Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2153/17 (B. Đ., R. V., M. R., S. K., Ž. Ž., Z. V. i R. B.)
Odluka donesena 06. 07. 2017.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2153/17
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 6. jula 2017. godine, u predmetu B. Đ. i dr. broj AP-2153/17 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev B. Đ., R. V., M. R., S. K., Ž.
Ž., Z. V. i R. B. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. B. Đ., R. V., M. R., S. K., Ž. Ž., Z. V. i R. B. (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Nevesinja, koje zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnijeli su 30. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 000978 14 Rev od 15. novembra 2016. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 1 P 000978 10 P od 28. decembra 2012. godine.
2. Istovremeno, apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi se Opštini Nevesinje naložila zabrana sporne gradnje do donošenja odluke o apelaciji u ovom predmetu.
3. Presudom Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 1 P 000978 10 P od 28. decembra 2012. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata i ostalih tužitelja kojim su tražili da se utvrdi da je ništav i da ne proizvodi pravno dejstvo pismeni ugovor o prenosu prava raspolaganja i korištenja zaključen 26. januara 2009. godine između Republike Srpske, Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: prvotužena RS) sa jedne strane i Opštine Nevesinje (u daljnjem tekstu: drugotužena Opština) sa druge strane, koji je notarski obrađen (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Istom presudom (stav 2.) naloženo je Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove u Banjaluci, područna jedinica Nevesinje – zemljišnoknjižna kancelarija (u daljnjem tekstu: Geodetska uprava) da u zemljišnim knjigama briše upis svih prava knjiženih po osnovu spornog ugovora i da uspostavi ranije zk stanje, te su tužene (prvotužena RS i drugotužena Opština) obavezane da apelantima i ostalim tužiteljima solidarno naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Iz historijata tužbe proizlazi da su apelanti, kao bivši pripadnici Ministarstva odbrane – VRS, odnosno pripadnici Oružanih snaga BiH sasvim slučajno saznali da je zaključen sporni ugovor o prenosu prava raspolaganja i korištenja na vojnoj kasarni „Nevesinjska puška“ i drugim vojnim objektima u Nevesinju kojim se drugotužena Opština obavezala da trajno riješi stambeno pitanje sedmorici pripadnika prijašnjeg Ministarstva odbrane – VRS, koji je kao takav protivan prinudnim propisima i javnom poretku i dobrim običajima, u smislu odredbe člana 103. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog, između ostalog, činjenice što je izbor sedmorice pripadnika VRS vršen bez javnog oglašavanja i pozivanja svih zainteresiranih pripadnika Oružanih snaga BiH da se jave u cilju rješavanja svog stambenog pitanja.
5. Osnovni sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti i ostali tužitelji bili pripadnici Ministarstva odbrane -VRS, odnosno Oružanih snaga BiH. U vezi s istaknutim prigovorom nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanata Osnovni sud je utvrdio da je neutemeljen jer su apelanti, kao zainteresovana lica, zahtijevali da se utvrdi ništavost spornog ugovora, a sve u skladu sa članom 109. ZOO-a u vezi sa članom 110. istog Zakona.
6. U vezi s ništavošću spornog ugovora Osnovni sud je naveo da je sporni ugovor u suprotnosti sa članom 1. Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o privremenoj zabrani), a usto tuženi prilikom sklapanja spornog ugovora nisu postupali u skladu sa članom 22. stav 1. u vezi sa članom 1. Zakona o pravobranilaštvu RS. Osnovni sud se u vezi s navedenim pozvao na odredbu člana 103. ZOO-a koju je citirao.
7. Nadalje je Osnovni sud naveo da je postupak izbora sedam pripadnika prijašnjeg Ministarstva odbrane -VRS izvršen bez oglašavanja i pozivanja svih zainteresiranih pripadnika Ministarstva odbrane i VRS da ravnopravno učestvuju u rješavanju svog stambenog pitanja, što je protivno odredbi člana 13. stav 1. točka d.d. Zakona o odbrani BiH i utvrđenoj politici stambenog zbrinjavanja pripadnika Oružanih snaga BiH i načelima Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio na temelju odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
8. Odlučujući o žalbi tuženih Okružni sud je Presudom broj 95 1 P 000978 13 Gž 2 od 13. decembra 2013. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, uz istovremeno obavezivanje apelanata i ostalih tužitelja na naknadu troškova postupka. Okružni sud je naveo da prvostepena presuda nije pravilna i zakonita jer je donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim Okružni sud je naveo da apelanti nemaju aktivnu legitimaciju za podnošenje predmetne tužbe kojom traže da se utvrdi ništavosti spornog ugovora jer apelanti nemaju nikakvo pravo na nekretninama koje su predmet spornog ugovora. Sem toga, kako je naveo Okružni sud, pravni interes apelanata za vođenje predmetne parnice leži u ostvarivanju njihovog prava da trajno riješe svoje stambeno pitanje i to ravnopravno sa sedam izabranih pripadnika bivše VRS, ali, prema ocjeni Okružnog suda, apelanti su takav pravni interes mogli ostvariti u proceduri koju je vodila Vlada prvotužene RS, a koja je prethodila zaključenju spornog ugovora.
9. Čak i pod pretpostavkom da apelanti imaju pravni interes za vođenje parnice, a nemaju, kako to tvrdi Okružni sud, sporni ugovor ne bi bio ništav jer nije suprotan članu 1. Zakona o privremenoj zabrani. Navedeno stoga, kako je naveo Okružni sud, što spornim ugovorom prvotužena RS nije prenijela pravo vlasništva na drugotuženu Opštinu već samo pravo raspolaganja i korištenja. Okružni sud je ocijenio i neutemeljenim pozivanje prvostepenog suda na odredbu člana 22. stav 2. Zakona o pravobranilaštvu RS, te na odredbu člana 13. stav 1. tačka d.d. Zakona o odbrani BiH (o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na strani 4 i 5 obrazloženja presude).
10. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanta Presudom broj 95 1 P 000978 14 Rev od 15. novembra 2016. godine reviziju odbio. Vrhovni sud je nakon ispitivanja osporene presuda utvrdio da je drugostepena odluka pravilna. U vezi s tim Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 54. ZPP-a, naglasivši da pravni interes u smislu citiranog člana, podrazumijeva interes tužioca da povodom utvrđujuće tužbe ishodi bolji položaj u odnosu na pravo čiju zaštitu traži u sudskom postupku. Shodno tome, kako je istakao Vrhovni sud, uzme li se u obzir da apelanti traže da se utvrdi ništavost spornog ugovora kojim se prvotužena RS obavezala da drugotuženoj Opštini prenese pravo raspolaganja i korištenja na određenim nekretninama, pri čemu se drugotužena Opština obavezala da zauzvrat riješi stambeno pitanje sedmorici pripadnika bivše VRS, koji nisu tužitelji u predmetnom postupku, pravilan je stav Okružnog suda da apelanti nemaju pravni interes da traže da se utvrdi ništavost takvog ugovora jer i kada bi se utvrdila njegova ništavost, apelanti ne bi ishodili bolji položaj u odnosu na pravo čiju zaštitu traže u postupku.
11. Prema ocjeni Vrhovnog suda takav stav nije doveden u pitanje revizijskim prigovorima da je sporni ugovor protivan odredbi člana 13. stav 1. tačka d.d. Zakona o odbrani BiH i utvrđenoj politici stambenog zbrinjavanja oružanih snaga, a posebno zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije i usvojenim ustavnim načelima jednakosti i ravnopravnosti. U vezi s tim Vrhovni sud je naveo da iz citirane odredbe proizlazi da je Ministarstvo odbrane BiH nadležno za utvrđivanje politike stambenog zbrinjavanja pripadnika tog Ministarstva i Oružanih snaga BiH, pa kako se sporni ugovor ne tiče nadležnosti Ministarstva odbrane BiH i prava apelanata da u okviru utvrđene politike stambenog zbrinjavanja pripadnika tog Ministarstva za koju je ono nadležno, ostvare svoje pravo na stan, neutemeljeni su prigovori apelanta da su spornim ugovorom dovedeni u neravnopravan položaj i da su diskriminirani.
12. Kako je tokom postupka utvrđeno da apelanti nemaju pravni interes da traže da se utvrdi ništavost spornog ugovora jer je sporni ugovor nastao kao izraz saglasnost volja tuženih kao ugovarača kojim se ne dira u prava apelanata propisana zakonom, prema ocjeni Vrhovnog suda pravilan je stav drugostepenog suda da apelantima zbog nedostatka pravnog interesa ne pripada ni aktivna legitimacija u predmetnom sporu, zbog čega se i njihov zahtjev iz tužbe ukazuje neosnovanim.
13. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelacijom se, između ostalog, ukazuje da je osporena presuda donesena kao posljedica proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelanti smatraju da je proizvoljan stav da oni nemaju aktivnu legitimaciju u predmetnom sporu, te u tom pravcu ukazuje na nejasno i proizvoljno obrazloženje, koje ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Prema ocjeni apelanata ni Okružni, a niti Vrhovni sud nisu obrazložili zašto apelanti nemaju pravni interes za vođenje predmetnog postupka jer su oni tokom postupka nesporno dokazali da ga imaju. Apelanti tvrde da bi se provela dodjela nekretnina na raspolaganje i korištenje po osnovu koncesije ili po drugom pravom osnovu trebalo je da se prethodno raspiše javni oglas na koji bi se ravnopravno mogli prijaviti svi zainteresirani koji ispunjavaju uslove, a što u konkretnom slučaju nije ispoštovano, zbog čega je sporni ugovor ništav. Zatim ukazuju na kršenje prava na pravično suđenje i u dijelu obaveze na suđenje pred nepristranim sudom jer je sporni ugovor notarski obradila notarka čiji je suprug predsjednik Okružnog suda. Konačno, ukazuje se i na kršenje principa suđenja „u razumnom roku“ zbog čega apelanti traže i isplatu iznosa od 2.000,00 KM. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje prava apelanata na koja su se u apelaciji pozvali, te osporene odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.
14. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su naveli da bi donošenje privremene mjere bilo u njihovom interesu jer imaju saznanje da Opština Nevesinje ovih dana kreće sa gradnjom i pretvaranje objekata koji su joj dati na upravljanje i raspolaganje u objekat kolektivnog stanovanja, pa shodno tome traže da se Opštini Nevesinje naloži zabrana sporne gradnje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
15. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
17. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
18. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
19. Apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo temelje na kršenju njihovih ustavnih prava u predmetnom parničnom postupku što, kako je već istaknuto, samo po sebi, ne može biti osnov za razmatranje osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Shodno tome, apelanti, osim navoda vezanih za izvjesnost početka izgradnje shodno spornom ugovoru, ne nude nikakve druge relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne neotklonjive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Imajući u vidu prethodno iznesene stavove Ustavni sud smatra da apelanti nisu predočili relevantne razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman