Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-682/17 (J. R.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-682/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 682/17, rješavajući apelaciju Joze Rašića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Joze Rašića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jozo Rašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojega zastupaju Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić, podnio je 20. veljače 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine i Presude Suda BiH S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izdržavanje kazne zatvora.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 682/17 od 22. veljače 2017. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužiteljstva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Sud BiH je dostavio odgovor na apelaciju, dok Tužiteljstvo u ostavljenom roku koji je istekao nije dostavilo odgovor.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 017854 15 K od 7. travnja 2016. godine kojom je apelanta i ostale osobe navedene u presudi (šest osoba) proglasio krivima (pod II), i to apelanta da je radnjama opisanim u izreci presude pod točkom 1. počinio kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ) u svezi s kaznenim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZ pa je Sud BiH apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine (i izrekao mjeru sigurnosti oduzimanja predmeta apelantu). Istom presudom (pod I) optužene osobe oslobođene su optužbe po točkama 1. i 2. da su počinili kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. st. 2. i 3. u svezi s kaznenim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz članka 195. stavak

1. KZ.

7. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tijek postupka. Apelant je u tijeku postupka isticao da iz svih provedenih dokaza potpuno jasno proizlazi da on nije počinio predmetna kaznena djela, nitko ga od svjedoka nije spomenuo, a i ne nalazi se ni u jednom dokumentu optužbe, protiv njega nisu primijenjene posebne istražne radnje, a u optužnici iz Republike Hrvatske ne spominje se njegovo ime. Apelant je isticao da sve što optužba ima je videosnimak da apelant čeka u autu D. M. (jednog od optuženih) koji izlazi iz nekog kafića, a iz kojeg snimka ne može biti elementa počinjenja kaznenog djela. U pogledu predmetne opojne droge apelant je ukazivao da nije dokazan put droge, čija je, od koga je oduzeta ni kako je došla u Tužiteljstvo. Kada su u pitanju oduzeti predmeti apelant je ukazivao na povredu članka 71. KZ.

8. Sud BiH se nadalje u presudi osvrnuo na prigovore obrane na zakonitost dokaza. Sud BiH navodi da su obrane svih optuženih u tijeku postupka u više navrata pobijale zakonitost pojedinih dokaza optužbe, te je Sud BiH odlučio da ispita prigovore, „i to onih dokaza koje je vijeće ocijenilo prilikom donošenja svoje odluke u osuđujućem dijelu presude“. Kada su u pitanju dokazi koji potkrepljuju točke 2. i 3. optužnice vijeće nije ocijenilo prigovore zakonitosti navedenih dokaza izuzev prigovora koji se odnose na opojnu drogu i vještačenje droge, jer je usvajanjem tih prigovora vijeće oslobodilo optužene optužbe u tim dijelovima, što je zatim i obrazložio navodeći da je obrana u odnosu na način oduzimanja opojne droge i lanac posjedovanja droge predložila da se droga koja je uložena u spis proglasi nezakonitim dokazom kao i dokazi koji se odnose na njeno vještačenje. U odnosu na biljnu materiju koja asocira na drogu, koja je pronađena 9. i 30. travnja 2016. godine, Sud BiH je zaključio da su obrane utemeljeno ukazivale na propust organa gonjenja da postupe u skladu s odredbama čl. 65., 70. i

71. ZKP. Sud BiH je naveo kako je sporna opojna droga jedan od ključnih elemenata na kojima se temelje točke 2. i 3. optužnice ukazujući na relevantne odredbe ZKP, te je odlučio da se predmetna oduzeta droga i nalaz vještaka proglase nezakonitim. Detaljno obrazloženje za navedeno Sud BiH je dao u oslobađajućem dijelu odluke za osobe obuhvaćene tim dijelom (među kojima nije apelant).

9. Sud BiH je u odnosu na apelanta naveo da je apelant isticao da se naredbe koje se tiču primjene posebnih istražnih radnji ne odnose na njega, jer nije bio predmet posebnih istražnih radnji, te informacije i podaci koji su dobiveni putem naredbi koje su izdane ne mogu biti korištene. Međutim, Sud BiH je naveo da, iako se naredbe za primjenu posebnih istražnih radnji koje su izdane ne odnose na apelanta odnosno nisu izdane u odnosu na njega, to ne znači da se navedeni dokazi pribavljeni primjenom posebnih istražnih radnji ne mogu koristiti u odnosu na njega. Sud BiH je naveo svrhu primjene posebnih istražnih radnji – prikupljanje potrebnih dokaza ali i individualizacija svih umiješanih osoba. Sud BiH se u odnosu na navedeno pozvao na svoju raniju praksu. Pri tome, Sud BiH je ukazao da će dalje obrazložiti (što je i uradio) razloge na temelju kojih je zaključio da je apelant sugovornik u presretnutim komunikacijama. Također, pored ostalih prigovora obrane na koje je Sud BiH odgovorio svojim stavovima, Sud BiH se očitovao i na prigovor zakonitosti na provedene radnje na temelju članka 71. ZKP.

10. Sud BiH je ukazao da su branitelji optuženih pobijali slijed postupanja s privremeno oduzetim predmetima, odnosno „lanac čuvanja“ predmeta te potencirali činjenicu da je izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije za koje je Tužiteljstvo dostavilo zapisnike (o otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije od 4. srpnja 2016. godine za navedene osobe među kojima je i apelant) izvršeno manjkavo i ni u kojem slučaju u skladu s člankom 71. ZKP. Sud BiH je u svezi s navedenim najprije ukazao na slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, i to u odnosu na osobe koje su obuhvaćene osuđujućim dijelom presude, među kojima je i apelant. U tom smislu u zapisnicima o pretresanju i potvrdama o oduzimanju predmeta u kojima su točno individualizirani predmeti koji su pronađeni prilikom pretresa je navedeno da su za oduzete predmete izdane potvrde o privremenom oduzimanju predmeta koje se imaju smatrati sastavnim dijelom zapisnika, a u kojoj su taksativno numerirani i točno individualizirani predmeti koji su oduzeti od osumnjičenih i drugih osoba, što su oni potvrdili svojim vlastoručnim potpisom, pri čemu je u potvrdi navedeno da će se privremeno oduzeti predmeti dostaviti sudu, što je i učinjeno. O privremenom oduzimanju predmeta ovlaštene službene osobe koje su vršile pretresanje sastavile su i Izvješće o realizaciji označenih naredbi Suda BiH, u kojem su taksativno numerirani predmeti koji su oduzeti od tada osumnjičenih i drugih osoba, te potom u zbirnom Izvješću naznačenu dokumentaciju zajedno s oduzetim predmetima dostavili Sudu BiH. Kako proizlazi nakon izvršenog uvida u dokaze, Sud je svojim dopisima od 17. lipnja 2014. godine (dokazi T-94 i T-108) dostavio Tužiteljstvu izvješća o izvršenim pretresima s prilozima navedenim u njima, odnosno originalnu dokumentaciju i oduzete predmete. Dakle, privremeno oduzeti predmeti od optuženih i drugih osoba koji su pritom jasno individualizirani u prethodnom tijeku postupka Sud BiH je, nakon dostavljanja od organa koji su vršili pretresanje, dostavio Tužiteljstvu kao organu koji je vodio istragu u ovom predmetu. Nakon toga, Sud BiH je uvidom u uložene zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta (dokaz T-197) zaključio da je Tužiteljstvo provelo obveznu radnju otvaranja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, u skladu s člankom 71. ZKPBiH. Sud je uvidom u istražni dio spisa (S1 2 K 014482 13 Krn) ustanovio da je Tužiteljstvo svojim dopisom od 4. srpnja 2014. godine obavijestilo suca za prethodni postupak o provedenom otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, uz naznaku da su putem telefona o navedenom obavijestili branitelje osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru, te osumnjičene koji se brane sa slobode. Iako Tužiteljstvo u spis nije uložilo dokaze da su osumnjičeni i njihovi branitelji (koje su u tom trenutku imali) zaista i obaviješteni, te su u tom dijelu navedeni zapisnici sadržajno manjkavi, za Sud BiH „nema nikakve sumnje da je pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta provedeno nezakonito“. Također, uvidom u zapisnik o privremenom otvaranju i pregledu predmeta oduzetih od jednog od optuženih, proizlazi da je tome prisustvovao njegov branitelj, što je branitelj potvrdio i na glavnom pretresu, a što je jedan od pokazatelja da su navodi Tužiteljstva o prethodnoj obavijesti branitelja i osumnjičenih točni. Kod takvog stanja stvari, uvidom u materijalne dokaze optužbe, prije svega zapisnike o pretresanju stana, ostalih prostorija i pokretnih stvari (tada osumnjičenih osoba, a sada optuženih i ostalih osoba), te potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, koji dokazi, kada se dovedu u vezu sa sadržajem nalaza i mišljenja vještaka i stručnih osoba, koji su vještačili oduzete predmete, može se zaključiti kako se oni u pogledu ključnih karakteristika oduzetih predmeta u cijelosti podudaraju. Konačno, kada se navedenom doda fotodokumentacija izvršenih pretresa koja je pratila naprijed spomenute zapisnike o pretresanju, te fotodokumentacija spornih tragova, „te kada je evidentno postupak otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta proveden na način propisan člankom 71. ZKPBiH, da se zaključiti kako se autentičnost oduzetih predmeta ne može dovesti u pitanje, zbog čega je sud utvrdio neutemeljene prigovore u pogledu zakonitosti provedenih dokaza“ . Sud BiH je naveo i ostale prigovore ostalih optuženih, koje je ispitao.

11. U odnosu na osuđujući dio presude Sud BiH je razmotrio pitanje postojanja skupine za organizirani kriminal, te je na temelju provedenih dokaza, prvenstveno presretnutih razgovora, utvrdio postojanje organizirane skupine, da je bilo najmanje tri člana, odnosno da su u pojedinim kaznenim djelima sudjelovali S. P., N. K., G. M., M. D., D. M., Z. B. i apelant zajedno s drugim njima poznatim osobama. Sud BiH je utvrdio, u odnosu na točku 1. osuđujućeg dijela presude, da je optužnicom stavljeno na teret optuženima da su zajedno s osobama iz Crne Gore, te D. DŽ. iz Bosne i Hercegovine i T. M. i M. J. iz Hrvatske na način opisan u presudi nabavili opojnu drogu iz Crne Gore, prebacili u Bosnu i Hercegovinu, prevezli na područje Čapljine, koji su je prebacili do apelantove obiteljske kuće, a nakon čega je Z. B. posredstvom svog poznanika D. DŽ. prevezao opojnu drogu i predao M. T. iz Zagreba, koja je dalje prevezla do Zagreba po uputama kupca M. J. gdje je daljnji promet spriječila hrvatska policija.

12. Sud je činjenično stanje utvrdio najprije iz presretnutih telefonskih komunikacija nastalih provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Suda BiH koje su na pretresu prezentirali policijski službenici, ali i drugih provedenih dokaza. Sud BiH je najprije opisao kako je prevezena droga iz Crne Gore do područja Čapljine kod D. M., te na temelju čega je to zaključio. Nadalje, da je postojao dogovor između D. M. i N. K. za isporuku nove količine opojne droge radi daljnjeg prebacivanja i prodaje kupcima u Hrvatskoj Sud BiH je utvrdio iz presretnutih komunikacija, odnosno njihovih kontakata od 10. veljače do 16. veljače 2014. godine, kao i ostalih dokaza koje navodi. Sud BiH navodi komunikaciju između N. K. i D. M., te iako su optuženi „govorili šifriranim rječnikom“ zaključuje da se radi o narudžbi 22 kg opojne droge. Sud BiH opisuje kako je, gdje i kada došlo do susreta kao i do primopredaje opojne droge, na temelju čega to zaključuje (Izvješće MUP-a Republike Srpske od 18. veljače sačinjenog povodom provođenja aktivnosti tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba po naredbi suda, o čemu je svjedočio svjedok – na okolnost sačinjavanja izvješća i tajnog praćenja u predmetu „Šetač“). Sud BiH navodi da iz izvješća proizlazi da su uočeni automobili, u jednom je bila NN osoba (apelant), te na temelju čega sud izvodi takav zaključak (apelantova izjava dana Tužiteljstvu 12. lipnja 2014. godine i videosnimak koji je sastavni dio izvješća). Sud BiH opisuje susret u piceriji „Regina“, koje osobe su se srele, uključujući apelanta, te dalja kretanja osoba. Iako nije dokumentiran njihov sastanak, iz izvješća proizlazi da su N. K. i M. G. zajedno sa D. M. i apelantom bili u objektu „Regina“, te iz dokaza sud zaključuje da su se našli na navedenoj lokaciji kako bi dogovorili primopredaju opojne droge koja će se provesti u toku dana, što sud opisuje navodeći iz kojih dokaza to proizlazi. Sve navedeno kada je Sud BiH doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, posebno onim koji slijede nakon navedene isporuke, Sud BiH je utvrdio da nema nikakve sumnje da je na regionalnom pravcu Stolac – Čapljina, točnije u mjestu Domanovići, na sporednom magistralnom putu 16. veljače 2014. godine došlo do primopredaje oko 22 kg opojne droge marihuana između N. K. i D. M. a u čemu je sudjelovao apelant radi daljnjeg prebacivanja u Hrvatsku i prodaje. Da su apelant, D. M. i Z. B. međusobno bili uključeni u organiziranje i daljnju prodaju opojne droge marihuane u Hrvatsku sud zaključuje i iz komunikacije prije predmetnog događaja i izvješća o tajnom praćenju, te posebno navodi komunikacije između apelanta i drugih vezano za nepoznati automobil koji su D. M. i apelant primijetili kada su se vozili iz pravca Čapljine do apelantove kuće na dan kada su preuzeli opojnu drogu, te njihov strah i sumnjičavost govori upravo u prilog činjenici da je prebacivanje opojne droge izvršeno u apelantovoj kuću. U tom smislu sud je saslušao i svjedoka J. M., policajca koji je izjavio da ga je apelant kontaktirao i od njega tražio da provjeri vlasništvo vozila jer se boji za obitelj, jer mu je šuri ukradeno vozilo. Sud BiH nije prihvatio navod apelantove obrane da su ove provjere rađene kako bi se otkrila krađa automobila, te je Sud BiH naveo da ni dokaz koji je obrana uložila (da je otuđeno vozilo u Mostaru) ne utječe na drugačiju odluku, za što je dao obrazloženje.

13. Sud BiH navodi da je opojna droga na način poznat optuženim D. M. Z. B. i apelantu prebačena iz apelantove obiteljske kuće do mjesta gdje je nastanjen Z. B., te je posredstvom osobe D. DŽ. kojeg je Z. B. angažirao prebačena na područje Opuzena odakle je dalje prebačena (prebacio ju je M. T.) za Zagreb kupcu M. J. sa kojim je Z. B. ranije dogovorio isporuku, te iz kojih dokaza proizlazi ovakav zaključak suda (presretnute komunikacije optuženih D. M., Z. B. i apelanta i drugih osoba, izjave svjedoka i materijalne dokumentacije – dio istražnog spisa Državnog odvjetništva USKOK-a u predmetu protiv M. J., M. T. i V. V.). Sud BiH ukazuje da iz predmetnog spisa proizlazi da su predmet istražnih radnji (pored osumnjičenih osoba iz Hrvatske) bili Z. B., D. M. i apelant zbog osnova sumnje da su se s osumnjičenim osobama bavili neovlaštenim međunarodnim prometom opojnih droga. Kada je u pitanju zapljena opojne droge marihuane, Sud BiH ukazuje da iz spisa proizlazi da su u Zagrebu lišeni slobode M. J., M. T. i V. V. kojom prilikom je u gepeku automobila V. V. pronađeno 21.570 grama zeljaste materije za koju je naknadnim vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi marihuana sa više OD 0,3 THC.

14. Sud BiH ukazuje na komunikacije optuženih Z. B. , D. M. i apelanta koji očigledno nisu znali da je M. J. uhićen i da je droga pronađena i oduzeta. Također, Sud BiH navodi da se u konkretnom slučaju radilo o isporuci 22 kg opojne droge između S. P., N. K. i D. M., a da je kod D. M. pronađeno 490,15 grama, što je dovelo sud do zaključka da D. M. nije isporučivao sve na teritoriju Hrvatske nego je dio zadržavao za sebe, a iz presretnutih razgovora proizlazi da je to bilo u svrhu daljnje prodaje. Sud BiH je nadalje naveo da ne tvrdi da predmetnih 490 grama opojne droge predstavlja dio droge koja je isporučena 19. veljače 2014. godine u Zagreb ili „pola šunke“ (u kontekstu razgovora D. M.) ponuđene radi daljnje prodaje, već da je D. M. dio zadržavao upravo radi daljnje prodaje.

15. Sud BiH nadalje navodi pronađene i oduzete telefone kod optuženih, te da je vještačenje izvršila Jelena Kecman, koja je dala nalaz i mišljenje kao svjedok – stručna osoba. Kada je u pitanju apelant, svjedok – stručna osoba (vještak) navela je da joj je od apelanta, prema naredbi Tužiteljstva, dostavljeno šest mobilnih aparata sa SIM karticama, između ostalog SIM kartica sa preciziranim brojem. Dakle, s obzirom na to da su od optuženih (Z. B., D. M. i apelant) oduzeti mobilni aparati i SIM kartice koji su potom vještačeni i kojim putem je utvrđeno i o kojim pretplatničkim brojevima je riječ, Sud BiH je izveo jasan i logičan zaključak da su upravo optuženi sudionici spornih presretnutih telefonskih komunikacija odnosno da se radi o brojevima koje su u inkriminiranom razdoblju koristili. Nadalje, Sud BiH je obrazložio zašto nije prihvatio dokaz obrane – optužnicu Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, u kojoj se ne spominju apelant i ostali, niti navodi da je droga prebačena iz BiH, nalazeći da provedenim dokazom obrane nisu dovele u pitanje iznesena utvrđenja suda.

16. Protiv prvostupanjske presude optuženi, uključujući apelanta, izjavili su žalbu, kao i Tužiteljstvo. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 017854 15 Kž 10 od 21. rujna 2016. godine kojom je žalbe optuženih odbio, žalbu Tužiteljstva protiv oslobađajućeg dijela presude (točka I izreke prvostupanjske presude) odbio kao neutemeljenu i u tom dijelu presudu potvrdio, dok je žalbu Tužiteljstva izjavljenu protiv osuđujućeg dijela uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je konkretno apelanta za počinjeno kazneno djelo organizirani kriminal iz članka 250. stavak 2. u svezi s kaznenim djelom neovlašten promet opojnim drogama iz članka 195. stavak 1. KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina.

17. U obrazloženju presude Sud BiH navodi između ostalog žalbene razloge koje je isticao apelant. Sud BiH je najprije ispitao žalbu optuženih S. P. i drugih navedenih, ali je u dijelu koji se odnosi na povredu članka 71. ZKP izveo isti zaključak za sve optužene. Sud BiH je razmotrio žalbene navode da o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta nije obaviješten branitelj ili osumnjičeni, iako su se nalazili u pritvoru, te se ovakvi nedostaci ne mogu konvalidirati „uvidom suda u istražni dio spisa“, koji dokaz nikada nije proveden na glavnom pretresu pred osumnjičenima i braniteljima, niti je tužitelj uložio navodnu obavijest kao dokaz. U svezi s navedenim Sud BiH navodi da je prvostupanjski sud odgovarajući na isti prigovor u pobijanoj presudi od paragrafa 72 do 78 svestrano analizirao slijed radnji nakon izvršenog pretresanja, oduzimanja predmeta, te konačno i njihovog otvaranja i pregleda koje je učinio tužitelj, te ukazuje na obrazloženje pobijane presude iz kojeg proizlazi da su u sadržaju zapisnika o pretresanju i potvrdama o oduzimanju predmeta točno navedeni predmeti, što su svojeručno potpisale osobe od kojih su oduzeti. Kada se ima u vidu navedeno, kao i sadržaj Odluke Ustavnog suda broj AP 2079/13 od 20. travnja 2016. godine (u kojoj nije utvrđena povreda prava na pravično suđenje zato što tužitelj nije izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, s obzirom na to da su oduzeti predmeti u zapisniku o oduzimanju predmeta i potvrdi o privremenom oduzimanju individualno određeni i s jasnim karakteristikama, kao potpisani od apelanta bez primjedbi), Sud BiH je našao da su žalbeni prigovori obrane kojima se pobija zakonitost ovako pribavljenih dokaza neutemeljeni i nemaju uporište u činjeničnom utvrđenju konkretnog slučaja. Ovo se posebno odnosi i na činjenicu da je pregled i otvaranje privremeno oduzetih predmeta provedeno u okviru Tužiteljstva, a što nesporno proizlazi iz sadržaja zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, dokaz T-197. Imajući uvidu žalbene prigovore, drugostupanjski sud zaključuje da je prvostupanjski sud svoju odluku u svezi s utvrđenom činjenicom da je otvaranje i pregled oduzete dokumentacije provelo Tužiteljstvo prioritetno utemeljio na dokazu koji je optužba izvela u tijeku glavnog pretresa (T 197), te s obzirom na činjenicu da je jedan od branitelja osumnjičenih i prisustvovao otvaranju predmeta, branitelj Dražen Zubak, što je i potvrdio na glavnom pretresu i za Apelacijsko vijeće predstavlja dovoljan pokazatelj da su i ostali branitelji i osumnjičeni obaviješteni. Obrana nije navela niti jedan razlog zbog čega bi selektivno tužitelj pozivao neke branitelje i osumnjičene, a neke isključivao iz te obavijesti, niti su obrane u tom pravcu ponudile argumente i obrazloženje. Stoga, u situaciji kada iz materijalnih dokaza optužbe nesporno proizlazi da su ispunjeni svi kriteriji koje je kao takve odredio i Ustavni sud u Odluci AP 2079/13, čak i da nije poštovana odredba članka 71. ZKPBiH, odnosno da nije održano otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, ne bi se radilo o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka koja bi dovela u pitanje zakonitost ovako pribavljenih dokaza. Pored iznesenog, za Apelacijsko vijeće je posve dovoljno utvrđenih činjenica i okolnosti koje nesporno ukazuju da je i radnja otvaranja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije provedena zakonito, te da su žalbeni prigovori obrana optuženih i u ovom dijelu neutemeljeni i ne dovode u pitanje ispravnost i zakonitost odluke prvostupanjskog suda.

18. U odnosu na apelantovu žalbu i navod da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka

6. Europske konvencije, jer nije poštovano pravo na brižljivu i savjesnu ocjenu dokaza i činjenica koje su utvrđene pred sudom, kao i iznošenje razloga o odlučnim činjenicama u obrazloženju presude, pa je sud potpuno pogrešno donio zaključak o apelantovom sudjelovanju u događaju opisanom pod točkom 1. optužnice, Sud BiH je naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima obrane, prvostupanjski sud, kada su u pitanju radnje koje se stavljaju na teret apelantu, posve dostatno argumentirao ocjenom dokaza ulogu i radnje koje je kao pripadnik ove organizirane skupine poduzimao apelant. Naime, prigovori obrane da se zaključak o apelantovoj krivici temelji isključivo na snimku na kojem se vidi da apelant u automobilu čeka optuženog D. M., neutemeljen je i nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju, te Apelacijsko vijeće ukazuje na čemu prvostupanjski sud izvodi svoje zaključke u kontekstu apelantove krivice i njegovog sudjelovanja u događajima opisanim u osuđujućoj točki izreke prvostupanjske presude. Apelacijsko vijeće smatra da nije bilo mjesta tvrdnji obrane da u obrazloženju presude nema razloga o odlučnim činjenicama, te da je apelantu iz tih razloga povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije. Analizom obrazloženja prvostupanjske presude, te uvidom u spis predmeta, Apelacijsko vijeće je utvrdilo da su optuženi D. M. Z. B. i apelant međusobno bili uključeni u organiziranje i daljnju prodaju opojne droge marihuane u Hrvatsku, koju su prethodno D. M. i apelant preuzeli od N. K., na temelju čega je to utvrđeno (str. 27. i 28. drugostupanjske presude). Ovakvo utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni Apelacijskog vijeća, potkrijepljeno je dokazima u sasvim dovoljnoj mjeri i to proizlazi najprije iz presretnutih komunikacija između optuženih D. M., Z. B. i apelanta, kao i drugih osoba, izjava svjedoka D. DŽ. i T. M., kao i izvedene materijalne dokumentacije. Apelacijsko vijeće navodi da je prvostupanjski sud izveo nesporan zaključak u svezi s radnjama koje je poduzeo apelant, te je kao pripadnik skupine za organizirani kriminal zajedno sa D. M. preuzeo opojnu drogu od N. K., koju je potom apelant sakrio u svojoj kući u Ljubuškom, dok je optuženi Z. B. dogovorio isporuku s kupcem M. J. u Zagrebu, kojem je drogu isporučio posredstvom svog poznanika D. DŽ. Dakle, apelant je sudjelovao u daljnjem prometu opojne droge, na način da je dao svoj doprinos da se opojna droga preveze krajnjim kupcima u Zagreb. U tom smislu, s obzirom na sve utvrđene i navedene okolnosti u prvostupanjskoj presudi, prema ocjeni Suda BiH, neutemeljeni su i bez osnove žalbeni prigovori obrane da se ni jednom radnjom apelant ne može dovesti u vezu s bilo kojom drogom, te da nitko nije potvrdio da je apelant sudjelovao u bilo kojoj kriminalnoj radnji opisanoj u optužnici. Također, Sud BiH navodi da su paušalni i navodi obrane da optuženi nisu djelovali po unaprijed razrađenom planu, da su imali različite uloge unutar skupine, te da nisu postupali kao pomagači, što je prvostupanjski sud obrazložio.

19. Sud BiH navodi da je obrana posebno ukazivala i na činjenicu da je u tijeku kaznenog postupka Tužiteljstvo donijelo drogu, koju obrana smatra nezakonitim dokazom jer Tužiteljstvo nije dokazalo put ove droge, tj., čija je droga, kome je oduzeta, na koji način je došla u Tužiteljstvo i kakve veze ima s optuženim apelantom. Sud BiH navodi da iz sadržaja pobijane presude jasno proizlazi na temelju kojih dokaza je prvostupanjski sud utvrdio „put“ droge, odnosno utvrdio odlučne činjenice da je droga iz R Crne Gore prebačena na područje BiH, točnije do mjesta Bileća, odakle je poduzetim radnjama izvršenja optuženih prevezena do područja općine Ljubuški, a potom na područje grada Zagreba. Da je apelant imao veze s radnjama koje se isključivo odnose na prenošenje droge s područja Ljubuškog do Zagreba, Republika Hrvatska, posebno proizlazi iz provođenja posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja, te analize sadržaja komunikacija između optuženih Z. B. , D. M. apelanta i svjedoka D. DŽ. u razdoblju od 21. do 25. veljače 2014. godine, nakon događaja u Zagrebu. Sud BiH navodi da iz iznijetog proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza valjano utvrdio odlučne činjenice, te je na temelju savjesne ocjene izvedenih dokaza, dovodeći ih u vezu s apelantovom obranom izveo pravilne zaključke o tome da je apelant počinio kaznena djela i o njegovoj krivici, za što je u obrazloženju svoje presude dao u svemu iscrpne i uvjerljive razloge, koje je prihvatilo Apelacijsko vijeće, pa su žalbeni prigovori obrane neutemeljeni.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

20. Apelant ističe da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant najprije navodi što je isticao u žalbi (da ga tijekom postupka nitko od svjedoka nije spomenuo, „niti se nalazio i u jednom dokumentu koje je Tužiteljstvo prezentiralo“, da Sud BiH nikada nije izdao naredbu za provođenje posebnih istražnih radnji prema apelantu i da Tužiteljstvo nije postupilo u skladu s člankom 71. ZKP, odnosno apelant nije bio obaviješten o otvaranju i pregledu. U žalbi je posebno istaknuta činjenica da je u oslobađajućem dijelu presude utvrđeno da su nezakoniti dokazi oni dokazi koji su proizišli iz nepostojanja naredbe Suda za oduzimanje predmeta, a potom i neprovođenja radnje otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta jer su to ključni dokazi za kazneno djelo neovlašten promet opojnim drogama, pa se opravdano postavilo pitanje kako su zakoniti dokazi u odnosu na apelanta a nisu zakoniti potpuno isti dokazi u odnosu na optužene kojima je donesena oslobađajuća presuda“. Apelant navodi da je prilikom donošenja pobijanih odluka došlo do povrede prava na pravičan postupak uslijed proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava (čl. 10., 65., 66., 68. i 71. ZKP) i prava na obrazloženu odluku. Apelant citira drugostupanjsku odluku (u dijelu o prisutnosti jednog od branitelja ročištu za otvaranje predmeta), te apostrofira da ova tvrdnja ne odgovara istini jer je apelant koji se nalazio u pritvoru morao biti odveden u Tužiteljstvo. U tom smislu apelant se poziva na Odluku broj AP 1529/15. Apelant dalje navodi da je Sud BiH pobijanu presudu temeljio na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, nezakonitim dokazima, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, povredi prava na presumpciju nevinosti i na obrazloženu odluku. Apelant navodi da se povreda prava na pravično suđenje odnosi na povrede pravila postupka, što je imalo za posljedicu korištenje nezakonitih dokaza na kojima je utemeljena odluka, kao i na obrazloženje pobijanih presuda u svezi s pitanjima od ključnog značaja za odlučivanje o kaznenim djelima. Ovo, prema apelantovom stavu, pogotovo jer „predmetna droga nije pronađena ni kod jednog od optuženih, da je drogu u sudnicu donijelo Tužiteljstvo, a ista droga nije imala nikakav put kretanja – nije se znalo od koga je oduzeta, kada je oduzeta, kada je došla u Tužiteljstvo i kome je pripadala“.

II.Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da je apelacija neutemeljena, upućujući na dio odluke (točke 72-78) u kojem je razmotrio prigovor nepoštovanja odredbe članka 71. ZKP, te utvrdio da je ova radnja provedena zakonito, te je odgovorio na navode da je droga nezakonit dokaz i da nije dokazan „put druge“ ističući kako je poduzetim radnjama optuženih droga prevezena i da je apelant imao veze isključivo s radnjama koje se odnose na prenošenje droge s područja Ljubuškog do Zagreba.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 6/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 65.

Naredba za oduzimanje predmeta (1) Predmeti koji se po KZBiH imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku privremeno će se oduzeti i na osnovu sudske odluke će se obezbijediti njihovo čuvanje. [...] Član 68.

Popis privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Nakon privremenog oduzimanja predmeta i dokumentacije, u zapisniku će se popisati privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija, i o tome izdati potvrda. (2)Ako popis predmeta i dokumentacije nije moguć, predmeti i dokumentacija će se staviti u omot i zapečatiti. [...] Član 70.

Čuvanje privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Privremeno oduzeti predmeti i dokumentacija pohranjuju se u Sudu ili Sud na drugi način osigurava njihovo čuvanje.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1)Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2)O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(3)Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

VI.Dopustivost

23. U skladu s člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je presuda Suda BiH od 21. rujna 2016. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je primio 15. veljače 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. veljače 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti kaznene optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

31. Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant u apelaciji naveo da je povreda prava na pravičan postupak rezultat nepostupanja po odredbi članka 71. ZKP, kao i da droga koja se pojavila na pretresu nije oduzeta od optuženih te da nije dokazan „put droge“. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog korištenja nezakonitih dokaza, pogrešne primjene propisa (materijalnih i procesnih), proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede prava na presumpciju nevinosti i povredu prava na obrazloženu odluku. Kako je apelant prvenstveno ukazao na povredu procedure iz članka 71. ZKP, Ustavni sud će najprije ispitati ove navode.

32. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi slijedio stav Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) prema kojem njegov zadatak nije da preispituje pogrešno utvrđeno činjenično stanje ili pogrešnu primjenu prava ukoliko i sve dok to ne dovede u pitanje prava i slobode koje su zaštićene Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Osim toga, Ustavni sud napominje da članak 6. Europske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpnja 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipnja 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar načela, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza – na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujka 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpnja 2009. godine).

33. Pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane. Mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost da pobija zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinca 2013. godine). Pored toga, mora se uzeti u obzir kvaliteta dokaza, uključujući i to ukazuju li okolnosti u kojim je pribavljen na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili točnosti (vidi, pored ostalih, naprijed citiranu Bykov, stavak 90. i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stavak 49., 25. veljače 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće nužno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi Europski sud, naprijed citirane, Lee Davies, stavak 42. i Bykov, stavak 90).

34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali tvrdnje svih optuženih, uključujući i apelanta, o zakonitosti provedenih radnji iz članka 71. ZKP. Sud BiH je u prvostupanjskoj presudi naveo slijed radnji nakon izvršenog pretresanja u odnosu na optužene (koji su proglašeni krivima, između kojih je i apelant). Sud BiH je ukazao na zapisnike o pretresanju i potvrde o oduzimanju predmeta koje su potpisali optuženi, a u kojim su taksativno numerirani i točno individualizirani predmeti koji su privremeno oduzeti od tada osumnjičenih i drugih osoba, što su oni osobno potvrdili svojeručnim potpisima. Zatim, sačinjeno je izvješće o realizaciji naredbi Suda BiH o privremenom oduzimanju predmeta, koje je dostavljeno Sudu BiH, a nakon toga Tužiteljstvu (dostavio ga Sud BiH), s pratećom dokumentacijom. Sud BiH je ukazao i na postojanje fotodokumentacije koja je pratila zapisnike o pretresanju, kao i nalaze vještakā iz kojih proizlazi da se predmeti koji su oduzeti u pogledu ključnih karakteristika u cijelosti podudaraju s predmetima koji su bili predmet vještačenja. Također, Sud BiH je izvršio uvid u uložene zapisnike o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta (dokaz T-197), iz kojih je zaključio da je Tužiteljstvo provelo obveznu radnju otvaranja privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, u skladu s člankom 71. ZKP. Sud BiH navodi u prvostupanjskoj presudi da je „uvidom u istražni dio spisa ustanovio da je Tužiteljstvo svojim dopisom od 4. srpnja 2014. godine obavijestilo suca za prethodni postupak o provedenom otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta, uz naznaku da su putem telefona o navedenom obavijestili branitelje osumnjičenih koji se nalaze u pritvoru, te osumnjičene koji se brane sa slobode“. Iako je drugostupanjski sud smatrao da je ova tvrdnja neprihvatljiva, jer sud donosi zaključke samo na temelju dokaza provedenih na pretresu, Apelacijsko vijeće je zaključilo da je zaključak o zakonitom otvaranju predmeta utemeljen na dokazu izvedenom na pretresu (T-197), te imajući u vidu prisustvo jednog od branitelja, Sud BiH je zaključio da je to dovoljan pokazatelj da su i ostali branitelji obaviješteni. Pored toga, Sud BiH je, odlučujući o žalbama, ukazao i na praksu Ustavnog suda u predmetu AP 2079/13, te je naveo, imajući u vidu sadržaj navedene odluke, da nije došlo do kršenja prava na koje su se optuženi pozivali.

35. Ustavni sud primjećuje da apelant generalno problematizira da nije u skladu sa zakonom izvršeno otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta, odnosno da nije postupljeno u skladu s člankom 71. ZKP, jer je apelant bio u pritvoru i morao je biti pozvan na ročište o otvaranju predmeta. Suprotno apelantovom stavu, Sud BiH je iznio stav o zakonitosti provedene radnje, ukazujući na okolnosti cjelokupnog slučaja, pozivajući se na zapisnik i činjenicu da je jedan od branitelja prisustvovao. Stoga, Ustavni sud primjećuje da ovako sadržana jedna uopćena apelantova primjedba, bez daljnje konkretizacije, kojoj je suprotstavljen obrazložen stav Suda BiH ni na koji način ne upućuje na povredu pravičnosti suđenja.

36. Ustavni sud primjećuje da je apelant naveo da je sporno što nikada nije pozvan na ročište za otvaranje i pregled oduzetih predmeta, bez daljnjih upućivanja koje su posljedice toga. Naime, kako je Europski sud naveo, a koju praksu slijedi i Ustavni sud, čak i korištenje nezakonitog dokaza ne utječe samo po sebi a priori na (ne)pravičnost suđenja. Za ocjenu pravičnosti suđenja bitno je da je dokaz (nezakonit) o kojemu je riječ bio relevantan i važan, jedini izravni dokaz. Europski sud je također jasno naveo da nije njegovo da utvrđuje bi li i bez tog dokaza osoba bila osuđena ili ne, odnosno kakav bi bio ishod postupka da „nezakonit“ dokaz nije korišten. Imajući u vidu navedeno, kao i navode apelacije, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostupanjske a zatim drugostupanjske presude proizlazi da je Sud BiH zaključak o apelantovoj odgovornosti utemeljio prvenstveno na presretnutim telefonskim razgovorima. U obrazloženju prvostupanjske presude jasno se navodi na nekoliko mjesta broj telefona koji je apelant koristio u komunikaciji s ostalim optuženim, kao i da je od apelanta oduzet telefon (šest mobilnih aparata), odnosno kartica sa tim konkretnim brojem, za koju je Sud BiH utvrdio da se radi o broju telefona koji je koristio apelant. Prvostupanjski sud navodi da su oduzeti mobilni aparati i SIM kartice vještačeni i izveden je jasan zaključak o kojim pretplatničkim brojevima je riječ, te je sud izveo jasan zaključak da su optuženi (konkretno apelant u relevantnom dijelu) sudionici spornih presretnutih telefonskih komunikacija, odnosno da se radi o brojevima koje su koristili. Iz obrazloženja pobijanih odluka ne proizlazi da je apelant pobijao da je koristio navedeni broj, niti je bilo šta sporno u svezi s oduzimanjem navedenih aparata apelantu, a to ne proizlazi ni iz apelacije (Ustavni sud primjećuje da apelant jeste generalno pobio da nije izdana naredba o provođenju posebnih istražnih radnji prema apelantu, što će Ustavni sud kasnije elaborirati). Stoga, sama činjenica koju apelant navodi da nije „zakonito“ provedena radnja pregleda i otvaranja iz članka 71. ZKP, bez konkretizacije na koji način je to utjecalo na pravičnost cjelokupnog postupka u odnosu na apelanta, odnosno koji su konkretno sporni „nezakoniti dokazi“ proizvod ove „nezakonite radnje“, sama po sebi nije dovoljna da se zaključi da je došlo do povrede prava na pravično suđenje apelantu.

37. Nadalje, apelant u apelaciji ističe da je korištenje nezakonitih dokaza na kojima je utemeljena odluka imalo za posljedicu povredu prava na pravično suđenje, te kako apelant ističe: „[o]vo posebno imajući u vidu da predmetna droga nikada nije pronađena ni kod jednog od optuženih, da je drogu u sudnicu donijelo Tužiteljstvo, droga nije imala nikakav put kretanja, nije se znalo od koga je oduzeta, kada je oduzeta, kako je došla u Tužiteljstvo i kome je pripadala“. S tim u svezi, Ustavni sud najprije ukazuje da je pronađena biljna materija koja je uložena u spis (kako je navedeno u točki 38. prvostupanjske presude), za koju je utvrđeno da je predložena kao dokaz, bez provođenja obveznih radnji u skladu s imperativnim normama čl. 65., 70. i 71. ZKP, proglašena nezakonitim dokazom, kao i nalaz vještaka za ovu spornu materiju koja asocira na opojnu drogu. U tom dijelu, gdje je ova „sporna droga“ (pronađena 9. i 30. travnja 2014. godine) bila ključni dokaz, Sud BiH je donio oslobađajuće presude (po ovim točkama optužnice apelant nije bio obuhvaćen). Ustavni sud nadalje ukazuje da je u izreci same presude, kao i u njenom obrazloženju, navedeno u opisu radnji koje se apelantu i ostalim stavljaju na teret, a iz kojih proizlazi biće kaznenog djela za koje je utvrđena kaznena odgovornost optuženih, da je opojna droga na opisan način nabavljena iz Crne Gore, preuzeta, prebačena u Bosnu i Hercegovinu, prevezena u Čapljinu, radi daljnje prodaje kupcima na području Ljubuškog i radi daljnje prodaje kupcima u Hrvatskoj, te je dalje prebačena u Ljubuški, a nakon toga je dogovorena isporuka droge u Zagreb, gdje je daljnji promet spriječila hrvatska policija. Sud BiH dakle jasno ukazuje da su apelant D. M. i Z. B. (iako se na prvi pogled čini da predstavljaju zasebnu skupinu) sudjelovali u daljnjem prometu opojne droge, odnosno svaki ponaosob dali svoj doprinos da se droga preveze krajnjim kupcima u Zagreb, pa je tako apelant sa D. M. preuzeo drogu i sakrio je u svoju kuću. Također, iz izreke i obrazloženja presude jasno je da je ovu opojnu drogu, u čijem prometu je sudjelovao apelant, u Hrvatskoj zaplijenio USKOK. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH naveo u obrazloženju da zaključak da je apelant imao veze s radnjama koje se isključivo odnose na prenošenje droge s područja Ljubuškog do Zagreba proizlazi iz provođenja posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i snimanja, te analize sadržaja presretnutih komunikacija između optuženih Z. B., D. M. i apelanta i izjava svjedoka D. DŽ. i J. M. Također, Ustavni sud primjećuje da je dio opojne droge (koji se spominje u osuđujućem dijelu presude) oduzet od D. M. Međutim, ni na koji način se ova opojna droga ne dovodi u vezu s apelantom. Sud BiH u točki 249. prvostupanjske presude jasno navodi da „ne tvrdi da ovih 490,00 grama predstavlja dio droge koja je isporučena na područje grada Zagreba“. Ustavni sud ukazuje da je ovo istaknuo (iako apelant nigdje nije eksplicitno naveo) u slučaju da apelant eventualno smatra da je „sporna“ opojna droga koja se pojavila na pretresu opojna droga oduzeta od D. M., a posebno ako to dovodi u vezu s prethodno razmotrenim navodom o otvaranju i pregledu iz članka 71. ZKP. Dakle, čak i da je tako, droga oduzeta od D. M. ni na koji način nije odlučujuća (kao dokaz) za apelanta, niti se na bilo koji način u pobijanim odlukama povezuje s apelantom. Stoga, Ustavni sud primjećuje da je apelant paušalno ukazivao na nezakonit dokaz „predmetnu drogu“ koja je uložena u spis a za koju je Sud BiH već utvrdio nezakonitost, pokušavajući navesti da se radi o „istom dokazu“ koji je zakonit u odnosu na apelanta, a „nisu zakoniti potpuno isti dokazi u odnosu na optužene kojima je donijeta oslobađajuća presuda“.

38. Stoga, Ustavni sud nalazi da bez obzira na eventualne proceduralne nedostatke oko otvaranja i pregleda predmeta, čak ako su i postojali, apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente koji dovode u pitanje pravičnost cjelokupnog postupka, odnosno da je eventualna nezakonitost utjecala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, ili da je u odnosu na apelanta korištena droga kao nezakonit dokaz čije se podrijetlo i lanac čuvanja ne zna. Stoga, Ustavni sud smatra da pobijanim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud je imao u vidu Odluku AP 1529/15 na koju se apelant poziva, ali kako je svaki predmet slučaj za sebe, te kako o okolnostima svakog konkretnog slučaja ovisi i odlučenje Ustavnog suda, Ustavni sud ne može da usporedi ova dva predmeta niti odluka na koju se apelant poziva može u konkretnom predmetu utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda.

39. Apelant je apelacijom ukazao i da je u žalbi „posebno podcrtao da Sud BiH nikada nije izdao naredbu za provođenje posebnih istražnih radnji prema apelantu“. S obzirom na to da apelant pobija obje presude Suda BiH, Ustavni sud će ispitati i ovaj apelantov navod, imajući u vidu da se pobijane obje presude. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH (točke od 57. do 61. prvostupanjske presude) razmotrio apelantove navode da nije bio predmet posebnih istražnih radnji. Sud BiH je naveo da iako naredbe nisu izdane u odnosu na njega, to ne znači da se navedeni dokazi dobiveni mjerom posebnih istražnih radnji ne mogu koristiti u odnosu na apelanta. Sud BiH je ukazao na svrhu primjene posebnih istražnih radnji, te je ukazao da je apelant provođenjem ovih radnji identificiran kao učinitelj kaznenog djela za koje se tereti, te se u tom pravcu Sud BiH pozvao na svoju dosadašnju praksu. Drugostupanjski sud, iako je apelant ovo navodio, nije razmotrio ove navode (samostalno) već je potvrdio prvostupanjsku presudu. Međutim, Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Suda BiH ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti je ona suprotna pozitivnim zakonskim odredbama. Osim toga, imajući u vidu zaključke Ustavnog suda u predmetu AP 2079/13, od 20. travnja 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba, točke 56-61) u kojem je apelant isticao iste navode, a koje je Ustavni sud razmotrio i zaključio da nema povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja poziva na razloge dane u navedenoj odluci (iako je u navedenom predmetu primijenjen Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske, sadržajno se radi o istim odredbama), te zaključuje da u ovakvom zaključku Suda BiH nema ništa što ukazuje da je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo, koji je osim navedenog imao mogućnost da u tijeku postupka pobija ovaj dokaz.

40. U pogledu ostalih apelantovih navoda kojim je apelant ukazao na pogrešno primijenjeno materijalno pravo, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, povredu prava na obrazloženu sudsku odluku i presumpciju nevinosti, Ustavni sud primjećuje da su oni navedeni paušalno, bez bilo kakve konkretizacije, te su posljedica apelantovog nezadovoljstva donesenim odlukama. U konkretnom slučaju iz obrazloženja pobijanih odluka, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost redovnih sudova u segmentu ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene propisa, niti vidi nedostatak obrazloženja u pobijanim odlukama, pa sve navode u tom pravcu Ustavni sud smatra neutemeljenim. Osim navedenog, zaključak o apelantovoj krivici je posljedica provedenog postupka za koji je Ustavni sud, kako je navedeno, zaključio da su poštovani svi standardi pravičnog suđenja. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII. Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije kada apelant nije pružio dovoljno jasne i jake argumente kojim dovodi u pitanje pravičnost cjelokupnog postupka, odnosno da je eventualna nezakonitost utjecala na konačan ishod presude u odnosu na apelanta, niti da je na bilo koji način za odlučenje relevantan „nezakonit dokaz“, te kada bez bilo kakve konkretizacije paušalno ukazuje na ostale povrede koje su utjecale na pravičnost postupka, a što ne proizlazi iz pobijanih presuda.

42. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-682/17 (J. R.) | Sudska praksa | Aktio