Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/17 (M. M., A. B., A. S., K. S.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1318/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-1318/17, rješavajući apelacije Mirsade Mešić i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsada Mešić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 002722 16 Rsž 2 od 16. januara 2017. godine, Arijana Behremović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214834 13 Rsž od 25. januara 2017. godine, Amir Sarajkić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231477 13 Rsž od 26. januara 2017. godine i Kornelija Stefanović protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 215510 13 Rsž od 21. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1318/17

1. Mirsada Mešić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Olova, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 002722 16 Rsž 2 od 16. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu broj 41 0 Rs 002722 15 Rs 2 od 27. aprila 2015. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Mješovita srednja škola „Musa Ćazim Ćatić“ Olovo) da joj isplati posebni dodatak na plaću za otežane uslove rada i razliku plaće po osnovu povećanja troškova života za određeni vremenski period.

2. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da je odredbama člana 37. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u FBiH propisano da zaposlenik u srednjoj školi ima pravo na uvećanu osnovnu plaću po osnovu otežanih uvjeta rada koji su regulisani općim aktom škole, u slučajevima rada sa više nastavnih programa od 5% do 30% na osnovnu plaću. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja nije dokazala da je imala otežane uvjete rada u smislu da je imala dva nastavna programa više. Kantonalni sud je naveo da je vještak finansijske struke S. P. do podataka o broju nastavnih programa za apelantkinju došao na osnovu izjave tadašnjeg direktora tužene i da nije izvršio uvid u programe, kao i da se tužena, po nalogu suda, pismeno izjasnila da je apelantkinja radila po jednom nastavnom planu i programu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da razliku između plaće koja je isplaćivana i plaće određene članom 28. Kolektivnog ugovora apelantkinja može osnovano potraživati ako dokaže da je iznos isplaćivane plaće niži od iznosa osnovne plaće koja predstavlja umnožak osnovice i koeficijenta utvrđenih u postupku pregovaranja, propisanog odredbama člana 28. stav 2. navedenog ugovora. Kantonalni sud je naveo da ukoliko ovlašteni predstavnici zaposlenika i poslodavca nakon stupanja na snagu Kolektivnog ugovora nisu nikada pristupili utvrđivanju visine osnovice za plaće i koeficijenta složenosti poslova, u postupku pregovaranja propisanih članom 28. stav 2. Kolektivnog ugovora, razliku plaće apelantkinja može osnovano potraživati samo ukoliko dokaže da je plaća koja joj je isplaćivana niža od plaće koju su u istom periodu primali službenici organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova, kako je to propisano odredbama člana 28. stav 3. Kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da apelantkinja u toku postupka nije predlagala niti izvodila dokaze na okolnosti da je njena plaća u spornom periodu bila manja od iznosa koji je najniži, zagarantovan u vidu najniže neto satnice od 1,95 KM prema odluci Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine, već je samo tražila isplatu navedene razlike na osnovu činjenice da je navedena odluka sukladna odredbi člana 9. Općeg kolektivnog ugovora kojom je propisano da se najniža bruto satnica usklađuje sa povećanjem troškova života, rasta cijena na malo i ukupnog gospodarskog napretka, najmanje jednom godišnje odlukom Vlade FBiH na temelju usaglašenih stavova socijalnih partnera u Gospodarsko socijalnom vijeću za teritoriju FBiH.

AP-1321/17

3. Arijana Behremović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214834 13 Rsž od 25. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantkinjina žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 214834 11 Rs od 10. januara 2013. godine kojom je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tužena (Javna ustanova Osnovna škola „Čengić Vila I“ Sarajevo) da joj isplati razliku plaće, razliku naknade za minuli rad, razliku naknade za ishranu u toku rada i da joj obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za određeni vremenski period, te razliku naknade za godišnji odmor za 2008, 2009. i 2010. godinu.

AP-1694/17

4. Amir Sarajkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u sarajevu broj 65 0 Rs 231477 13 Rsž od 26. januara 2017. godine. U konkretnom slučaju osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 231477 12 Rs od 15. marta 2013. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena (Javna ustanova OŠ „Mehmed beg Kapetanović – Ljubušak“ Sarajevo) da mu isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za godišnji odmor za 2009, 2010. i 2011. godinu i razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Činjenice u predmetima AP-1321/17 i AP-1694/17

5. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da su plaće i druge naknade apelantima isplaćivane prema odredbama Zakona o radu i Kolektivnom ugovoru za djelatnost osnovnog obrazovanja u Kantonu Sarajevo. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je Kolektivni ugovor za djelatnost osnovnog obrazovanja u FBiH (čije je zaključenje i primjena u konkretnom slučaju sporno) zaključen 3. oktobra 2000. godine između Samostalnog sindikata osnovnog obrazovanja i odgoja BiH, kao predstavnika zaposlenika i Federalnog ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta, kao predstavnika poslodavca. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 71. Kolektivnog ugovora propisano da ovom kolektivnom ugovoru kao potpisnici mogu pristupiti ovlašteni predstavnici nadležnih kantonalnih ministarstava i granskog sindikata Kantona, dok je odredbama člana 115. Zakona o radu propisano da je kolektivni ugovor obavezan za strane koje su ga zaključila, kao i za strane koje mu naknadno pristupe. Kantonalni sud je naveo da se ugovor primjenjuje samo po zaključivanju ili pristupanju ovom ugovoru, iz čega se izvodi zaključak da su žalbeni navodi apelanata kojim se obrazlaže obavezna primjena odredbe člana 1. Kolektivnog ugovora neprihvatljivi i suprotni naprijed navedenim zakonskim odredbama. Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu dokazali da je Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključivanju Kolektivnog ugovora na nivou FBiH i da je istom pristupila. Kantonalni sud je ukazao da se Kolektivni ugovor, njegove izmjene i dopune objavljuju u službenom glasilu kantona u smislu odredaba člana 118. stav 1. Zakona o radu i mora biti dostavljen nadležnom ministarstvu kantona na upoznavanje i registraciju. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 119. istog zakona propisano da se kolektivni ugovor zaključen za teritoriju FBiH objavljuje u „Službenim novinama FBiH“, a za područje jednog ili više kantona u službenom glasilu kantona. Shodno tome, Kantonalni sud je naveo da prema rješenjima iz odredaba člana 118. i 119. Zakona o radu i član 73. Kolektivnog ugovora, nedostavljanje i neobjavljivanje Kolektivnog ugovora ima za posljedicu da se isti i ne može primjenjivati, zbog čega se neosnovanim cijene navodi apelanata da se samim objavljivanjem Kolektivnog ugovora u "Službenim novinama FBiH" obavezuje Kanton Sarajevo, odnosno tužena na njegovu primjenu. Kantonalni sud je istakao (AP-1694/17) da su nesporni navodi kojim se ukazuje na odredbe člana 111. Zakona o radu, a kojim je propisano da se kolektivni ugovor zaključuje za teritorij FBiH, područje jednog ili više kantona i određene djelatnosti. Međutim, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom slučaju FBiH može zaključiti kolektivni ugovor u skladu sa citiranom zakonskom odredbom samo za prava i obaveze zaposlenih u institucijama, tj. organima državne službe, službama i tijelima FBiH odnosno korisnike budžeta FBiH. Kantonalni sud je naglasio da je Ustavom FBiH i zakonom propisano da se institucije kantona finansiraju iz budžeta kantona, pa je dosljedno tome kanton jedino ovlašten da za zaposlene u organima državne službe kantona javnih ustanova i drugih institucija sa nadležnim sindikatima zaključuje kolektivne ugovore ili da u postupku zaključivanja kolektivnog ugovora koji vodi FBiH, kanton da svoju saglasnost na način što će Vlada Kantona prihvatiti tekst usaglašenog kolektivnog ugovora i tu odluku objaviti u službenom glasniku kantona. Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da je Vlada Kantona Sarajevo učestvovala u zaključivanju spornog Kolektivnog ugovora na nivou FBiH, kao i da je istom pristupila u smislu člana 71. tog kolektivnog ugovora, a što se može vidjeti iz samog uvoda Kolektivnog ugovora za oblast osnovnog obrazovanja u FBiH. Najzad, Kantonalni sud je ukazao (AP-1321/17) da bi načelo povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH moglo imati uticaj na drugačije rješavanje predmetne stvari, ali pod uslovom da je ovlašteni poslodavac prihvatio ovaj ugovor i pristupio mu. AP-1701/17

6. Kornelija Stefanović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Hrasnice, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 4. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 215510 13 Rsž od 21. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom preinačena je prvostepena presuda na način da je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila da joj tužena (Javna ustanova „Druga osnovna škola“ Hrasnica) isplati na ime razlike plaća po osnovu povećanja troškova života određeni novčani iznos, dok je prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa (razlike plaće, naknade za korištenje godišnjeg odmora, na ime razlike PIO doprinosa).

7. U obrazloženju osporene odluke je navedeno, između ostalog, da kada se na Kolektivni ugovor za oblast osnovnog obrazovanja u FBiH primijene imperativne odredbe čl. 111, 112. i 119. Zakona o radu, proizilazi da su ugovorne strane Federalno ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Samostalni sindikat osnovnog obrazovanja i odgoja BiH i da je taj ugovor zaključen za djelatnost osnovnog obrazovanja na teritoriji FBiH, pri čemu je poslodavac osnovna škola kod koje je zaposlenik u radnom odnosu, odnosno nadležni državni organ. Kantonalni sud je naveo da je Kolektivni ugovor za oblast osnovnog obrazovanja u FBiH valjano zaključen, da je na snazi između ugovornih strana, da nije prestao da važi, iz razloga što je 2006. godine zaključen isti kolektivni ugovor za nivo Kantona Sarajevo. S obzirom na ustavno uređenje Bosne i Hercegovine (entiteti i kantoni), podijeljene ustavne nadležnosti, kao i činjenicu da FBiH i Kanton Sarajevo imaju status pravnog lica i samim tim svoja prava i obaveze, Kantonalni sud je naveo da je Vlada Kantona Sarajevo morala izričito dati svoju saglasnost prilikom zaključivanja spornog kolektivnog ugovora, odnosno morala je istom naknadno pristupiti. Naime, Kantonalni sud je naveo da se djelatnost osnovnog obrazovanja isključivo finansira iz budžeta kantona, zbog čega nema osnova da drugo pravno lice bez izričitog i valjano izraženog pristanka stvara obaveze za drugo pravno lice. Osim toga, Kantonalni sud je zaključio da su osnovani žalbeni navodi tužene u odnosu na isplatu razlike plaće po osnovu povećanja troškova života, iz razloga što prema pravnom shvatanju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine od 27. januara 2017. godine sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbama člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH vrši usklađivanje najniže bruto satnice u skladu sa povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom, jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

Spajanje predmeta

8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1318/17, AP-1321/17, AP-1694/17 i AP-1701/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1318/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Apelanti smatraju da su u konkretnim slučajevima proizvoljno primijenjene relevantne odredbe Zakona o radu, Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Federaciji Bosne i Hercegovine, te Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa predmetnim apelacijama, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1260/16 od 10. novembra 2016. godine i AP 3490/15 od 15. septembra 2016. godine i, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1318/17 (M. M., A. B., A. S., K. S.) | Sudska praksa | Aktio