Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4356/14 (M. T.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Posjed
- Vlasničko-pravni odnosi
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4356/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4356/14, rješavajući apelaciju Milana Trkulje, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Trkulje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Milan Trkulja (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Ranko Trivić, advokat iz Kozarske Dubice, podnio je 30. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine. Apelant je 12. maja, 24. juna i 14. novembra 2015. godine, te 4. oktobra 2016. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od „Sana trgovine“ a.d. Novi Grad i Mire Kaurin, koje su imale procesnu poziciju tužiteljki u parničnom postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: prvotužiteljka i drugotužiteljka, odnosno tužiteljke) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljke su u periodu od 4. do 12. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 P 005567 12 P 2 od 28. oktobra 2013. godine, koja je donesena po tužbi tužiteljki protiv apelanta i drugih tuženih (ukupno 11 tuženih), utvrđeno je da je drugotužiteljka stekla pravo svojine i jače pravo na posjed na nekretninama označenim kao prostorije I etaže – prizemlje, pobliže opisane u izreci predmetne presude (u daljnjem tekstu: prizemlje ili predmetni poslovni prostor) i na nekretninama (zemljištu) označenim kao k.č. broj 1/1966 – dio u površini od 202 m², upisanim u A I listu zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica (sve kako je pobliže opisano u izreci predmetne presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), a što po katastarskom operatu odgovara nekretninama (sve kako je pobliže opisano u izreci predmetne presude - u daljnjem tekstu: prva parcela i druga parcela). Shodno tome, predmetnom presudom je utvrđeno da su tuženi Vera Stojić, Biljana Vuksan, Nedeljko Vuksan, Nebojša Vuksan, Biljana Vuksan, Nenad Vuksan, Božidar Dautović, Dušan Novaković, Strahinja Dragelj, apelant i Opština Kozarska Dubica dužni priznati i trpjeti da se drugotužiteljka na osnovu ove presude, a po njenoj pravosnažnosti, na vlasničkom i korisničkom dijelu tuženih Vere Stojić, Biljane Vuksan, Nedeljka Vuksana, Nebojše Vuksana, Biljane Vuksan, Nenada Vuksana i Opštine Kozarska Dubica na prizemlju i predmetnom zemljištu, te na posjedovnom dijelu tuženih Vere Stojić, Biljane Vuksan, Nedeljka Vuksana, Nebojše Vuksana, Biljane Vuksan i Nenada Vuksana na prvoj parceli i na posjedovnom dijelu apelanta na drugoj parceli podnošenjem zahtjeva Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove - Područna jednica Kozarska Dubica – Katastar nepokretnosti i Odjeljenje zemljišnoknjiženog ureda, uknjiži kao vlasnik prizemlja sa dijelom 1/1, te kao suvlasnik predmetnog zemljišta sa dijelom ½, odnosno kao suposjednik prve parcele i druge parcele sa dijelom ½.
6. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizilazi da su u postupku pred tim sudom sprovedeni dokazi čitanjem materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str 6 i 7 presude), te saslušanjem zakonskog zastupnika prvotužiteljke, drugotužiteljke, tužene Vere Stojić i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanjem svjedoka (pobliže navedenih na strani 7 predmetne presude), kao i vještačenjem vještaka ekonomske struke Mirka Marčete (u daljnjem tekstu: vještak ekonomske struke) i vještaka geodetske struke Vladice Zečevića (u daljnjem tekstu: vještak geodetske struke). Nadalje proizilazi da je taj sud na osnovu zapisnika na licu mjesta od 26. juna 2008. godine, nalaza vještaka geodetske struke, dopunskog nalaza ovog vještaka i sprovedenih materijalnih dokaza, između ostalog, utvrdio da prizemlje u naravi predstavlja poslovni prostor koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi u Kozarskoj Dubici, koja je izgrađena na parceli k.č. broj 1/1966 – upisanoj u zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica. Zatim, proizilazi da su u navedenom zk. ulošku kao suvlasnici, a po osnovu nasljeđivanja iza umrle Mirjane Vuksan, na prizemlju stambeno-poslovnog objekata uknjiženi tuženi Vera Stojić, Nedeljko Vuksan, Nebojša Vuksan, Biljana Vuksan, Nenad Vuksan i Biljana Vuksan sa određenim suvlasničkim dijelovima, a da je kao vlasnik druge etaže predmetnog stambeno-poslovnog objekta uknjižen apelant sa 1/1 dijela. Takođe, proizilazi da je parcela broj k.č. 1/1966 u A I listu zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica uknjižena kao državna svojina sa pravom korišćenja u korist tuženih Strahinje Dragelj, Božidara Dautovića, Dušana Novakovića, Vere Stojić, Biljane Vuksan, Nenada Vuksana i Biljane Vuksan sa određenim dijelovima. Pored toga, proizilazi da, nakon što je 2009. godine stupio na snagu novi katastar nepokretnosti, navedenoj parceli odgovaraju prva parcela, a na kojoj je izgrađen navedeni stambeno-poslovni objekat, te druga parcela, u kojoj se nalazi dvorište i garaža, te da su kao suposjednici navedenog stambeno-poslovnog objekta upisani tuženi Biljana Vuksan, apelant, Vera Stojić, Nedeljko Vuksan, Nebojša Vuksan, Nenad Vuksan i Biljana Vuksan sa određenim suvlasničkim dijelovima i sa istim omjerom kao korisnici prve parcele, a da je apelant upisan kao korisnik druge parcele i posjednik garaže sa dijelom 1/1.
7. Osnovni sud je dalje konstatovao da je u konkretnom slučaju sporno pitanje zakonitosti posjeda drugotužene na predmetnom poslovnom prostoru. U vezi sa tim, Osnovni sud je zaključio da iz iskaza svjedoka Dragutina Babića – tadašnjeg direktora prednika prvotužiteljke, proizilazi da su prednik prvotužiteljke i Mirjana Vuksan - prednica tuženih Vere Stojić, Biljane Vuksan, Nedeljka Vuksana, Nebojše Vuksana, Biljane Vuksan i Nenada Vuksana (u daljnjem tekstu: prednica navedenih tuženih ili M.V.) 1979. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i da se taj poslovni prostor, nakon što je prednici navedenih tuženih u ratama isplaćena kupoprodajna cijena, vodio kao osnovno sredstvo prednika prvotužiteljke. Osnovni sud je konstatovao da je iskaz tog svjedoka u saglasnosti sa iskazima drugih (osam) poimenično navedenih svjedoka i iskazom drugotužiteljke (sadržaj njihovih iskaza je u bitnom prezentovan na str. 10 i 11 predmetne presude), te sprovedenim materijalnim dokazima i nalazu vještaka ekonomske struke (čiji sadržaj je u bitnom prezentovan na strani 11 presude). Pri tome Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazima tužene Vere Stojić, apelanta i svjedoka Nedeljke Trkulja (apelantove supruge), prema kojima je prednica navedenih tuženih sa prednikom prvotužiteljke zapravo zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora, odnosno izjavila da neće prodavati poslovni prostor, ocijenivši ih, bez drugih pouzdanih dokaza o navedenom, nepouzdanim zbog subjektivnog odnosa tih lica prema predmetu spora i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici. Pored toga, Osnovni sud je konstatovao da okolnost da tužiteljke nisu predočile sudu primjerak kupoprodajnog ugovora ne znači istovremeno da kupoprodajni ugovor nije zaključen, jer na to upućuju izvedeni dokazi, a da za to što ga tužiteljke nisu predočile sudu postoje opravdani razlozi u vidu više sile, što proizilazi iz iskaza dvojice poimenično navedenih svjedoka i materijalnih dokaza (čiji sadržaj je u bitnom prezentovan na strani 13 presude). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su prednik prvotužiteljke i prednica navedenih tuženih Mirjana Vuksan 1979. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, čime je prestao zakupni odnos između prednika prvotužiteljke i Mirjane Vuksan, koji je nesporno ranije zasnovan. Osnovni sud je, pri tome, ukazao da apelant i ostali tuženi nisu pružili nijedan dokaz za utvrđenje suprotnog na šta su bili obavezni po osnovu člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP, njihove suprotne tvrdnje ocijenio nedokazanim. Dakle, Osnovni sud je zaključio da je posjed prednika prvotužiteljke na predmetnom poslovnom prostoru bio zakonit jer je zasnovan na valjanom pravnom poslu - kupoprodajnom ugovoru. Takođe, ocijenio je da je taj posjed bio istinit, jer nije stečen silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja, a uz to savjestan jer je, po ocjeni tog suda, prednik prvotužiteljke ušao u posjed poslovnog prostora po osnovu realizovanog kupoprodajnog ugovora, pa je opravdano smatrao da je titular prava čiju sadržinu faktički vrši.
8. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da je zakonit, istinit i savjesni posjed prednika prvotužiteljke trajao do momenta okončanja postupka privatizacije, a da je prvotužiteljka preuzimajući predmetni poslovni prostor koji je činio aktivu njenog početnog bilansa stanja postala njegov zakonit, istinit i savjesni posjednik, nakon čega je u posjed predmetnog poslovnog prostora ušla drugotužiteljka, prvo po osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa prvotužiteljkom, a kasnije po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prvotužiteljkom 26. decembra 2007. godine i ovjerenim kod tog suda. Osnovni sud je konstatovao da iz navedenog proizilazi da je drugotužiteljka zakoniti posjednik predmetnog poslovnog prostora. Dalje, imajući u vidu da je drugotužiteljka u predmetnom poslovnom prostoru radila od 1. aprila 1980. godine kao radnik prednika prvotužiteljke, te da je nakon sprovedenog postupka privatizacije u predmetnom poslovnom prostoru sve do 10. maja 2006. godine radila kao radnik prvotužiteljke, kao i da se predmetni poslovni prostor vodio kao osnovno sredstvo prednika prvotužiteljke koje je kao takvo ušlo u aktivu početnog bilansa stanja prvotužiteljke, odnosno da je nakon postupka privatizacije predmetni poslovni prostor postao imovina prvotužiteljke, Osnovni sud je zaključio da je drugotužiteljka bila njegov savjesni posjednik jer je opravdano smatrala da je taj poslovni prostor u vlasništvu prvotužiteljke. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da se, u smislu odredbe člana 72 stav 3 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, savjesnost državine pretpostavlja, te je onaj ko se poziva na nesavjesnost dužan to i dokazati, pa su stoga apelant i ostali tuženi, koji su pored zakonitosti posjeda osporavali i savjesnost posjeda drugotužiteljke, bili dužni dokazati da drugotužiteljka nije savjesni posjednik, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Osnovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi da drugotužiteljka održajem stekne pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u skladu sa odredbama člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer se u smislu odredbe člana 30 ovog zakona u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici drugotužiteljke (dakle, prvotužiteljka i njen pravni prednik) držali poslovni prostor kao savjesni i zakoniti posjednici.
9. Osnovni sud je dalje konstatovao da održaj kao način sticanja prava svojine ima retroaktivno dejstvo, jer istekom zakonom određenog roka držalac postaje novi vlasnik. S obzirom da je drugotužiteljka po osnovu održaja stekla pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, Osnovni sud je zaključio da je, u smislu odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), dakle po sili zakona, stekla pravo svojine i na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta za koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. U vezi sa tim, Osnovni sud je konstatovao da iz lokacijskih uslova broj 05-1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine (čiji sastavni dio, između ostalog, predstavlja izvod iz izmjena i dopuna regulacionog plana „Centralna zona Kozarska Dubica“ i urbanističko-tehnički uslovi broj 05/1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine), dopunskog nalaza vještaka geodetske struke i njegovog pojašnjenja datog na ročištu za glavnu raspravu proizilazi da zemljište koje služi za redovnu upotrebu stambeno-poslovnog objekta, u okviru kojeg se nalazi predmetni poslovni prostor na kojem je drugotužiteljka po osnovu održaja stekla pravo svojine, čine cijela prva parcela i druga parcela u površini od 103 m², što po zemljišnim knjigama odgovara parceli označenoj kao k.č. br. 1/1966 - dio u površini od 202 m². Shodno tome, Osnovni sud je zaključio da je drugotužiteljka primjenom odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu, a kod nesporne činjenice da je apelant vlasnik stambenog dijela ovog objekta, stekla pravo svojine sa ½ dijela na tom zemljištu kao zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Pri tome Osnovni sud je ukazao da se ne dira u apelantova prava u odnosu na garažu, za koju je među strankama nesporno da ju je izgradio apelant, s obzirom da je na osnovu dopunskog nalaza vještaka geodetske struke utvrđeno da linija diobe ide neposredno prije dvorišnog objekta koji se nalazi na drugoj parceli.
10. Dalje, Osnovni sud je konstatovao da su, imajući u vidu navedenu odredbu Zakona o građevinskom zemljištu, apelantovi navodi da Mirjana Vuksan od momenta kada je izvršena fizička dioba stambeno-poslovnog objekta nije koristila nijedan dio zemljišta na kojem se objekat nalazi, jer da mu je poklonila sve zemljište na ime toga što je on renovirao kompletan krov, paušalni, a i u suprotnosti sa sprovedenim materijalnim dokazima iz kojih proizilazi da je na predmetnom zemljištu prije donošenja rješenja o nasljeđivanju od 1. juna 2000. godine bilo upisano pravo korišćenja u korist Mirjane Vuksan sa ½ dijela. Pored tog, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor apelanta i ostalih tuženih na lokacijske uslove i na urbanističko-tehničke uslove u smislu da su izdati na zahtjev drugotužiteljke koja nema nikakvih stvarnih prava ni na objektu, ni na zemljištu koje služi za njegovu redovnu upotrebu. U vezi sa tim, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da su prema odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju lokacijski uslovi tehnički stručni dokumenat, a urbanistički uslovi stručni dokumenat, tako da i lokacijski uslovi i urbanističko- tehnički uslovi predstavljaju urbanističku osnovu za konstituisanje stvarnih prava u skladu sa propisima i njima se ne konstituišu stvarna prava, te se stoga mogu izdati na zahtjev svakog zainteresovanog lica.
11. Odlučujući o žalbama koje su apelant i tuženi Vera Stojić, Nedeljko Vuksan, Nebojša Vuksan, Biljana Vuksan, Nenad Vuksan, Biljana Vuksan i Opština Kozarska Dubica podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 005567 13 Gž 2 od 26. marta 2014. godine kojom je uvažio njihove žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužiteljki.
12. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da kod činjenice da tokom prvostepenog postupka tužiteljke nisu dokazale postojanje pismenog kupoprodajnog ugovora između pravnog prednika prvotužiteljke i Mirjane Vuksan o kupovini predmetnog poslovnog prostora od 1. oktobra 1979. godine, to se u navedenoj situaciji nije mogla izvršiti konvalidacija ugovora koji ne postoji, niti se izjavama svjedoka moglo dokazivati da je ugovor zaključen, realizovan i ovjeren kod prvostepenog suda. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je pravni prednik prvotužiteljke na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu valjanog pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 1. oktobra 1979. godine stekao zakonit posjed i da je drugotužiteljka ulazeći u posjed predmetnog poslovnog prostora po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prvotužiteljkom 26. decembra 2007. godine postala zakonit posjednik istog poslovnog prostora. Okružni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nema zakonitosti državine u smislu člana 72 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer nema kupoprodajnog ugovora na kojem tužiteljke temelje svoj zahtjev, a nema ni savjesnosti jer su tužiteljke znale da je prednik prvotužiteljke u posjed predmetnog poslovnog prostora ušao na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa Mirjanom Vuksan, pa kako on nije postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, to zaključenim kupoprodajnim ugovorom od 26. decembra 2007. godine nije ni mogao prenijeti više prava na drugotužiteljku na istom nego što ih je i sam imao. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da ni drugotužiteljka po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 26. decembra 2007. godine nije mogla steći pravo svojine na predmetnim nekretninama održajem, niti ima jače pravo na posjed na njima, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Na osnovu izloženog, a ocjenjujući samo žalbene razloge koji su od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke shodno članu 231 ZPP, te nalazeći da žalbe osnovano ukazuju da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu tužilaca, pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je zaključio da je žalbe valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci presude primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.
13. Odlučujući o reviziji koju su tužiteljke podnijele protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbe apelanta i navedenih tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
14. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe o teretu dokazivana iz člana 123 ZPP, te na odredbu člana 8 ZPP (utvrđivanje činjenica- ocjena dokaza) i istakao da iz navedenih odredbi proizilazi da sud nije ograničen pojedinim dokaznim sredstvima radi utvrđivanja činjenica, a da to u konkretnom slučaju znači da odsustvo ugovora kao dokaznog sredstva u formi isprave ne može ograničiti tužiteljke u njihovoj namjeri da dokažu da je takav ugovor zaključen. Nadalje je konstatovao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju konkretne pravne stvari pošao od toga da se utvrđivanje postojanja traženih prava zahtijeva na osnovu kupoprodajnog ugovora, što nije tačno, jer „pravni osnov tužbenog zahtjeva je održaj“ i što je kao posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da tužiteljke, pokušavajući da dokažu postojanje spornog ugovora, ugovor žele da konvalidiraju. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju tužiteljke izvedenim dokazima dokazivale postojanje pravno valjanog ugovora koji ne treba konvalidirati, dok se u slučaju konvalidacije radi o pravno nevaljanom ugovoru u vrijeme njegovog zaključenja koji se naknadno ostavlja na snazi. Vrhovni sud je ukazao da su u toku dokaznog postupka tužiteljke sprovele brojne dokaze u prilog svojoj tvrdnji da je taj ugovor zaključen, a da je prvostepeni sud, utvrđujući činjenično stanje, vrlo sistematično ocijenio svaki dokaz pojedinačno i doveo ih u međusobnu vezu kada je zaključio da je spomenuti ugovor zaključen, pri čemu je za svoje zaključke dao ubjedljive razloge, koje je kao takve prihvatio i Vrhovni sud. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, prihvatajući žalbu, uprkos spomenutim dokazima koji dokazuju suprotno, za svoje polazište uzeo pogrešan stav da za postojanje spornog kupoprodajnog ugovora nije dovoljno činjenično utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na iskazima svjedoka koji su u kritično vrijeme obavljali razne funkcije kod prvotužiteljke i nije uzeo u obzir materijalne dokaze kao što su odluke Radničkog savjeta iz spornog perioda, knjigovodstveno stanje koje je obradio vještak ekonomske struke i da je bezrazložno ignorisao krucijalan dokaz tužiteljki koji se sastoji u sudskoj ovjeri potpisa Mirjane Vuksan pred prvostepenim sudom na dan kada je sporni ugovor zaključen, te dokaz o plaćanju poreza na promet, bez ijednog dokaza o suprotnom, odnosno na šta bi se mogao odnositi ovaj potpis.
15. Međutim, Vrhovni sud je istakao da, i kada bi se zanemarilo izneseno, mora se imati u vidu da je pravni osnov tužbenog zahtjeva održaj u smislu odredbe člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, a ne sticanje prava svojine pravnim poslom iz člana 33 navedenog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je za sticanje prava svojine u slučaju održaja potrebno dokazati samo postojanje savjesne državine na predmetnoj nekretnini u trajanju od 20 godina. Pri tome Vrhovni sud je istakao da činjenica da među strankama nije sporno da je „[prvotužiteljka]“ u državinu predmetnog poslovnog prostora ušla početkom 1970. godina po osnovu ugovora o zakupu sa Mirjanom Vuksan, ne znači da su sve vrijeme potrebno za održaj tužiteljke bile nesavjesne. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 72 stav 3 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da se savjesnost državine pretpostavlja. Shodno tome, Vrhovni sud je ukazao da tužiteljke savjesnost državine nisu morale dokazivati, već da je ta obaveza bila na tuženim, a da pri tome za utvrđivanje nesavjesnosti „[prvotužiteljke]“ nije dovoljno utvrđivanje da je držalac postala na osnovu ugovora o zakupu, već da je to svojstvo imala i kasnije u vremenskom periodu potrebnom za održaj, odnosno najkasnije od 1980. do 2000. godine, kada je tužba podnesena. Vrhovni sud je konstatovao da u toku postupka „tuženi“ nisu sproveli niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da su u tom periodu tužiteljke imale svojstvo zakupca, pa samim tim da su bile nesavjesni držaoci spornih nekretnina. Vrhovni sud je primijetio da, naprotiv, iz sprovedenih dokaza proizilazi da tužiteljke nisu plaćale zakupninu, a da nije sporno da „tuženi“ nisu tražili zakupninu za predmetni poslovni prostor iako je Mirjana Vuksan umrla 1992. godine, odnosno punih osam godina prije nego što je tužba podnesena. Shodno tome, Vrhovni sud je konstatovao da je ispravan zaključak prvostepenog suda da su tužiteljke protekom vremena za održaj kao savjesni držaoci stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama u smislu odredbe člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima. Takođe, Vrhovni sud je ukazao da je prilikom utvrđivanja predmeta spora prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev koji je postavljen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, a koji nije doveden u pitanje žalbama, koje u ovom dijelu nisu na odgovarajući način razmatrane od drugostepenog suda zbog pogrešnog stava tog suda da tužiteljke nisu dokazale pravo svojine na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je naveo da su, uostalom, tužiteljke tužbeni zahtjev uredile prema uputama drugostepenog suda iz ukidnog rješenja tog suda od 30. avgusta 2011. godine, a da uplanjenje nekretnina prema Zakonu o uređenju prostora predstavlja evidentiranje nekretnina u katastarskom planu, a ne promjenu u pravima ili u sticanju prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je, pozivajući se na odredbu člana 250 stav 1 ZPP, odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Iz iscrpnih apelacionih navoda proizilazi da apelant u suštini smatra da su u konkretnom slučaju proizvoljno ocijenjeni dokazi, povrijeđene odredbe procesnog zakona, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljki i da je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka i pravo na nepristrasan sud. U vezi sa tim, apelant, između ostalog, tvrdi da se u konkretnom slučaju spor vodio oko nekretnina koje se nalaze u društvenom vlasništvu, a na kojima se, shodno članu 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ne može steći pravo svojine održajem. Dalje, apelant navodi da su tužiteljke bile samo u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a ne i u posjedu zemljišta i garaže koji se nalaze iza tog poslovnog prostora. Apelant tvrdi da se već 43 godine nalazi u posjedu tog zemljišta, odnosno da se sporazumio sa Mirjanom Vuksan da mu pripadne i njena polovina tog zemljišta, s tim da će vršiti prepravku krova na zgradi i vršiti tekuća održavanja. Nadalje, apelant tvrdi da tužiteljke nisu dokazale postojanje kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg bi mogle ući u posjed, nisu dokazale da su isplatile kupoprodajnu cijenu i platile porez na promet i da nisu dokazale zašto predmetne nekretnine nisu uknjižile na svoje ime, a da je drugotužiteljki bilo poznato da nekretnine nisu upisane na ime prvotužiteljke, već na treća lica, te da se „ničija savjesnost i posjed tu ne pretpostavljaju“. Apelant tvrdi da je prvostepeni sud u predmetnom postupku prihvatio dokaze tužiteljki „bez ikakve sumnje i nekritičnosti“, a dokaze apelanta i ostalih tuženih nije prihvatio. Shodno tome, smatra da je prvostepeni sud bio pristrasan. Dalje, apelant tvrdi da su „prije njegovog pozivanja na sud“ sprovedeni dokazi saslušanjem svjedoka i smatra da je na taj način „oštećen“, jer nije mogao učestvovati u raspravljanju i štititi svoja prava i interese. Apelant, zatim, tvrdi da mu je prvostepeni sud zabranio da postavlja pitanja svjedocima tužiteljki i da prigovori na lokacijske uslove i urbanističko-tehničke uslove. Apelant tvrdi da lokacijski i urbanističko-tehnički uslovi odudaraju od stvarnog stanja. Apelant, takođe, tvrdi da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije konstatovano da je podnio odgovor na reviziju, niti su ocijenjeni njegovi navodi iz tog odgovora. Pored toga, tvrdi da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena u jako kratkom roku od 44 dana.
17. U dopuni apelacije od 12. maja 2015. godine apelant u suštini ponavlja svoje tvrdnje da je osporena presuda donesena u veoma kratkom roku od 44 dana. U dopuni apelacije od 24. juna 2015. godine apelant u suštini navodi da je građevinski inspektor inspekcijskim pregledom od 21. maja 2015. godine utvrdio da su urbanističko-tehnički uslovi broj 05/1- 364-113/12 od 15. novembra 2012. godine, na kojima je vještak geodetske struke zasnovao svoj nalaz i mišljenje koji je služio kao dokaz u postupku u kojem je donesena osporena odluka, izdati od neovlaštenog lica. U vezi sa tim, dostavio je, između ostalog, zapisnik o inspekcijskom pregledu od 21. maja 2015. godine i Rješenje Urbanističko-građevinske inspekcije Opštine Kozarska Dubica broj 06/1-362-43/15 od 2. juna 2015. godine kojim je naređeno Odjeljenju za prostorno uređenje Opštine Kozarska Dubica da otkloni nepravilnosti kod izdavanja lokacijskih uslova broj 05/1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine koji se odnose na nedostatke pri izdavanju urbanističko-tehničkih uslova. U dopuni apelacije od 14. novembra 2015. godine apelant je dostavio Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Kozarska Dubica broj 05-364-113/12 od 15. oktobra 2015. godine kojim su proglašeni nevažećim lokacijski uslovi broj 05/1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine. U dopuni apelacije od 4. oktobra 2016. godine apelant je dostavio kopije navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda.
b) Odgovori na apelaciju
18. Vrhovni sud tvrdi da su apelaciioni navodi neosnovani, a da je razlog relativno brzog postupanja u konkretnom predmetu u kojem je tužba podnesena još 18. maja 2000. godine to što se našao u tromjesečnom planu rješavanja starih predmeta, koji se sačinjava prvenstveno prema starosti inicijalnog akta.
19. Okružni sud navodi da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede apelantovih prava na koje apelacija ukazuje.
20. Osnovni sud smatra da su apelacioni navodi već razmatrani u postupku pred redovnim sudovima i da je samim tim nepotrebno ponavljati navode koji su izneseni u tim presudama. Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovih prava na koje apelacija ukazuje i predlaže da se apelacija odbije.
21. Tužiteljke, između ostalog, navode da nisu tačni apelantovi navodi da se predmetni spor vodio o pravu na nekretninama u društvenoj svojini, jer se iz zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica vidi da je parcela u društvenoj svojini, kakav je karakter građevinskog zemljišta bio do donošenja Zakona o građevinskom zemljištu. Tužiteljke, takođe, tvrde da Zakon o prometu nepokretnosti koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora između prvotužiteljke i Mirjane Vuksan nije zabranjivao kupovinu privatne imovine od pravnih lica čija sredstva su bila u društvenoj svojini, kao što nije zabranjivao ni prodaju društvene svojine u zakonom propisanom postupku. Tužiteljke navode da predmet spora nije garaža ni drugi objekti koje apelant pominje u apelaciji i ističu da te nekretnine nisu dosuđene tužiteljkama, a što se tiče zemljišta za redovnu upotrebu objekta, ono je određeno u upravnom postupku i da apelant navedeno može pobijati u upravnom sporu, a ne u konkretnoj parnici. Dalje, ukazuju da iz samih navoda apelacije proizilazi da je predmetni poslovni prostor u diobi između apelanta i Mirjane Vuksan pripao Mirjani Vuksan i da nije u društvenoj svojini, kako se navodi u apelaciji. Tužiteljke tvrde da se u ostalom dijelu navodi apelacije svode na nezadovoljstvo neuspjehom u sporu, a da ni jednim argumentom i dokazom ne dovode u pitanje zakonitost pobijane presude. Tužiteljke predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
23. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 28. st. 2. i 4.
Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 30.
Vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj.
U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci.
[…] Član 70.
Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.
Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savesnost državine se pretpostavlja.
24. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske» broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.
Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. avgusta 2014. godine a apelacija je podnesena 30. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između tužiteljki i apelanta i ostalih tuženih oko utvrđenja prava svojine na nekretninama, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Apelant u suštini smatra da mu je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, te povrede prava na ravnopravnost u postupku. Takođe, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud.
34. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U vezi sa tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije proizilazi da je u konkretnom slučaju, suprotno apelantovim navodima, dokazni postupak sproveden u skladu sa relevantnim procesnim zakonom, odnosno da je prvostepeni sud ocijenio sve dokaze sprovedene u postupku pred tim sudom kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, kako je to propisano odredbom člana 8 ZPP. Pri tome, u vezi sa apelantovim navodima da je prvostepeni sud prihvatio dokaze tužiteljki „bez ikakve sumnje i nekritičnosti“, a dokaze apelanta i ostalih tuženih nije prihvatio, Ustavni sud primjećuje da tako nešto ne proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije. Naprotiv, proizilazi da je taj sud, kako je to već navedeno, sve izvedene dokaze ocijenio u vezi sa drugim dokazima izvedenim u postupku pred tim sudom i da je dao jasno, logično i argumentovano obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je Osnovni sud na osnovu rezultata dokaznog postupka utvrdio da su se stekli uslovi da drugotužiteljka kao zakonit i savjestan posjednik održajem stekne pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u skladu sa odredbama člana 28 stav 2 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, jer se, u smislu odredbe člana 30 ovog zakona, u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici drugotužiteljke držali poslovni prostor kao savjesni i zakoniti posjednici. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud utvrdio da je tužiteljka, u smislu odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu, a kod nesporne činjenice da je apelant vlasnik stambenog dijela ovog objekta, stekla pravo svojine sa ½ dijela na predmetnom zemljištu kao zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud iz činjeničnog stanja utvrđenog pred nižestepenim sudovima, takođe, zaključio da su se u konkretnom predmetu u svakom slučaju stekli uslovi za održaj u smislu odredbi člana 28 stav 4 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ocijenivši da su tužiteljka i njen pravni prednik držali poslovni prostor kao savjesni posjednici u roku koji je potreban za održaj u smislu navedene zakonske odredbe, te da je, iako se o tome nije posebno izjasnio, prihvatio i zaključak Osnovnog suda da je tužiteljka, u smislu odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu, a kod nesporne činjenice da je apelant vlasnik stambenog dijela ovog objekta, po sili zakona stekla pravo svojine sa ½ dijela na predmetnom zemljištu kao zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87 do 92 prelaznih odredaba ovog zakona. Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove, uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma.“ Imajući u vidu navedeno, te sadržaj odredbi Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima na koje se pozvao u obrazloženju osporene odluke, kao i sadržaj obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dao dovoljno jasne, logične i argumentovane razloge za navedene zaključke iz kojih ne proizilaze elementi proizvoljnosti.
36. U vezi sa apelantovim navodima da se u konkretnom slučaju spor vodio oko nekretnina koje se nalaze u društvenoj svojini, a na kojima se, shodno članu 29 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ne može steći pravo svojine održajem, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno utvrđeno da je predmetni poslovni prostor sve vrijeme trajanja roka za održaj bio u privatnoj svojini, i to prvo prednika tuženih Mirjane Vuksan, a zatim tuženih u određenim suvlasničkim dijelovima. Takođe, imajući u vidu činjenicu da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da je drugotužiteljka stekla pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, te imajući u vidu sadržaj citirane odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu, Ustavni sud ove apelacione navode u pogledu predmetnog zemljišta, kao i navode da su tužiteljke bile samo u posjedu predmetnog poslovnog prostora, a ne i u posjedu zemljišta i garaže koji se nalaze iza tog poslovnog prostora, smatra irelevantnim.
37. U vezi sa apelantovim navodima da u osporenoj presudi Vrhovnog suda nije konstatovano da je podnio odgovor na reviziju, niti su ocijenjeni njegovi navodi iz tog odgovora, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je, nasupot apelantovim navodima, u osporenoj presudi eksplicitno navedeno da su apelant i ostali poimenično navedeni tuženi podnijeli odgovore na reviziju. Dalje, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, O.I. 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje kao takve ocijeni. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno apelantovim navodima, u osporenoj presudi odgovorio na apelantove navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučivanje u konkretnom slučaju.
38. U odnosu na apelantove navode da u postupku pred redovnim sudovima nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije od 27. oktobra 1993. godine, Serija A broj 274, odluke Ustavnog suda broj U 35/01, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Iz apelacionih navoda proizilazi da apelant kršenje ovog principa vidi u tome što su, kako navodi, „prije njegovog pozivanja na sud“ sprovedeni dokazi saslušanjem svjedoka, čime je „oštećen“, jer nije mogao učestvovati u raspravljanju i štititi svoja prava i interese, te što mu je prvostepeni sud zabranio da postavlja pitanja svjedocima tužiteljki i da prigovori na lokacijske uslove i urbanističko-tehničke uslove. Međutim, Ustavni sud primjećuje da u priloženoj dokumentaciji nema dokaza koji ukazuju na osnovanost ovih apelantovih navoda. Takođe, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da apelant ove navode nije isticao ni u postupku donošenja osporene odluke Vrhovnog suda, kao konačne odluke u konkretnom predmetu, iako je Vrhovnom sudu nesporno dostavio odgovor na reviziju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom u konkretnom postupku.
39. U vezi sa apelantovim inisistiranjem da lokacijski i urbanističko-tehnički uslovi (na osnovu kojih dokaza je, kako to proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, zajedno sa drugim dokazima redovni sud utvrdio da predmetno zemljište služi za redovnu upotrebu predmetnog stambeno-poslovnog objekta) „odudaraju od stvarnog stanja“ i u vezi sa tim pozivanje u dopunama apelacije na zapisnik o inspekcijskom pregledu od 21. maja 2015. godine, te Rješenje Urbanističko-građevinske inspekcije Opštine Kozarska Dubica broj 06/1-362-43/15 od 2. juna 2015. godine i Rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje Opštine Kozarska Dubica broj 05-364-113/12 od 15. oktobra 2015. godine Ustavni sud zapaže da navedena dokumenta datiraju nakon donošenja osporene odluke. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 255 stav 6 ZPP kojim je propisano da se postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može na prijedlog stranke ponoviti, između ostalog, i „ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku“. Stoga, apelant je imao mogućnost da podnese prijedlog za ponavljanje parničnog postupka ukoliko je smatrao da su navedena dokumenta relevantna za tužbeni zahtjev tužiteljki koji je osporenim odlukama redovnih sudova usvojen, zbog čega Ustavni sud u konkretnom predmetu ne može naći proizvoljnost u postupanju redovnih sudova, jer navedena činjenica nije egzistirala u vrijeme donošenja osporenih odluka, pa se njome redovni sudovi i nisu mogli baviti.
40. U odnosu na apelantove navode da je prvostepeni sud bio pristrasan i da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom, Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zapravo veže za proizvoljnu ocjenu dokaza od prvostepenog suda. S obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu i imajući u vidu prethodna razmatranja vezana za navodnu povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bili pristrasni, pa su stoga i ovi navodi neosnovani.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za osporenu odluku dao dovoljno jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman