Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-407/17 (KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o Sarajevo)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-407/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-407/17, rješavajući apelaciju KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o Sarajevo, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 461307 16 Rsž od 9.

novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. KJKP „Vodovod i kanalizacija“ d.o.o Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 461307 16 Rsž od 9. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant da tužitelju (O. Đ.) isplati određena novčana potraživanja iz radnog odnosa (razliku plaće sa naknadom za minuli rad, razliku naknade za ishranu u toku rada, razliku naknade za godišnji odmor, naknadu za godišnji odmor, razliku otpremnine, razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje).

2. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdivši, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, da apelant nije isplaćivao plaću tužitelju prema odredbama čl. 41., 42. i 43. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor), već u manjem iznosu od propisanog, usvojio predmetni tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je istakao da apelant tokom postupka, kao ni u žalbi, nije sporio da tužitelju nije isplaćivao plaće shodno navedenim odredbama Granskog kolektivnog ugovora, navodeći da je tužitelju plaće isplaćivao u umanjenom iznosu u skladu sa fnansijskim mogućnostima, primjenjujući odredbe člana

105. Granskog kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da je navedenom odredbom propisana kao iznimna mogućnost poslodavca, da u slučaju da ne može obezbijediti isplatu plaća u skladu sa članovima 42. i 43. ovog Ugovora, plaće zaposlenika utvrdi korekcijom vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, uz prethodnu saglasnost ugovornih strana. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da apelant nije dokazao da je za korekciju koeficijenta tužitelju, samim tim i isplatu umanjene plaće, imao saglasnost ugovornih strana. Između ostalog, Kantonalni sud je naglasio da apelant svojim odlukama i nije vršio korekcije vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova, odnosno visinu koeficijenata, što ima u vidu navedena odredba, već je odlukama umanjivao osnovicu za obračun plaća čija najniža vrijednost je utvrđena članom 42. stav 2. Granskog kolektivnog ugovora, pa apelant nije mogao istu utvrđivati u manjem iznosu od propisanog. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani ni apelantovi navodi da tužitelj nije dokazao da je ostvario pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Kantonalni sud je pojasnio da je članom 62. Granskog kolektivnog ugovora propisano da zaposlenik ima pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regres) u visini najmanje 70% njegove prosječne plaće ili prosječne plače isplaćene u Federaciji BiH po posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, ako je to povoljnije za zaposlenika. Kantonalni sud je naveo da pravo na regres jeste akcesorne prirode i da ostvarivanje tog prava zavisi od korištenja godišnjeg odmora. Međutim, Kantonalni sud je napomenuo da kako to proizlazi iz nalaza vještaka finansijske struke, visinu regresa za 2011. i 2012. godinu, kao i datum isplate istog, apelant je utvrdio svojim Odlukama o isplati regresa, pa je i tužitelju za navedene godine isplatio određeni iznos, iz čega proizlazi da je apelant tužitelju za taj period priznao pravo na regres, pa isti i nije bio u obavezi dokazivati da je u tom periodu koristio godišnji odmor. Kantonalni sud je ukazao da pravo tužitelja na regres za 2013. godinu proizlazi iz Rješenja o korištenju godišnjeg odmora od 6. decembra 2013. godine, koje je kao dokaz provedeno do zaključenja glavne rasprave.

3. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). ). Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava iz člana

23. Opće deklaracije o ljudskim pravima usvojene na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 10. decembra 1948. godine. Ustavni sud, sumirajući navode iz apelacija zaključuje da apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili materijalno pravo, odnosno član 105. Granskog kolektivnog ugovora i da su sudovi tužitelju dosudili regres, a da pri tom tužitelj nije predložio provođenje bilo kakvog dokaza da je isti zaista i koristio.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i drugih prava na koja se apelant pozvao, odnose isključivo na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, te da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje kako je garantovano članom 6. stav 1. Evropske konvencije, niti nekog drugog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan osporenim odlukama. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-407/17 (KJKP „Vodovod i kanalizacija“… | Sudska praksa | Aktio