Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1615/17 (R. S. i A. H.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nije pravo koje uživa zaštitu Ustava i EK
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1615/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine u predmetu broj AP-1615/17, rješavajući apelaciju R. S. i A. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač.
h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14)
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S. i A. H. podnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13.
februara 2017. godine u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S. i A. H. odnesena protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13.
februara 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. R. S. i A. H. (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant i drugoapelant) iz Bihaća, koje zastupa Elvedin Alagić, advokat iz Bihaća, podnijeli su 25. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine i 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine.
2. Kantonalni sud, sudija za prethodni postupak, donio je rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kpp 6 od 13. februara 2017. godine kojim je prema apelantima i drugim osumnjičenim licima, među kojim su i Dilista Međedović i Elvedina Nadarević-Kurić izrekao mjere zabrane i to: poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti - prvoapelantu obavljanje poslova stručnog saradnika za posredovanje u zapošljavanju i ispitivanju tržišta a drugoapelantu obavljanje poslova stručnog saradnika za planiranje i analizu u ekonomskom sektoru, zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja (zabranu posjećivanja službenih prostorija JU Služba za zapošljavanje USK ili prilazak ovim prostorijama na udaljenosti manjoj od 50 m), zabranu sastajanja sa određenim licima poimenično nabrojanim svjedocima, zaposlenicima i članovima upravnih odbora JU Služba za zapošljavanje USK i prilazak ovim licima na udaljenost manu od 50 m. Rješenjem je određeno da mjere zabrane traju 30 dana, dakle do 24. februara 2017. godine, a izvršenje se povjerava KMUP USK Bihać.
3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u prijedlogu Tužilaštva, između ostalog navedeno (pod tačkom 4.) da su apelanti i ostala poimenično navedena lica od juna 2010. godine do decembra 2011. godine, kao službene osobe JU Služba za zapošljavanje USK, u namjeri da sebi pribave korist, a suprotno zakonitom vršenju svojih službenih dužnosti i interesima službe, iskoristili svoje službene položaje na način detaljno opisan u rješenju, slijedom čega su primali protupravno uvećane plate u periodu od juna 2010. do decembra 2011. godine, čime su nanijeli štetu JU Služba za zapošljavanje, a sebi pribavili korist u ukupnom iznosu od 63.517,85 KM. Dalje, u prijedlogu Tužilaštva je navedeno (pod tač. 8. i 9.) da su prvoapelant i M.M., zajedno, od 29. jula 2009. do 2. avgusta 2010. godine kao i od 21. januara do 3. oktobra 2011. godine, na pozicijama i na način opisanim u tim tačkama, u namjeri i s ciljem da pribave korist S.S. i I.B., iskoristili službeni položaj i ovlaštenja te suprotno internim propisima i interesima JU „Služba za zapošljavanje kantona“ Bihać, S.S. pribavili korist u vidu nezakonitog zasnivanja pripravničkog staža te nezakonitog zasnivanja radnog odnosa, a I.B. pribavili korist u vidu nezakonitog zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme po osnovu ugovora o radu i Ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Dakle, kao službene osobe u Federaciji BiH, radnjama opisanim pod tačkom 4., počinili počinili krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. KZ FBiH a prvoapelant radnja opisanim pod tač. 8. i 9. produženo krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 1. KZ FBiH.
4. Kantonalni sud je naveo da su mjere zabrane u trajanju od dva mjeseca određene rješenjem od 24. januara 2017. godine, ali je navedeno rješenje ukinuto 30. januara 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak. U ponovnom postupku, Kantonalni sud je održao ročište povodom prijedloga za određivanje mjera zabrane 13. februara 2017. godine.
5. Kantonalni sud je najprije naveo iz kojih dokaza je utvrdio osnovanu sumnju da su apelanti i ostala navedena lica zajedno počinili krivična djela za koja se sumnjiče. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je Tužilaštvo prijedlog za određivanje mjera zabrane temeljilo na mogućnosti utjecaja osumnjičenih na svjedoke koji nisu saslušani u dosadašnjem toku istrage, a radi se o uposlenicima Službe za zapošljavanje koji su poimenično navedeni i svjedocima koji su bili članovi upravnog odbora u spornom periodu i postojanju osnovanog straha da će osumnjičeni uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak. Kantonalni sud je nadalje istakao da je potrebno saslušati još svjedoka uposlenika Službe za zapošljavanje, a svi osumnjičeni (osim jednog lica) su takođe uposlenici Službe za zapošljavanje što ukazuje na postojanje naročitih okolnosti da bi osumnjičeni bez izricanja mjera zabrane mogli uticati na svjedoke, te je Kantonalni sud naveo i slučaj izjave svjedoka iz koje proizilazi da je apelantica to već pokušala uraditi.
6. Kantonalni sud je ukazao na odredbe člana 140a ZKP, kao i da se osumnjičenim stavlja na teret izvršenje krivičnog djela zloupotreba položaja ili ovlaštenja što ukazuje na postojanje okolnosti zbog kojih se u konkretnom slučaju mogu izreći mjere zabrane koje su predložene. Postojanje ovih okolnosti Tužilaštvo je dokazalo dostavljenim materijalnim dokazima, među kojima se nalaze i zapisnici o saslušanju osumnjičenih, činjenica da su djela počinjena prekoračenjem granica službene dužnosti i ovlaštenja na način da su određena pismena falsifikovana, da su u radni odnos primana lica na nezakonit način, da su osumnjičenim na nezakonit način povećane plate, a što je sve skupa imalo za posljedicu pribavljanje koristi sebi ili drugima ili nanošenje štete službi koja treba da vodi brigu o nezaposlenim.
7. Odlučujući o žalbama Tužilaštva i osumnjičenih Kantonalni sud je donio Rješenje broj 01 0 K 012140 17 Kv 3 od 21. februara 2017 godine kojim je žalbu Tužilaštva djelomično uvažio i preinačio prvostepeno rješenje tako da izrečene mjere mogu trajati dok za to postoje razlozi, a najduže do pravosnažnosti presude u ovoj krivičnoj stvari. Žalba apelanata i ostalih osumnjičenih odbijene su kao neosnovane. U ostalom dijelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
8. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je u odnosu na žalbe apelanata, naveo da je u pobijanom rješenju u odnosu na apelante sud iznio opći uvjet - osnovanu sumnju za određivanje mjera zabrane kao i posebne uvjete koje odbrana i ne dovodi u sumnju žalbom, pa je vijeće stoga zaključilo da je sudija za prethodni postupak u pobijanom rješenju valjano dao razloge kako za opći tako i za posebni uvjet za oba apelanta.
9. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. st. 2. i 3. kao i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelanti su naveli i povredu prava iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Prema stavu apelanata kršenje prava na pravično suđenje se ogleda u, prema njihovom stavu, nepravilnosti u radu tužioca koji postupa u njihvom predmetu, te da je to „beskrupulozno ponašanje [...] direktno krši odredbe člana 14. Evropske konvencije“. Također, apelanti smatraju da se formulacijom odluke da mjere zabrane “mogu trajati dok za to postoje potrebe, a najduže do pravosnažnosti presude”, dovode u diskriminirajući položaj te im se uskraćuje pravo na rad iz kojeg rada oni izdržavaju sebe i svoje porodice.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) tač. h) i l), Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1). i stav (3). tač h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3)Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
l) apelacija je preuranjena;
U odnosu na navode o povredi prava na ličnu slobodu i bezbjednost
11. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u više svojih odluka naglasio da se pravo na ličnu slobodu ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pod lišenjem slobode smatra mjera javne vlasti kojom se pojedinac zadržava na ograničenom određenom mjestu jedno određeno vrijeme i to protivno ili bez svoje slobodne volje (vidi Evropski sud, Guzzardi protiv Italije, presuda od 6. novembra 1980. godine Serija A broj 92.). Pri tome, kod razgraničenja hapšenja, lišenja i ograničenja slobode osnovni kriteriji su način teritorijalnog ograničenja kretanja, dužina tog ograničenja kao i poseban pravni status lica u pitanju. U odnosu na teritorijalni kriterij nesporno je da lišenje slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije predstavlja boravak u zatvoru, dakle u zatvorenoj ustanovi u okviru koje je dopuštena čak i potpuna sloboda kretanja. Zadržavanje lica u pritvoru ili sličnoj ustanovi ili na bilo kom drugom mjestu gdje je licu fizički ograničeno kretanje po naredbi policije ili drugih javnih vlasti, također, potpada pod lišenje slobode iz člana 5. Evropske konvencije. S druge strane, svako prinudno zadržavanje na teritorijalno ograničenom mjestu koje ne čini zatvorenu ustanovu ne predstavlja lišenje već naprotiv samo ograničenje prava slobode (vidi Evropski sud, Bozano protiv Francuske, presuda od 18. decembra 1986. godine Serija A broj 54.). Također, kućni pritvor se smatra lišavanjem, a ne ograničenjem prava slobode, pogotovo ako je vezan za zabranu komunikacije sa vanjskim svijetom. S druge strane, mjere koje se koriste kao sredstvo za osiguranje prisustva okrivljenog u postupku, kao što su zabrana napuštanja boravišta, obaveza javljanja nadležnim vlastima u određeno vrijeme i na određenom mjestu, predstavljaju mjere ograničenja, ali ne i lišavanje slobode (vidi, Evropski sud, Vito Ciancimino protiv Italije, odluka o dopustivosti od 27. maja 1991. godine).
12. Dovodeći u vezu mjere zabrane koje su apelantima izrečene osporenim rješenjima, da im se zabranjuje poduzimanje određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, da im se zabranjuje posjećivanje određenih mjesta (zgrada u kojoj su radili), da im se zabranjuje sastajanje sa određenim licima poimenično nabrojanim svjedocima, zaposlenicima i članovima upravnih odbora JU Služba za zapošljavanje USK i prilazak ovim licima na udaljenost manu od 50 m, Ustavni sud nalazi da navedene mjere zabrane po svom sadržaju i posljedicama koje iz istih proizilaze, predstavljaju mjere ograničenja a ne mjere lišenja slobode (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 2307/15 od 22. decembra 2015. godine dostupna na www.ustavnisud.ba ) . Pri tome, Ustavni sud ukazuje da izrečene mjere zabrane mogu pokrenuti pitanje poštivanja nekih drugih ustavnih prava ali budući da to apelanti nisu pokrenuli apelacijom, a obaveza je Ustavnog suda da ispituje samo navode iz apelacija, to Ustavni sud neće detaljnije ulaziti u to pitanje.
13. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 38/03).
15. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanata još nije okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim su im izrečene mjere zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
16. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da apelanti te navode dovode u vezu sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, za koje je Ustavni sud zaključio da su preuranjeni, pa slijedom toga Ustavni sud ne nalazi za potrebno dodatno ispitivati ove navode
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman