Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/17 (M. S., I. D., K. F., S. E., M. O., F. T. i I. A.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1368/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-1368/17, rješavajući apelacije Miše Senkovića i drugih, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mišo Senković protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040118 17 Rsž od 10. februara 2017. godine, Ivo Džoić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040193 17 Rsž od 10. februara 2017. godine, Kasim Fetahović protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040110 17 Rsž od 10. februara 2017. godine, Stipo Ekmečić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040112 17 Rsž od 9. februara 2017. godine, Midhat Omerbašić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040222 17 Rsž od 10. februara 2017. godine, Fahir Terzić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040121 17 Rsž od 10. februara 2017. godine i Ivica Andrić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 Rs 040138 17 Rsž od 9. februara 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1368/17

1. Mišo Senković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 Rs 040118 17 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 Rs 040118 15 Rs od 12. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu Posavski kanton, Ministarstvo unutarnjih poslova Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1369/17

2. Ivo Džoić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donje Mahale, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040193 17 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040193 15 Rs od 20. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1370/17

3. Kasim Fetahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040110 17 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040110 15 Rs od 28. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1371/17

4. Stipo Ekmečić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040112 17 Rsž od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040112 15 Rs od 28. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1372/17

5. Midhat Omerbašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040222 17 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040222 15 Rs od 29. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1373/17

6. Fahir Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040121 17 Rsž od 10. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040121 15 Rs od 22. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

AP-1374/17

7. Ivica Andrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Anto Lukač, advokat iz Orašja, podnio je 7. aprila 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 25 0 Rs 040138 17 Rsž od 9. februara 2017. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova žalba podnesena protiv Presude Općinskog suda broj 25 0 Rs 040138 15 Rs od 22. decembra 2016. godine kojom je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi plati glavni dug u određenom novčanom iznosu i isplati doprinose za mirovinsko osiguranje na razliku neisplaćenih plaća, dok je apelant obavezan nadoknaditi tuženom troškove postupka.

8. U obrazloženjima osporenih odluka je navedeno, između ostalog, da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama i naknadama) za kantone propisan isključivo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, koeficijenata i platnih razreda policijskim službenicima u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, te da takav zaključak proizilazi i iz Odluke Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-36/11 od 17. aprila 2012. godine (kojom odlukom je utvrđeno da osporeni član 1. Zakona o platama i naknadama u dijelu koji glasi: „te primjena ovog zakona u kantonima“ i čl. 31. do 35. istog zakona, nisu u neskladu sa Ustavom Federacije BiH). Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da se plaće policijskih službenika kantona određuju u skladu sa kantonalnim propisom, kako je to i propisano odredbama člana 31. Zakona o plaćama i naknadama, s tim što osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine, prema posljednjim objavljenim statističkim podacima. Kantonalni sud je ukazao da nisu osnovani zahtjevi apelanata u kojim navode da je tuženi morao primijeniti odredbe čl. 31-35. Zakona o plaćama i naknadama, po kojima je morao svojim propisom utvrditi plaću u skladu sa načelom iz člana 4. Zakona o plaćama i naknadama i da moraju biti usklađeni sa članom 3. stav 2. i čl. 6, 7, 8. i 9. Zakona o naknadama i plaćama, kao i da se koeficijenti i platni razredi iz navedenog člana vezuju za čin koji ima policijski službenik. Kantonalni sud je naveo da je jedino osnovano da u skladu sa članom 6., a u vezi sa članom 31. Zakona o plaćama i naknadama osnovna plaća policijskog službenika kantona ne može biti manja od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelanti nisu tražili da vještak ekonomske struke utvrdi činjenicu u vezi sa eventualnim manjim primanjima apelanata od 70% od prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji Bosne i Hercegovine za utuženi period, već su tražili da se izračuna kolika bi bila visina ukupne plaće apelanata ako bi osnovna plaća iznosila 80% od osnovne plaće za radno mjesto (glavni inspektor, samostalni inspektor, stariji narednik, mlađi inspektor) po Zakonu o plaćama i naknadama. Kantonalni sud je ukazao da iz rješenja o određivanju provođenja dokaza vještačenjem po vještaku finansijske struke, proizilazi da je utvrđivana samo razlika između isplaćene plaće apelantima i plaće koja bi im pripadala primjenom odredaba Zakona o plaćama i naknadama. Kantonalni sud je ukazao da u nalazima vještaka nema podataka o pojedinačnoj mjesečnoj visini neto plaća, niti obračunate razlike na eventualno manje isplate. Imajući u vidu da je sud vezan u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da se nije mogla donijeti odluka o eventualnoj povredi člana 31. Zakona i plaćama i naknadama, jer apelanti to nisu tražili svojim tužbenim zahtjevima, niti je tokom postupka dokazan odnos neto isplaćene plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine i isplaćene plaće apelantima manje od 70% u utuženim periodima. Pored toga, Općinski sud je naveo da je odluke o troškovima postupaka donio na osnovu odredaba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku i u skladu sa Advokatskom tarifom u Federaciji BiH i odredbama člana 395. Zakona o parničnom postupku. Kantonalni sud je ukazao (AP-1371/17 i AP-1374/17) da su apelanti prvostepenu presudu pobijali u cijelosti, ali da nisu posebnim žalbenim navodima osporavali prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na troškove parničnog postupka, iz kog razloga se, kako je navedeno, Kantonalni sud nije posebno bavio ispitivanjem tog dijela prvostepene presude.

Spajanje predmeta

9. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1368/17, AP-1369/17, AP-1370/17, AP-1371/17, AP-1372/17, AP- 1373/17 i AP-1374/17 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP- 1368/17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

10. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu jednakosti pred zakonom. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i na taj način odlučili o njihovim pravima. Apelanti su naveli da osnovicu plaća ne određuje Vlada Posavskog kantona, već se osnovica ima odrediti onako kako je određena Zakonom o plaćama i naknadama, dok se tek koeficijent može mijenjati i to tako da osnovna plaća policijskog službenika ne prelazi 90% od osnovne plaće za takva radna mjesta na federalnom nivou. Osim toga, apelanti su ukazali da je odredba člana 395. Zakona o parničnom postupku nezakonita i neustavna, jer su navedenom odredbom dosuđeni troškovi tuženom, a koje troškove tuženi uopšte nema, te da se radi o nepravičnoj zakonskoj odredbi. Apelanti smatraju da u situaciji kada kanton zastupa javni pravobranitelj, kanton nema trošak, da pravobraniteljstvo ne ispostavlja kantonu račun za zastupanje jer ga plaća za svoj rad nezavisno od zastupanja na sudu. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno pravni propisi. Relevantni propisi

11. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 395.

Odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke koje zastupa javno pravobranilaštvo. U tom slučaju troškovi postupka obuhvataju i iznos koji bi se stranci priznao na ime nagrade advokatu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava na pravično suđenje u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluka osporenih predmetnim apelacijama dao detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o plaćama i naknadama, niti na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o parničnom postupku. U pogledu navoda apelanata u vezi isplate troškova postupka tuženom, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da apelanti ove navode nisu isticali u toku redovnog sudskog postupka, odnosno u žalbama protiv prvostepenih presuda i tako pružili mogućnost Kantonalnom sudu da se izjasni o tim navodima, dakle prvi put ističu ove navode u apelacijama, te stoga ni Ustavni sud te navode ne može razmatrati (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26. objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/17 (M. S., I. D., K. F., S. E., M… | Sudska praksa | Aktio