Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1340/15 (B. K.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Eksproprijacija
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Vanparnični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1340/15

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1340/15, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čatrnje, kog zastupa Draginja Selak, advokat iz Gradiške, podnio je 23. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Republike Srpske kao predlagača i korisnika eksproprijacije (u daljnjem tekstu: predlagač), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske Banjaluka, zatraženo je 29. decembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i predlagač dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 29. decembra 2016. godine do 5. januara 2017. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Gradiška (u daljnjem tekstu: Uprava), Rješenjem broj 18-473-13-89/06 od 15. decembra 2006. godine usvojila je prijedlog predlagača, pa se u svrhu izgradnje objekta u oblasti saobraćajne infrastrukture dijela autoputa Gradiška – Banjaluka, dionica Gradiška – Mahovljani (u daljnjem tekstu: auto-put) u korist predlagača potpuno eksproprišu nepokretnosti pobliže označene kao u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište) apelantova svojina s dijelom 1/1 (stav 1). Stavom 2 rješenja utvrđeno je da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2014/06 od 22. septembra 2006. godine utvrđeno da je od opšteg interesa izgradnja auto-puta na predmetnom zemljištu (apelantova svojina). Stavovima 3 i 4 predmetnog rješenja navedeno je da apelantu kao ranijem vlasniku predmetnog zemljišta pripada pravo na naknadu koja će se odrediti u posebnom postupku nakon pravosnažnosti ovog rješenja, te da predlagač stiče pravo da stupi u posjed predmetnog zemljišta danom pravosnažnosti odluke o naknadi, odnosno danom zaključenja sporazuma o naknadi za eksproprisane nepokretnosti. Stavom 5 rješenja utvrđeno je da je predlagač dužan u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti ovog rješenja podnijeti Upravi pismenu ponudu o visini naknade za eksproprisano predmetno zemljište, te da će po pravosnažnosti ovog rješenja, a nakon zahtjeva jedne od stranaka, Osnovni sud, Zemljišnoknjižno odjeljenje, izvršiti uknjižbu zemljišta iz stava 1 ovog rješenja u korist predlagača, s naznakom „javno dobro“, auto-put, dok će Uprava izvršiti promjenu korisnika u katastarskom operatu (stav 6). Stavom 7 ovog rješenja utvrđeno je da troškovi postupka eksproprijacije padaju na teret predlagača kao korisnika eksproprijacije, koji će se odrediti posebnim zaključkom.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je predlagač 14. novembra 2006. godine podnio prijedlog Upravi kojim je predložio eksproprijaciju predmetnog zemljišta, apelantova svojina, u svrhu izgradnje u oblasti saobraćajne infrastrukture, auto-puta. Na usmenoj raspravi održanoj 8. decembra 2006. godine na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno je da je apelant kao vlasnik predmetnog zemljišta izjavio da se ne protivi eksproprijaciji, s tim da je zatražio da se u postupku određivanja naknade za eksproprisano zemljište odredi pravična naknada. Iz izvedenih dokaza dalje proizilazi da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1-012-2014/06 od 22. septembra 2006. godine utvrđeno da je od opšteg interesa izgradnja auto-puta i da se garancijom NLB Razvojne banke broj 03-1761-2/06 od 8. novembra 2006. godine neopozivo garantuje da će banka po prijemu prvog poziva u pisanoj formi izvršiti plaćanje naknade za eksproprisano zemljište u iznosu koji ne prelazi iznos od 7.500.000,00 KM. Istaknuto je da je članom 28 Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE) propisano da će organ usvojiti prijedlog za eksproprijaciju ako su uz njega dostavljene isprave propisane članom 26 ZE. Imajući u vidu da je predlagač dostavio isprave kojim se utvrđuju potrebne činjenice, usvojen je prijedlog predlagača. Navedeno je da se odredba o određivanju naknade zasniva na odredbi člana 55 ZE, odredba o stupanju u posjed predlagača na članu 33 citiranog zakona, obaveza podnošenja pismene ponude o obliku i visine naknade na osnovu člana 55 stav 3 i uknjižba predmetnog zemljišta na članu 63 ZE.

7. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 V 004357 07 V od 12. juna 2009. godine određena je naknada za apelantove izuzete nepokretnosti u iznosu od 41.056,00 KM. Međutim, Rješenjem Okružnog suda broj 72 0 V 004357 09 Gž od 18. decembra 2009. godine uvažene su žalbe stranaka, ukinuto rješenje Osnovnog suda i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je Rješenjem broj 72 0 V 004357 10 V 2 od 28. decembra 2012. godine, u stavu I izreke, odredio da apelantu za eksproprisano predmetno zemljište pripada naknada u iznosu od 52.273,00 KM i naknada za usjeve u iznosu od 795,60 KM. Stavom II rješenja predlagač je obavezan da apelantu kao ranijem vlasniku predmetnog zemljišta isplati naknadu u ukupnom iznosu od 53.068,60 KM, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 9.630,00 KM.

9. Osnovni sud je na osnovu brojnih izvedenih dokaza (str. 2 obrazloženja rješenja), posebno ocjenjujući nalaz vještaka građevinske i poljoprivredne struke, te apelantov iskaz, utvrdio da je predmetno zemljište apelantova svojina i da je u obuhvatu urbanističkog plana Gradiške, u drugoj zoni ostalog zemljišta i da se tržišna cijena ovog zemljišta prema nalazu vještaka građevinske struke Zdenka Dragičevića od 15. januara 2008. godine kreće od 13-16 KM/m². Iz potvrda „Telekoma Srpske“, Gradske čistoće, ODJKP Gradiška od 15. januara 2008. godine proizilazi da su na području kom pripada navedeno zemljište izgrađeni gradski vodovod, podzemna telefonska mreža, da se vrši usluga odvoza smeća, dok iz potvrde Opštine Gradiška, Administrativne službe Odjeljenja za urbanizam, građenje, komunalne i stambene poslove od 16. januara 2008. godine i 28. marta 2008. godine proizilazi da se predmetno zemljište nalazi na obuhvatu urbanističkog plana Gradiška za 2005-2020. godinu („Službeni glasnik Opštine Gradiška“ broj 4/07). Prema tome, saglasno odredbi člana 33 ZE, status predmetnog zemljišta se, po ocjeni Osnovnog suda, određuje u momentu pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, jer je tim momentom korisnik eksproprijacije stekao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na eksproprisanim nepokretnostima. Po ocjeni Osnovnog suda proizilazi da je status predmetnog zemljišta građevinsko zemljište jer je prije donošenja rješenja o eksproprijaciji bilo obuhvaćeno urbanističkim planom za period od 2005. do 2020. godine. Stoga je Osnovni sud, imajući u vidu navedeno, kao i nalaz vještaka poljoprivredne struke Milana Stojčića, koji je utvrdio da tržišna vrijednosti za uništene usjeve na predmetnom zemljištu iznosi 795,60 KM, odlučio kao u izreci rješenja. Osnovni sud naknadu određenu za eksproprisano predmetno zemljište nije uvećao po osnovu korektiva uvećanja smatrajući da nisu ispunjeni uslovi iz člana 55 ZE, s obzirom na to da apelantove lične i porodične prilike nisu ugrožene zbog eksproprisanih 4000 m², odnosno jer je apelant nastavio da se bavi poljoprivrednom proizvodnjom i tovom stoke. Osnovni sud je obavezao predlagača da primjenom odredbe člana 32 ZE apelantu kao vlasniku eksproprisanog predmetnog zemljišta na ime troškova postupka isplati iznos od 9.630,00 KM.

10. Okružni sud je Rješenjem broj 72 0 V 004357 13 Gž 2 od 26. decembra 2013. godine žalbu predlagača i žalbu s dopunom žalbe apelanta kao protivnika predlagača odbio kao neosnovane i potvrdio rješenje Osnovnog suda od 28. decembra 2012. godine.

11. Okružni sud je prvostepeno rješenje ispitao u smislu člana 221 u vezi s članom 236 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi s članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) na osnovu čega je odlučio kao u izreci rješenja. Naime, Okružni sud je odbio kao neosnovan prigovor apelanta-protivnika predlagača, da je prvostepeni sud donio pogrešnu odluku u pogledu korektivnog faktora na utvrđenu naknadu za eksproprisane nepokretnosti, jer smatra da je taj sud bio dužan po službenoj dužnosti utvrditi njegove lične i porodične prilike radi ocjene da li postoje uslovi za uvećanje naknade. U vezi s tim je Okružni sud ukazao da je odredbom člana 55 ZE propisano da će se lične i porodične prilike ranijeg vlasnika eksproprisane nepokretnosti uzeti u obzir kao korektiv uvećanja visine utvrđene naknade, ako su te prilike od bitne važnosti za materijalnu egzistenciju ranijeg vlasnika, a naročito u slučaju ako je zbog eksproprijacije većeg dijela i cijelog zemljišta ili poslovne prostorije u kojoj je raniji vlasnik obavljao dozvoljenu poslovnu djelatnost, ugrožena njegova materijalna egzistencija, kao i u slučaju kada se zbog eksproprijacije članovi porodičnog domaćinstva moraju seliti iz područja gdje su prebivali ili boravili. Dakle, prema ocjeni Okružnog suda, a u smislu citirane odredbe zakona, raniji vlasnik treba biti doveden u položaj u kom će mu utvrđena naknada obezbijediti isti ekonomski položaj i uslove života kakve je imao prije eksproprijacije. Međutim, Okružni sud je, ocjenjujući apelantov iskaz dat prvostepenom sudu 24. septembra 2012. godine, iz koga slijedi „da mu je eksproprisano 4.000 m², a da mu je ostalo 5.000 m², i da obrađuje još 50.000 m² druge zemlje koju drži pod zakupom, da se i prije eksproprijacije bavio poljoprivrednom proizvodnjom i tovom stoke“, zaključio da zbog eksproprisanih 4.000 m² nisu ugrožene apelantove lične i porodične prilike, odnosno da nije ugrožena njegova materijalna egzistencija, niti egzistencija članova njegove porodice, jer se apelant i dalje nastavio baviti poljoprivrednom proizvodnjom i tovom stoke. S obzirom na to, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odredio visinu naknade za apelantove eksproprisane nepokretnosti, uvažavajući nalaz vještaka građevinske struke, kao i obavještenja Poreske uprave, Područne jedinice Gradiška od 10. januara 2012. godine iz kog proizilazi da tržišna cijena građevinskog zemljišta na području gdje se nalazi predmetno zemljište iznosi 10 KM/m², te nalaz i mišljenja vještaka poljoprivredne struke u vezi s određivanjem naknade za uništene usjeve (u iznosu od 795,60 KM), na osnovu čega je odlučio kao u izreci rješenja. Okružni sud je odbio kao neosnovan prigovor predlagača u pogledu odluke o troškovima postupka koje je apelantu dosudio prvostepeni sud primjenom odredbe člana 32 ZE.

12. Vrhovni sud je Rješenjem broj 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine usvojio reviziju predlagača, nižestepena rješenja preinačio u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za predmetno zemljište i u pogledu odluke o troškovima postupka, tako što je apelantu dosuđena naknada za eksproprisano predmetno zemljište sa iznosa od 52.273,00 KM smanjena na iznos od 28.147,00 KM, s tim da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Istim rješenjem revizija apelanta kao protivnika predlagača odbačena je i apelant je obavezan da predlagaču naknadi troškove revizionog postupka u iznosu od 1.125,00 KM.

13. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ukazao da je među parničim strankama bilo sporno da li apelantovo eksproprisano zemljište predstavlja poljoprivredno ili građevinsko zemljište, jer su nižestepeni sudovi prihvatili nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke, na osnovu kog je utvrđeno da eksproprisane nepokretnosti predstavljaju građevinsko zemljište, čija je tržišna vrijednost od 13 do 16 KM/m², a koja po ocjeni Vrhovnog suda nije pravilna. U vezi s tim, Vrhovni sud je prvenstveno ukazao da su sudovi „u pogledu namjene zemljišta koje je predmet eksproprijacije vezani za rješenje o eksproprijaciji, a u konkretnom slučaju je pravosnažnim rješenjem sporna parcela k. č. br. 1512/2 označena kao njiva IV klase. Protivpredlagač (apelant) mogao je ovo rješenje osporavati žalbom ukoliko je smatrao da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprisane nepokretnosti, što nije uradio. Vrhovni sud je ukazao da je u vrijeme donošenja prvostepene sudske odluke o visini naknade za eksproprisano zemljište u primjeni bio Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. od 93/06 do 5/12), koji je stupio na snagu 4. oktobra 2006. godine (član 83 citiranog zakona), te da je članom 3 stav 2 navedenog zakona propisano da se poljoprivrednim zemljištem smatra i zemljište kom je planskim aktima predlagača, opštine ili grada određena druga namjena, sve dok se za to zemljište u postupku privođenja planiranoj namjeni na plati naknada za promjenu namjene.

14. Prema tome, Vrhovni sud smatra da pravilnim tumačenjem navedene odredbe zakona proizilazi zaključak da poljoprivredno zemljište na postaje građevinsko zemljište samim donošenjem planskog akta opštine, koji je deklaratorne naravi, već tek kada se to zemljište privede namjeni predviđenoj navedenim aktom. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije sporno da nije plaćena naknada za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko zemljište, a osim toga da je planski akt (urbanistički plan Opštine Gradiška), prema kom je predmetno zemljište dobilo status saobraćajnog zemljišta, donesen nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji navedenog zemljišta. Iz navedenog, prema obrazloženju rješenja, slijedi da je to zemljište u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imalo karakter poljoprivrednog zemljišta, pa se treba uzeti da apelantu pripada naknada u visini koju je u svom nalazu utvrdio vještak poljoprivredne struke Milan Stojčić (7 KM/m²), zbog čega Vrhovni sud smatra da se odluke nižestepenih sudova nisu mogle zasnivati na nalazu vještaka građevinske struke. Vrhovni sud je zaključio da je osnovan stav predlagača da apelant nema pravo na naknadu troškova postupka. U vezi s tim je ukazao da je odredbom člana 27 st. 2 i 3 ZVP propisano da u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava učesnici postupka snose troškove postupka na jednake dijelove, kao i da sud može odlučiti da sve troškove snosi onaj učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka, odnosno onaj učesnik u čijem se interesu postupak vodi, dok je odredbom člana 161 ZVP propisano da troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika. Imajući u vidu da su u okolnostima konkretnog slučaja troškovi ovog vanparničnog postupka izazvani isključivo postupcima apelanta koji nije prihvatio naknadu u visini koja mu je određena odlukom ovog suda, koju mu je nudio predlagač, u smislu navedenih odredbi zakona odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Iz navoda apelantove revizije dalje proizilazi da apelant osporava nežestepena rješenja u dijelu koji se odnosi na odluku o kamatama, pa kako se revizija odnosi na sporedna potraživanja, tj. kako se revizijom ne osporava odluka o glavnoj stvari, to je Vrhovni sud zaključio da revizija nije dozvoljena, na osnovu čega je primjenom člana 247 ZPP odlučio kao u izreci rješenja.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. U vezi s tim apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, jer smatra da je Vrhovni sud u okolnostima konkretnog slučaja bio dužan da primijeni odredbe Zakona o građevinskom zemljištu jer se predmetno zemljište nalazi na obuhvatu urbanističkog plana Opštine Gradiška za 2005–2020. godinu, te što iz potvrda Odjeljenja za urbanizam, komunalne i stambene poslove jasno proizilazi da je to zemljište saobraćajno zemljište predviđeno za izgradnju auto-puta. Dakle, apelant ističe da su rješenja Osnovnog i Okružnog suda zakonita i pravilna, jer iako je Urbanistički plan Opštine Gradiška za 2005-2020. godinu objavljen nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji predmetnog zemljišta, što istovremeno, kako navodi, ne znači da u vrijeme eksproprijacije predmetno zemljište nije bilo u obuhvatu urbanističkog plana. Prema tome, apelant tvrdi da je u skladu s članom 33 Zakona o eksproprijaciji predmetno zemljište u momentu pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji imalo svojstvo ostalog građevinskog zemljišta (saobraćajnog zemljišta), zbog čega smatra proizvoljnim stav Vrhovnog suda koji je u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu, polazeći od toga da za sticanje statusa građevinskog zemljišta nije dovoljno postojanje prostorne planske dokumentacije, već da je za dobijanje odobrenja za gradnju potrebno platiti jednokratnu naknadu. Apelant ističe da ovakvo stanovište Vrhovnog suda nema uporište u pozitivnopravnim propisima, jer Zakonom o građevinskom zemljištu dobijanje pomenutog odobrenja nije propisano kao uslov za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe. Takođe navodi da ni u kom slučaju nije mogao izvršiti plaćanje za izdavanje građevinske dozvole (pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište), s obzirom na to da je Odlukom Vlade Republike Srpske broj 04/1- 012-2014/06 od 22. septembra 2006. godine na predmetnom zemljištu apelantova svojina utvrđen opšti interes za izgradnju auto-puta, a ta odluka je stupila na snagu osam dana od dana objavljivanja, tj. 20. oktobra 2006. godine, pa ističe da je bilo nemoguće realizovati bilo kakvu pravnu ili statusnu promjenu zemljišta na kom je prethodno utvrđen opšti interes. Apelant dalje tvrdi da je navedenim postupanjem Vrhovnog suda doveden u neravnopravan položaj u odnosu na druge vlasnike nepokretnosti kojima su nepokretnosti eksproprisane u iste svrhe.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud se u odgovoru na navode iz apelacije pozvao na obrazloženje svog rješenja, te ukazao da njime nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazano u apelaciji.

17. Okružni sud je istakao da u svemu ostaje pri razlozima i obrazloženjima iz svog rješenja, te je zaključio da apelantove navode o povredi prava na koje je ukazao u apelaciji smatra neosnovanim.

18. Osnovni sud navodi da je postupao u skladu s pozitivnim zakonima. Takođe, kako apelant osporava presudu Vrhovnog suda, smatra da bi bilo protivno zakonu da se ovaj sud izjašnjava i daje komentare na presudu tog suda.

19. Predlagač je u odgovoru na navode iz apelacije, između ostalog, istakao da je apelantu dosuđena adekvatna novčana naknada na ime eksproprisanih nepokretnosti, zbog čega smatra neosnovanim njegove navode u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava u okviru Vrhovnog suda. Smatra pogrešnim apelantove stavove u vezi s karakterom predmetnog zemljišta, ukazujući da je Vrhovni sud u svojoj odluci i njenom obrazloženju dao jasne razloge zbog kojih je donio odluku da se predmetno zemljište treba smatrati poljoprivrednim zemljištem, a taj stav je, kako navodi, jedino ispravan, zakonit i u skladu s normama materijalnog prava.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08 i 121/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 33.

(1) Korisnik eksproprijacije, Republika Srpska, stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom konačnosti rješenja o eksproprijaciji. (2) Korisnik eksproprijacije stiče pravo na posjed eksproprisane nepokretnosti danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, ukoliko je do tada ranijem vlasniku isplatila naknadu za eksproprisanu nepokretnost, odnosno predala u posjed drugu odgovarajuću nepokretnost, a u protivnom, danom isplate naknade, odnosno predajom u posjed druge odgovarajuće nepokretnosti, ukoliko se raniji vlasnik i korisnik eksproprijacije drukčije ne sporazumiju.

(3) Izuzetno, kada je u pitanju izgradnja objekata infrastrukture, Vlada može na zahtjev korisnika eksproprijacije koji je iznio valjane razloge za potrebu hitnog stupanja u posjed nepokretnosti, riješiti da mu se ta nepokretnost preda u posjed nakon konačnosti rješenja o eksproprijaciji, ako utvrdi da je to neophodno zbog hitnosti slučaja ili da bi se spriječila znatnija šteta.

(4) Prije donošenja rješenja iz prethodnog stava moraju se osigurati dokazi o stanju i vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti (nalaz i mišljenje vještaka kao i druge relevantne dokaze u vezi sa procjenom vrijednosti eksproprisanih nepokretnosti).

(5) Odredba stava 3. ovog člana ne odnosi se na slučajeve kada je predmet eksproprijacije stambena ili poslovna zgrada, za koju korisnik eksproprijacije nije osigurao drugu odgovarajuću nepokretnost.

(6) Protiv rješenja iz stava 3. ovog člana može se voditi upravni spor.

(7) Tužba podnesena protiv rješenja iz stava 3. ovog člana ne odgađa njegovo izvršenje.

Član 54.

(1) Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.

(2) Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.

Član 60.

Naknada za eksproprisano poljoprivredno, građevinsko i gradsko građevinsko zemljište određuje se u novcu, tako da ona bude pravična i ne niža od tržišne vrijednosti takvog zemljišta.

21. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. Od 93/06 do 5/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3. stav 2.

(…) (2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske (u daljem tekstu: Republike) opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.

(…) Član 32.

Naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta (1) Za trajnu i privremenu promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta stranka (korisnik, odnosno investitor) plaća jednokratnu naknadu, osim u slučajevima oslobađanja od plaćanja naknade propisanih ovim zakonom.

(2) Poljoprivredno zemljište ne može da se počne koristiti u nepoljoprivredne svrhe dok se ne izvrši uplata naknade iz stava 1. ovog člana. (3) Jedinice lokalne samouprave ne mogu utvrđivati opšti interes niti mogu svojim odlukama oslobađati od plaćanja dijela naknade koji njima pripada. (4) Ako jedinice lokalne samouprave, poljoprivredno zemljište kome je planskim aktom određena druga namjena, odnosno koje je proglašeno građevinskim - prodaju ili na drugi način dodjeljuju korisnicima kao građevinsko, obavezne su prije toga da plate naknadu za promjenu namjene.

(5) Naknada zbog promjene namjene plaća se za cijelu građevinsku parcelu, odnosno za sve katastarske čestice i dijelove katastarskih čestica od kojih je formirana parcela za građenje, koje zauzima objekat i koje služi za redovnu upotrebu objekta (prilazni putevi, staze, ekonomsko dvorište) utvrđenih u rješenju o urbanističkoj saglasnosti.

22. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 159.

(1) Postupak određivanja naknade za ekspropriranu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.

(2) Postupak iz stava 1. ovog člana je hitan i sud će odrediti ročište iz člana 160. ovog zakona u roku od 15 dana, računajući od dana kada je sud zaprimio predmet organa uprave po kojem korisnik eksproprijacije i raniji vlasnik pred nadležnim organom uprave nisu postigli saglasnost o naknadi za ekspropriranu nepokretnost.

(…) Član 160.

(1) Sud će odrediti ročište na kojem će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.

(2) Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odrediće i vještačenje.

VI.Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine protiv kog nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 23. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 23. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je rješenjem Vrhovnog suda povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

28. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

29. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kom je apelant tražio da se utvrdi naknada za eksproprisano zemljište pa, podržavajući svoju već ustanovljenu praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, stav 27, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, pa u vezi s tim ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je odlukama nižestepenih sudova apelantu dosuđena naknada za predmetno zemljište na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, odnosno da su nižestepeni sudovi smatrali da se radi o građevinskom zemljištu zato što je navedeno područje obuhvaćeno urbanističkim planom koji se odnosi na period od 2005. do 2020. godine, dok je naknada za uništene usjeve donesena na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke. Međutim, konačnom odlukom Vrhovnog suda revizija predlagača je usvojena i apelantu je dosuđena naknada za predmetno zemljište primjenom Zakona o poljoprivrednom zemljištu, ocjenjujući da je predmetno zemljište u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imalo karakter poljoprivrednog zemljišta. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o pravičnoj naknadi za poljoprivredno zemljište i da suprotno apelantovim navodima nije bilo pravnog osnova za dosuđivanje naknade za navedeno zemljište kao građevinsko. U vezi s tim Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem smatra i zemljište za koje je planskim aktom nadležnih organa, u konkretnom slučaju urbanističkog plana Opštine Gradiška za 2005˗2020. godinu, određena druga namjena, sve dok se za to zemljište u postupku privođenja namjeni ne plati naknada za promjenu namjene, a nesporno je da u konkretnom slučaju ta naknada nije plaćena i da je pravosnažnim rješenjem o eksproprijaciji sporna parcela označena kao njiva IV klase, dakle kao poljoprivredno zemljište. Prema tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da je Vrhovni sud u osporenoj odluci detaljno obrazložio da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko samim donošenjem urbanističkog plana kojim je ono obuhvaćeno, već momentom plaćanja jednokratne naknade za pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište (član 32 Zakona o poljoprivrednom zemljištu). Naime, nesporno je da je predmetno zemljište u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imalo karakter poljoprivrednog zemljišta, a činjenica da je urbanističkim planom Opštine Gradiška navedeno zemljište dobilo status saobraćajnog zemljišta sama po sebi ne može voditi zaključku da se radi o građevinskom zemljištu, kako to smatra apelant.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

34. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava u suštini veže za primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Zabrana diskriminacije

35. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

36. Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se treba smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

38. Dovodeći navedeno u kontekst konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije doveden u različit položaj u odnosu na ostala lica koja su se nalazila u istoj pravnoj poziciji kao i apelant. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno zapaža da je apelant uz apelaciju dostavio zapisnik o sudskom poravnanju zaključen između drugog fizičkog lica i predlagača kojim su sporazumno utvrdili naknadu za eksproprisano zemljište u tom predmetu „livada II klase“. Ustavni sud u vezi s tim prvo zapaža da navedene okolnosti ne potvrđuju apelantove tvrdnje o različitom tretmanu jer iz navedenog proizilazi da se ne radi o istoj pravnoj poziciji. Štaviše, Ustavni sud zapaža da iz nalaza vještaka poljoprivredne struke, koji je apelant dostavio uz apelaciju, a na kom je Vrhovni sud zasnovao svoje odlučenje, proizilazi da je „ova procjena izvršena u skladu s procjenom vrijednosti sličnog eksproprisanog zemljišta, približne lokacije i boniteta, u KO Čatrnja u sudskim sporovima vođenim u toku 2008. godine a gdje je sporazum o naknadi postignut“. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu takođe neosnovani. VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada je Vrhovni sud za svoju odluku dao jasne razloge.

40. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

41. Na kraju, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu jer apelant, osim svojih navoda, u ovom dijelu nije ponudio argumente koji bi upućivali na to da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj pravnoj poziciji.

42. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1340/15 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio