Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-409/17 (S. B.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Zamjena nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-409/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-409/17, rješavajući apelaciju Safeta Bajraktarevića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Safet Bajraktarević protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 035973 16 Gž od 23. novembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Safet Bajraktarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Spomenka Tešanović, advokat iz Trebinja, podnio je 28. januara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 035973 16 Gž od 23. novembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da tuženi („Plans Global INC BiH“ d.o.o. Zvornik) sa apelantom zaključi ugovor o razmjeni nekretnina i predaji jedne garaže u vlasništvo i posjed apelanta (bliže opisan u izreci prvostepene presude).
2. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, cijeneći provedene dokaze, našao da parnične stranke nisu u obligaciono-pravnom odnosu i da je ugovor od 5. novembra 2008. godine zaključen između apelanta i AD ''Neimarstvo" iz Trebinja (u daljnjem tekstu: drugo lice), pa stvara obaveze samo za ugovorne strane u smislu odredbe člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa da bi pasivno legitimisano u konkretnom predmetu moglo biti samo navedeno drugo lice. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud naveo da ugovor o preuzimanju prava i obaveza od 14. avgusta 2012. godine (zaključen između tuženog i drugog lica) ne može predstavljati pravni osnov za apelantovo potraživanje prema tuženom i da ispunjenje obaveze tuženog kao ugovarača, prema navedenom ugovora, može zahtijevati jedino drugo lice kao ugovarač, a ne apelant koji nije bio učesnik u zaključenju toga ugovora. Okružni sud je konstatovao da je zbog navedenog prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Okružni sud je ukazao da iz ugovora zaključenog 14. avgusta 2012. godine između drugog lica i tuženog koji je preuzeo pravo raspolaganja i prodaje stambeno-poslovnih i drugih jedinica u okviru objekta, dakle i garaža, došlo je do preuzimanja ispunjenja iz člana 453. ZOO-a, jer se tuženi obavezao da nakon okončanja projekta preda u posjed stambeno-poslovne površine i to kupcima, odnosno vlasnicima nepokretnosti (i garaža koje su postojale na parceli prije predmetne izgradnje). Okružni sud je istakao da preuzimanje ispunjenja izaziva pravna dejstva samo između dužnika (AD "Neimarstvo" Trebinje-drugo lice) i trećeg (tuženog), kao preuzimaoca ispunjenja. Okružni sud je pojasnio da zbog toga apelant kao povjerilac iz ugovora o razmjeni nekretnina (garaže) od 5. novembra 2008. godine, može i dalje ispunjenje obaveze tražiti jedino od svog dužnika (drugog lica), dok tuženi, kao preuzimalac ispunjenja odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu povjeriocu, te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika (član 453. stav 2. ZOO). Okružni sud je naglasio da tuženi prema izričitoj odredbi člana 453. stav 3. ZOO-a ne preuzima dug, niti pristupa dugu, pa apelant nema nikakvo pravo prema njemu. Okružni sud je ukazao da se navedeno drugo lice, kao dužnik u konkretnom slučaju, zaključenjem ugovora o preuzimanju ispunjenja nije oslobodio svog postojećeg dugovanja prema apelantu, a ni apelant prema tuženom ne može postaviti zahtjev za ispunjenjem ovoga potraživanja. Okružni sud je konstatovao da taj ugovorni odnos djeluje na apelanta samo toliko što je on dužan primiti od tuženog, ispunjenje dužnikove obaveze, jer ako ne prihvati ispunjenje obaveze pada u povjerilačku docnju..
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da su sudovi u konkretnom postupku proizvoljno ispitali i cijenili činjenice koje su od krucijalnog značaja za odlučivanje, te da su proizvoljno primijenili Zakon o parničnom postupku i materijalno pravo, u prvom redu ZOO.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman