Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5578/14 (M. D.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nematerijalna šteta
- Miješanje u privatni život
- Građanski postupak
- Kleveta
- Sloboda izražavanja
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-5578/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5578/14, rješavajući apelaciju Milorada Dodika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milorada Dodika.
Utvrđuje se povreda člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050470 14 Rev od 2. decembra 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja.
Odbacuje se apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 050470 14 Rev od 2. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050470 08 Gž od 30. septembra 2013.
godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 050470 07 P od 6. oktobra 2008. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Dodik (daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, koga zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. decembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 050470 14 Rev od 2. decembra 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 050470 08 Gž od 30. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 050470 07 P od 6. oktobra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženih Federalne radio-televizije, Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 20. i 31. marta 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Općinski sud i prvotužena su dostavili odgovor na apelaciju 24. i 30. marta i 7. aprila 2017. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 050470 07 P od 6. oktobra 2008. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev da mu tuženi solidarno nadoknade nematerijalnu štetu zbog klevete iznesene 20. novembra 2007. godine u TV emisiji „60 minuta“ u visini od 100.000,00 KM, te da se prvotužena obaveže da ovu presudu o solidarnom trošku tuženih objavi na FTV-u u političkom magazinu „60 minuta“. Apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.300,00 KM.
6. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je prvostepeni sud ocijenio da su sporna izražavanja „Kako je Mile od Laktaša opljačkao tzv. Rafineriju nafte Republike Srpske“, „Prvu veliku pljačku Rafinerije Milorad Dodik je počinio sa proruskim Čerčenom“ i „Dodik je svjesno omogućio Hadžijevu da opljačka Republiku Srpsku“ vezana za određeni događaj u stvarnosti, te da predstavljaju činjenični sadržaj koji može biti predmet provjeravanja i dokazivanja što je neprimjenjivo u odnosu na mišljenje, te da nedvojbeno predstavljaju klevetu kako je ona definisana u članu 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete, i to bez obzira na to što je nesporno da se apelant smatra javnim službenikom u smislu odredbe 4. stav 1. tačka c) citiranog zakona uslijed čega bi morao podnijeti i izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti, pa i uznemiriti, jer, po mišljenju prvostepenog suda, sadržaj izražavanja bilo da se iznosi ili prenosi i u sredstvima javnog informisanja mora biti u suštini istinit.
7. Istaknuto je da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant obavlja javnu funkciju, te da zbog toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), mora tolerisati intenzivniji nivo kritike od običnih građana. Međutim, ukazano je na to da se u konkretnom slučaju apelant povezuje s mogućom korupcijom na eksplicitan i uvredljiv način, te da se tuženi neosnovano pozivaju na principe Zakona o zaštiti od klevete isticanjem da oni omogućavaju slobodu izražavanja koja je garantovana članom 10. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te da se navedena odredba temelji na poštovanju profesionalnih i etičkih standarda, što u odnosu na sporno prenošenje izražavanja nije bio slučaj.
8. Po mišljenju prvostepenog suda, tuženi u postupku nisu sudu pružili ni jedan dokaz na okolnost da su posjedovali dokaze koji su ih rukovodili u uvjerenju da su iznesene činjenice koje se odnose na pljačku Rafinerije nafte Republike Srpske istinite, te stoga citirani navodi iz stenograma u obrazloženju presude predstavljaju klevetu kako je definisano članom 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete.
9. Dalje je navedeno da u smislu člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje, pa bi s tim u vezi navodi „drski kriminalac, mafijaški kum i sl.“ predstavljali vrijednosne sudove, i ne bi, iako izlaze iz okvira novinarske etike, mogli biti predmet odgovornosti u skladu s odredbama Zakona o zaštiti od klevete.
10. Istaknuto je da je prvostepeni sud, postupajući po zahtjevu tužbe, s obzirom na pasivno ponašanje tuženih, ocjenom navoda izrečenih u emisiji „60 minuta“ a pročitanih iz stenograma navedene emisije, utvrdio da prenesena izražavanja „Kako je Mile od Laktaša opljačkao tzv. Rafineriju nafte Republike Srpske“, „Prvu veliku pljačku Rafinerije Milorad Dodik je počinio sa proruskim Čerčenom“, „Dodik je svjesno omogućio Hadžijevu da opljačka Republiku Srpsku“ predstavljaju klevetu kako je ona definisana u članu 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete, te da su mogla da dovedu do nastanka štete koja bi se manifestovala povredom časti, ugleda i moralnog integriteta kod apelanta, a ta šteta se utvrđuje u skladu s odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, prvostepeni sud se pozvao na odredbu člana 200. ZOO-a. Također je istaknuto da, prema praksi Evropskog suda, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.
11. Međutim, po mišljenju prvostepenog suda, predmetna tužba nije pružila ni jedan dokaz o jačini duševnih bolova i njihovom trajanju kao pravnom osnovu zahtjeva, već se pozvala na činjenicu da je samim iznošenjem neistinitih i uvredljivih činjenica kod apelanta nastala šteta za koju su tuženi odgovorni. Stoga je prvostepeni sud odbio zahtjev tužbe za naknadu štete.
12. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0P 050470 07 P od 6. oktobra 2008. godine odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
13. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud nakon ocjene dokaza izveo pravilan zaključak da se tvrdnje koje su tuženi 20. novembra 2007. godine iznijeli u emisiji „60 minuta“ o apelantu mogu smatrati klevetom u smislu odredaba člana 4. tačka d) Zakona o zaštiti od klevete i taj je zaključak u presudi jasno i argumentovano obrazložen, pa ga je u cijelosti prihvatio Kantonalni sud. Ukazano je da se žalbom osporava pravilnost i zakonitost prvostepene presude tvrdnjom da apelant nije imao obavezu dokazati postojanje nematerijalne štete u vidu pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda i časti i da je dovoljno dokazati da su tuženi iznijeli neistinite tvrdnje koje se mogu „okarakterisati“ kao kleveta.
14. Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 10. st. 1. i 15. Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da se na pitanja koja nisu uređena tim zakonom primjenjuju odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi i Zakon o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
15. Ukazano je da se tužbom zahtijevala novčana satisfakcija zbog povrede apelantove časti, te da se ona u smislu odredbe člana 200. ZOO-a može dosuditi samo ako je takva povreda uzrokovala duševne bolove oštećenog (apelanta) koje je apelant u smislu odredbe člana 123. stav 1. ZPP bio dužan dokazati kao činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Kako apelant nije ni predlagao, a ni izveo dokaze kojima bi dokazao odlučne činjenice, po mišljenju drugostepenog suda Općinski sud je u smislu odredbe člana 126. ZPP pravilno zaključio kao da ta činjenica ne postoji.
16. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 050470 14 Rev od 2. decembra 2014. godine odbio kao neosnovanu.
17. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je predmet spora apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog klevete iznesene u TV emisiji „60 minuta“ na način da su prvotužena kao javni RTV sistem, drugotuženi u svojstvu urednika, a trećetuženi u svojstvu novinara dopisnika prenijeli izražavanja koja su izazvala duševne bolove kod apelanta zbog povrede časti, ugleda i moralnog integriteta ličnosti.
18. Istaknuto je da su na temelju utvrđenih činjenica nižestepeni sudovi utvrdili da sporno izražavanje u smislu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete jeste kleveta, ali da je apelant bio dužan dokazati sve elemente za utvrđivanje postojanja duševnih bolova jer nije dokazan „obim“ iznesene klevete, kao i težina i posljedica po apelantov ugled.
19. Da bi se utvrdila ta proporcionalnost, kako je istakao Vrhovni sud, bilo je potrebno u postupku dokazati da su sporna izražavanja prouzrokovala duševne bolove, koje apelant, u smislu člana 200. ZOO-a, nije dokazao, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev jer visina štete nije dokazana.
20. Istaknuto je da postojanje duševnih bolova kao posljedica povrede ugleda ili časti nisu opće poznate činjenice, niti činjenice koje se mogu pretpostaviti, već činjenice koje redovni sudovi moraju u svakom konkretnom postupku utvrditi provođenjem dokaza, te njihovom savjesnom i brižljivom ocjenom u smislu odredbe člana 8. ZPP. Ukazano je na to da kako u postupku nije dokazana kolika je jačina i trajanje duševnih bolova, to nije dokazan pravni osnov za dosuđenje naknade, zbog čega je pravilno ocijenjeno da tužbeni zahtjev nije osnovan.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je proizvoljan stav sudova da u konkretnom slučaju nije dokazan intenzitet i dužina trajanja duševnih bolova. Navodi da je u toku prvostepenog postupka izričito rečeno da zbog kontinuiteta i upornosti iznesenih kleveta kao i zbog njihove težine apelant nije psihički sposoban da daje iskaz i izlaže se dodatnim stresovima. Po apelantovom mišljenju, odbijanje tužbenog zahtjeva pretpostavlja da apelant nije pretrpio duševne bolove zbog iznesenih kleveta.
b) Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka tog suda donesena u skladu sa zakonom, te da nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
23. Općinski sud je naveo da odlukom prvostepenog suda nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
24. Prvotužena je navela da u predmetnom postupku apelant nije predočio sudu dovoljno dokaza kojim bi potkrijepio svoje navode da je pretrpio nematerijalnu štetu.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja zakona Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(…) Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Odšteta Član 10.
(1) Odšteta treba biti srazmjerna šteti koja je nanesena ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja odštete sud je dužan ocijeniti sve okolnosti slučaja, a posebno sve mjere koje je poduzeo štetnik na ublažavanju štete, kao što su:
objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili isprika; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
(…) Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu. (2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno. VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
28. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelantove navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka
h) Pravila Ustavnog suda.
29. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
30. Iz apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca koji je tražio naknadu štete zbog klevete, što znači da tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Kako član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 18), smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak nije se ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, pa apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju se odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
31. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na ostale navode
32. U odnosu na ostale apelantove navode Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 050470 14 Rev od 2. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 23. decembra 2014. godine tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete zbog klevete iznesene 20. novembra 2007. godine u TV emisiji „60 minuta“ smatrajući da je iznošenjem spornih izjava pretrpio duševne bolove zbog povrede njegovog ugleda i časti. Budući da se, dakle, suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje apelantu novčane satisfakcije za klevetu koju su učinili tuženi (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 22).
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
38. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
39. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8. Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana.
40. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na „privatni život“ iz člana 8. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim drugim stavom. Praksa Evropskog suda pojašnjava da, iako je u osnovi cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti, to ne znači da taj član samo primorava državu da se suzdrži od takvog miješanja. Osim tog prvenstveno negativnog djelovanja, moraju postojati pozitivne obaveze neodvojive od djelotvornog poštovanja privatnog i porodičnog života. Te obaveze mogu obuhvatati usvajanje mjera za osiguranje privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca. U oba slučaja treba voditi računa o pravičnoj ravnoteži između interesa pojedinca i zajednice u cjelini, i u oba slučaja država uživa izvjesno polje procjene (vidi Evropski sud, presuda Von Hannover protiv Njemačke, aplikacija broj 59320/00 od 24. juna 2004. godine). Stoga, iako apelant u konkretnom slučaju nije eksplicitno u apelaciji naveo povredu prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navedeno u suštini proizlazi iz apelantovih navoda.
41. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud prije svega treba dati odgovor na pitanje da li predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da predmetni postupak koji se odnosio na utvrđivanje okolnosti vezanih za povređivanje apelantovog prava na ugled i čast, a što je dovedeno u pitanje spornim tvrdnjama tuženih o apelantu u političkom magazinu „60 minuta“ ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno apelantovog prava na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
42. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li osporene odluke predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti koje je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog iznošenja spornih tvrdnji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporene odluke nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. Zbog toga je neophodno ispitati da li je miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa, i (c) biti u skladu s principom proporcionalnosti.
43. Dakle, prvo pitanje na koje treba odgovoriti jeste da li je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na poštivanje ugleda u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda i časti time što su tuženi prenijeli sporna izražavanja o apelantu u TV emisiji „60 minuta“. Naime, u konkretnom slučaju redovni sudovi su utvrdili da sporna izražavanja koja se odnose na pljačku Rafinerije nafte Republike Srpske s kojom se apelant dovodi u vezu, a što su tuženi iznijeli 20. novembra 2007. godine u TV emisiji „60 minuta“, predstavljaju klevetu. Međutim, redovni sudovi su zaključili da apelant u smislu člana 200. ZOO-a u predmetnom postupku nije dokazao odlučne činjenice u pogledu postojanja duševnih bolova kao posljedice povrede ugleda i časti. Dakle, redovni sudovi u konkretnom slučaju utvrđuju da sporna izražavanja tuženih predstavljaju klevetu, ali apelantu ne dosuđuju novčanu satisfakciju kao sankciju za takvo klevetničko izražavanje smatrajući da apelant nije dokazao pravni osnov za dosudu takve naknade.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud podsjeća na svoju noviju praksu, izraženu između ostalih, u Odluci Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, u kojoj je ukazao na različitu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u pogledu načina utvrđivanja naknade štete zbog povrede ugleda. S tim u vezi, u toj odluci Ustavni sud je naveo: „Zakon o zaštiti od klevete [je] lex specialis u takvim predmetima, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom principa proporcionalnosti. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ni redovni sudovi, niti osobe koje traže naknadu štete zbog povrede ugleda nisu ograničeni nekim posebnim formalnim dokaznim sredstvima. To prvenstveno znači da osoba koja traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužna da na okolnost pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može biti uvjet koji, ako se ne ispuni, vodi odbijanju zahtjeva za naknadu štete. Dakle, pri utvrđivanju štete zbog povrede ugleda potrebno je sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja ꞌjačine i trajanja duševnih bolovaꞌ jer samim tim što je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu. Konačno, Ustavni sud ukazuje da prilikom ocjenjivanja visine naknade štete redovni sudovi pri ocjeni kakvu je štetu osoba pretrpjela i vrste satisfakcije koja bi joj pripadala trebaju voditi računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, pri čemu će uzeti u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tim prije što redovni sudovi mogu ocijeniti da se može i na drugi način, a ne samo novčano, sankcionisati klevetničko izražavanje i zaštititi ugled pojedinca u pitanju.“ (op cit. AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37. i AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 65, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
45. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi nesporno utvrdili da su tuženi oklevetali apelanta, ali da mu redovni sudovi nisu dosudili bilo kakvu naknadu štete za učinjenu klevetu jer on, po mišljenju redovnih sudova, nije u predmetnom postupku dokazao jačinu i trajanje duševnih bolova, odnosno nije dokazao pravni osnov za dosuđenje naknade. Po mišljenju Ustavnog suda, navedeno ne korespondira s citiranom praksom Ustavnog suda prema kojoj kada je neko oklevetan nanesena je i nekakva šteta njegovom ugledu. Slijedeći navedeno, proizlazi da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja trebali neophodno utvrditi adekvatnu naknadu kojom će biti sankcionisano klevetničko izražavanja tuženih vodeći pri tome računa da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti, a što je u konkretnom slučaju izostalo. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u predmetu Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva ukazao da odšteta koja predstavlja sankciju za pričinjenu klevetu predstavlja miješanje u pravo na slobodu izražavanja, te da stoga mora biti proporcionalna pretrpljenoj povredi ugleda (vidi Evropski sud Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. jula 1995. godine, st. 35. i 49). Također, Ustavni sud u pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja ukazuje i na vlastiti stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa.
46. Slijedeći sve navedeno, proizlazi da su redovni sudovi u konkretnom slučaju arbitrarno primijenili Zakon o zaštiti od klevete, kao lex specialis u takvim predmetima, jer u konkretnom slučaju apelantu nisu dosudili bilo kakvu naknadu štete za učinjenu klevetu, a što je bilo neophodno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom principa proporcionalnosti.
47. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
48. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u predmetnom postupku utvrdili da su tuženi oklevetali apelanta, ali mu nisu dosudili odgovarajuću naknadu kao sankciju za klevetničko izražavanje tuženih uz primjenu principa proporcionalnosti.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman