rješenja o izvršenju od 27. juna 2013. godine, jer nisu ispunjeni uvjeti propisani u odredbama Zakona o izvršenju (u daljnjem tekstu: ZIP) za odgodu izvršenja. Navedeno rješenje je doneseno na temelju odredbe člana 49. ZIP-a.

11. Kantonalni sud je rješenjem broj 68 0 Ps 004548 14 Pžip od 10. marta 2015. godine apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda od 23. januara 2014. godine odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući pobijanu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih u odredbi člana 221. ZIP-a utvrdio da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda, koje je u cjelini prihvaćeno, proizlazi da je apelantov prigovor pravilno odbijen primjenom odredbe člana 49. stav 2. ZIP-a. S tim u vezi je navedeno da je prvostepeni sud pravilno zaključio da odredbama ZIP-a nije propisana mogućnost odlaganja izvršenja na prijedlog izvršenika, dakle apelanta, odnosno da je odlaganje izvršenja moguće samo po prijedlogu tražioca izvršenja, dakle tužitelja. Također je povodom neosnovanosti ostalih žalbenih navoda istaknuto da revizija nije razlog za zastajanje sa izvršenjem, niti je prigovor prebijanja razlog koji spriječava izvršenje. Što se tiče nekretnina na kojima je tužitelj zatražio izvršenje i s tim u vezi apelantovog prigovora da vrijednost nekretnina značajno premašuje iznos duga, Kantonalni sud je naveo da je apelant prema odredbi člana 71. ZIP-a imao mogućnost da u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja o izvršenju predloži da se izvršenje odredi na drugom predmetu izvršenja, ali da na taj način nije postupao. Stoga, kako je zaključio Kantonalni sud, apelantovi prigovori i istaknuti žalbeni razlozi u konkretnom slučaju ne spriječavaju izvršenje, niti postoje neki drugi razlozi koji bi spriječili izvršenje, pa je apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.

12. Općinski sud je nakon ročišta za prodaju apelantovih nekretnina donio zaključak broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 21. januara 2016. godine kojim je utvrđeno da su apelantove nekretnine, ukupno četiri nekretnine, čije su oznake bliže navedene u navedenom zaključku prodane S.P. kao najboljem ponuđaču i da je rok za plaćanje kupljenih nekretnina 30 dana od dana objave zaključka.

13. Nakon ročišta za drugu javnu prodaju nekretnina, Općinski sud je donio zaključak broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 3. marta 2016. godine, prema kojem su nekretnine koje su 20. januara 2016. godine prodane najpovoljnijem ponuđaču S.P, zbog neplaćanja u ostavljenom roku prodane drugom najpovoljnijem ponuđaču i to tužitelju kao tražitelju izvršenja. U obrazloženju zaključka je navedeno da prvi najbolji ponuđač S.P. iz zaključka od 21. januara 2016. godine u zakonskom roku nije uplatio kupoprodajnu cijenu zbog čega je zaključkom od 3. marta 2016. godine navedena prodaja proglašena nevaljanom te su predmetne nekretnine prodane drugom po redu ponuđaču i to tužitelju kao tražiocu izvršenja. Navedeni zaključak je donesen temeljem odredbe iz člana 92. stav

2. ZIP-a.

14. Općinski sud je rješenjem o dosudi broj 68 0 Ps 004548 13 Ip od 26. aprila 2016. godine predmetne nekretnine iz zaključka od 3. marta 2016. godine dosudio tužitelju kao tražiocu izvršenja. Navedenim rješenjem je konstatovano da su predmetne nekretnine bile vlasništvo apelanta, da se predaju u posjed tužitelju te je naloženo ZK uredu da predmetne nekretnine upiše u posjed i vlasništvo tužitelja.

15. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 26. aprila 2016. godine. Obrazlažući neosnovanost žalbenih navoda Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi sljedeće: da je tužitelj protiv apelanta na osnovu izvršne isprave (pravosnažne i izvršne presude) podnio prijedlog za izvršenje, da je rješenjem od 27. juna 2013. godine dozvoljeno predloženo izvršenje, da je rješenjem od 23. januara 2014. godine odbijen apelantov prigovor protiv rješenja o izvršenju čija je pravilnost potvrđena i u žalbenom postupku rješenjem od 27. juna 2013. godine, da je u daljnjem toku postupka u pogledu utvrđivanja vrijednosti stanova i poslovnih prostora na nekretninama u vlasništvu apelanta određeno vještačenje po vještaku građevinske struke, da je vještak građevinske struke 20. jula 2015. godine sačinio nalaz i mišljenje povodom predmeta vještačenja koji u naravi čine četiri stana u vlasništvu apelanta, da je na ročištu kod prvostepenog suda od 11. septembra 2015. godine određena prodaja nepokretnosti usmenim i javnim nadmetanjem i da su zaključkom od 3. marta 2016. godine predmetne nekretnine prodane drugom najpovoljnijem ponuđaču i to tužitelju, nakon čega je doneseno rješenje o dosudi. Kantonalni sud je prihvatio naprijed navedeno činjenično stanje kao potpuno i pravilno te je u vezi s neosnovanošću žalbenih navoda istakao da prvostepeni sud donoseći ožalbeno rješenje nije povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ni odredbe ZIP-a jer je nasuprot apelantovim tvrdnjama, proveo sve propisane radnje osim namirenja tražitelja izvršenja (koje će uslijedti kasnije) koje su predviđene u odredbi člana 68. ZIP-a. Također je istaknuto da je procjena stvari koje su predmet prodaje veoma važna jer se na taj način direktno utiče na ostvarivanje prava tražitelja izvršenja da se namiri iz cijene dobivene prodajom ali i prava apelanta kao izvršenika koji je zainteresovan za što povoljniju procjenu kako bi se u što većem obimu oslobodio svoje obaveze. S tim u vezi je napomenuto da su sva zainteresirana lica, dakle i apelant, bila upoznata sa vrijednošću nekretnina označenih u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke koji je i saslušan na ročištu, pa je zaključeno da je u tom smislu pravilan stav prvostepenog suda koji je u tom pogledu na zakonit način utvrdio vrijednost nekretnina koje su predmet prodaje. Ni ostali žalbeni navodi kojima je ukazano da prvostepeni sud nije utvrdio vrijednost potraživanja tražitelja izvršenja po mišljenju Kantonalnog suda nisu osnovani jer je visina potraživanja utvrđena u pravosnažnoj presudi a rješenja o namirenju potpadaju u radnje izvršenja koje se provode u izvršnom postupku do konačnog namirenja tražitelja izvršenja.

16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama u parničnom postupku i odlukama (rješenjima i zaključkom) u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava, kako relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku tako i odredaba ZIP-a, tvrdeći da su redovni sudovi izveli potpuno pogrešne zaključke utemeljene na nalazu i mišljenju vještaka protiv kog je pokrenut krivični postupak. Također smatra da je prvostepeni sud u izvršnom postupku izašao izvan okvira prijedloga za izvršenje na način što mu je onemogućeno raspolaganje nekretninama izdavanjem privremene mjere i konačno prodajom njegove imovine.

17. Apelant je podnescima od 29. maja i 9. juna 2017. godine ukazao da je protiv rješenja Kantonalnog suda broj 68 0 Ps 004548 16 Pžip 2 od 13. jula 2016. godine na kom je utemeljio novi zahtjev za privremenu mjeru, podnio apelaciju koja je evidentirana pod brojem AP-4022/16. U toj apelaciji je, kao i u prijedlogu za donošenje privremene mjere, ukazao na nepravilnosti prilikom utvrđivanja vrijednosti nekretnina putem vještaka građevinske struke, smatrajući da je utvrđivanje vrijednosti nekretnina od krucijalnog značaja za zaštitu prava apelanta a da u konkretnom slučaju nije pravilno utvrđeno. Apelant je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti daljnje postupanje u predmetu Općinskog suda broj 68 0 Ps 004548 13 Ip do donošenja meritorne odluke po podnesenoj apelaciji.

18. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

19. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

20. U odluci broj AP-1664/16 od 25. maja 2016. godine kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je podsjetio da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga je ocijenjeno da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. S tim u vezi je zaključeno da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere u suštini zasnovao na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, što u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi se zabranilo postupanje nadležnog suda po odluci koja je pravosnažna i izvršna.

21. U vezi navoda istaknutih u podnescima od 29. maja i 9. juna 2017. godine, Ustavni sud zapaža da apelant zahtjev za donošenje privremene mjere obrazlaže i temelji na istim tvrdnjama kao u prethodnom prijedlogu povodom kojeg je donesena odluka o privremenoj mjeri, iz čega proizilazi da se ova tvrdnja tiče merituma apelacije (utvrđivanja vrijednosti predmetnih nekretnina u izvršnom postupku putem vještaka građevinske struke) dakle pitanja o kojima će Ustavni sud raspravljati prilikom ispitivanja osnovanosti apelacionih navoda.

22. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove u kontekstu navoda iz zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma spora, a koje Ustavni sud ne može ispitivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje o meritumu apelacije, nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost određivanja privremene mjere. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan jer u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje odredba člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

23. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

24. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1664/16 („Karadža“ d.o.o. Livno) | Sudska praksa | Aktio