Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-354/15 (M. K.)

Odluka donesena 07. 09. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Stanarsko pravo
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-354/15

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 09. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 354/15, rješavajući apelaciju Medihe Kapetanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. septembra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Medihe Kapetanović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantici Medihi Kapetanović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Medihi Kapetanović zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Medihe Kapetanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mediha Kapetanović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa „Katić&Co“, advokatski ured iz Čapljine, podnijela je 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) zatraženo je 14. septembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Omera Jazvina (u daljnjem tekstu: tužilac) je putem njegovog pravnog zastupnika zatraženo 27. i 30. juna 2017. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. septembra 2016. godine, a Općinski sud 26. septembra 2016. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Kako se pismeno upućeno pravnom zastupniku tužioca vratilo oba puta s naznakom pošte „odselio-adresa nepoznata“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tužiocu obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 6. jula 2017. godine u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Tužilac je 8. oktobra 1988. godine podnio tužbu protiv Dudije Suljanović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i apelantice kao drugotužene u predmetu radi poništenja ugovora.

6. Konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tužilac je tražio da se poništi ugovor o kupoprodaji stana (u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji su prvotužena i apelantica zaključile 17. augusta 1988. godine (sudski ovjeren 19. augusta 1988. godine), te da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje.

7. Nadalje je tužbom tražio da se prvotuženoj naloži da s njim kao kupcem (u ispunjavanju njegovog prava preče kupovine) zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana pod istim ili povoljnijim uvjetima pod kojima je prvotužena predmetni stan prodala apelantici.

8. Tužilac je tužbom također tražio da sud obaveže prvotuženu da s njim zaključi ugovor kojim ugovorači saglasno konstatiraju da je on kao kupac prvotuženoj kao prodavcu isplatio kupoprodajnu cijenu predmetnog stana polaganjem na sudski depozit određenog novčanog iznosa 17. oktobra 1988. godine, da je prvotužena saglasna da se tužilac na osnovu tog ugovora upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnik i posjednik predmetnog stana, te da je prvotužena saglasna da tužilac odmah preuzme u posjed predmetni stan, kao i da ukoliko prvotužena ne zaključi citirani ugovor s tužiocem da presuda zamjenjuje naprijed navedeni ugovor o kupoprodaji.

9. U tužbi je naveo da stanuje s porodicom u predmetnom stanu čiji je vlasnik prvotužena, da je 1. januara 1963. godine s prvotuženom zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana, od kada ga uredno koristi, te da je prema ranije važećem Zakonu o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, što je utvrđeno i presudom Općinskog suda u Čapljini od 16. septembra 1981. godine, a kojom je odbijen zahtjev prvotužene za otkaz navedenog ugovora o korištenju predmetnog stana i zahtjev za njegovo iseljenje. Nadalje je tužilac naveo da je prvotužena znala da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je predmetni stan prodala apelantici koja stanuje u susjedstvu, te da je i ona mogla znati da je on nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu. S tim u vezi je naveo da prvotužena predmetni stan, prilikom prodaje apelantici, nije prethodno ponudila njemu na prodaju kao nosiocu stanarskog prava pismenim putem, čime je postupila suprotno odredbama čl. 31. i 33. Zakona o prometu nepokretnosti (u daljnjem tekstu: ZPN).

10. Iz stanja spisa predmeta (odgovor Općinskog suda na apelaciju) proizlazi da je Osnovni sud u Čapljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) donio presudu od 11. decembra 1989. godine, a dopunsku presudu 16. januara 1990. godine. Rješenjem Višeg suda u Mostaru od 3. marta 1993. godine ukinute su navedene presude i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Rješenjem Osnovnog suda od 17. novembra 1995. godine postupak je prekinut zbog promjene prebivališta uvjetovanog ratnim stanjem. Postupak je nastavljen održavanjem 12 ročišta od 3. oktobra 2000. do 31. marta 2003. godine kada je Općinski sud donio presudu. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. novembra 2004. godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen Općinskom sudu na ponovno suđenje. Tužilac je podneskom od 9. decembra 2005. godine uredio tužbu. Općinski sud je u periodu od 28. novembra 2006. do 14. oktobra 2008. godine održao sedam ročišta.

11. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 002825 88 P od 9. februara 2009. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužioca za poništenje ugovora o kupoprodaji predmetnog stana od 17. augusta 1988. godine i zahtjev za obavezivanje prvotužene da s njim, u ispunjavanju njegovog prava preče kupovine, zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana pod istim ili povoljnijim uvjetima pod kojima je prvotužena predmetni stan prodala apelantici.

12. Općinski sud je, cijeneći osnovanost tužbenog zahtjeva, u obrazloženju presude prvenstveno ukazao na odredbe čl. 42. i 43. tada važećeg ZSO („Službeni list SFRJ“ br. 11/66 i 32/68), prema kojima se stanarsko pravo stiče, između ostalog, i zaključenim ugovorom o korištenju stana, a koji se zaključuje između vlasnika zgrade ili stana i nosioca stanarskog prava. Također, prema članu 2. ZSO („Službeni list SRBiH“ broj 13/74) osoba koja je do stupanja na snagu tog zakona stekla stanarsko pravo u porodično-stambenoj zgradi, odnosno na njezinom posebnom dijelu ima sva prava i obaveze koje se zakonom propisuju za nosioce stanarskog prava. Zatim je istakao da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora između prvotužene i apelantice od 17. augusta 1988. godine na snazi bio ZPN, čijom je odredbom člana 31. propisano da vlasnik koji namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao posebni dio zgrade dužan je da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno općini na čijem području se nalazi ta zgrada ili stan, pravo preče kupovine ostvaruje se po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavu. Nadalje, odredbom člana 33. ZPN propisano je da ponuda mora biti u pismenoj formi, te da mora sadržavati zemljišno-knjižne i katastarske podatke o nekretnini, kao i cijenu i ostale uvjete prodaje, da se ponuda upućuje poštom, preporučeno ili se predaje nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, Općinski sud je naveo da je izvedenim dokazima utvrdio da je tužilac kao nosilac stanarskog prava aktivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari, a da prvotužena prilikom prodaje predmetnog stana nije postupila u skladu s naprijed navedenom odredbom člana 33. ZPN. S tim u vezi, Općinski sud je istakao da prvotužena nije do zaključenja glavne rasprave dokazala da je njezina ponuda tužiocu bila u pismenoj formi, da je sadržavala zemljišno-knjižne i katastarske podatke o nekretninama, kao i cijenu i ostale uvjete prodaje. Prvotužena nije dokazala da je ponudu uputila poštom, preporučeno ili da ju je predala nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude. Još u ranijem postupku, znači 1988. godine kada je postupak pokrenut, prvotužena je ovaj dokaz mogla pribaviti od pošte jer se sva preporučena pismena zavode kod pošte u posebnoj evidenciji.

13. Cijeneći blagovremenost podnesene tužbe, Općinski sud je citirao odredbu člana 36. ZPN, navodeći da rokovi iz tog člana nisu uvjetovani samo saznanjem za prodaju, već su oni vezani i za saznanje za uvjete prodaje, a koji se odnose na sve bitne elemente ugovora, a to su predmet, cijena, način plaćanja i dr. Kako prvotužena i apelantica nisu tokom postupka dokazale da su tužioca pismeno obavijestile o zaključenom kupoprodajnom ugovoru od 17. augusta 1988. godine i o njegovom sadržaju, već ga je prvotužena naprotiv obmanjivala dostavljajući dopis o povećanju kirije, Općinski sud je istakao da sud prihvaća da je tužilac za zaključivanje navedenog ugovora i za uvjete prodaje saznao 4. oktobra 1988. godine. Dakle, Općinski sud je naveo da nije protekao subjektivni rok od 30 dana, a niti objektivni od jedne godine u konkretnom slučaju. Općinski sud je također istakao da je vještak građevinske struke u svom nalazu ocijenio da je stepen oštećenja objekta u kojem se nalazi predmetni stan VI stepena. Međutim, Općinski sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta utvrdio da navedeni objekt nije uništen, već da postoji, s tim da je u stambenom dijelu krov većim dijelom srušen. S tim u vezi Općinski sud je naveo da se mišljenje-nalaz vještaka da je sprat srušen-uništen ne može koristiti, te nema nikakav značaj za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, tj. nije relevantna činjenica za pobijanje ugovora o kupoprodaji koji su zaključile prvotužena i apelantica. Vrijednost koju je vještak izračunao, također, nije relevantna za ovaj postupak. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, Općinski sud je sud je odlučio kao u izreci presude.

14. Dopunskom presudom Općinskog suda broj 07 0 P 002825 88 P od 9. augusta 2011. godine odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva tužioca.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 002825 12 Gž 2 od 20. marta 2014. godine je, između ostalog, odbijena kao neosnovana apelanticina žalba i potvrđena prvostepena presuda.

16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prvenstveno opisao činjenično-pravno utvrđenje prvostepenog suda. Cijeneći apelanticin prigovor blagovremenosti predmetne tužbe, Kantonalni sud je istakao da prihvaća da je tužba blagovremeno podnesena jer ne samo da je podnesena u roku od 30 dana od dana saznanja za prodaju nego je podnesena i prije isteka godine dana od dana zaključenja ugovora o prodaji između prvotužene i apelantice u smislu odredbe člana 36. stav 2. ZPN. Zatim je Kantonalni sud naveo da prvotužena nije dokazala da je učinila ponudu za prodaju predmetnog stana tužiocu u pismenoj formi, što je izričito predviđeno članom 33. navedenog zakona jer ponuda imaocu prava preče kupovine ne važi ako nije učinjena u zakonskoj formi. Kako ponuda imaocu prava preče kupovine ne važi ako nije učinjena u pismenoj formi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je poništio ugovor o prodaji predmetnog stana zaključen između prvotužene i apelantice zbog povrede tužiočevog prava preče kupovine. Apelanticini žalbeni navodi da je drugi dio tužbenog zahtjeva bespredmetan jer predmetni stan ne postoji u smislu člana 31. ZPN u konkretnom ne može utjecati na osnovano pravo tužioca da traži da se naloži prvotuženoj da, u ispunjenju njegovog prava preče kupovine, s njim zaključi kupoprodajni ugovor pod istim uvjetima kao u ugovoru o prodaji između prvotužene i apelantice od 17. augusta 1988. godine, što je u skladu sa članom 36. stav l. navedenog zakona. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je odlučio kao u dispozitivu presude na osnovu odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

17. Presudom Vrhovnog suda broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine odbijena je, između ostalog, apelanticina revizija izjavljena protiv drugostepene presude.

18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je prvenstveno ukazao na odredbe člana 31. stav 1, člana 33. stav 1. i člana 36. ZPN, navodeći da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su o glavnom tužbenom zahtjevu odlučili kako je to navedeno u prvostepenoj presudi prvostepenog suda. Za svoje odluke nižestepeni sudovi su dali pravilne i potpune razloge. Naime, Vrhovni sud je istakao da su, i prema ocjeni tog suda, nižestepeni sudovi pravilno poništili ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen između prvotužene i apelantice i naložili prvotuženoj da s tužiocem zaključi ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, koji ima pravo preče kupovine kao nosilac stanarskog prava u roku od 30 dana. S tim u vezi je Vrhovni sud naveo da je takav stav zasnovan na činjenicama da je tužilac imao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu od 1963. godine, da prvotužena prije njegove prodaje apelantici nije pismeno iste uvjete ponudila tužiocu, da je tužilac za prodaju saznao 4. oktobra 1988. godine, nakon čega je 8. oktobra 1988. godine podnio predmetnu tužbu. Osim navedenog, Vrhovni sud je istakao da ostali revizioni prigovori parničnih stranaka nisu od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari (član 231. u vezi sa članom 253. ZPP), pa ih taj sud kao takve nije posebno ni obrazlagao. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je na osnovu člana 248. ZPP odlučio kao u dispozitivu osporene odluke, navodeći da nije bilo povrede odredaba parničnog postupka na koje apelanticina revizija ukazuje, a ni onih na koje sud pazi po službenoj dužnosti, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u načinu na koji je u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, primijenjeno pravo. Naime, apelantica navodi da je ispunila sve zakonske obaveze u vezi s kupovinom predmetnog stana. Bez obzira na presude kojima je poništen ugovor o kupovini stana, ističe da je nesporno dokazala da je stan platila, regulirala porez i uknjižila se kao vlasnik. Stoga, apelantica smatra da je predmetni stan postao njezina imovina isplatom kupoprodajne cijene i uknjižbom u zemljišnoj knjizi. Nadalje, apelantica navodi da je dokazala da tužilac nije s prvotuženom zaključio ugovor o kupoprodaji, niti se uknjižio u gruntovnici, tako da on nije postao vlasnik predmetne nekretnine. Osim toga, apelantica ističe da je tokom parnice utvrđeno da je predmetni stan uništen, što su utvrdili građevinski vještaci, pa se u tom smislu apelantica poziva na odredbu člana 53. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Apelantica, također, navodi da je dužina vođenja ove parnice ugrozila njezino pravo na suđenje u razumnom roku. b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi i datom obrazloženju, pa je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana jer je osporena presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom i nije bilo povreda na koje apelantica ukazuje.

21. Općinski sud je prvenstveno, u odnosu na navode o dužini trajanja postupka, naveo da je istina da je predmetni postupak dugo trajao, ali iz objektivnih razloga. Zatim je Općinski sud opisao hronologiju postupka, navodeći da odlukama tog suda apelantici niti u jednom segmentu nisu bila ugrožena prava na koja se pozvala u apelaciji.

V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ broj 38/78) relevantne odredbe glase:

Član 31.

(1) Vlasnik ili pravno lice koje namjerava da proda stambenu zgradu ili stan kao poseban dio zgrade dužan je da tu zgradu ili stan prethodno ponudi na prodaju suvlasniku, nosiocu stanarskog prava, odnosno opštini na čijem se području ta zgrada ili stan nalazi.

(2) Pravo preče kupovine ostvaruje se po redoslijedu utvrđenom u prethodnom stavu.

Član 33.

(1) Ponuda iz čl. 29. do 32. ovog zakona mora biti u pismenoj formi i mora da sadrži zemljišno-knjižne i katastarske podatke o nepokretnostima, kao i cijenu i ostale uslove prodaje.

(2) Ponuda se upućuje poštom preporučeno ili se predaje nadležnom organu ili organizaciji uz potvrdu prijema ponude.

Član 36.

(1) Ako vlasnik ne učini ponudu u smislu čl. 29. do 32. ovog zakona, odnosno ako nakon učinjene ponude proda nepokretnost trećem licu pod povoljnijim uslovima, lice koje ima pravo preče kupovine može sudskim putem zahtijevati da se ugovor o prodaji poništi i da se njemu pod istim uslovima ta nepokretnost prenese.

(2) Tužba iz prethodnog stava može se podnijeti u roku od 30 dana od dana kada je imalac preče kupovine saznao za prodaju i za uslove prodaje, a najkasnije u roku od jedne godine od dana zaključenja ugovora.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 378. stav 1. tačka 5.

Postupak se prekida:

5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;

Član 380. stav 1.

(1) Za vrijeme trajanja prekida postupka prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.

Član 381. stav 3.

(3) U svim ostalim slučajevima prekinuti postupak nastavit će se na prijedlog stranke čim prestanu razlozi prekida.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju, konačna odluka je osporena Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 002825 14 Rev od 4. novembra 2014. godine. Zatim, osporena odluka je dostavljena apelantici 26. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 22. januara 2015. godine, tako da je nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

a) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

31. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je tužba podnesena 8. oktobra 1988. godine, a da je predmetni postupak okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda od 4. novembra 2014. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao nešto duže od 26 godina. Pri tome, Ustavni sud ističe da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut rješenjem Osnovnog suda u Čapljini od 17. novembra 1995. godine, što je, nakon zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), Općinski sud objektivno sprečavalo da postupa u predmetu sve do 3. oktobra 2000. godine kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da je odredbama tada važećeg Zakona o parničnom postupku propisano da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da sud za vrijeme prekida postupka ne može preduzimati nikakve procesne radnje. Stoga će Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 343/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 18) prilikom ocjene dužine trajanja postupka ocijeniti period od 3. oktobra 2000. godine kao dana kada je Općinski sud održao ročište u predmetnom postupku pa do njegovog okončanja u novembru 2014. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je postupak trajao više od 26 godina, a relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine predmetnog postupka je više od 14 godina.

32. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud nastavio postupak 3. oktobra 2000. godine i nakon dvije godine i pet mjeseci donio presudu (31. marta 2003. godine). Nakon toga, Kantonalni sud je nakon godinu i sedam mjeseci (29. novembra 2004. godine) donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovljenom postupku donio presudu nakon četiri godine i dva mjeseca (9. februara 2009. godine), odnosno dopunsku presudu nakon šest godina i osam mjeseci (9. augusta 2011. godine), kao i da je Kantonalni sud nakon dvije godine i sedam mjeseci (20. marta 2014. godine) potvrdio prvostepenu presudu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom završen u relativno kratkom vremenu. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio u roku od sedam mjeseci (4. novembra 2014. godine). Imajući u vidu da se predmetni postupak najduže nalazio na rješavanju pred Općinskim i Kantonalnim sudom, a što je imalo odlučujući utjecaj na ukupnu dužinu postupka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji odgovornost Općinskog i Kantonalnog suda za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

33. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1680/16 od 10. maja 2017. godine i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, st. 35-39). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo „da je javna vlast preduzela određene korake na organiziranju svoga rada donošenjem Plana rješavanja starih predmeta u skladu sa Uputom za izradu plana rješavanja starih predmeta prema starosti inicijalnog akta koju je donio VSTVBiH“, ali je zaključio da „navedene mjere nisu bile efikasne jer nisu dovele do otklanjanja zaostataka u radu s obzirom na to da konkretni zastoj nije privremen, nego predstavlja hronično preopterećenje suda“, te da je kršenje prava na pravično suđenje dio sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti iz ove oblasti i da mora biti kvalificirano tako da proizlazi iz prakse koja nije kompatibilna sa ustavnim pravom na pravično suđenje.

35. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1680/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1680/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sva ostala lica u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona, s obzirom na sjedište redovnih sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

b) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje - primjena prava

39. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. S tim u vezi Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da, pri tome, redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora u odnosu na apelanticu bio (glavni) tužbeni zahtjev tužioca za poništenje ugovora o prodaji predmetnog stana od 17. augusta 1988. godine koji su zaključile apelantica kao kupac i prvotužena kao prodavac. Iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tokom postupka izvedenim dokazima utvrđeno da prvotužena, prije prodaje predmetnog stana apelantici, nije pismeno ponudila iste uvjete prodaje tužiocu kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu. Stoga je zaključeno da je prvotužena takvim postupanjem povrijedila tužiočevo pravo preče kupovine u konkretnom slučaju. Dakle, Vrhovni sud je u osporenoj odluci potvrdio kao pravilan pravni stav nižestepenih sudova, odnosno primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, da kod zaključenja navedenog ugovora nisu ispoštovani zakonski uvjeti propisani relevantnim odredbama ZPN (čl. 31. i 33), što je za posljedicu imalo njegovo poništenje. Ustavni sud, također, zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena blagovremeno u smislu odredbe člana

36. ZPN s obzirom da je tužilac za prodaju predmetnog stana saznao 4. oktobra 1998. godine, a koja činjenica je utvrđena izvedenim dokazima u postupku pred nižestepenim sudovima, a tužbu je podnio 8. oktobra 1988. godine.

42. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, smatra da je Vrhovni u osporenoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca, kao i da se u okolnostima konkretnog predmeta način na koji je primijenjeno materijalno-procesno pravo ne doima proizvoljnim na apelanticinu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene presude Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte.

Pravo na imovinu

44. U pogledu apelanticinih navoda da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, Ustavni sud zapaža da ona kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje u vezi s primjenom prava. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na suđenje u „razumnom roku“, imajući u vidu da je predmetni postupak ukupno trajao više od 26 godina, odnosno više od 14 godina nakon što je Općinski sud nastavio postupak, za šta najveću odgovornost snose Općinski i Kantonalni sud koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ovako prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.

46. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke zadovoljava standarde prava na pravično suđenje, a pri tome Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud primijenio pravo u osporenoj odluci.

47. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

48. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-354/15 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio