Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3764/14 (M. D.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Miješanje
- Sloboda izražavanja
- Kleveta
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Pravično suđenje - nezavisan sud
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Nematerijalna šteta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Naknada štete
- Proporcionalnost
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda · čl. 1
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-3764/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3764/14, rješavajući apelaciju Milorada Dodika, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Milorada Dodika.
Utvrđuje se povreda prava na poštovanje privatnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu s članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051551 08 Gž od 13. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051551 07 P od 26.
septembra 2008. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se apelacija Milorada Dodika podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051551 08 Gž od 13. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 051551 07 P od 26.
septembra 2008. godine u odnosu na član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milorad Dodik (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Miroslav Mikeš, advokat iz Banje Luke, podnio je 14. augusta 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 051551 08 Gž od 13. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 051551 07 P od 26. septembra 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Nikice Gržića, advokata iz Sarajeva, kao punomoćnika tuženih Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Bakira Hadžiomerovića i Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 14. novembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 17. novembra do 9. decembra 2016. godine. Tuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je tužbom podnesenom Općinskom sudu 28. novembra 2007. godine protiv tuženih zatražio da mu zbog klevete i iznošenja neistina u TV emisiji „60 minuta“ solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u iznosu od 50.000,00 KM.
6. Općinski sud je donio Presudu broj 65 0 P 051551 07 P od 26. septembra 2008. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog povrede časti, ugleda i moralnog integriteta odbijen u cijelosti. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev utemeljio na objavljenim uredničkim i novinarskim izjavama tuženih u emisiji „60 minuta“ od 12. novembra 2007. godine, u kojima je, između ostalog, navedeno: „Po pitanju Dodikovog kriminala... iza kojeg stoji Dodikova građevinska mafija... iza imenovanih stoji Milorad Dodik, stvarni šef ove kriminalne organizacije... da legalizuje Dodikovu i Stankovićevu milionsku pljačku na ovom prljavom poslu... tzv. građevinskom mafijom u Banjoj Luci koju je na neki način instalirao Milorad Dodik“, koje nisu istinite, smatrajući da su tuženi odgovorni za štetu koja mu je nanesena klevetom u smislu čl. 6. i
10. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK).
7. Tuženi su osporili tužbu i postavljeni zahtjev napominjući da je apelant javna ličnost (političar) u odnosu na kog su i granice prihvatljive kritike mnogo šire, jer se političari neizbježno i dobrovoljno izlažu kritikama (pozitivnim i negativnim) i shodno tome moraju pokazati veći stepen tolerancije. Osim toga, tuženi su naveli da je u emisiji na koju je apelant ukazao izneseno njihovo mišljenje (vrijednosni sud) o apelantu, koje je utemeljeno na dokumentaciji i intervjuima lica o pitanjima koja se tiču nezakonitosti u radu Vlade Republike Srpske i njenih organa u vezi s gradnjom i dodjelom objekata, dakle pitanja od javnog interesa, koji su u konkretnoj emisiji u kojoj je objavljen sporni prilog bili motivisani atentatom na Milana Vukelića u središtu Banje Luke, čime je, po njihovom mišljenju, isključena odgovornost za klevetu. Sporni prilog je, kako su dalje naveli u odgovoru na tužbu, baziran na analitičko-istraživačkom novinarstvu koje je potkrijepljeno relevantnom materijalnom dokumentacijom i iskazima sagovornika, što, kako tuženi smatraju, upućuje na činjenicu da su postupali po općeprihvaćenim i profesionalnim standardima u novinarstvu.
8. U toku postupka provedeni su dokazi koje su predložili apelantov punomoćnik i tuženi, i to: uvid u pismenu dokumentaciju (materijalne dokaze) na okolnost gradnje i dodjele stambenih objekata putem Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: Zavod za izgradnju), nematerijalne dokaze – saslušanjem drugotuženog i trećetuženog u svojstvu parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka na okolnost odgovora na tužbu koja se odnosi na nezakonitosti u poslovanju Zavoda za izgradnju, poslovanju MUP-a Republike Srpske i Vlade Republike Srpske. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da su u emisiji „60 minuta“ od 12. novembra 2007. godine objavljene uredničke i novinarske izjave koje predstavljaju vrijednosni sud o apelantu, a ne činjenice koje bi se provjeravale i dokazivale, zbog čega je ocijenjeno da nisu ispunjeni uslovi prema kojima bi se objavljeni navodi o apelantu mogli smatrati klevetom. S tim u vezi je pojašnjeno da su tuženi, baveći se analitičko-istraživačkim novinarstvom, pribavili dokaze temeljem kojih su formirali svoje mišljenje o apelantu i to mišljenje su iznijeli u javnost smatrajući da je apelant kao premijer Republike Srpske (u vrijeme objave) odgovoran za sva dešavanja u Republici Srpskoj, što uključuje i određene nezakonitosti u radu Zavoda za izgradnju. Odlučujući o suštinskom pitanju koje se tiče tužbenog zahtjeva, konkretno da li prilozi objavljeni u spornoj emisiji predstavljaju klevetu, te da li u zavisnosti od toga apelantu pripada naknada nematerijalne štete, Općinski sud je ocijenio da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoji odgovornost tuženih za klevetu jer su spornim izražavanjem iznijeli svoje mišljenje o apelantu. S tim u vezi je prije svega naveden sadržaj odredbi čl. 1, 4. stav 1. tačka d) i 6. stav 1. ZZK kojim su propisani uslovi odgovornosti za klevetu, a zatim sadržaj odredbi člana 7. st. 1. i 2. ZZK kojim su propisani izuzeci od odgovornosti za klevetu. U tom smislu je Općinski sud pojasnio da prema odredbi člana 7. stav
1. ZZK tačke (a), (b) i (c), odgovornost za klevetu ne postoji ako je izražavanjem izneseno mišljenje (a), ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje (b) i ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bili razumno (c), dok je u stavu 2. iste odredbe propisano da prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački (c) sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, te prirodu i stepen prouzrokovane štete. S tog aspekta, Općinski sud je naglasio značaj odredbe člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) prema kojoj sloboda izražavanja predstavlja jedan od osnovnih temelja demokratskog društva, pa stoga podrazumijeva ne samo informacije i ideje koje se blagonaklono primaju već i one koje su uvredljive ili šokantne. Nakon toga je naveden sadržaj odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) na kojem je apelant između ostalog utemeljio svoj tužbeni zahtjev tvrdnjom da mu je sadržajem objavljenim u spornom prilogu emisije „60 minuta“ povrijeđen ugled i čast i da je zbog toga trpio štetu.
9. U vezi s tim, Općinski sud je analizirao iskaze tuženih date u svojstvu parničnih stranaka, iskaze saslušanih svjedoka i sadržaj stenograma predmetne emisije, zaključivši da formulacije koje su u emisiji iznesene o apelantu predstavljaju vrijednosne sudove i mišljenje tuženih o apelantu koje je formirano temeljem određenih dokaza do kojih su došli baveći se istraživačkim novinarstvom. Osim toga, mišljenje je bilo motivisano i uslijedilo je u specifičnom trenutku svirepog i nerazjašnjenog ubistva čovjeka (atentat na Milana Vukelića) koji je ukazivao na kriminalne radnje u raznim sferama u Republici Srpskoj, uključujući i građevinsku. Mišljenje je, po ocjeni Općinskog suda, osim navedenog formirano i na temelju izjava više sagovornika koji su u postupku saslušani u svojstvu svjedoka na okolnost nezakonitosti u poslovanju Vlade Republike Srpske i Zavoda za izgradnju, kao i svjedoka događaja – atentata na Milana Vukelića, te da u spornom prilogu nisu iznesene nikakve činjenice u vezi s apelantom koje bi se trebale provjeriti ili dokazati. Općinski sud smatra da izrazi upotrijebljeni u spornom prilogu „kriminalac, šef kriminalne organizacije...“ predstavljaju negativne vrijednosti o ličnosti apelanta odnosno negativni vrijednosni sud o njemu, ali u smislu člana 7. ZZK i člana 2. stav 1. tačka b) ZZK ne predstavljaju klevetu. Naime, tuženim se u smislu člana 10. Evropske konvencije ne može ograničiti pravo na izražavanje koje, između ostalog, može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti, posebno kad se uzmu u obzir izvještavanja koja su od interesa za javnost, kao što je u konkretnom slučaju nerazjašnjeno ubistvo na svirep način čovjeka koji je ukazivao na nezakonitosti u radu povodom pitanja od javnog interesa.
10. Pored toga što je utvrdio da su tuženi u spornoj emisiji iznijeli vrijednosni sud o apelantu, što isključuje njihovu odgovornost za klevetu, Općinski sud je također naglasio da se i prema odredbi člana 200. ZOO-a pravična naknada dosuđuje samo u situaciji kad su okolnosti konkretnog slučaja takve da opravdavaju naknadu (jačina bolova i trajanje straha), pa je bilo neophodno utvrditi da li je nematerijalna šteta zaista i nastupila. Imajući u vidu da apelant nije predložio niti izvodio dokaze na okolnost eventualne štete njegovom ugledu (časti), a te činjenice ne mogu biti prihvaćene kao općepoznate, te kako nije izvodio dokaze u smislu nastale posljedice (duševni bolovi), Općinski sud je zaključio da, čak da je kleveta kao uzrok i postojala, ne bi bilo mjesta primjeni odredbi ZZK i ZOO-a jer apelant nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva (ako nema klevete nema ni štete i obrnuto).
11. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 P 051551 08 Gž od 13. augusta 2013. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je prije svega izložio predmet spora i sadržaj žalbe kojom su osporeni zaključci prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Suprotno navodima iz žalbe, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud postupio pravilno kada je apelantov tužbeni zahtjev odbio jer se činjenica postojanja duševnih bolova ne pretpostavlja već se dokazuje u postupku. S obzirom na to da apelant tu činjenicu – trpljenje duševnih bolova i njihovu posljedicu nije dokazivao u konkretnom postupku, po mišljenju Kantonalnog suda proizlazi da nije dokazao osnov postavljenog tužbenog zahtjeva koji je kao takav pravilno odbijen. Kantonalni sud je, osim toga, istakao da, čak i da nije pravilan stav prvostepenog suda prema kojem sporno izražavanje ne predstavlja klevetu već vrijednosni sud, tužbeni zahtjev se ne bi mogao usvojiti jer apelant nije dokazao da li je i u kom obimu zbog objavljenog izražavanja trpio duševne bolove. Osim toga, neosnovanim je ocijenjen prigovor iz žalbe prema kojem apelantu nije bilo omogućeno da učestvuje u postupku jer iz stanja spisa proizlazi da apelantovo saslušanje u svojstvu parnične stranke nije ni predloženo ni traženo pred sudom. Najzad, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe ZZK i ZOO-a, pa je temeljem člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem testu: ZPP) apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
12. Odlučujući o apelanovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude je ponovljen sadržaj predmeta spora prema kojem je zahtjev za naknadu nematerijalne štete apelant utemeljio na tvrdnji da su tuženi o njemu iznijeli neistinite tvrdnje čime su prouzrokovali štetu njegovom ugledu, časti i moralnom integritetu. Zatim su iznesena činjenična utvrđenja nižestepenih sudova koja proizlaze iz priloga emisije „60 minuta“, za koja je revizijski sud vezan (član 240. stav 2. ZPP), na temelju kojih je prvostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev uz obrazloženje da izneseno saopštenje (sporni prilog) predstavlja vrijednosne sudove o apelantu, o pitanjima od javnog značaja, na osnovu činjenica koje su tuženim bile dostupne, te da nije došlo do prekoračenja dozvoljene slobode informisanja javnosti i da stoga nisu ispunjeni uslovi za odgovornost tuženih propisani u odredbama ZZK i odredbi člana 10. Evropske konvencije. Drugostepeni sud je, kako je dalje navedeno, prihvatio kao pravilna činjenična utvrđenja prvostepenog suda i donio istu odluku uz obrazloženje da apelant nije dokazao pravni osnov za naknadu nematerijalne štete zbog klevete, tj. da nije dokazao da li je i u kom obimu usljed objavljenih uredničkih i novinarskih izjava i priloga u emisiji trpio duševne bolove.
13. Po ocjeni Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, konkretno odredbu člana 7. stav 1. tačka a) ZZK, prema kojoj odgovornost za klevetu ne postoji ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da prema odredbi člana 4. stav 1. tačka d) ZZK klevetu predstavlja radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Iz navedene formulacije Vrhovni sud je zaključio da se činjenice mogu dokazati a da predmet pronošenja ili iznošenja mogu biti samo tvrdnje koje se odnose na određeni događaj, objektivna stanja, radnje, pojave i slično čija se istinitost može objektivno utvrđivati i ocjenjivati. Za razliku od tog, vrijednosni sud predstavlja zaključke koje izvode novinari i koji se ne mogu dokazivati, pa se takve radnje ne mogu smatrati klevetom. U okolnostima konkretnog slučaja, Vrhovni sud smatra da izvodi iz rečenica koje su tuženi iznijeli o apelantu u cijelosti predstavljaju vrijednosne sudove odnosno njihovo mišljenje o apelantu koje ne sadrži nikakve činjenične navode čija bi se istinitost ili neistinitost mogla dokazivati, te da ne sadrži ni minimum činjenica koje bi se mogle provjeriti objektivnim dokazima. U spornim navodima se ne govori da je apelant uradio nešto nezakonito niti se iz tih navoda mogu izvoditi pretpostavke o tome da je apelant „kriminalac, stvarni šef neke kriminalne organizacije“ već je, kako su pravilo utvrdili nižestepeni sudovi, o apelantu izneseno mišljenje temeljem kog su tuženi ostvarili svoje pravo garantirano u odredbi člana 3. ZZK, Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom, kojima je u relevantnim dijelovima propisano pravo na slobodu izražavanja koje uključuje slobodu mišljenja, primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Iz navedenog, po mišljenju Vrhovnog suda, proizlazi zaključak da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu jer su spornim izražavanjem iznijeli mišljenje i vrijednosni sud koji, između ostalog, može i uvrijediti ili uznemiriti, posebno kad se uzme u obzir da se izvještavanje tiče pitanja od javnog interesa koji bez sumnje vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa. Stoga je Vrhovni sud zaključio da u konkretnoj situaciji nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je revizija odbijena kao neosnovana temeljem odredbe iz člana 248. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i da je u okolnostima konkretnog slučaja zloupotrijebljeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije na njegovu štetu, te traži da se utvrdi povreda navedenih prava. S tim u vezi, apelant je ukazao na pogrešnu primjenu materijalnog prava ističući da je sloboda mišljenja dozvoljena u granicama koje ne dovode do ugrožavanja prava drugog lica. To konkretno, po apelantovom mišljenju, znači da nije dozvoljeno iznositi zaključke i mišljenja o nečemu što ne postoji, jer suprotno mišljenje predstavlja klevetu. U okolnostima konkretnog slučaja tuženi su iznijeli mnogo neistinitih tvrdnji koje ni u vrijeme emitovanja emisije (2007. godine), a ni kasnije, nisu potvrđene niti je dokazana njihova istinitost, jer protiv apelanta nije vođen bilo kakav krivični postupak. Smatra potpuno pogrešnim stav redovnih sudova, naročito stav i zaključak Vrhovnog suda koji je u obrazloženju svoje odluke naveo da sporno saopštenje predstavlja vrijednosni sud i da ne sadrži nikakve činjenične navode čija bi se istinitost mogla dokazivati. Suprotno takvom, po apelantovom mišljenju potpuno pogrešnom stavu, spornim sadržajem kojim je on poistovjećen s kriminalcima kao „šef kriminalne organizacije“ predstavlja upravo činjenicu čija bi se istinitost trebala i mogla dokazati pravosnažnom presudom, a kako takva presuda ne postoji, onda je potpuno logičan zaključak da sporni prilog predstavlja klevetu o apelantu na osnovu koje mu je nastala šteta. Smatra da je iz navedenih razloga u konkretnom slučaju zloupotrijebljeno pravo na slobodu izražavanja.
15. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje jer je u osporenim presudama isključena analiza provedenih dokaza zasebno i u njihovoj povezanosti, što je uticalo na zakonitost osporenih presuda. Također je naveo da su tuženi predložili saslušanje prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, a njegovo saslušanje nije predloženo pa mu je na taj način uskraćeno pravo da iznese svoje tvrdnje u pogledu činjeničnog stanja. Ukazao je na to da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 827/12 utvrđena povreda prava na suđenje u razumnom roku u tri predmeta koja je tužbama pokrenuo, a koji su se pred Kantonalnim sudom rješavali prekomjerno dugo, među kojima je predmet i presuda iz drugostepenog postupka koja je osporena ovom apelacijom (65 0 P 051551 08 Gž). U vezi s tim, apelant je naglasio da utvrđena povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku potvrđuje činjenicu da sud u ovom slučaju nije bio nezavisan i objektivan jer je dužina postupka uticala na političke i druge pritiske kojima je u tom periodu bio izložen.
b) Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude. Predloženo je da se apelacija odbije jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom FBiH pri čemu nisu učinjene povrede na koje je apelant u apelaciji neosnovano ukazao.
17. Kantonalni sud smatra da su navodi iz apelacije neosnovani pa je predloženo da se apelacija odbije jer nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. Presuda je, kako je dalje navedeno, donesena u skladu s relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava uz potpuno i jasno obrazloženje u smislu člana 231. ZPP.
18. Općinski sud je naveo da prema odredbama ZPP stranke u postupku, apelant i tuženi, imaju obavezu predlaganja i izvođenja dokaza, a da u konkretnom slučaju apelantov punomoćnik nije predložio apelantovo saslušanje u svojstvu parnične stranke niti je predložio dokaze u smislu utvrđivanja stepena duševnih bolova ukoliko su oni i postojali, a nije predloženo ni saslušanje svjedoka. Iz prijedloga apelantovog punomoćnika sud je jedino mogao zaključiti da apelant kao premijer Vlade Republike Srpske u vrijeme objave spornog priloga nije voljan i ne želi da bude saslušan u svojstvu parnične stranke, pa je presuda donesena temeljem dokaza koji su u postupku predloženi, izvedeni, analizirani i ocijenjeni u smislu odredaba relevantnih zakona i Evropske konvencije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o zaštiti od klevete („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.
Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:
a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;
c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(…)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Okvir djelovanja zakona Član 5.
(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.
(…) Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(…) Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka; (c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamjernost i pridržavanje štetnika općeprihvaćenih profesionalnih standarda, pristanak oštećenog, vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode, prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno o naknadi materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kojem služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
21. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 53/06) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
VI.Dopustivost a)Dopustivost u odnosu na pravo na slobodu izražavanja
22. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud polazi od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
23. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom.
25. Iz navoda apelacije i presuda redovnih sudova nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari imao procesnu poziciju tužioca koji je zahtijevao naknadu nematerijalne štete od tuženih zbog njihovog neistinitog izražavanja (klevete) u vezi s kojim mu je nastala šteta. To znači da apelant nije lice (stranka) koje je iznijelo ili pronijelo neko izražavanje ili informaciju koja je zaštićena članom 10. Evropske konvencije, već o kojem je izneseno određeno izražavanje. Budući da član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i član 10. Evropske konvencije štite slobodu izražavanja, a stavom 2. ovog člana je uređeno u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena, Ustavni sud, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 18. i Odluka broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 30, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), smatra da apelant nije bio „žrtva“ kršenja člana 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, predmetni postupak se nije ticao apelantovog prava na slobodu izražavanja, već prava na slobodu izražavanja tuženih, pa se apelantovi navodi u vezi s povredom člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
26. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
b)Dopustivost u odnosu na ostala prava
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelacija je podnesena 14. augusta 2014. godine, pa iako Ustavni sud nema informaciju o tome kad je apelant primio osporenu presudu, proizlazi da je apelacija blagovremena jer je podnesena u roku od 60 dana od dana donošenja konačne presude Vrhovnog suda broj 65 0 P 051551 13 Rev od 24. juna 2014. godine, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant osporava presude redovnih sudova ukazujući na to da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana
6. Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud ima u vidu da je osporenim odlukama odbijen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova za iznesenu klevetu, dakle zahtjev da se zaštiti njegovo „pravo na ugled“ koje je garantovano članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije, pa će, iako se apelant na povredu ovog prava nije eksplicitno pozvao, Ustavni sud, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osim navoda istaknutih u vezi s pravom na pravično suđenje ispitati da li su redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite apelantovom ugledu, te da li je osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava: apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 22).
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog povrede ugleda i časti, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode u kojem apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je predmetni postupak koji je okončan osporenom presudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
35. Iz navoda apelacije proizlazi da se povreda prava na pravično suđenje svodi na tvrdnju da su sudovi propustili analizirati sve provedene dokaze zasebno i u njihovoj povezanosti, da su propustili saslušati apelanta u svojstvu parnične stranke, čime je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti pred sudom u iznošenju, prihvatanju i ocjeni dokazne građe i da je u konkretnom postupku zbog utvrđene povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku (AP 827/12) povrijeđen princip nezavisnosti i objektivnosti suda.
36. Ustavni sud u vezi s ocjenom dokaza naglašava da član 6. Evropske konvencije ne garantira pravo da svi dokazni prijedlozi budu prihvaćeni, niti zahtijeva da se slijede bilo kakva određena pravila u ocjenjivanju dokaza (član 8. ZPP). Ustavni sud ukazuje na to da je sud dužan ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 123. ZPP) po principu slobodne ocjene dokaza.
37. Imajući u vidu da se u kontekstu navedenog apelacioni navodi u ovom dijelu odnose na narušavanje principa jednakosti i ravnopravnosti pred sudom zbog propusta da se osim tuženih u postupku sasluša i apelant u svojstvu parnične stranke, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, niti će se miješati u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je zadatak Ustavnog suda da ispita jesu li eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).
38. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, polazeći od činjeničnog i pravnog osnova tužbenog zahtjeva i navoda iz odgovora na tužbu, u toku postupka (glavnoj raspravi) proveo veći broj dokaza koje su predložili i izveli apelant i tuženi. S tim u vezi, Općinski sud je, nasuprot navodima apelacije, u obrazloženju presude jasno naveo koje činjenice su utvrđene iz sadržaja izvedenih dokaza. Osim toga, u odgovoru na apelaciju je, pojašnjavajući razloge zbog kojih apelant u toku postupka nije saslušan u svojstvu parnične stranke, istakao da je teret dokazivanja, pa prema tome i teret predlaganja dokaza na strankama a ne sudu (kao ranije, do 2003. godine kada je ZPP izmijenjen), te da u konkretnom slučaju nije ni predloženo apelantovo saslušanje u svojstvu parnične stranke, pa je presuda donesena temeljem analize i ocjene svih ostalih predloženih i izvedenih dokaza.
39. Ustavni sud naglašava da jednakost i ravnopravnost stranaka pred sudom u kontekstu građanskog postupka znači da se svakoj strani mora dati razumna mogućnost da predstavi svoj slučaj i da stranke imaju mogućnost da saznaju i komentarišu sve izvedene dokaze. Budući da je pred prvostepenim sudom proveden obiman dokazni postupak i da je apelant putem svog punomoćnika imao uvid u sve dokaze na kojima se zasnivaju presude koje se osporavaju apelacijom, da mu je (kao i drugoj strani) omogućeno aktivno učestvovanje u postupku predlaganjem i izvođenjem dokaza, davanjem primjedbi, korištenjem pravnih lijekova, Ustavni sud ne nalazi ništa što ukazuje na to da je apelant, propustom da predloži i izvede dokaz saslušanjem u svojstvu parnične stranke, drugačije tretiran u odnosu na tužene, te da je narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u odnosu na apelanta, zbog čega je apelacija u ovom dijelu neosnovana.
40. U pogledu navoda iz apelacije kojima je kršenje prava na suđenje u razumnom roku (utvrđeno u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 827/12 od 17. septembra 2013. godine) dovedeno u vezu sa nezavisnošću i neobjektivnošću suda, Ustavni sud napominje da su nezavisnost i nepristrasnost suda ključni elementi prava na pravično suđenje koji su međusobno tijesno povezani i sud ih obično razmatra zajedno. Obaveza države da obezbijedi suđenje pred „nezavisnim i nepristrasnim sudom“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije podrazumijeva obaveze izvršnih, zakonodavnih i svih ostalih državnih organa, na svim nivoima, da poštuju i da se povinuju presudama i odlukama sudova, čak i kad se s njima ne slažu. Pri ocjeni eventualnog kršenja navedenih principa moraju se uzeti u obzir određeni kriteriji, budući da i nezavisnost i nepristrasnost imaju po svoja dva osnovna oblika: institucionalni i individualni, odnosno objektivni i lični. Imajući u vidu da je apelant kršenje ovog principa doveo u isključivu vezu s dužinom trajanja žalbenog postupka pred Kantonalnim sudom u predmetu broj 65 0 P 051551 08 Gž povodom kojeg je Ustavni sud donio Odluku broj AP 827/13 od 17. septembra 2013. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), utvrdio povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku i naložio Kantonalnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu broj 65 0 P 051551 08 Gž, a ne s nekim od navedenih kriterija, te da u apelaciji nisu ponuđeni dokazi niti su istaknute neke druge okolnosti koje bi dovele u pitanje princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda, proizlazi da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod prihvatanja i ocjene dokaza ili kod primjene principa garantiranih u odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zbog čega zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje.
Pravo na poštovanje privatnog života
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
43. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala ili zaštite prava i sloboda drugih.
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). S druge strane, apelant je tražio zaštitu zbog navodne klevete, što znači da u suštini traži da se radi zaštite njegovog ugleda ograniči pravo tuženih na slobodu izražavanja koje je garantirano članom 10. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da se radi o „konfliktu“ dva prava koja su jednako zaštićena Evropskom konvencijom – apelantovom pravu na ugled koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije i pravu tuženih na slobodu izražavanja koje je zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, što neminovno podrazumijeva ocjenu uspostave ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava.
45. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između ovih suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja. Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od općeg interesa što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj se način, između ostalog, utvrđuje da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterij, podsjetio na to da je i ranije pridavao veliku važnost tome jesu li domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, jesu li ih pokušali verificirati s aplikantima prije objavljivanja i jesu li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se također uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
46. Primjenjujući navedene principe na konkretan slučaj, Ustavni sud ukazuje da je apelant u vrijeme kada je objavljen sporni prilog obavljao funkciju predsjednika Vlade Republike Srpske, iz čega je proizašao zaključak iz osporenih presuda prema kojem je u pitanju visoko pozicionirana javna ličnost (političar), koja u smislu standarda Evropskog i Ustavnog suda, s obzirom na to da djeluje u javnom domenu, mora biti spremna da prihvati viši nivo kritike nego privatna lica. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su se sporne izjave tuženih ticale apelanta kao javnog zvaničnika a ne njegovog privatnog života. Nadalje, sporni prilog se bavio pitanjima koja se tiču navodne nezakonitosti u radu Vlade Republike Srpske na čijem je čelu u relevantnom periodu bio apelant i pitanjima organa Vlade u vezi s gradnjom i dodjelom objekata Zavoda za izgradnju. S tim u vezi može se zaključiti da je sporni prilog, koji je u konkretnom slučaju bio motivisan atentatom u centru Banje Luke na lice koje je ukazivalo na nezakonitosti u javnom sektoru (Milan Vukelić), konkretno nezakonitoj gradnji i dodjeli građevinskih objekata, imalo cilj da na kritički način doprinese javnoj debati o tom važnom pitanju, kao i da javnost dobije informacije o ponašanju apelanta u svojstvu izabranog predstavnika naroda (predsjednika Vlade Republike Srpske) kako u vezi s tim konkretnim pitanjem (gradnja i dodjela građevinskih objekata) tako i u vezi s nerasvijetljenim atentatom u centru Banje Luke. Iz navedenog jasno proizlazi da pitanje apelantovog ponašanja u toku obavljanja javne funkcije predstavlja „temu“ od općeg interesa i da se sporni prilog bavio tim pitanjem, koji kao takav predstavlja doprinos „temi“ odnosno debati od općeg interesa. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da mediji općenito imaju zadatak da objavljuju informacije i ideje o političkim i drugim pitanjima od javnog značaja jer javnost ima pravo da dobije takve informacije, pa su stoga javne ličnosti, naročito političari, neizbježno i svjesno izloženi pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti. Stoga, javne ličnosti moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica.
47. U pogledu navoda iznesenih u spornom prilogu, Ustavni sud, imajući u vidu princip proporcionalnosti, nadalje treba ispitati da li su u osporenim presudama uzeti u obzir svi faktori koji su bili opredjeljujući u zaključku da su tuženi spornim izražavanjem u emisiji „60 minuta“ od 12. novembra 2007. godine objavili uredničke i novinarske izjave koje predstavljaju vrijednosni sud o apelantu kao javnoj ličnosti ili su objavili činjenice čiju je istinitost u postupku trebalo dokazati, jer je u suprotnom u pitanju kleveta (iznošenje neistinitih činjenica). Pri tome, u vezi s određivanjem razlike između činjenica i vrijednosnih sudova, Ustavni sud ponovo naglašava kako je svjestan supsidijarne naravi svoje uloge u odnosu na redovne sudove te da mora biti oprezan kada je riječ o preuzimanju uloge prvostepenog suda poput razmatranja činjenica kada je to neizbježno zbog okolnosti posebnog slučaja.
48. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama u vezi s tim pitanjem već ukazali da se mora uspostaviti jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene se ne može ponuditi dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome, Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
49. Imajući u vidu sadržaj spornog priloga u kojem je između ostalog navedeno: „Po pitanju Dodikovog kriminala... iza kojeg stoji Dodikova građevinska mafija... iza imenovanih stoji Milorad Dodik, stvarni šef ove kriminalne organizacije... da legalizuje Dodikovu i Stankovićevu milionsku pljačku na ovom prljavom poslu... tzv. građevinskom mafijom u Banjoj Luci koju je na neki način instalirao Milorad Dodik“, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja ocijenili da su se tuženi bavili analitičko-istraživačkim novinarstvom, da su pri tom pribavili dokaze (materijalne i nematerijalne) temeljem kojih su formirali svoje mišljenje o apelantu i to mišljenje iznijeli u javnost, smatrajući da je apelant kao javna ličnost, predsjednik Vlade Republike Srpske, odgovoran i za određene nezakonitosti u radu Zavoda za izgradnju. Vrhovni sud je, očitujući se na apelantove revizijske prigovore, potvrđujući stav nižestepenih presuda prema kojem sporno izražavanje predstavlja vrijednosni sud, naveo da tuženi nisu odgovorni za klevetu jer su spornim izražavanjem iznijeli mišljenje i negativan vrijednosni sud, dakle sud koji između ostalog može i uvrijediti i uznemiriti, ali da se iz takvih navoda ne mogu izvoditi pretpostavke, za koje apelant pogrešno smatra da su činjenice, o tome da je „kriminalac ili šef neke kriminalne organizacije“. Osim toga, kako je u presudama naglašeno, sporno izražavanje je bilo utemeljeno na relevantnoj dokumentaciji i iskazima sagovornika koji su u postupku saslušani u svojstvu svjedoka, što, po ocjeni redovnih sudova, ukazuje na postojanje dovoljnih činjeničnih osnova za relevantni period koji takve navode mogu potkrijepiti.
50. Iz navedenog proizlazi da su redovni sudovi, nakon što su ispitali sporno izražavanje tuženih, zaključili da je o apelantu iznesen negativan vrijednosni sud koji u smislu člana 7. ZZK i člana 2. stav 1. tačka b) ZZK ne predstavlja klevetu i da stoga tuženi nisu odgovorni jer im se ne može ograničiti pravo na slobodu izražavanja koje između ostalog može uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti.
51. S obzirom na sve navedeno, imajući pri tom u vidu relevantne kriterije uspostavljene vlastitom praksom i praksom Evropskog suda, ocjenjujući posebno sadržaj i kontekst spornog priloga, Ustavni sud ponavlja da se postojanje činjenica može dokazati. Nasuprot tome, za vrijednosni sud se ne mogu ponuditi dokazi, ali mora postojati činjenični osnov koji takvo mišljenje može potkrijepiti. Polazeći od specifičnosti postupka radi naknade štete učinjene klevetom i potrebe uspostavljanja jasne razlike između ova dva polazna osnova (činjenica ili vrijednosni sud) primjenom navedenih kriterija (javna ili privatna ličnost, društvena tema ili tema iz privatnog života, način na koji su pribavljene informacije, potreba da se informacije pokušaju verifikovati s apelantom prije objavljivanja, te da se apelantu omogući da odgovori na navode iznesene u istom članku, i najzad da li je izražavanje rezultat namjernog postupanja ili postupanja usljed nepažnje), u vezi s principom proporcionalnosti, Ustavni sud smatra da redovni sudovi pri izvođenju zaključka da je u pitanju vrijednosni sud, a ne neistinita činjenica nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija.
52. Naime, čini se očiglednim da su redovni sudovi zanemarili i samu definiciju vrijednosnog suda, prema kojoj je vrijednosni sud – sud koji počiva na osobnim (subjektivnim) vrednovanjima nekoga, neke spoznaje, nečijeg mišljenja, neke radnje itd., pa da stoga razlika između činjenica i vrijednosnih prosudbi leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi. Drugim riječima, dok je zahtjev za dokazivanje istinitosti vrijednosne prosudbe gotovo nemoguće ispuniti te time dolazi do kršenja člana 10. Evropske konvencije, zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita nije u suprotnosti s članom 10. Evropske konvencije.
53. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u presudi Stojanović protiv Hrvatske od 27. augusta 2013. godine (u kojoj je aplikant bio lice koje je novinaru dalo intervju pa su aplikanta sudovi R Hrvatske proglasili odgovornim za klevetu), istakao da bi, iako Evropski sud nije vezan saznanjima domaćih sudova, u normalnim okolnostima bili potrebni uvjerljivi elementi da taj sud odstupi od činjenica koje su utvrdili domaći sudovi. Međutim, utvrdio je i da takvi elementi postoje u predmetima u kojima se odluke domaćih tijela ne temelje na „prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica“.
54. Ustavni sud zapaža da je u predmetu Stojanović protiv Hrvatske Evropski sud, djelimično usvajajući aplikaciju, u dijelu u kojem nije utvrdio povredu prava na slobodu izražavanja iz člana
10. Evropske konvencije (koje je i ograničeno između ostalog pravom na ugled iz člana 8. Evropske konvencije) istakao: „U pogledu navodne izjave aplikanta o članstvu A. H. u deset nadzornih odbora i primanju visoke naknade za to, nakon usporedbe teksta te izjave kako je objavljena u Imperijalu (vidjeti prethodni stavak 9.) i iskaza aplikanta pred prvostupanjskim sudom (vidjeti prethodne stavke 12. i 17.) Sud utvrđuje da su domaći sudovi s pravom smatrali da je aplikant doista iznio takvu izjavu tijekom telefonskog razgovora s dr. I. V. i da je ona ispravno prenesena u drugom članku. Naime, u svom iskazu pred prvostupanjskim sudom aplikant je priznao da je tijekom predmetnog telefonskog razgovora spomenuo članstva u deset nadzornih odbora i primanje naknade za to. Dok je istina da je tvrdio da pritom nije spomenuo A. H., on je po vlastitom priznanju dodao da je spomenuo ministra zdravstva, a A. H. je u to doba bio ministar zdravstva (vidjeti prethodni stavak 17.). Stoga ne postoje elementi koji bi naveli Sud da odstupi od zaključka domaćih sudova da je aplikant doista iznio predmetnu izjavu i da je ona ispravno prenesena u drugom članku. Taj se zaključak stoga temelji na prihvatljivoj ocjeni relevantnih činjenica. Sud nadalje prihvaća stajalište domaćih sudova da je optuživanje A. H. da je član deset nadzornih odbora i da za to dobiva visoku naknadu činjenična izjava za koju se pokazalo da je netočna. Sud se također slaže s domaćim sudovima da je predmetna izjava doista klevetnička jer implicira da je A. H. nepropisno izvukao financijsku korist iz svog političkog položaja (vidjeti prethodni stavak 20.). Posljedično, budući da odgovornost aplikanta nije prelazila njegove riječi i budući da je predmetna izjava bila netočna i klevetnička, u pogledu te izjave Sud smatra da su razlozi koje su naveli domaći sudovi za proglašavanje aplikanta odgovornim (solidarno s trgovačkim društvom izdavačem) za narušavanje ugleda A. H. bili ꞌrelevantni i dostatniꞌ da bi opravdali miješanje u njegovu slobodu izražavanja.“
55. Vraćajući se na osporenu odluku koja je predmet apelacije iz ove odluke, Ustavni sud podsjeća na to da sporno izražavanje tuženih o kojem je odlučivano pred redovnim sudovima glasi: „Po pitanju Dodikovog kriminala... iza kojeg stoji Dodikova građevinska mafija... iza imenovanih stoji Milorad Dodik, stvarni šef ove kriminalne organizacije... da legalizuje Dodikovu i Stankovićevu milionsku pljačku na ovom prljavom poslu... tzv. građevinskom mafijom u Banjoj Luci koju je na neki način instalirao Milorad Dodik“. Navedeno izražavanje redovni sudovi su ocijenili vrijednosnim sudovima a ne činjenicama. Kao što je Ustavni sud već istakao, vrijednosni sud počiva na osobnim (subjektivnim vrednovanjima nekoga, neke spoznaje, nečijeg mišljenja, neke radnje itd.), pa stoga razlika između činjenica i vrijednosnih prosudbi leži u količini činjeničnih dokaza koje je potrebno utvrditi. Ustavni sud smatra da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja temeljem prihvatljive ocjene relevantnih činjenica za sporne izjave može utvrditi da li su istinite, pa je stoga neprihvatljiv zaključak redovnih sudova da sporne izjave predstavljaju vrijednosni sud, čak ni negativni kako su procijenili redovni sudovi. Dakle, sporne tvrdnje tuženih predstavljaju činjenice koje su dokazive, i čija je tačnost trebala biti utvrđena dokazima koje su predložili tuženi, s obzirom na to da su ih oni iznijeli, ali za koje redovni sudovi nisu utvrdili da su tačne. Štaviše, redovni sudovi za tako ozbiljne tvrdnje nisu ni utvrđivali njihovu tačnost, prihvatajući izgovor tuženih da je riječ o vrijednosnom sudu.
56. Ustavni sud stoga smatra da sporno izražavanje: „Po pitanju Dodikovog kriminala... iza kojeg stoji Dodikova građevinska mafija... iza imenovanih stoji Milorad Dodik, stvarni šef ove kriminalne organizacije... da legalizuje Dodikovu i Stankovićevu milionsku pljačku na ovom prljavom poslu... tzv. građevinskom mafijom u Banjoj Luci koju je na neki način instalirao Milorad Dodik“ predstavlja činjenične izjave za koje nije utvrđeno da su tačne. Kao takve, one su klevetničke jer impliciraju da apelant ima vlastiti kriminal; da iza tog kriminala stoji apelantova građevinska mafija, a iza te mafije apelant koji je stvarni šef te kriminalne organizacije; da se pokušava legalizovati i apelantova milionska pljačka na prljavom poslu, tzv. građevinskoj mafiji koju je na neki način instalirao apelant. Stoga su, očigledno, postojali relevantni i dostatni razlozi da se redovni sudovi umiješaju u pravo na slobodu izražavanja tuženih s ciljem zaštite apelantovog ugleda.
57. Također, Ustavni sud zapaža da tuženi prije iznošenja spornog izražavanja nisu preduzeli razumne korake u provjeri istinitosti takvih navoda s apelantom lično (nisu pokušali u kontaktu s apelantom prije iznošenja spornog izražavanja verifikovati svoje navode), osim što su u postupku isticali da je u pitanju vrijednosni sud utemeljen na dovoljnom činjeničnom osnovu (saznanjima svjedoka saslušanih u postupku), što ih u smislu člana 7. ZZK, po ocjeni Ustavnog suda, ne oslobađa od odgovornosti. U tom smislu nedostaje i obrazloženje da li su tuženi, u smislu citiranih kriterija Evropskog suda koji se ocjenjuju prilikom ispitivanje navoda o povredi ovih prava, postupali bona fide u nastojanju pružanja javnosti tačnih i pouzdanih informacija, u skladu s novinarskom etikom na koju se pozivaju. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da informacije iz spornog izražavanja prema kojima je apelant identifikovan javnosti kao „kriminalac, šef građevinske mafije“ i sl., iako obavještenje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih ličnosti predstavlja legitimni cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u okolnostima konkretnog slučaja se ne može braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje u suštini predstavljaju napad na njihov ugled. Takve informacije se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne mogu smatrati kritikom koju je apelant dužan tolerisati, kako su redovni sudovi pogrešno zaključili, s obzirom na funkciju i poslove koje obavlja, iz kog razloga je proizvoljno ocijenjeno da usljed nepostojanja klevete apelant nema osnova zahtijevati novčanu naknadu za nematerijalnu štetu.
58. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazlažući neosnovanost apelantovog zahtjeva za naknadu štete osim razloga iznesenih u pravcu nepostojanja klevete a time i nemogućnosti ostvarenja satisfakcije zbog narušavanja časti i ugleda istakli da bi apelantov zahtjev za ovu vrstu naknade u okolnostima konkretnog slučaja bio neosnovan čak i u situaciji da je dokazao postojanje klevete zbog toga što u tom pravcu apelant nije predlagao i izvodio dokaze. Naime, redovni sudovi su u tom smislu u konkretnom slučaju zauzeli jedinstven stav da se pravična naknada može dosuditi samo u situaciji kad su okolnosti takve da opravdavaju naknadu (jačina bolova i trajanje straha) i da apelant u smislu nastanka štete (uzroka i posljedice) nije izveo niti jedan dokaz. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na svoju noviju praksu, izraženu između ostalih u Odluci Ustavnog suda broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine u kojoj je ukazano na različitu praksu redovnih sudova u Bosni i Hercegovini u pogledu načina utvrđivanja naknade štete zbog povrede ugleda. U toj odluci Ustavni sud je naveo: „Zakon o zaštiti od klevete je lex specialis u takvim predmetima, tako da je naknadu potrebno odrediti na način da se postigne pravična ravnoteža između prava na slobodu izražavanja i prava na ugled, dakle primjenom principa proporcionalnosti“. Pri tome, Ustavni sud je naglasio da lice koje traži naknadu štete zbog povrede ugleda nije dužno da na okolnost pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede ugleda predlaže izvođenje dokaza vještačenjem, niti to može voditi odbijanju zahtjeva za naknadu štete, već je pri odlučivanju u predmetima ove vrste potrebno sagledati sve okolnosti slučaja, bez zahtjeva da se predlože i izvedu neki posebni formalni dokazi u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ jer je šteta ugledu nanesena samim tim što je neko oklevetan. Pri tome je naglašeno da se kod ocjenjivanja visine naknade štete redovni sudovi rukovode principom proporcionalnosti (da visina naknade štete bude proporcionalna nastaloj šteti) uz mogućnost da ne samo novčano već i na drugi način sankcioniraju klevetničko izražavanje i zaštite ugled pojedinca u pitanju. (op cit., AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, stav 37. i AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 65, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava na ugled zaštićenog članom 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja garantovanu članom 10. Evropske konvencije, te stoga u okolnostima konkretnog slučaja odbijanjem apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete prouzrokovane klevetom nije zadovoljen princip proporcionalnosti uspostavljanjem pravične ravnoteže između ova dva prava – zaštite apelantovog ugleda i prava tuženih na slobodu izražavanja.
60. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da redovni sudovi nisu obavili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija i nisu dali jasno obrazloženje u pogledu zaključka o tome da sporno izražavanje ne predstavlja neistinite činjenice već vrijednosni sud i zaključili da izražavanje tuženih nije klevetničko, zbog čega su odbili apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete učinjene klevetom, čime nije zadovoljen princip proporcionalnosti uspostavljanjem pravične ravnoteže između dva ustavna prava – prava tuženih na slobodu izražavanja i apelantovog prava na zaštitu njegovog ugleda.
62. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su osporene presude donesene temeljem analize i ocjene svih predloženih i izvedenih dokaza, pri čemu propustom da predloži i izvede dokaz ličnim saslušanjem u svojstvu parnične stranke apelant nije drugačije tretiran u odnosu na tužene, pa nije narušen princip jednakosti i ravnopravnosti u postupku, niti je dovođenjem u vezu prava na donošenje odluke u razumnom roku (za koje je utvrđena povreda u predmetu AP 827/12) doveden u pitanje princip nezavisnosti i objektivnosti suda.
63. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1), Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
64. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman