Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1514/15 (Ž. S.-J.)
Odluka donesena 11. 10. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Povrat stana
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1514/15
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 10. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1514/15, rješavajući apelaciju Željke Savić-Jovanović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Savić-Jovanović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010995 13 Uvp od 18. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 010995 12 U od 30. oktobra 2013.
godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske-Odsjek Banja Luka broj I -08-2119/02 od 20. augusta 2012. godine
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željka Savić-Jovanović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banja Luke, koju zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 30. marta 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 010995 13 Uvp od 18. decembra 2014. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 010995 12 U od 30. oktobra 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine i Rješenja Ministarstva – Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek) broj I -08-2119/02 od 20. augusta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda i Ministarstva zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
2. Vrhovni sud je 15. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Okružni sud 22. maja 2017. godine, dok Odsjek nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Rješenjem Ministarstva – Odsjek Banja Luka broj I -08-2119/02 od 20. augusta 2012. godine odbijen je zahtjev apelantice za izvršenje CRPC Odluke broj 706-6124-1/1 od 9. jula 2002. godine.
5. Kako slijedi iz obrazloženja rješenja, zahtjevom od 1. oktobra 1999. godine apelantica je zatražila da joj se vrati u posjed stan u ulici Zmaja Ognjenog Vuka broj 23, stan broj 19 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: sporni stan). Uz zahtjev je priložila ugovor o korištenju stana zaključen između SIZ-a stanovanja Banja Luka i Jović Savke (apelantičina baka) od 13. septembra 1989. godine, izvod iz MKU broj 1726 od 23. novembra 1991. godine na ime Jović Savke, izvod iz MKR broj 04-239/76 od 5. januara 1976. godine na ime apelantice, izvod iz MKR broj 3482 od 30. decembra 1992. godine na ime Savić Vedran i uvjerenje MUP-a CJB Banja Luka o prijavi prebivališta broj 10-05/2-207-8209 od 12. augusta 2002. godine na ime apelantice. Odlučujući o zahtjevu, Odsjek je donio zaključak kojim se prekida postupak do okončanja postupka rješavanja pravne valjanosti ugovora o otkupu stana.
6. Nakon toga, Ministarstvo je rješavajući po žalbi apelantice izjavljene na zaključak Odsjeka svojim rješenjem žalbu apelantice odbio kao neosnovanu. Zahtjevom od 25. septembra 2002. godine, apelantica je zatražila izvršenje odluke CRPC Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglice (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 702-6124-1/1 od 9. jula 2002. godine kojom se potvrđuje da je 1. aprila 1992. godine Jović (Steve) Savka bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu, koji je Odsjek Banja Luka zaključkom obustavio. Rješavajući o žalbi apelantice, Ministarstvo je zaključak Odsjeka u cjelosti poništilo i predmet vratio Odsjeku na ponovni postupak i odlučivanje. Nakon toga, Ministarstvo je nastavilo postupak za povrat predmetnog stana, a Rješenjem Osnovnog suda u Banja Luci je prekinut postupak po apelantičinoj tužbi do okončanja postupka pred Odsjekom Banja Luka. Ministarstvo je, nakon toga, spojilo postupak za povrat predmetnog stana i zahtjev za izvršenje CRPC Odluke.
7. Odsjek je u ponovnom postupku proveo dokazni postupak koji je sadržavao saslušanja stranaka u postupku, uvid u pismenu dokumentaciju i dr. U obrazloženju odluke, Odsjek se pozvao na odredbu člana 17. Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 16/10: u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojom je propisano da se odredbe zakona primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine, a lice koje je napustilo stan u tom periodu smatra se izbjeglicama ili raseljenim licima u skladu sa članom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo. Nadalje, članom 6. stav 1. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH” broj 14/84, 12/87, 36/89, te “Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99, u daljem tekstu: ZSO) određen je krug lica koja se u smislu tog zakona smatraju korisnicima stana. Kako je dalje navedeno, za ovu upravnu stvar je relevantan dio tog stava kojim se propisuje da se korisnikom stana smatra član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava koji sa nosiocem stanarskog prava trajno živi i stanuje. Prema stavu 2. istog člana, članom porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava se, između ostalih, smatraju i unučad nosioca stanarskog prava. Kako zaključuje Odsjek, ako se ove dvije odredbe dovedu u vezu proizlazi da će se apelantica - podnosilac zahtjeva kao unuka smatrati članom porodičnog domaćinstva svoje bake kao nosioca stanarskog prava samo ako dokaže da je sa njom trajno živjela i stanovala u potraživanom stanu.
8. Kako je dalje navedeno, nosilac stanarskog prava na potraživanom stanu bila je Jović Savka (apelantičina baka) prema ugovoru o korištenju stana zaključen 13. septembra 1989. godine između Jović Savke i SIZ-a stanovanja Banja Luka, kojoj je stanarsko pravo prestalo smrću, jer je izvodom iz MKU evidentirano da je Jović Savka umrla 22. novembra 1991. godine. Sporno je da li je apelantica 30. aprila 1991. godine odnosno u momentu smrti nosioca stanarskog prava Jović Savke, njene bake, živjela s njom i stanovala, te da li je posjed stana izgubila poslije 30. aprila 1991. godine. Prijava apelantičinog prebivališta od 22. augusta 1986. godine je dokaz da je ona sa majkom živjela na toj adresi jer je majka Kozić-Marjanović Bosiljka bila nosilac stanarskog prava na potraživanom stanu sve do 13. septembra 1989. godine stanu, a promjena prijave prebivališta učinjena 1997. godine je u stvari promjena naziva ulice. Iako je po prijavi prebivališta apelantica prijavljena na adresi Zvonka Garića u Banja Luci po popisu stanovništva koji je obavljen u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine apelantica je popisana sa majkom u ulici Ive Mažara broj 11, dok Jović Savka nije popisana na području opštine Banja Luka.
9. Kako je nadalje navedeno, apelantica nema status raseljenog lica niti izbjeglice, u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, jer je cijelo vrijeme tj. period od 1991. godine do 1998. godine bila u Banjoj Luci. Pred Opštinskim organom za stambena pitanja, apelantica je vodila postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, a nakon smrti Jović Savke, apelantičine bake, koji je pravosnažno okončan, tako što je apelantičin zahtjev odbijen i iseljena je iz stana 10. maja 1999. godine. Kako je nadležni Odsjek zaključio, u dokaznom postupku pred Opštinskim organom za stambena pitanja apelantica nije pružila dokaze da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake na dan 30. aprila 1991. godine niti je sa njom stanovala u momentu smrti, to se ne može dozvoliti izvršenje odluke CRPC Komisije broj 702-6124-1/1 od 9. jula 2002. godine i vraćanje u posjed predmetnog spornog stana.
10. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R120/12 od 7. novembra 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i navedeno rješenje potvrđeno.
11. Po ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je u postupku koji je prethodio donošenju osporavanog rješenja, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primjenio materijalne propise, a nije bilo ni grubog kršenja pravila postupka na koje upućuju žalbeni razlozi. S obzirom da je apelantica u toku postupka iznijela sve prigovore koje navodi i u žalbi, Ministarstvo je u smislu člana 230. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP-a) prihvatilo iznesene razloge u obrazloženju prvostepenog rješenja. Dalje se navodi da je, nakon bezuspješno okončanog postupka prijenosa stanarskog prava kod davaoca stana i nadležnog organa Grada Banja Luka, apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed napuštenog stana, kao i zahtjev CRPC Komisiji da joj se sporni stan vrati u posjed. S obzirom da je prvostepeni organ nakon spajanja postupaka, rješavao zahtjev apelantice za izvršenje naprijed navedene Odluke CRPC prvostepeni organ je zahtjev riješio uz primjenu odredbi Zakona o izvršenju Odluka CRPC Komisije („Službeni glasnik RS“, br. 31/99, 39/00, 4S/U0, 65/01, 13/02 i 39 03), a u vezi sa članom 17. Zakona o prestanku primjene. U vezi sa navedenim zakonskim odredbama, Ministarstvo je zaključilo da je potpuno pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog organa da potraživani stan nema karakter napuštenog stana, jer je nesporno utvrđeno da je nosilac stanarskog prava umro prije datuma navedenog u Odluci CRPC Komisije, da je smrt nastupila 22. novembra 1991. godine u Banjoj Luci, sa prijavom prebivalištva na adresi spornog stana, što znači da nosilac stanarskog prava nije napustio sporni stan. S obzirom da je zahtjev podnijela apelantica - unuka nosioca stanarskog prava, u prvostepenom postupku je pravilno utvrđeno da ona nije napustila sporni stan kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, nego je deložirana iz spornog stana na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja nadležnog organa Grada Banja Luka u maju mjesecu 1999. godine.
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 010995 12 U od 30. oktobra 2013. godine apelantičina tužba je odbijena.
13. Kako navodi Okružni sud, predmet raspravljanja i odlučivanja u ovom upravnom postupku je da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje bake najkasnije 30. aprila 1991. godine, a u smislu odredbe člana 6. stav 2. ZSO, te zavisno od utvrđenja da li joj pripada pravo na vraćanje stana prema odredbama člana 17. i 33. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Kako to iz činjeničnog utvrđenja u ovoj upravnoj stvari proizlazi apelantica je izgubila posjed stana u postupku izvršenja pravosnažnog, končanog i izvršnog riješenja Sekretarijata za stambene poslove Grada Banja Luka broj 02-372-104/92 od 19. oktobra 1998. godine, donesenog u postupku u kojem je tim rješenjem odbijen apelantičin zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana (člana 28. ZSO). Dakle, ona je izgubila posjed stana temeljem izvršenja rješenja od 19. oktobra 1998. godine, kojim je kao prethodno riješeno pitanje svojstva apelantice u odnosu na njenu baku kao nosioca stanarskog prava, tako da je upravni organ nadležan za stambene odnose, sada u smislu odrede člana 132. ZOUP-a pravosnažno utvrdio da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva preminulog nosioca stanarskog prava, da bi joj u smislu odredaba čl. 21. i
22. ZOSO pripadalo pravo da nastavi trajno i nesmetano koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava. Otuda, Okružni sud nalazi da apelantica nije izgubila posjed stana pod okolnostima propisanim odredbom člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene.
14. Po ocjeni Okružnog suda, u prvostepenom postupku je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a ocjena dokaza izvršena u svemu saglasno odredbi člana 10. ZOUP-a. Stoga, po mišljenju Okružnog suda, tuženi organ je zakonito postupio kada je žalbu odobio, a za svoju odluku je dao valjane i na zakonu prihvatljive razloge, pravilno ocjenjujući zakonitost osporenog akta u vezi sa navodima žalbe (član 230. ZOUP-a). Stoga, kod činjenice da je apelantica izgubila posjed stana administrativnim izvršenjem pravosnažnog rješenja od 19. oktobra 1998. godine, koje je zasnovano na neispunjavanju uslova iz čl. 21. i 22. ZOSO za ishođenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana (član 28. ZSO), te uzimajući u obzir odredbe člana 17. i 33. stav 2. Zakona o prestanku primjene, kako je to naprijed obrazloženo, navodima tužbe zakonitost donošenja osporenog akta nije dovedena u pitanje.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 010995 13 Uvp od 18. decembra 2014. godine apelatničin zahtjev za vanredno preispitivanje odluke je odbijen. I po ocjeni Vrhovnog suda, osporeni akt i pobijana presuda su doneseni uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Kako navodi Vrhovni sud, činjenica je da je apelantica pred organom uprave vodila postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da je u tom postupku rješenjem broj 02-372- 104/92 od 19. oktobra 1998. godine odbijen njen zahtjev, da je to rješenje postalo pravnosnažno, jer je njena žalba odbijena protiv tog rješenja, a kasnije i tužba u upravnom sporu. Kako apelantica u tom postupku nije uspjela dokazati da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake Savke Jović, ranijeg nosioca stanarskog prava, to nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana. Takođe, prvostepeni organ pravilno ističe da se apelantica ne može smatrati raseljenim ni izbjeglim licem u smislu Zakona o raseljenim licima i izbjeglicama, pa da stoga nisu ispunjeni uslovi za izvršenje odluke CRPC broj 702-6124-1/1 od 9. jula 2002. godine. Kako su upravni organi pravilno utvrdili činjenično stanje, a što je potvrđeno pobijanom presudom, to ostali razlozi koji se ističu u zahtjevu nisu od uticaja na rješenje predmetne upravne stvari.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. Apelantica smatra da je do povrede navedenih ustavnih prava došlo zbog činjenice da su upravni organi i sudovi iskaze i materijalne dokaze cijenili selektivno, uzimajući samo dijelove iskaza saslušanih svjedoka koji sadržajno idu na štetu apelantice, a ne cijeneći te iskaze svjedoka u onom dijelu gdje se potvrđuje i dokazuje da je apelantica od rođenja, pa i na dan iz Odluke CRPC, tj. 1. aprila 1992. godine živjela u stanu na kojem je nosilac stanarskog prava bila njena baka Jović Savka. Kada je u pitanju primjena Zakona o prestanku primjene, prvostepeni organ je potpuno pogrešno primjenio Zakon u navedenoj upravnoj stvari (strana 11. prvostepene odluke), jer se nakon zaključka da apelantica 30. aprila 1991. godine nije živjela u stanu sa svojom bakom, zaključio da nije bila niti izbjeglica, niti raseljeno lice, kao i da je prava na navedeni stan izgubila, jer je iz stana iselio Stambeni organ Grada Banja Luka od 10. maja 1999. godine. Ovakvim navodima došlo je do potpuno pogrešne primjene Zakona o izvršenju odluka Komisije za imovinske i zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica, ali i Zakona o stambenim odnosima.
18. Apelantica, nakon svega iznesenog, Ustavnom sudu predlaže da usvoji apelaciju i utvrdi povredu ustavnih prava, meritorno riješi ovu upravnu stvar na način da poništi sve odluke sudskih i upravnih organa i predmetni stan vrati u posjed apelantici ili da predmet vrati Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava BiH i članom 6. Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud smatra da su u konkretnom slučaju navodi apelacije bez osnova i predlaže da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
20. Vrhovni sud navodi da ostaje kod razloga datih u obrazloženju pobijane odluke.
V. Relevantni propisi
21. U Zakonu o izvršenju odluka Komisije za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica („Službeni glasnik RS“ br. 31/99, 39/00, 65/01 i 39/03), relevantne odredbe glase: Član 1.
Ovim zakonom reguliše se, povratom u posed na teritoriji Republike Srpske, upravno izvršenje odluka Komisije za imovinske zahteve raseljenih lica i izbeglica (u daljem tekstu: Komisija), koja je uspostavljena na osnovu Aneksa 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 4. stav 2. tač. 1. i 2.
(....) Pravo na podnošenje zahteva za izvršenje odluke Komisije koja se odnosi na stan na kojem postoji stanarsko pravo imaju sledeća lica:
-nosilac stanarskog prava naveden u odluci Komisije, -lica koja se, u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, smatraju članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz odluke Komisije na dan naveden u dispozitivu odluke Komisije.(...)
22. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SR BiH” broj 14/84, 12/87, 36/89, te “Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99), relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ii su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od devet godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdavanju nosioca stanarskog prava.
23. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine ( “Službeni glasnik RS“ br. 16/10), relevantne odredbe glase:
Član 17.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Član 33. stav 2.
(….) Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 31. stav 1. i člana 33. stav3 i 4 ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona. (....)
VI. Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 010995 13 Uvp od 18. decembra 2014. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 30. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 30. marta 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
28. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
31. Ustavni su, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na zahtjev za izvršenje CRPC Odluke i povrat predmetnog stana, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelantice. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, uz propuste učinjene u dokaznom postupku. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
34. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelanticin zahtjev da se izvrši CRPC Odluka i vrati predmetni stan. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je, nakon bezuspješno okončanog postupak prenosa stanarskog prava kod davaoca stana i nadležnog organa Grada Banja Luka, apelantica podnijela zahtjev za vraćanje u posjed napuštenog stana, kao i zahtjev CRPC Komisiji da joj se sporni stan vrati u posjed. S obzirom da je prvostepeni organ nakon spajanja postupaka, rješavao apelantičin zahtjev za izvršenje naprijed navedene Odluke CRPC, prvostepeni organ je zahtjev riješio uz primjenu odredbi Zakona o izvršenju Odluka CRPC Komisije, a u vezi sa članom
17. Zakona o prestanku primjene. Pravilnost primjene navedene zakonske odredbe potvrđena je kasnije od strane redovnih sudova, a Ustavni sud u tom dijelu ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, utvrđeno je da je zahtjev podnijela apelantica - unuka nosioca stanarskog prava, te da imenovana nije napustila sporni stan kao član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, nego je deložirana iz spornog stana na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja nadležnog organa Grada Banja Luka u maju mjesecu 1999. godine. Ustavni sud ni u ovom dijelu ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost.
35. Tokom predmetnog postupka utvrđeno je da apelantica nije imala svojstvo člana porodičnog domaćinstva preminulog nosioca stanarskog prava, da bi joj u smislu odredaba čl. 21. i 22. ZSO pripadalo pravo da nastavi trajno i nesmetano koristiti stan nakon smrti nosioca stanarskog prava, niti je izgubila posjed stana pod okolnostima propisanim odredbom člana 1. stav 2. Zakona o prestanku primjene. Osim toga, utvrđeno je da je apelantica izgubila posjed stana administrativnim izvršenjem pravosnažnog rješenja od 19. oktobra 1998. godine, koje je zasnovano na neispunjavanju uslova iz čl. 21. i 22. ZOSO za ishođenje ugovora koji zamjenjuje ugovor o korištenju stana (član 28. ZOSO), te uzimajući u obzir odredbe člana 17. i 33. stav 2. Zakona o prestanku primjene, te stoga navodima tužbe zakonitost donošenja osporenog akta nije dovedena u pitanje. Tokom predmetnog postupka naglašena je činjenica da je apelantica vodila postupak za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i da je u tom postupku rješenjem broj 02-372-104/92 od 19. oktobra 1998. godine odbijen njen zahtjev, da je to rješenje postalo pravnosnažno, jer je njena žalba odbijena protiv tog rješenja, a kasnije i tužba u upravnom sporu. Kako apelantica u tom postupku nije uspjela dokazati da je bila član porodičnog domaćinstva svoje bake Savke Jović, ranijeg nosioca stanarskog prava, to nisu bili ispunjeni uslovi za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava, niti propusta u dokaznom postupku na koje se ukazuje apelacijom. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
38. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII. Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelantice, te kada su upravni organi i redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman