Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4382/14 (H. M.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Proporcionalnost
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4382/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4382/14, rješavajući apelaciju Hameda Močevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hameda Močevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 183072 13 Rev od 15. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183072 13 Gž od 1.
augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 183072 12 P 2 od 9. januara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Hamed Močević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Alija Galijatović, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 183072 13 Rev od 15. jula 2014. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 183072 13 Gž od 1. augusta 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 183072 12 P 2 od 9. januara 2013. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 2. i 5. decembra 2016. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj dostavili su odgovore na apelaciju 8, 9. i 14. decembra 2016. godine i 6. januara 2017. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 183072 12 P 2 od 9. januara 2013. godine utvrđeno je da je raskinut Ugovor o kupoprodaji 70,38% državnog kapitala društva NITP „Zadrugar“ d.d. Sarajevo od 4. marta 2002. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) na štetu kupca (apelanta), tako da se tužitelju-prodavcu određuje pravo da zadrži puni iznos kupoprodajne cijene za predmet ugovora (stav 1. izreke presude). Istom presudom apelant je obavezan da trpi da se briše iz sudskog registra kod Općinskog suda u koji je upisan po rješenju o upisu subjekata u sudski registar nakon okončanja postupka privatizacije (stav 2. izreke presude) Također, apelant je obavezan da trpi da se briše iz Registra emitenata vrijednosnih papira, koji se vodi u Registru vrijednosnih papira Federacije BiH (stav 3. izreke presude).
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud 26. januara 2007. godine donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se raskine predmetni ugovor zaključen između tužitelja kao prodavca, s jedne strane, i apelanta kao kupca, s druge strane, a sve na štetu kupca-apelanta. Protiv prvostepene presude tužitelj i umješači na strani tužitelja su podnijeli žalbe koje je Kantonalni sud rješenjem od 24. novembra 2010. godine uvažio, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz upute za ponovni postupak.
7. Istaknuto je da je u ponovljenom postupku tužitelj ostao kod svih navoda tužbe i opredijelio je tužbeni zahtjev kao u izreci presude. Apelant je ostao kod odgovora na tužbu i svih navoda istaknutih u toku prethodnog postupka.
8. Ukazano je koje dokaze je proveo prvostepeni sud. Dalje je u obrazloženju presude prvostepeni sud vršio ocjenu dokaza, te naveo da „drugu dokumentaciju“ sud nije posebno obrazlagao jer, po ocjeni suda, nije od utjecaja za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari. Nakon savjesne i brižljive ocjene dokaza nesporno je utvrđeno da je apelant sa tužiteljem zaključio predmetni ugovor od 4. marta 2002. godine, kojim je kupio 70,38% državnog kapitala „Zadrugara“ za kupoprodajnu cijenu od 1.167.000,00 KM i preuzeo određene obaveze, između ostalog, da će izvršiti nova finansijska ulaganja u društvo, koja se neće finansirati iz tekućeg poslovanja „Zadrugara“, u modernizaciju i rekonstrukciju, instaliranje nove opreme i tehnologije, edukaciju zaposlenih i uvođenje novih metoda rada u ukupnom iznosu od 300.000,00 KM, prema poslovnom planu, ulaganja je trebalo izvršiti u roku od tri godine (u prvoj godini 105.000,00 KM, drugoj godini 105.000,00 KM i 90.000,00 KM u trećoj godini). Ukazano je da je sporno među strankama da li je apelant izvršio preuzete obaveze u smislu navedenog ugovora.
9. Istaknuto je da je vještak građevinske struke na osnovu vizuelnog pregleda, a na osnovu izjave apelanta o izvedenim radovima, dao nalaz da su u navedenim poslovnim prostorima izvedeni građevinski radovi i opremanje objekata u iznosu od 159.345,00 KM, što smatra realnim.
10. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 124. i 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi je navedeno, da bi se raskinuo ugovor, potrebno je da jedna strana nije ispunila obaveze iz ugovora svojom krivicom. Nadalje, uvjet za raskid ugovora je da je ugovorna strana koja želi raskinuti ugovor zbog neispunjenja izvršila svoju obavezu.
11. Istaknuto je da je na osnovu provedenog postupka prvostepeni sud utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Razloge za takvu odluku prvostepeni sud je našao u utvrđenom činjeničnom stanju, i to na osnovu materijalne dokumentacije spisa i iskaza apelanta, datog u svojstvu parnične stranke i svjedoka iz kojeg proizlazi da apelant nije izvršio obaveze preuzete predmetnim ugovorom (član 4) svojom krivicom, i to u dijelu koji se odnosi na direktna nova finansijska ulaganja u društvo, koja se neće finansirati iz tekućeg poslovanja „Zadrugara“ a koja su razrađena biznis-planom za 2001 -2004. godinu.
12. Prema tome, prvostepeni sud je utvrdio da apelant nije ispunio obavezu nastavka novinsko-izdavačke djelatnosti, te da nije ništa uložio u revitalizaciju ove djelatnosti, što apelant nije osporio u svom iskazu, pravdajući to ekonomskom neopravdanošću zbog velike zalihe časopisa. Istaknuto je da sud smatra da je o ekonomskoj opravdanosti novinsko-izdavačke djelatnosti apelant morao znati pri kupovini državnog kapitala „Zadrugara“, jer je i to bio razlog prodaje državnog kapitala upravo njemu a sve radi očuvanja novinsko-izdavačke djelatnosti društva. Dalje, po mišljenju Općinskog suda, apelant nije dokazao da je uložio sredstva u revitalizaciju trgovačke djelatnosti. Ukazano je da nije otvoreno niti jedno predstavništvo, niti se „Zadrugar“ razvijao u pravcu preuzimanja zastupništva sa firmama sa kojima je „Zadrugar“ imao poslovne odnose. Tako je iz izjave apelanta utvrđeno da je program prodaje dječje obuće „ciciban“ zatvoren, jer se, po izjavi apelanta, radilo o skupoj robi i smanjenoj prodaji a otvorena je samo jedna prodavnica mješovite robe u Očaktanum ulici. Prvostepeni sud je utvrdio da apelant nije ispunio obavezu iz ugovora i plana koja se odnosi na proširenje postojeće djelatnosti sa otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja a to pravda činjenicom da se vodio spor oko tog prostora i da nije dobio namjenu od općine (o čemu, prema obrazloženju suda, nije dostavio dokaz). Po mišljenju prvostepenog suda, apelant je po okončanju spora 2004. godine imao mogućnost da izvrši ovu preuzetu obavezu.
13. Nadalje, po mišljenju prvostepenog suda, apelant nije dokazao da je ispunio obavezu iz ugovora i biznis-plana, koja se odnosi na pokretanje nove djelatnosti društva, otvaranjem kafe-slastičarne sa vlastitom proizvodnjom kolača i pekarskih proizvoda. Dalje je prvostepeni sud iz iskaza apelanta utvrdio da je on otvorio Internet-klub i slastičarnu zajedno, a u prostoru u Ulici Musala broj 1 piceriju 2003. godine sa vlastitom proizvodnjom kolača i pekarskih proizvoda oko godinu dana, ali se nije isplatilo tako da te proizvodnje više nema, a prostor je izdat u zakup.
14. Također, prvostepeni sud je utvrdio da apelant nije dokazao svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore, jer apelant ne posjeduje investiciono-tehničku dokumentaciju propisanu zakonom, pa nalaz vještaka građevinske struke sud nije prihvatio, jer je vještak dao nalaz na osnovu vizuelnog pregleda i izjave apelanta, pa se stoga ne mogu ustanoviti ni izvori finansiranja ulaganja po ovom nalazu. Nasuprot navedenom, prvostepeni sud je utvrdio da je tužitelj ispunio svoje obaveze po predmetnom ugovoru.
15. Općinski sud je naveo da, kako u konkretnom slučaju ispunjenje obaveza apelanta iz ugovora u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa s obzirom na utvrđenje da apelant nije ispunio svoje obaveze u roku koji je određen ugovorom, ugovor se raskida po samom zakonu. Stoga je Općinski sud ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.
16. Protiv prvostepene presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 65 0 P 183072 13 Gž od 1. augusta 2013. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
17. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud proveo postupak i donio odluku a da pri tome nije povrijedio nijednu odredbu Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja bi utjecala na zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Istaknuto je da apelant neosnovano žalbom ističe da prvostepeni sud nije ocijenio sve provedene dokaze, jer je prvostepeni sud postupao u smislu člana 8. ZPP. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je svaki dokaz ocijenio savjesno i brižljivo i na osnovu takve ocjene dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve relevantne činjenice za pravilnu primjenu materijalnog prava.
18. Kantonalni sud je dalje istakao da smatra da je prvostepeni sud na pouzdan način utvrdio da apelant nije izvršio osnovne obaveze iz ugovora i da je ugasio novinsko-izdavačku djelatnost, te da nije izvršio novčana ulaganja predviđena ugovorom pa je pravilnom primjenom čl. 124. i 125. ZOO utvrdio da je ugovor zaključen između tužitelja i apelanta raskinut po zakonu, jer apelant nije ispunio svoje obaveze. Po mišljenju Kantonalnog suda, osnovna obaveza apelanta iz ugovora je bila nastavak novinsko-izdavačkih djelatnosti, a kako je utvrđeno da apelant nije uložio nijedan pfening u revitalizaciju ove djelatnosti, to je već dovoljan razlog za raskid ugovora. Istaknuto je da apelant nije izvršio ugovornu obavezu, nije uposlio nove radnike i otkazao je ugovor o radu ranijim uposlenicima. Ukazano je da je kod ugovora o kupoprodaji državnog kapitala koji se zaključuje na osnovu Zakona o privatizaciji veoma bitno da li je kupac ispunio obaveze iz ugovora i plana u smislu razvijanja postojeće djelatnosti, u ovom slučaju novinsko-izdavačke djelatnosti.
19. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da se „Zadrugar“ nije razvijao u pravcu preuzimanja zastupništva sa firmama sa kojima je ranije imao poslovne odnose. Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na pouzdan način, pravilnom ocjenom dokaza, utvrdio da apelant nije ispunio obaveze iz ugovora i plana a koje se odnose na proširenje postojećih djelatnosti sa otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja. Suprotno tome, apelant je otvorio „Internet-klub“ i „Slastičarnu“, te piceriju sa vlastitom izradom kolača i prodaje. Nakon što i ova proizvodnja nije uspjela, apelant je navedeni poslovni prostor predao u zakup.
20. Po ocjeni drugostepenog suda, pravilno je prvostepeni sud zaključio da apelant, u smislu člana 123. stav 1. ZPP, nije dokazao svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore, te da apelant ne posjeduje investicijsku dokumentaciju propisanu zakonom. Istaknuto je da je detaljnom ocjenom nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke prvostepeni sud na pouzdan način zaključio da se nalaz i mišljenje vještaka ne može prihvatiti, jer se iz tog nalaza ne mogu utvrditi izvori finansijskog ulaganja. S druge strane, po mišljenju Kantonalnog suda, tužitelj je izvršio svoje obaveze po ugovoru o prodaji državnog kapitala „Zadrugara“.
21. Dalje, po mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da ispunjenje obaveze iz ugovora u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora tako da apelant nije ispunio svoje obaveze u rokovima predviđenim ugovorom, čime su se ispunili uvjeti za raskid ugovora po samom zakonu.
22. Navedeno je da je neosnovan apelantov žalbeni navod kojim tvrdi da tužitelj nije ispunio svoje obaveze iz ugovora budući da u tom pravcu apelant nije ponudio nikakve dokaze u smislu člana 123. stav 1. ZPP. Istaknuto je da navodi apelanta i priložena presuda iz koje se vidi da jedan poslovni prostor nije predat apelantu ukazuje na to da je apelant bio dužan poduzeti sve mjere da ovaj poslovni prostor preuzme u posjed. Po mišljenju Kantonalnog suda, navedeno znači da je apelant morao zahtijevati od tužitelja predaju poslovnog prostora koji je dogovoren ugovorom o kupoprodaji.
23. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, raskidom predmetnog ugovora nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) iz razloga što je privatizacija proces koji se odvija u općem interesu društva i privrede BiH, tako da je ovaj opći interes uvijek u prednosti nad individualnim interesom kupca državne imovine. Po mišljenju drugostepenog suda, iz navedenih razloga je zakonodavac ostavio pravo Agenciji za privatizaciju na nivou Kantona da radi zaštite općeg interesa, društvene imovine može uvijek tražiti raskid kupoprodajnog ugovora ukoliko su ispunjeni zakonski uvjeti. Iz navedenog, po ocjeni drugostepenog suda, proizlazi da je apelant kao kupac državne imovine morao preduzeti sve mjere da se realiziraju sve preuzete obaveze iz ugovora i samo bi na taj način zaštitio svoj individualni interes, odnosno svoje pravo na imovinu.
24. Po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su i navodi žalbe u kojima se tvrdi da je apelant ulaganjem iznosa od 159.345,00 KM izvršio svoju ugovornu obavezu jer iz predmetnog ugovora proizlazi da je apelant bio dužan uložiti u određenim rokovima iznos od 300.000,00 KM, i to u prvoj godini 105.000,00 KM u drugoj 105.000,00 i u trećoj godini 90.000,00 KM. Ukazano je da navedeno znači da je uloženi iznos neznatan u odnosu na obaveze apelanta koje su ugovorene a kako u tom pravcu ne postoji protivtužbeni zahtjev, to su navodi žalbe u tom pravcu irelevantni.
25. Protiv drugostepene presude apelant je podnio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 65 0 P 183072 13 Rev od 15. jula 2014. godine odbio kao neosnovanu.
26. U obrazloženju revizione presude je navedeno da je, suprotno prigovoru apelanta, prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna kako je to pravilno zaključio i drugostepeni sud. Ukazano je da slobodnoj ocjeni dokaza od suda stranka ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu pogotovo kada ta ocjena uključuje u sebi i prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (član 240. stav 2. ZPP). Dalje je navedeno da je drugostepeni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, ocijenio navode koji su bili od odlučnog značaja, pa ne stoji apelantov prigovor da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana
231. ZPP. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, nema ni povrede odredbe člana 209. ZPP, jer izreka drugostepene presude nije protivrječna sama sebi, niti je nerazumljiva. Istaknuto je da nije osnovan ni apelantov navod u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava.
27. Dalje je Vrhovni sud ukazao da iz rezultata provedenih dokaza proizlazi da apelant nije izvršio svoju obavezu preuzetu članom 4. predmetnog ugovora svojom krivicom, koje se odnose na direktna nova finansijska ulaganja u društvo koja se neće finansirati iz tekućeg poslovanja „Zadrugara“ d.d., a koja su razrađena poslovnim planom za 2001 -2004. godinu. Također je ukazano da nije sporno među strankama da apelant nije uložio sredstva u revitalizaciju novinsko-izdavačke djelatnosti, a što je bio cilj zaključenja predmetnog ugovora, a radi očuvanja novinsko-izdavačke djelatnosti. Nadalje, apelant nije dokazao da je uložio sredstva u revitalizaciju trgovačke djelatnosti (nije otvoreno nijedno predstavništvo, da je program prodaje dječje obuće „ciciban“ zatvoren, otvorena je samo jedna prodavnica mješovite robe u Očaktanum ulici). Također je ukazano da apelant nije ispunio obavezu iz ugovora i biznis-plana koja se odnosi na proširenje postojeće djelatnosti sa otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja pravdajući se da se vodio spor oko prostora, a da sudovi utvrđuju da je spor okončan 2004. godine i da se ta preuzeta obaveza mogla ispuniti i da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da nije dobio namjenu od općine. Nadalje je apelant otvorio kafeslastičarnu, Internet-klub i slastičarnu, te 2003. godine piceriju koju je držao oko godinu dana nakon čega je taj poslovni prostor izdao u zakup, tvrdeći da se nije isplatilo tako da ni ta obaveza iz ugovora nije realizirana. Također, po mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore, jer ne posjeduje investiciono-tehničku dokumentaciju koju propisuje zakon zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.
28. Vrhovni sud je naveo da su na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odnosno odredbe čl. 124. i 125. stav 1. ZOO, kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, te da je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude (zadnji pasus pete strane, šesta i sedma strana drugostepene presude) dao razloge koje kao pravilne prihvata i revizijski sud zbog čega smatra da nema potrebe da se ponavljaju.
29. Po mišljenju Vrhovnog suda, ostali revizijski prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava predstavljaju ponavljanje žalbenih prigovora. Ukazano je da je pravilno postupio drugostepeni sud kada je prigovore koji se u suštini svode na prigovore činjenične prirode odbio kao neosnovane, a koji ne mogu biti predmet razmatranja u postupku revizije (član 240. stav 2. ZPP). Također, po mišljenju Vrhovnog suda, neosnovano se revizijom ukazuje i na povredu prava na imovinu jer je, i po ocjeni revizijskog suda, apelant kao kupac državne imovine morao poduzeti sve mjere da se realiziraju sve preuzete obaveze iz predmetnog ugovora.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
30. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Smatra da je zaključak prvostepenog suda da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obaveze iz ugovora od 4. marta 2002. godine u izričitoj suprotnosti sa dokazima provedenim na ročištu za glavnu raspravu. Ukazuje da sudovi nisu ocijenili postupke koje je on pred redovnim sudovima vodio radi preuzimanja dva poslovna prostora koja su bila predmet kupoprodaje. Također, ukazuje da je tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog ugovora propustio da u tom pogledu obavijesti apelanta o pravnim nedostacima na tim poslovnim prostorima za koje apelant nije znao. Smatra da drugostepeni sud nije ocijenio žalbene navode koji u bili od odlučnog značaja u pogledu osnova tužbenog zahtjeva.
b) Odgovor na apelaciju
31. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovim navodima, osporenom presudom tog suda nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava na koja se poziva u apelaciji, niti je primjena prava u osporenoj presudi bila proizvoljna.
32. Kantonalni sud je naveo da se odluka tog suda temelji na ukupno provedenom dokaznom postupku, utvrđenim činjenicama, te primjeni materijalnog prava kako je obrazloženo, pa su stoga neosnovani apelantovi navodi da je drugostepeni sud propustio obrazložiti žalbene razloge od odlučnog značaja i da je pogrešno primijenio odredbe ZPP. Također je ukazano da drugostepena presuda sadrži jasne i precizne razloge na osnovu kojih je donesena.
33. Općinski sud je naveo da je osnov za donošenje odluke prvostepenog suda naveden u obrazloženju prvostepene presude kod kojeg prvostepeni sud ostaje u cijelosti uz napomenu da se trenutno postupajući sudija ne može detaljnije izjašnjavati, jer nije učestvovao u prvostepenom postupku u kojem je donesena osporena odluka prvostepenog suda.
34. Tužitelj je naveo da je neosnovan apelantov navod da tužitelj nije ispunio svoju obavezu iz ugovora, budući da je, u smislu člana 8. predmetnog ugovora, jedina njegova obaveza bila izdavanje rješenja o odobrenju upisa izvršene privatizacije u sudski registar, a što je on učinio. Nadalje, po mišljenju tužitelja, neosnovan je apelantov navod da nije znao za pravne nedostatke na nekretninama koje su bile predmet ugovora, budući da je to mogao saznati i prije nego što je postao kupac na način da u prostorijama tužitelja izvrši uvid i kopiranje kompletne relevantne dokumentacije, te da čak izvrši posjetu preduzeću kojom prilikom je od direktora mogao tražiti dodatne informacije i dokumentaciju. Istaknuto je da osporenim presudama nije došlo do kršenja ustavnih prava apelanta na koja se poziva u apelaciji.
V. Relevantni propisi
35. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 125. stav 1.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
36. Zakon o parničnom postupku FBiH („Službene novine FBIH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 209.
Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
Član 231.
U obrazloženju presude odnosno rješenja drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
Član 240.
(1) Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
(2) Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
VI. Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 183072 13 Rev od 15. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 7. augusta 2014. godine a apelacija je podnesena 3. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
41. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje raskida kupoprodajnog ugovora zbog neispunjenja obaveza, dakle, nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
46. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
47. Dovodeći navedene stavove u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji 70,38% državnog kapitala od 4. marta 2002. godine budući da je, u smislu čl. 124. i 125. stav 1. ZOO, utvrđeno da apelant svojom krivicom u roku nije ispunio svoje ugovorne obaveze, a da je tužitelj ispunio svoju obavezu iz predmetnog ugovora. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u predmetnom postupku proveden veoma obiman dokazni postupak, te da je prvostepeni sud provedene dokaze ocijenio u smislu člana 8. ZPP (slobodna ocjena dokaza). Navedenu ocjenu dokaza je u svemu prihvatio i drugostepeni sud o čemu je u svojoj presudi dao jasne razloge odgovarajući na žalbene navode apelanta od odlučnog značaja (član 231. ZPP). Navedeno je prihvatio i Vrhovni sud dajući u svojoj presudi jasne razloge zašto su neosnovani revizioni navodi apelanta istaknuti u tom pravcu. Ustavni sud u navedenim razlozima iz obrazloženja osporenih presuda redovnih sudova ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZPP.
48. Dalje, Ustavni sud zapaža da je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka od redovnih sudova nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze koje su se odnosile na nova finansijska ulaganja u društvo, ali ne iz tekućeg poslovanja društva, nastavak-revitalizaciju novinsko-izdavačke djelatnosti, revitalizaciju trgovačke djelatnosti, proširenje postojeće djelatnosti otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja, pokretanje nove djelatnosti otvaranjem kafe-slastičarne sa vlastitom proizvodnjom kolača i pekarskih proizvoda. Također, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda, apelant u predmetnom postupku nije dokazao ni svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore koji su bili predmet kupoprodaje. Ustavni sud primjećuje da su u pogledu navedenog redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda ponudili veoma jasne i detaljne razloge u kojima Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda jasno ukazali i na poseban režim kupovine državnog kapitala u smislu Zakona o privatizaciji i preuzimanju obaveza od kupaca, u konkretnom slučaju apelanta, iz takvih ugovora. Također, redovni sudovi su ukazali i na obavezu apelanta da radi realizacije predmetnog ugovora preduzme sve aktivnosti s ciljem njegovog ispunjenja, pa čak i u vezi sa pitanjem otklanjanja pravnih nedostataka u vezi sa poslovnim prostorom u koji apelant nije mogao stupiti u posjed, na način da od tužitelja zahtijeva predaju tog poslovnog prostora koji je bio predmet kupoprodajnog ugovora. Dakle, po mišljenju redovnih sudova, apelant je bio dužan preduzeti sve mjere radi zaštite svojih individualnih imovinskih interesa, ali i općeg interesa društva i privrede koji je u prednosti nad individualnim interesom kupca državne imovine u procesu privatizacije. Stoga, kako apelant u smislu pravila o teretu dokazivanja nije dokazao da je ispunio svoje ugovorne obaveze u roku, koji je određen predmetnim ugovorom, a koji je bitan sastojak predmetnog ugovora, redovni sudovi su utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za raskid predmetnog ugovora u smislu odredaba čl. 124. i 125. stav 1. ZOO, budući da je tužitelj ispunio svoju ugovornu obavezu.
49. Stoga, imajući u vidu navedeno, kao i specifične okolnosti konkretnog premeta (kupovina državnog kapitala u procesu privatizacije), Ustavni sud u obrazloženju redovnih sudova u osporenim odlukama, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog i procesnog prava. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Po mišljenju Ustavnog suda, suprotno navodima apelanta, u svojim odlukama redovni sudovi su dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pri čemu su primijenjene relevantne zakonske odredbe (ZOO i ZPP). Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
51. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu;
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
52. Ustavni sud podsjeća da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje se nalazi u prvoj rečenici prvog stava, opće je prirode i izražava princip mirnog uživanja u imovini. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, određuje da lišavanje imovine može da se desi pod određenim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. istog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontroliraju korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Sva tri pravila su međusobno povezana i nisu u međusobnoj kontradikciji, a drugo i treće pravilo se odnose na određene slučajeve miješanja države u pravo na mirno uživanje imovine i treba da se posmatraju u svjetlu prvog pravila (vidi, Evropski sud, Holy Monasteries protiv Grčke, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 301-A, stav 51).
53. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvo mora utvrditi da li je apelant imao imovinu koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj „imovina“, u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud, također, podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, Serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava.
54. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova „imovina“ koja je zaštićena članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju sastojala u njegovom „legitimnom očekivanju“ da će ostvariti ispunjenje predmetnog ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da ispunjenje ugovora predstavlja apelantovu „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3164/12 od 30. septembra 2015. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 28).
55. Dalje, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku osporenim odlukama kojima je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i raskinut predmetni ugovor o kupoprodaji 70,38% državnog kapitala od 4. marta 2002. godine na štetu apelanta kao kupca došlo do miješanja u apelantovo pravo na imovinu.
56. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je miješanje u imovinu apelanta, na način kako je to rezultiralo osporenim odlukama, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je miješanje: a) predviđeno zakonom, b) u javnom interesu i c) u skladu sa principom proporcionalnosti.
57. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku nakon provedenog dokaznog postupka od redovnih sudova nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze koje su se odnosile na nova finansijska ulaganja u društvo, ali ne iz tekućeg poslovanja društva, nastavak-revitalizaciju novinsko-izdavačke djelatnosti, revitalizaciju trgovačke djelatnosti, proširenje postojeće djelatnosti otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja, pokretanje nove djelatnosti otvaranjem kafe-slastičarne sa vlastitom proizvodnjom kolača i pekarskih proizvoda. Po mišljenju redovnih sudova, apelant nije dokazao svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore, jer ne posjeduje investiciono-tehničku dokumentaciju koju propisuje zakon zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke budući da je vještak nalaz sačinio na osnovu vizuelnog pregleda i izjave apelanta, pa se ne mogu utvrditi izvori finansijskog ulaganja po navedenom nalazu. Stoga, kako je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora, i to u roku koji je bitan sastojak predmetnog ugovora, redovni sudovi su utvrdili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za raskid predmetnog ugovora u smislu odredaba čl. 124. i 125. stav 1. ZOO, budući da je tužitelj nesporno ispunio svoju ugovornu obavezu. Pri tome, kao što je već navedeno, redovni sudovi su jasno ukazali na poseban režim kupovine državnog kapitala u smislu Zakona o privatizaciji i preuzimanju u tom smislu obaveza od e kupaca, u konkretnom slučaju apelanta, iz takvih ugovora. Imajući u vidu da su redovni sudovi u osporenim odlukama ponudili veoma jasno i precizno obrazloženje u kojem Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredaba, proizlazi jasna pravna osnova za miješanje u apelantovu imovinu o kojoj se odlučivalo u predmetnom postupku.
58. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi u osporenim presudama ukazali na veoma izražen javni interes kod zaključivanja ovakvih ugovora ukazujući da oni podliježu posebnom strožijem režimu zbog čega je uspostavljen i sistem kontrole kupaca u njihovom ispunjenju. Dalje, po mišljenju redovnih sudova, apelant je trebalo dao preduzme sve neophodne mjere kako bi izvršio svoje ugovorne obaveze i na taj način zaštitio svoje imovinske interese. Na taj način proizlazi da je kod zaključivanja ovakvih ugovora i njihovog ispunjenja opći interes društva i privrede Bosne i Hercegovine stavljen iznad individualnih imovinskih interesa kupaca. Po mišljenju Ustavnog suda, sa navedenim režimom kupovine državne imovine kupci, pa i apelant u konkretnom slučaju, bili su upoznati prilikom zaključenja ovakvih ugovora, te su pristali na ovakve posebne uvjete. Iz navedenog proizlazi da predmetno miješanje slijedi legitimne ciljeve u javnom i općem interesu.
59. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na imovinu i općeg interesa. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi u predmetu broj AP 3164/12 razmatrao veoma slično činjenično i pravno pitanje u predmetu koji se ticao kupovine državnog kapitala, te poništenja kupoprodajnog ugovora zbog neizvršenja ugovornih obaveza. U citiranoj odluci Ustavni sud je uzeo u obzir posebne okolnosti tog predmeta, te odlučujući o proporcionalnosti ukazao da je apelant svoju ugovornu obavezu izvršio u pretežnom dijelu od oko 82,50%. Također je ukazano da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu doveli u vezu odredbe ugovora sa relevantnim odredbama ZOO, kao i da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, pored ZOO, primijenili i set privatizacijskih zakona za koje Ustavni sud zapaža da uopće ne definiraju uvjete za raskid ugovora, niti posljedice raskida ugovora, pa ni ugovora o kupoprodaji državnog kapitala. Stoga je, po mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima tog slučaja na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega je u citiranoj odluci Ustavni sud zaključio da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, AP 3164/12, već citiran, st. 36. i 37).
60. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, u izvršenju citirane odluke Ustavnog suda, u ponovnom postupku po reviziji, donio novu odluku broj 43 0 P 014453 15 Rev 2 od 29. decembra 2015. godine kojom je revizija uvažena, drugostepena presuda ukinuta u dijelu odluke kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za povrat iznosa od 303.000,00 KM i to u gotovinskom dijelu od 106.060,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 53.000,00 KM počev od 6. aprila 2000. godine i na iznos od 53.050,00 KM počev od 19. augusta 2000. godine do isplate i u tom dijelu predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu revizija je odbijena.
61. Ustavni sud primjećuje da se u obrazloženju presude Vrhovni sud pozvao na odredbe čl. 131. i 132. stav 2. ZOO. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da zaključenje ugovora, pa samim tim i njegov raskid je stvar slobodne volje stranaka-ugovora, te da odredba člana 131. ZOO ima dispozitivni, a ne imperativni karakter. Ukazano je da to podrazumijeva da stranke mogu slobodno ugovarati razloge zbog kojih se ugovor može raskinuti kao što je to učinjeno u konkretnom slučaju u članu 19. ugovora iz kojeg proizlazi da su ovom odredbom stranke iskazale namjeru da ugovore pravo na jednostrani raskid ugovora. Istaknuto je da bi se odredba člana 131. ZOO mogla primijeniti samo pod uvjetom da strane u ugovoru nisu, pored ostalog, ugovorile razloge zbog kojih se ugovor može raskinuti pa se u konkretnom slučaju moraju primijeniti odredbe ugovora, a ne člana 131. ZOO koji ima dispozitivni karakter.
62. Suprotno navedenom, po mišljenju Vrhovnog suda, osnovan je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu za povrat kupoprodajne cijene. Ukazano je da su navedeni zahtjev nižestepeni sudovi odbili primjenom člana 10. iz zaključenog ugovora o kupoprodaji predmeta tendera, navodeći sve okolnosti u vezi sa relevantnim odredbama ZOO koje reguliraju posljedice raskida ugovora, konkretno člana 132. stav 2. ZOO koji propisuje da, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Navedeno, po mišljenju Vrhovnog suda, budući da nijednim privatizacijskim zakonom i propisom nije regulirano pitanje raskida ugovora o kupoprodaji državnog kapitala, pa su relevantne odredbe ZOO primjenjive u postojećem obligacionopravnom odnosu. Stoga je Vrhovni sud ukazao da je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, ostao neutvrđen obim prava koja pripadaju tužitelju zbog raskida ugovora a u pogledu povrata datog, te je predmet vraćen drugostepenom sudu kako bi se utvrdile odlučne činjenice u pogledu uplaćene kupoprodajne cijene.
63. Dovodeći citirani predmet u vezu sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, za razliku od citiranog predmeta u kojem je apelant izvršio svoju obavezu iz ugovora u pretežnom dijelu od oko 82,50%, proizlazi da apelant u predmetnom postupku nije dokazao ispunjenje predmetnog ugovora. Naime, u konkretnom slučaju proizlazi da apelant nije uopće ispunio svoje ugovorne obaveze iz predmetnog ugovora. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da, prema utvrđenju redovnih sudova, apelant, dakle, nije izvršio direktna nova finansijska ulaganja u društvo, nije uložio sredstva u revitalizaciju novinsko-izdavačke djelatnosti, nije dokazao da je uložio sredstva u revitalizaciju trgovačke djelatnosti, nije ispunio obavezu iz ugovora i biznis-plana koja se odnosi na proširenje postojeće djelatnosti otkupom, preradom i pakovanjem ljekovitog bilja, nije pokrenuo nove djelatnosti društva, otvaranjem kafe-slastičarne sa vlastitom proizvodnjom kolača i pekarskih proizvoda, te nije dokazao svoja finansijska ulaganja u poslovne prostore, jer ne posjeduje investiciono-tehničku dokumentaciju koju propisuje zakon, zbog čega nije prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Dakle, proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o istovjetnom činjeničnom i pravnom stanju čak i ako se uzme u obzir citirana presuda Vrhovnog suda koja donesena povodom izvršenja odluke Ustavnog suda, te da u konkretnom slučaju za razliku od citiranog predmeta tužitelj nije apelant (kupac državnog kapitala), već je u konkretnom slučaju tužitelj Kantonalna agencija za privatizaciju (prodavac). Također, Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnom postupku nije podnosio protivtužbeni zahtjev kojim bi tražio povrat kupoprodajne cijene. Pri tome Ustavni sud zapaža da je članom 6. predmetnog ugovora, između ostalog, predviđeno da će, u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza od kupca (apelanta), prodavac pokrenuti postupak raskida ugovora i zadržati uplaćeni dio kupoprodajne cijene u slučaju neispunjenja ugovornih obaveza u roku koji je bitan sastojak predmetnog ugovora. Stoga, kako je nesporno utvrđeno da apelant nije ispunio svoje ugovorne obaveze, nastupile su posljedice raskida takvog ugovora na način kako je to bilo ugovoreno. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na opći princip ispunjenja obaveza iz ZOO prema kojem postoji obaveza učesnika u obligacionom odnosu da izvrše svoju ugovornu obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Navedeno iz razloga što je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane i dužnost strana je da ga poštuju.
64. Slijedeći navedeno, proizlazi da u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti od redovnih sudova u tumačenju odredaba predmetnog ugovora, te njihovog dovođenja u vezu sa odredbama ZOO (čl. 124. i 125. ZOO). Stoga, za razliku od citiranog predmeta, proizlazi da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovu imovinu proporcionalno, odnosno da na apelanta nije stavljen neprimjeren teret budući da je u predmetnom postupku nesporno utvrđeno da apelant nije u roku koji je bitan sastojak ugovora izvršio svoje ugovorne obaveze onako kako je to bilo određeno predmetnim ugovorom. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite prava apelanta na imovinu i općeg interesa. Prema tome, u ovoj situaciji na apelanta nije stavljen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja.
65. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII. Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
67. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da su osporene odluke zasnovane na zakonu, donesene u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen prekomjeran teret radi ostvarenja zakonitog cilja u smislu ispunjenja ugovora o kupovini državnog kapitala.
68. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman