Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-532/15 (B.K.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Legitiman cilj
- Građanski postupak
- Propisano zakonom
- Javni interes
- Miješanje u imovinu
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-532/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 532/15, rješavajući apelaciju B. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija B. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024167 14 Rev od 9. decembra 2014. godine.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu B. K. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu s članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija B. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 024167 14 Rev od 9. decembra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 024167 14 Gž od 9. aprila 2014. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupa Zurijeta Salkanović, advokat iz Živinica, podnio je 3. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 024167 14 Rev od 9. decembra 2014. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 024167 14 Gž od 9. aprila 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo – Filijala Tuzla, tuženi u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je u periodu od 5. do 8. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 9. do 22. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju. Tuženi nije u ostavljenom roku dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 22. novembra 2007. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog (kao pravnog sljednika „ZOIL Sarajevo“ PJ Tuzla) radi razlike ostvarene manje penzije (povećanja rente). Uz odgovor na tužbu od 16. juna 2008. godine i odgovor na uređenu tužbu od 1. decembra 2011. godine tuženi je podnio protivtužbeni zahtjev radi utvrđenja prestanka prava na isplatu rente.
6. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 024167 07 P od 21. oktobra 2013. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i naloženo tuženom da na ime neisplaćene rente apelantu, počevši od 2. novembra 2004. godine pa ubuduće, isplaćuje obroke mjesečnih renti u iznosu od 298,00 KM dok za to postoji pravni osnov, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka. Stavom drugim presude odbijen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je prestalo apelantovo pravo na isplatu rente utvrđeno pravosnažnom presudom Općinskog suda broj P-890/87 od 15. oktobra 1987. godine (u daljnjem tekstu: presuda iz 1987. godine), počevši od 16. oktobra 2006. godine.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je presudom iz 1987. godine tuženi obavezan da apelantu na ime rente zbog manje zarade plaća iznos od 145.987 tadašnjih YU dinara, počevši od 1. januara 1986. godine pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti. Dalje je navedeno da je presudom iz 1987. godine apelantu utvrđena smanjena opća životna sposobnost za 46% kao rezultat povređivanja u saobraćajnoj nesreći, koju je skrivio osiguranik tuženog (u daljnjem tekstu: predmetna saobraćajna nezgoda), zbog čega apelant više nije bio sposoban za vozača teretnih vozila te kategorije i nosivosti. Općinski sud je istaknuo da je apelant 16. oktobra 2006. godine napunio 65 godina života, kada se po zakonu ide u starosnu penziju, ali da je on rješenjem Fonda MIORH od 12. septembra 1995. godine ostvario pravo na invalidsku penziju. Općinski sud je smatrao nespornim da su apelantova primanja po osnovu invalidske penzije manja, jer zbog umanjene opće životne sposobnosti kao posljedice predmetne saobraćajne nezgode u obračunskom periodu po prosječnim primanjima na osnovu kojih je izvršen obračun ima manja primanja. Po mišljenju Općinskog suda, među strankama je bilo sporno da li apelantu i dalje pripada pravo na rentu, putem konverzije po utvrđenom iznosu vještaka ekonomsko-finansijske struke, kako je to apelant tražio opredijeljenim tužbenim zahtjevom, te da li je osnov za ostvarenje prava na invalidsku penziju u uzročnoj vezi s predmetnom saobraćajnom nezgodom. Općinski sud je istaknuo da je visina apelantovih manjih primanja proizlazila iz presude iz 1987. godine, te iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, o iskazanoj vrijednosti njemačke marke izraženo u YU dinarima, te da bi utvrđenom konverzijom tada utvrđena mjesečna renta sada iznosila 298,79 DEM – sada KM. S tim u vezi, Općinski sud je istaknuo da je nalaz vještaka govorio o vrijednosti ranije određene rente do koje je došao konverzijom u domaću valutu u skladu s Odlukom Ustavnog suda broj U 64/02, pri čemu promjena valute i denominacija nisu od utjecaja na vrijednost potraživane rente. U pogledu protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je ocijenio da tuženi nije u pravu kada vezuje neosnovanost tužbenog zahtjeva za apelantovo penzioniranje zbog kasnije bolesti. Naime, u konkretnom slučaju se radilo o šteti nastaloj iz ranijeg perioda, tj. perioda povređivanja apelanta, koji je zbog odgovornosti osiguranika tuženog, pa time i samog tuženog, trpio, a i dalje trpi štetu zbog manjih prihoda i doprinosa i u obračunskom periodu na koji se i ranije određena renta odnosila.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 024167 14 Gž od 9. aprila 2014. godine uvažena je žalba tuženog, prvostepena presuda preinačena i odbijen apelantov tužbeni zahtjev, te usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđeno da je prestalo apelantovo pravo na isplatu rente utvrđeno presudom iz 1987. godine, te je obavezan apelant da tuženom isplati troškove žalbenog postupka.
9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz sadržaja spisa Općinskog suda broj P-521/03, u koji je izvršen uvid na glavnoj raspravi, proizlazilo da je apelantu pravosnažno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tražio da se izmijeni presuda iz 1987. godine, u dijelu koji se odnosio na visinu rente, za period od 9. septembra 1999. godine do 30. novembra 2005. godine, i zahtjev za plaćanje rente ubuduće u mjesečnom iznosu od 2.285,65 KM. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je u navedenom postupku utvrđeno da je kod apelanta uzrok penzioniranja – odlaska u invalidsku penziju bolest, a ne povreda koju je zadobio u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su danom ostvarivanja apelantovog prava na invalidsku penziju 12. septembra 1995. godine otpali zakonski uvjeti za ostvarivanje prava na isplatu rente utvrđene presudom iz 1987. godine, koja je utvrđena kao razlika između zarade apelanta i zarade uporednih radnika. Obrazložio je da apelant od 12. septembra 1995. godine nije ostvarivao zaradu, nego mu je isplaćivana invalidska penzija, za koju je utvrđeno da je uzrok invalidnosti bolest, a ne predmetna saobraćajna nezgoda. Kantonalni sud je zaključio da u navedenoj situaciji kada su se promijenile okolnosti kod apelanta koje su postojale u vrijeme donošenja presude iz 1987. godine u odnosu na vrijeme podnošenja predmetne tužbe, apelantu nije pripadalo pravo na povećanje rente, na način da se utvrđena renta u YU dinarima zbog promjene valute utvrđuje konverzijom u DEM, sada KM, kako je to utvrdio vještak u svom nalazu. Kantonalni sud je ocijenio da Odluka Ustavnog suda broj U 64/02, na koju se apelant pozivao, nije odgovarala činjeničnoj i pravnoj situaciji u konkretnom slučaju.
10. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je apelant propustio dokazati da je njegova penzija u vrijeme podnesene tužbe 22. novembra 2007. godine, odnosno u vrijeme 2. novembra 2004. godine, od kada traži povećanje rente, manja od penzije koju bi ostvario da nije povrijeđen u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. S tim u vezi, obrazloženo je da apelant nije ni predložio relevantne dokaze za te svoje činjenične tvrdnje (propustio dostaviti dokaze o visini penzionih primanja uporednih penzionera koji su otišli u starosnu penziju u približno isto vrijeme kada bi otišao i apelant, da nije prethodno ostvario pravo na invalidsku penziju 1995. godine), te stoga nije ni dokazao da mu pripada pravo na povećanje dosuđene rente za ubuduće u smislu člana
196. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Stoga je Kantonalni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, a u vezi s članom 196. ZOO-a, odbio apelantov tužbeni zahtjev. S druge strane, u pogledu protivtužbenog zahtjeva tuženog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno zanemario da su danom apelantovog penzioniranja po samom zakonu otpali parametri na osnovu kojih je apelantu utvrđeno pravo na rentu po presudi iz 1987. godine. Naime, apelant od penzioniranja nije ostvarivao zaradu koja je bila parametar za utvrđenu rentu, tim prije što ostvarivanje prava na invalidsku penziju nije bio u uzročnoj vezi s apelantovim povređivanjem u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Kantonalni sud je ocijenio da je tuženi dokazao da su se danom ostvarivanja apelantovog prava na invalidsku penziju znatno promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja presude iz 1987. godine, te je usvojen protivtužbeni zahtjev. Istaknuto je da apelant nije dokazao da je imao pravo na povećanje dosuđene rente za ubuduće u smislu člana 196. ZOO-a, zbog čega je dužan trpjeti posljedice nedokazanosti svog tužbenog zahtjeva i osnovanost protivtužbenog zahtjeva, za koji je tuženi imao opravdani pravni interes s obzirom na apelantovo istrajavanje na pravima iz predmetnog štetnog događaja.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 024167 14 Rev od 9. decembra 2014. godine odbijena je apelantova revizija podnesena protiv presude Kantonalnog suda, te je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade troškova revizijskog postupka.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je pravno shvatanje Kantonalnog suda bilo zakonito, te da je pravilno primijenio materijalno i procesno pravo. Istaknuto je da, u situaciji kada je utvrđeno da je apelant ostvario pravo na invalidsku penziju zbog bolesti, a ne razloga koji bi se mogli dovesti u vezu s povredama koje je zadobio u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi, Kantonalni sud je pravilno primjenjujući odredbe člana 195. stav 2. ZOO-a pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev za povećanje rente istovremeno udovoljavajući protivtužbenom zahtjevu tuženog za ukidanje rente.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na suđenje u razumnom roku, apelant navodi da je predmetni parnični postupak trajao sedam godina, da se u konkretnom slučaju radilo o sporu radi povećanja – izmjene rente, te da je apelant starije životne dobi i samim tim nesposoban za dalje privređivanje. Smatra da je razlog zbog kojeg predmet sedam godina od podnošenja tužbe nije okončan isključiva krivica sudova koji nisu pravilno utvrdili materijalno pravo i time je došlo do povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku. Apelant traži naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 300 KM za svaku godinu trajanja postupka.
14. Apelant dalje navodi da mu je uskraćeno pravo na rentu, čime mu je povrijeđeno pravo na imovinu. Smatra da su osporene presude nezakonite i nepravilne. Ističe da je irelevantno ostvarivanje prava na invalidsku penziju zbog bolesti ili zbog povrede krivnjom osiguranika tuženog. Smatra da sud nije pravilno ocijenio da je apelant penzioniran 1995. godine, a da nije povrijeđen krivnjom tuženog zarađivao bi više za 59,15% u spornom periodu koji je uzet za obračun penzije, što znači da bi invalidska penzija bila veća za isti postotak. Apelant smatra da se nisu promijenile okolnosti, kao i da nisu ispunjeni uvjeti za ukidanje rente s obzirom na to da je njegova penzija umanjena krivnjom tuženog. Apelant traži da se na njegov slučaj primijeni Odluka Ustavnog suda broj U 64/02, jer se radilo o identičnoj pravnoj situaciji kao što je pravna i činjenična situacija kod apelanta.
II.Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud navodi da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, te smatra da pri donošenju presude nisu povrijeđena apelantova prava iz Evropske konvencije.
16. Kantonalni sud smatra osporenu presudu pravilnom i zakonitom i predlaže da se apelacija odbije. U pogledu dužine trajanja postupka, Kantonalni sud navodi da je predmet 25. februara 2014. godine dostavljen na postupanje po žalbi, te da ovaj sud ima velik broj neriješenih starih predmeta na građanskom referatu, zbog čega je navedeni referat obuhvaćen Planom rješavanja predmeta. Ističe da je o žalbi odlučeno presudom od 9. aprila 2014. godine, te smatra da apelacija nije osnovana.
17. Općinski sud navodi da je nakon što je apelant podnio tužbu 22. novembra 2007. godine održao nekoliko pripremnih ročišta i ročišta za glavnu raspravu, te 21. oktobra 2013. godine donio presudu. Imajući u vidu čitav postupak proveden pred Općinskim sudom, činjenice i okolnosti koje su prethodile odlučivanju u ovom predmetu, smatra da je efikasnim postupanjem izbjegao nepotrebno odugovlačenje postupka i presudu donio u razumnom roku, a sve u okviru standarda koje je postavio Evropski sud za ljudska prava. Ukoliko Ustavni sud eventualno usvoji apelaciju, Općinski sud smatra da bi pravično zadovoljenje i dovoljna satisfakcija za apelanta bilo eventualno utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme donošenja osporene odluke, u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 195. stav 2.
Ako povrijeđeni zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti, ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja ranije odluke.
VI.Dopustivost
20. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 024167 14 Rev od 9. decembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati tačan datum kada je apelant primio osporenu presudu Vrhovnog suda, s obzirom na to da je donesena 9. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 3. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. U odnosu na apelantove navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku Ustavni sud konstatira da je apelant 22. novembra 2007. godine podnio tužbu kojom je pokrenuo predmetni parnični postupak, koji je okončan donošenjem presude Vrhovnog suda od 9. decembra 2014. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko sedam godina, od čega je postupak pred prvostepenim sudom trajao skoro šest godina, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom oko mjesec i po, a postupak pred Vrhovnim sudom osam mjeseci (računajući od dana donošenja drugostepene presude).
28. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku pred Općinskim sudom došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer je dužina postupka bila pretjerano duga, za šta Općinski sud nije dao objektivno prihvatljive razloge.
29. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštovanja standarda donošenja odluke u razumnom roku pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj odluci broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 261/16 od 22. maja 2017. godine, st. 25-32, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U ovoj odluci, između ostalog, Ustavni sud je naveo: „Uprkos mjerama koje se preduzimaju za rješavanje prekomjerne dužine sudskih postupaka, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje sudskih postupaka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, zbog čega postoji sistemsko kršenje ovog prava pred redovnim sudovima. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra neophodnim zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati VSTV-u BiH, nadležnim vladama i predsjedniku suda pred kojim se postupci vode, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi sa kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“
30. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke AP 261/16. Iz istih razloga i ova se odluka dostavlja navedenim subjektima.
Naknada nematerijalne štete
31. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
32. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj odluci broj AP 261/16 preduzeti efikasne mjere s ciljem sprječavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja, kako u slučaju navedenog apelanta tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.
33. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
35. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
36. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud prije svega mora utvrditi ima li apelant „imovinu“ u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
37. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, „imovina“, u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, predstavka broj 39050/97, presuda od 4. marta 2003. godine, stav 27, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, stav 44, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora biti mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48-49, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na www.ustavnisud.ba).
38. Ustavni sud zapaža da je presudom iz 1987. godine apelantu utvrđeno pravo na rentu u određenom novčanom iznosu, što predstavlja „postojeću imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. Nadalje, Ustavni sud treba da utvrdi da li je došlo do miješanja u imovinu apelanata, te, ukoliko jeste, da li je to miješanje bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu i da li je bilo proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između prava apelanata i općeg interesa. U vezi s prvim pitanjem, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama redovnih sudova kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za izmjenu visine rente, odnosno kojim je usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrđen prestanak apelantovog prava na rentu nesumnjivo došlo do miješanja u apelantovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
40. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je osporenim odlukama, u suštini, odbijen apelantov tužbeni zahtjev za izmjenu rente jer apelant nije predložio relevantne dokaze za svoje činjenične tvrdnje. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je presudom iz 1987. godine apelantu utvrđeno pravo na rentu u određenom novčanom iznosu (YU dinarima) i da se nije mogla izvršiti prosta konverzija u KM, kako je to apelant tražio u tužbenom zahtjevu. Naime, kako je apelant, u međuvremenu, 1995. godine ostvario pravo na invalidsku penziju, te 2006. godine napunio 65 godina života, kada se po zakonu ostvaruje pravo na starosnu penziju, Kantonalni sud je zaključio da je apelant morao dokazati da je postojala razlika između njegove penzije i prosječne penzije najmanje dva uporedna penzionera koji bi po redovnom toku stvari u približno isto vrijeme kao i apelant ostvarili pravo na starosnu penziju. S druge strane, Kantonalni sud je usvojio protivtužbeni zahtjev tuženog i utvrdio prestanak apelantovog prava na isplatu rente dosuđene presudom iz 1987. godine, jer je tuženi dokazao da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja navedene presude (apelant ostvario pravo na invalidsku penziju zbog bolesti a ne povrede, zatim ispunio uvjete za starosnu penziju, te stoga više ne ostvaruje zaradu koja je bila parametar za utvrđenu rentu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u vezi s primjenom materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su Zakon o parničnom postupku i ZOO objavljeni u službenim glasilima, dakle dostupni su građanima, te da oni na jasan i precizan način reguliraju pitanje dokazivanja tužbenog zahtjeva, odnosno dosuđenja i izmjene naknade u slučaju tjelesne povrede ili narušenja zdravlja.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku, te da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u općem interesu na način što je apelantov tužbeni zahtjev za izmjenu odluke o renti odbijen primjenom jasnog i transparentnog zakonskog propisa (član 126. Zakona o parničnom postupku) kojim je propisano da ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Također, Ustavni sud smatra da i usvajanje protivtužbenog zahtjeva tuženog služi legitimnom cilju u općem interesu na način da se apelantu utvrdi pravo na prestanak rente u situaciji kada je tuženi dokazao da su se znatnije promijenile okolnosti i da apelant nema pravo na rentu. Prema tome, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka u odnosu na odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva i usvajanje protivtužbenog zahtjeva tuženog ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi, te stoga proizlazi da je „miješanje“ u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom i da služi legitimnom cilju u općem interesu.
42. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovih prava i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno jer je u predmetnom postupku primjenjujući relevantne zakonske odredbe utvrđeno da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva za izmjenu odluke o renti, odnosno da je tuženi dokazao da su se izmijenile okolnosti i da apelant nema više pravo na rentu, te da time nije doveden u drugačiji položaj od drugih koji također u parničnom postupku imaju obavezu da dokažu osnovanost svog tužbenog zahtjeva (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2607/12 od 16. septembra 2015. godine, stav 31. i AP 1970/14 od 22. marta 2017. godine, stav 50, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Prema tome, sagledavajući specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno da u ovoj situaciji nije na apelanta stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
43. U pogledu apelantovog traženja da se na njegov slučaj primijeni Odluka Ustavnog suda broj U 64/02, Ustavni sud zapaža da se u navedenoj odluci radilo o apelantu koji je sa osiguravajućim društvom sklopio vansudsko poravnanje na osnovu kojeg se osiguravajuće društvo obavezalo da isplaćuje apelantu mjesečnu invalidsku penziju u određenom novčanom iznosu izraženom u YU dinarima. Apelant iz navedene odluke je 1997. godine podnio tužbu i zatražio od nadležnog suda da naloži isplatu neplaćenih mjesečnih invalidskih renti, uz koju je dostavio i nalaz vještaka u pogledu iznosa mjesečnog duga u novoj valuti Bosne i Hercegovine. Kako je nadležni sud odbio apelantovu tužbu kao res iudicata, Ustavni sud je zaključio da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da apelant ima pravo na invalidsku penziju u novčanom iznosu izraženom u KM, kao ekvivalentan iznos vrijednosti novčanog iznosa izraženog u tadašnjim YU dinarima. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se nije radilo o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, te se Odluka Ustavnog suda broj U 64/02 ne može primijeniti na konkretan predmet.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u ovom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zato što je predmetni postupak radi izmjene odluke o renti trajao oko sedam godina. Osim toga, Ustavni sud smatra da je takvo prekomjerno trajanje predmetnog sudskog postupka posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti.
46. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi za svoje odluke u predmetu koji se ticao izmjene odluke o renti s jedne strane i prestanku prava na rentu s druge strane dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost, te da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu legitimno i služi općem interesu, kao i da zadovoljava princip proporcionalnosti.
47. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman