Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-416/17 (A. M.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-416/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-416/17, rješavajući apelaciju Amadea Mandića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amadeo Mandić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 021115 16 Gž od 9. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Amadeo Mandić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 2. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 021115 16 Gž od 9. decembra 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom prvostepena presuda je ukinuta i apelantova tužba odbačena kao neblagovremena.
2. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je shodno odredbama člana 188. u vezi sa članom 176. stav 2. tačka 11. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), ispitao prvostepenu odluku po službenoj dužnosti, a povodom apelantove žalbe, te je zaključio da je odluka zasnovana na pogrešnom utvrđenju činjenica relevantnih za ocjenu blagovremenosti tužbe, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu člana 83. Zakona o radu u institucijama BiH. Sud BiH je istakao da je apelant tužbom podnesenom 3. marta 2016. godine zahtijevao nalaganje tuženoj (Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi BiH) sklapanje sporazuma o preuzimanju državnog službenika na određeno radno mjesto sa 1. novembrom 2014. godine. Sud BiH je ocijenio da je saznanje o povredi prava iz radnog odnosa apelant stekao momentom dostavljanja sporazuma od 13. decembra 2013. godine, kada je apelant utvrdio da raspored na ponuđeno radno mjesto nije u skladu sa zakonom jer ne odgovara njegovoj stručnoj spremi, zadacima i dužnostima koje je obavljao prije preuzimanja. Sud BiH je konstatovao da je time apelant na nesumnjiv način utvrdio koje njegovo pravo je tužena povrijedila i u kom obimu, kada su se i stekli uslovi za podnošenje tužbe. Sud BiH je istakao da je u prilogu dopisa od 22. januara 2014. godine apelant tuženoj vratio nepotpisan sporazum i na izričit način iskazao razlog nepotpisivanja, što ukazuje na momenat prvog saznanja o povredi prava čiju zaštitu apelant zahtjeva tužbom od 3. marta 2016. godine. Sud BiH je naglasio da kada se ima u vidu da po odredbama radno-pravnog zakonodavstva sudsku zaštitu apelant može ostvariti u roku od godinu dana od saznanja za povredu prava, proizlazi da je predmetna tužba podnesena istekom propisanog roka. Sud BiH je ukazao da budući da je tužena dopisom od 1. jula 2014. godine ponovo dostavila apelantu sporazum na potpis, a kako isti nije potpisan u roku od osam dana, da su se istekom tog perioda stekli uslovi da apelant zahtjeva sudsku zaštitu. Međutim, Sud BiH je konstatovao da je tužba neblagovremena i u pogledu saznanja o povredi prava koja su stečena u vezi sa naknadnim rokom koji je tužena dala apelantu, u odnosu na koji je gubitak prava na podnošenje tužbe nastupio 10. jula 2015. godine.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da je protiv prvostepene presude samo on podnio žalbu, a da tužena u odgovoru na žalbu nije ponovo istakla "prigovor zastare", te da je Sud BiH nastupio na štetu apelanta, te prekoračilo svoja ovlaštenja, jer prema sudskoj praksi na prigovor zastarjelosti, kojeg stranka nije ponovila u pravnom lijeku, sud ne pazi po službenoj dužnosti (Zaključa Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda F BiH od 20. septembra 2010. godine).
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Sud BiH primijenio relevantne odredbe ZPP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman