Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-429/17 (M. T.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-429/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine, u predmetu broj AP-429/17, rješavajući apelaciju Mladena Trubajića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Trubajić protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 K 053387 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Trubajić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Gordan Jovišević, advokat iz Banje Luke, podnio je 3. februara 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 K 053387 16 Kž od 20. oktobra 2016. godine. U krivičnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 1. Krivičnog zakona RS, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
2. U obrazloženju prvostepene odluke, u konkretnom predmetu, je navedeno, između ostalog, da je oštećena u svom iskazu navela da je napadač prilikom izlaska iz zgrade krenuo desno prema neosvijetljenom dijelu i da je to lice odbacilo duks u neposrednoj blizini kako su joj rekli prolaznici koji su se tu zatekli. Prvostepeni sud je istakao da je navedeni duks prilikom vršenja uviđaja pronađen, fotografisan i izuzet sa lica mjesta kao dokaz. Prvostepeni sud je ukazao da je vještak Z. O. (koji je proveo DNK vještačenje) istakao da se apelantov DNK profil u potpunosti podudara sa DNK profilom izuzetim sa predmetnog duksa i to svih 15 komponenti, te je i statistički naveo da je utvrdio sa vjerovatnošću da tragovi sa duksa potiču od apelanta 738 x 10/13 veća od vjerovatnoće da potiče od nekog drugog i da taj broj višestruko prelazi broj ljudi na svijetu. Prvostepeni sud je naveo da je apelant prigovarao u toku postupka da je duks nezakonito čuvan, odnosno da nije bio čuvan u sudu i da su stoga svi dokazi koji su proizašli iz duksa nezakoniti, te je tražio da sud taj dokaz ne prihvati jer je nezakonit „doktrina plodova trule voćke“. Prvostepeni sud je odbio takav apelantov prigovor polazeći od toga da je duks pronađen prilikom vršenja uviđaja, odbačen na licu mjesta i da stoga nije tražena, odnosno nije bila potrebna naredba sudije za oduzimanje tog predmeta, pa stoga nije bilo potrebno ni da se od suda traži naredba da se duks čuva u sudu jer isti nije ni izuzet po naredbi suda. Prvostepeni sud je zaključio da činjenica da je duks pronađen na licu mjesta i da nije čuvan u sudu ni na koji način taj dokaz ne čini nezakonitim. S obzirom na navedeno prvostepeni sud je ocijenio da predmetni duks nije izuzet na nezakonit način i da stoga i dokazi koji su proizišli, odnosno izvedeni iz ovog predmeta također nisu nezakoniti. Prvostepeni sud je naglasio da osim isticanja nezakonitosti predmetnog duksa, odnosno čuvanja istog i nezakonitosti nalaza, da apelant ni na koji način nije osporio nalaz vještaka Z. O., odnosno nije ponudio ni jedno objašnjenje kako je moguće da se na duksu pronađenom na licu mjesta, a koji je počinilac odbacio bježeći, nalaze apelantovi tragovi kao lica koje je predmetni duks nosio.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da nije počinjena bitna povreda iz člana 311. stav 1. tačka z) Zakona o krivičnom postupku RS, budući da je presuda zasnovana na dokazima koji su zakonito pribavljeni, a ne nezakonito kako to tvrdi apelant, niti dokazima koji posljedično predstavljaju „plod trule voćke“, s obzirom da nisu proistekli iz nezakonito pribavljenog dokaza. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud dao razloge zbog čega prihvata predmetni duks kao zakonit dokaz, koje razloge u cjelosti prihvata i Okružni sud. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant svoje navode o povredi navedenog prava, u suštini, argumentira tvrdnjama da je sud svoju odluku zasnovao na predmetnom duksu, kao nezakonito pribavljenom dokazu, koji nikad nije dostavljen sudiji za prethodni postupak i nikad nije bio pod kontrolom suda.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili prvostepeni sud i Okružni sud prilikom donošenja prvostepene odluke i odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložili, posebno prvostepeni sud, zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman