Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3349/15 (H.S.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Ratni zločin
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3349/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3349/15, rješavajući apelaciju H.S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija H.S. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. H.S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Holandije, kojeg zastupa Amir Omerčehajić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. jula 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 4. i 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužiteljstvo odgovore na apelaciju dostavili su u periodu od 6. do 15. maja 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 006506 11 K od 14. septembra 2012. godine apelant je proglašen krivim, zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Za počinjenje navedenog krivičnog djela Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 12 Kž od 15. maja 2013. godine presuda Kantonalnog suda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. U ponovljenom postupku Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 006506 13 K2 od 20. decembra 2013. godine apelant je proglašen krivim, zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Za počinjenje navedenog krivičnog djela Kantonalni sud apelanta je osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kž 2 od 14. maja 2014. godine presuda Kantonalnog suda je ukinuta i određeno je održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine apelant je proglašen krivim, zato što je, u vrijeme i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. u vezi sa članom 22. KZSFRJ. Vrhovni sud je apelanta za počinjenje navedenog krivičnog djela osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci.

10. Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa članom 332. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) prihvatio izvedene dokaze tokom postupka pred prvostepenim sudom, te je iscrpno pobrojao svjedoke koji su saslušani, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koji su provedeni u prvostepenom postupku. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da se predmetni događaj desio 17. jula 1995. godine u selu Jasenica, općina Srebrenik, te da je nesporno da je u to vrijeme u Bosni i Hercegovini trajao rat i oružani sukob. Također, iz provedenih dokaza proizlazi da se predmetni događaj desio nakon pada zaštićene zone Srebrenica, kada je veliki broj izbjeglica sa područja Srebrenice došao u selo Jasenica, koje se nalazilo pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Armija RBiH), iz čega proizlazi da je dolazak civila nesrpskog porijekla na područje općine Srebrenik rezultat rata i ratnih, tj. oružanih operacija koje su se odvijale na području Bosne i Hercegovine. Apelant je bio pripadnik Armije RBiH, što proizlazi iz naredbi Armije RBiH od 20. jula 1995. godine, kojim je apelantu i saoptuženicima N.O. i A.A. određen vojnički pritvor u trajanju od 10 dana zbog toga što su u pijanom stanju 17. jula 1995. godine pretukli S.T. (u daljnjem tekstu: oštećeni).

11. Vrhovni sud je dalje zaključio da je oštećeni bio civil, nastanjen u selu Jasenice, koje je pretežno bilo nastanjeno srpskim stanovništvom. Naime, iz dopisa Odsjeka za pitanja i evidencije iz oblasti vojne obaveze Tuzla od 20. februara 2013. godine proizlazi da oštećeni u službenoj evidenciji nije bio evidentiran kao pripadnik policije i Armije RBiH. Da je oštećeni u vrijeme konkretnog događaja bio civil, jasno proizlazi i iz iskaza supruge oštećenog, svjedoka A.T., te svjedoka M.L. i A.L., koji su naveli da je oštećeni sve vrijeme rata bio u Jasenici. Imajući u vidu da se to selo nalazilo na području koje je bilo pod kontrolom Armije RBiH, očito je da oštećeni nije bio pripadnik ni Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS). Kao civilna osoba oštećeni je imao status zaštićene osobe u skladu sa Ženevskom konvencijom o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija). Prema tome, realna veza oštećenog sa stranom u sukobu koja nije kontrolirala područje na kojem se on našao faktički je uspostavljena na osnovu njegove nacionalne pripadnosti i pri tome za uspostavu njegovog statusa zaštićene civilne osobe nije od značaja njegov subjektivni odnos prema stranama u sukobu. Ovo pogotovo s obzirom na kontekst u kojem se desio konkretni događaj – pad zaštićene zone Srebrenica i ulazak VRS u Srebrenicu, protjerivanje civilnog nesrpskog stanovništva iz Srebrenice i dolazak protjeranih civila iz Srebrenice, bošnjačke nacionalnosti, na područje pod kontrolom Armije RBiH. Na to ukazuje i iskaz svjedoka N.B., pripadnika rezervnog sastava Policijske stanice Srebrenik, koji je izjavio da je padom Srebrenice došlo do pogoršanja sigurnosne situacije, a da je još ranije, u okviru policije, formirana posebna manevarska jedinica čiji je zadatak bio zaštita srpskog stanovništva koje se nalazilo na tom području.

12. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su, neposredno prije konkretnog događaja, izbjeglice iz Srebrenice, tražeći smještaj, došle pred kuću oštećenog i da oštećeni nije bio spreman, bez određenog učešća organa vlasti, dozvoliti im useljenje u svoju kuću i da je nakon toga naišao autobus koji se zaustavio i iz kojeg je izašlo više osoba. Iz autobusa je, između ostalih, izašao apelant, što jasno proizlazi iz iskaza samog apelanta koji je kao svjedok naveo da je, nakon zaustavljanja autobusa ispred kuće oštećenog, on izašao iz autobusa, te da je pred kućom oštećenog vidio trećeoptuženog A.A. koji je izašao s njim, te drugooptuženog N.O. Svjedok N.B. naveo je da je iz autobusa izašao apelant, kojega je od prije poznavao, a koji je upravljao autobusom te N.O. Nadalje, iz izvedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da su osobe koje su izašle iz autobusa bile upoznate da oštećeni, koji je bio civil srpske nacionalnosti, ne dopušta useljavanje u svoju kuću izbjeglim civilima sa područja Srebrenice. Imajući u vidu sadržaj komunikacije između prisutnih izbjeglica i vojnika koji su izašli iz autobusa, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv dio iskaza apelanta kao svjedoka da nije znao da je vlasnik kuće koji nije dopuštao izbjeglicama srpske nacionalnosti useljenje u kuću. Budući da je utvrđeno da su iz autobusa izašli apelant i saoptuženici A.A. i N.O., te da iz iskaza apelanta slijedi da su on, N.O. i A.A. „ugurali u autobus" oštećenog, Vrhovni sud je našao nesporno utvrđenim da su upravo oni bili osobe koje su zadale više udaraca oštećenom, odnosno da su fizički nasrnuli na njega po izlasku iz autobusa, te ga tukući oborili na zemlju, a potom mu rukama i nogama zadali više udaraca po cijelom tijelu. Naime, saslušani svjedoci, kao što je već navedeno, u svojim iskazima su određeno naveli da su oštećenog pretukli vojnici koji su izašli iz autobusa. Pri tome su neki od tih svjedoka, kao što je već, također, navedeno, i identificirali pojedine od optuženih kao osobe koje su izašle iz autobusa i zadale udarce oštećenom, a potom ga i unijeli u autobus.

13. Imajući u vidu okolnosti pod kojima se desio konkretni događaj, Vrhovni sud je istakao da je on usko povezan sa ratom i oružanim sukobom koji je postojao u Bosni i Hercegovini u vrijeme kada se desio iako se na području sela Jasenica, u kojem se događaj desio, nisu odvijala borbena djejstva između zaraćenih strana. Naime, iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da se događaj desio u vezi sa dolaskom izbjeglica iz Srebrenice, nakon što su snage VRS, u sklopu vojnih operacija, ušle u Srebrenicu, te potrebe izbjeglica iz Srebrenice da nađu smještaj za sebe. Na osnovu utvrđenih činjenica, očigledno je da je postojanje oružanog sukoba u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine utjecalo na sposobnost apelanta i saoptuženika N.O. i A.A. da učine predmetno krivično djelo, kao i na način i cilj njegovog učinjenja. U vezi sa time, Vrhovni sud naveo je da je imao u vidu stav izražen u presudi Žalbenog vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) broj IT-96-23 & IT-96/23/1-A od 12. juna 2002. godine, § 58, u kojem se ističe da se ne traži uzročno-posljedična veza između oružanog sukoba i počinjenja zločina, ali se u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen, te da je za zaključak da su krivična djela povezana s oružanim sukobom dovoljno ako se utvrdi da je počinitelj djelovao pod okriljem oružanog sukoba. Također, Vrhovni sud je ukazao na stav MKSJ u presudi Pretresnog vijeća broj IT-96-21- T od 16. novembra 1998. godine u predmetu ,,Ćelebići“, u § 193., koje je pozivajući se na mišljenje Žalbenog vijeća u Odluci o nadležnosti u predmetu Tadić, istaklo da je za postojanje ratnog zločina dovoljno da su zločini za koje se tereti optuženi bili tijesno povezani sa neprijateljstvima koja su se događala u drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. U istoj odluci, u § 194, MKSJ je zaključio da nisu morala postojati konkretna oružana neprijateljstva u općini Konjic da bi norme međunarodnog humanitarnog prava bile primjenjive, te, također, ni da su se borbe odvijale u preciznom vremenskom periodu kada su se dogodila djela na koja se odnosi optužnica. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da ne prihvata stav apelantove odbrane da djelo koje mu se stavlja na teret nije povezano sa ratom u Bosni i Hercegovini i oružanim sukobima koji su se u vrijeme događaja odvijali u određenim dijelovima Bosne i Hercegovine.

14. Imajući u vidu da su apelant i saoptuženici N.O. i A.A. radnjama za koje su proglašeni krivim nanijeli povrede tjelesnom integritetu oštećenog, na način opisan u izreci ove presude, Vrhovni sud je zaključio da su oni time prekršili odredbu člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije. Također, Vrhovni sud je zaključio da radnje optuženih, za koje su proglašeni krivim ovom presudom, imaju karakter povreda tjelesnog integriteta i nečovječnog postupanja, koje su predviđene kao radnje učinjenja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su apelantovim radnjama ostvarena obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nisu ispunjena dva preduvjeta da bi se odredbe Ženevske konvencije mogle primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti da bi se predmetno djelo moglo smatrati ratnim zločinom. U vezi sa time, apelant smatra da konkretno djelo nije učinjeno u vezi sa oružnim sukobom koji je postojao u Bosni i Hercegovini, jer apelant nije postupao kao pripadnik vojske, niti u okviru vojne strukture. Također, apelant tvrdi da se u konkretnom slučaju ne može govoriti da je oštećeni, kao žrtva zločina, bio u bilo čijoj vlasti, odnosno da je prema njemu postupano drugačije s obzirom na njegovu nacionalnu pripadnost, zbog čega smatra da oštećeni nije spadao u grupu zaštićenih osoba koje se štite Ženevskom konvencijom.

II.Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj odluci potpuno i određeno naveo koje činjenice i iz kojih razloga je našao dokazanim, kao i razloge kojima se rukovodio pri donošenju zaključka da je apelant učinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, zbog čega se poziva na razloge iznesene u obrazloženju osporene presude. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Kantonalni sud je istakao da apelantovi navodi nisu utemeljeni jer su u obrazloženju osporene presude dati razlozi o svim odlučnim činjenicama, zbog čega nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje.

18. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da je u osporenoj presudi dato detaljno obrazloženje zbog čega apelantove radnje predstavljaju krivično djelo ratni zločin, te da apelant ponavlja navode koje je isticao u završnoj riječi, a zatim u žalbi, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. br. 44/76, 36/77, 56/77, 34/84, 37/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90 i 45/90) u relevantnom dijelu glasi: Saučesništvo u krivičnom djelu Sapočinilaštvo Član 22.

Ako više osoba, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kaznit će se kaznom propisanom za to djelo.

Član 142. stav 1.

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku tjelesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi[…], nanošenja velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja;[…], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

20. Ženevska konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. augusta 1949. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 1. tač. a) i c) U slučaju oružanog sukoba koji nema međunarodni karakter i koji izbije na području jedne od visokih stranaka ugovornica, svaka stranka sukoba dužna je primjenjivati barem ove odredbe:

1. S osobama koje direktno ne učestvuju u neprijateljstvima, uključujući pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i osobe koje su izvan bojnog ustrojstva (hors de combat) zbog bolesti, rana, lišenja slobode ili bilo kojega drugog razloga, u svakoj će se prilici postupati čovječno, bez ikakvoga nepovoljnog razlikovanja zasnovanoga na rasi, boji kože, vjeroispovijesti ili uvjerenju, spolu, rođenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom sličnom kriteriju.

U tu su svrhu prema gore navedenim osobama zabranjeni i ostaju zabranjeni, u svako doba i na svakom mjestu, ovi čini:

a) nasilje protiv života i tijela, naročito sve vrste ubistava, sakaćenja, okrutnog postupanja i mučenja.

Član 4.

Ova Konvencija štiti osobe koje se, u slučaju sukoba ili okupacije, u bilo kojem trenutku i na bilo koji način nađu u vlasti stranke sukoba ili okupacijske sile čiji nisu državljani.

Konvencija ne štiti državljane države koja nije njome vezana. Državljani neutralne države koji se nađu na području zaraćene države i državljani države saučesnice u ratu ne smatraju se zaštićenim osobama dokle god država čiji su državljani ima redovno diplomatsko predstavništvo u državi u čijoj se vlasti nalaze.

Odredbe dijela II imaju, međutim, šire polje primjene, kako je to određeno u članu 13.

Osobe zaštićene Ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu od 12. augusta 1949, ili Ženevskom konvencijom za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca, oružanih snaga na moru od 2. augusta 1949, ili Ženevskom konvencijom o postupanju s ratnim zarobljenicima od 12. augusta 1949, ne smatraju se zaštićenim osobama u smislu ove Konvencije.

21. Zakon o krivičnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10 i 8/13), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:

Član 15. stav 1.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima..

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 296.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 03 0 K 006506 14 Kžk od 8. aprila 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporenu presudu apelant primio 18. maja 2015. godine, a da je apelaciju podnio 3. jula 2015. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom[...].

29. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi sa izvršenjem krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

30. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da u konkretnom slučaju nisu ispunjena dva preduvjeta da bi se odredbe Ženevske konvencije od 12. augusta 1949. godine mogle primijeniti u konkretnom slučaju, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti da bi se predmetno djelo moglo smatrati ratnim zločinom, odnosno da djelo nije učinjeno u vezi sa oružnim sukobom, te da oštećeni nije spadao u grupu zaštićenih osoba koje se štite Ženevskom konvencijom od 12. augusta 1949. godine.

31. U vezi sa apelantovim navodima iz kojih proizlazi da apelant u suštini osporava primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

33. Razmatrajući apelantove navode kojima ističe da u konkretnom slučaju ne postoje uvjeti da bi se predmetno djelo moglo smatrati ratnim zločinom, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred Vrhovnim sudom, o čemu se taj sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnio. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, nakon što je nesporno utvrdio postojanje oružanog sukoba i apelantove pripadnosti vojnim jedinicama Armije RBiH, posebnu pažnju posvetio utvrđivanju da li je oštećeni spadao u grupu zaštićenih osoba, te da li je postojala veza između krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i oružanog sukoba. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da je, na osnovu provedenih dokaza, Vrhovni sud zaključio da je oštećeni u navedeno vrijeme bio civil, nastanjen u selu Jasenice, koje je pretežno bilo nastanjeno srpskim stanovništvom, da nije bio pripadnik policije i Armije RBiH, niti je bio pripadnik VRS, zbog čega je oštećeni kao civilna osoba imao status zaštićene osobe u skladu sa Ženevskom konvencijom. Vrhovni sud je obrazložio da je realna veza oštećenog sa stranom u sukobu koja nije kontrolirala područje na kojem se on našao, faktički uspostavljena na osnovu njegove nacionalne pripadnosti, pogotovo ukoliko se ima u vidu kontekst u kojem se desio konkretni događaj – pad zaštićene zone Srebrenica i ulazak Vojske Republike Srpske u Srebrenicu, protjerivanje civilnog nesrpskog stanovništva iz Srebrenice i dolazak protjeranih civila iz Srebrenice, bošnjačke nacionalnosti, na područje pod kontrolom Armije RBiH, u kojemu je došlo do pogoršanja sigurnosne situacije, zbog čeg je, u okviru policije, formirana posebna manevarska jedinica čiji je zadatak bio zaštita srpskog stanovništva koje se nalazilo na tom području. Također, Vrhovni sud je, razmatrajući okolnosti pod kojima se desio konkretni događaj, zaključio da je taj događaj usko povezan sa ratom i oružanim sukobom koji je postojao u Bosni i Hercegovini, iako se na području sela Jasenica u vrijeme kada se desio, nisu odvijala borbena djejstva između zaraćenih strana. U tom kontekstu Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da se događaj desio u vezi sa dolaskom izbjeglica iz Srebrenice, nakon što su snage Vojske Republike Srpske, u sklopu vojnih operacija, ušle u Srebrenicu, te potrebe izbjeglica iz Srebrenice da nađu smještaj za sebe, zbog čega je očigledno da je postojanje oružanog sukoba u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine utjecalo na sposobnost apelanta da učini predmetno krivično djelo, kao i na način i cilj njegovog učinjenja. U prilog ovome zaključku Vrhovni sud je ukazao na praksu MKSJ prema kojoj se za postojanje veze između oružanog sukoba i počinjenja zločina u najmanju ruku traži da je postojanje oružanog sukoba u znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinitelja da počini zločin, njegovu odluku da ga počini, način počinjenja zločina ili cilj s kojim je počinjen, te da je za postojanje ratnog zločina dovoljno da su zločini za koje se tereti bili tijesno povezani sa neprijateljstvima koja su se događala u drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao jasne i precizne razloge za svoje zaključke da je apelant, preduzimajući radnje koje mu se stavljaju na teret, postupao protivno odredbi člana 3. stav 1. tačka a) Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba za vrijeme rata, te da je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. KZSFRJ. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, odnosno da je zbog toga dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je Vrhovni sud za svoju odluku dao detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje i kada Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3349/15 (H.S.) | Sudska praksa | Aktio