Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4827/14 (R. Š.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4827/14

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4827/14, rješavajući apelaciju Rasime Šarić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Rasime Šarić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 I 175989 12 Gž od 11. septembra 2014. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Rasimi Šarić u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati Rasimi Šarić zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rasima Šarić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 10. novembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 I 175989 12 Gž od 11. septembra 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobranilaštva Sarajevo, kao zakonskog zastupnika Federacije BiH, zatraženo je 9. februara 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 16, odnosno 27. februara 2017. godine. Zakonski zastupnik FBiH u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Upravni spor (izvršna isprava)

5. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 001318 09 U od 29. jula 2010. godine donesenom u upravnom sporu radi poništenja upravnog akta tuženog Federalnog ministarstva za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženo Ministarstvo) uvažena je apelanticina tužba, osporeno rješenje tuženog Ministarstva poništeno, te predmet vraćen na ponovni postupak.

6. Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 001318 09 U od 25. oktobra 2010. godine dopunjena je presuda tog suda iz prethodne tačke tako što je tuženo Ministarstvo obavezano na isplatu troškova upravnog postupka u ukupnom iznosu od 340,00 KM.

Osporeni izvršni postupak

7. Apelantica je 9. decembra 2010. godine Općinskom sudu podnijela prijedlog za izvršenje presude (rješenja) Kantonalnog suda u Bihaću radi namirenja troškova upravnog spora u iznosu od 340,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, pljenidbom novčanih sredstava izvršenika „Federacije BiH, za tuženo Ministarstvo“, kako je apelantica u prijedlogu za izvršenje označila izvršenika.

8. Odlučujući o apelanticinom prijedlogu Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 175989 10 I od 14. decembra 2010. godine odredio predloženo izvršenje.

9. Odlučujući o prigovoru Federacije BiH, kojim je ukazano na neurednosti postavljenog prijedloga za izvršenje, te nedostatak pasivne legitimacije, odnosno apsolutne nenadležnosti suda za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, Općinski sud je Rješenjem broj 65 0 I 175989 10 I od 5. oktobra 2011. godine prigovor usvojio i rješenje o dozvoli izvršenja stavio van snage.

10. Općinski sud je naveo da FBiH s razlogom prigovora protiv rješenja kojim je izvršenje dozvoljeno zbog toga što je u izvršnoj ispravi – rješenju Kantonalnog suda u Bihaću od 25. oktobra 2010. godine kao tuženi označeno „tuženo Ministarstvo“, a ne, kako je to u prijedlogu za izvršenje apelantica označila, „Federacija BiH, za tuženo Ministarstvo“. Shodno tome, prema ocjeni Općinskog suda, u takvim okolnostima sud nije mogao donijeti rješenje kojim dozvoljava predloženo izvršenje, odnosno doneseno rješenje je nezakonito, jer je doneseno suprotno izvršnoj ispravi. Prema ocjeni Općinskog suda, prijedlog za izvršenje treba da bude potpuno usklađen sa izvršnom ispravom, a u konkretnom slučaju, to je rješenje Kantonalnog suda u Bihaću od 25. oktobra 2010. godine kojim je dopunjena presuda tog suda u odnosu na troškove upravnog postupka.

11. Predmetni spis je zajedno sa žalbom dostavljen Kantonalnom sudu 24. aprila 2012. godine.

12. Odlučujući o apelanticinoj žalbi Kantonalni sud je na sjednici vijeća donio Rješenje broj 65 0 I 175989 12 Gž od 11. septembra 2014. godine kojim je žalbu odbio i osporeno rješenje potvrdio. Nakon ispitivanja osporenog rješenja Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je prigovor FBiH osnovan. U tom pravcu Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 36. stav (1) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojom je propisano da prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti označena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su podobni za provođenje izvršenja. U konkretnom slučaju, kako je istakao Kantonalni sud, izvršnu ispravu predstavlja presuda Kantonalnog suda u Bihaću, koja je dopunjena rješenjem tog suda kojim je kao tuženi označeno „tuženo Ministarstvo“ (kao organ uprave FBiH), dok je u prijedlogu za izvršenje kao izvršenik označena „Federacija BiH za tuženo Ministarstvo“ (kao pravno lice). U takvim okolnostima Kantonalni sud je zaključio da prijedlog za izvršenje nije usklađen sa izvršnom ispravom na osnovu koje je pokrenut izvršni postupak.

13. Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim žalbene prigovore da je Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH propisano da je FBiH odgovorna za obavezu svojih organa, te da je FBiH odgovorna za obaveze ministarstava i na temelju Zakona o budžetima u FBiH iz razloga što osporenim rješenjem rješenje o izvršenju nije stavljeno van snage, jer FBiH nije odgovorna za obaveze svojih organa, već zbog toga što prijedlog za izvršenje nije usklađen sa izvršnom ispravom u pogledu označavanja izvršenika.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju. Apelantica se, prije svega, pozvala na odredbu člana 16. Zakona o upravnim sporovima koja propisuje da je tužena strana u upravnom sporu organ čiji se upravni akt osporava, što upućuje na zaključak da je tuženi u upravnom sporu mogao biti samo organ koji je donio rješenje čije se poništenje tražilo u upravnom sporu, a to je u konkretnom slučaju tuženo Ministarstvo. Nadalje se apelantica pozvala i na odredbu člana 9. stav (1) Zakona o upravi FBiH koja propisuje, između ostalog, da Federacija odgovara za štetu koju organ uprave nanese građaninu, pravnom licu ili sl. nezakonitim ili nepravilnim radom, u zavisnosti od toga ko je osnovao organ uprave iz čega slijedi da je osnivač tuženog Ministarstva odgovoran za štetu koju je taj organ uprave nanio apelantici nezakonitim i nepravilnim radom. Budući da je akt tuženog Ministarstva presudom Kantonalnog suda u Bihaću poništen, jasno je da je rad tuženog Ministarstva bio nezakonit. Pored navedenog, apelantica se pozvala i na relevantne odredbe Zakona o federalnim ministarstvima i drugim tijelima federalne uprave, i to odredbe čl. 1. i 4. tog zakona, koje je citirala iz kojih proizlazi da je osnivač tuženog Ministarstva zapravo FBiH, te je kao osnivač odgovorna za njegove obaveze. Shodno tome, apelantica tvrdi da je jedino osnivač tuženog Ministarstva mogao biti označen kao izvršenik u prijedlogu za izvršenje. Nadalje, apelantica ističe da ZIP regulira opći način naplate potraživanja putem suda, pa u vezi s tim ističe da u konkretnom slučaju nije bilo osnova da redovni sudovi primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koje se odnose na stranačku legitimaciju zbog toga što su odredbe ZPP, kao opći propis, derogirane posebnim propisima Zakona o upravi u FBiH koji jasno propisuju da je FBiH odgovorna za obaveze ministarstva čiji je osnivač, pa je u takvim okolnostima jedino FBiH mogla biti označena kao izvršenik, iako nije učestvovala u upravnom sporu. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelanticinih prava na koja se u apelaciji pozvala, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“ zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenim rješenjem nije došlo do kršenja apelanticinih prava na koja se u apelaciji pozvala, predloživši da se apelacija odbije kao neutemeljena.

16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciji hronološki opisao tok postupka iz kojeg, prema ocjeni Općinskog suda, proizlazi da je predmetni izvršni postupak okončan „u razumnom roku“, te uz primjenu ZIP-a i ZPP. Općinski sud je u vezi s tim, između ostalog, istakao da je naredbom tog suda od 16. aprila 2012. godine spis dostavljen Kantonalnom sudu na nadležno postupanje po žalbi apelantice od 11. septembra 2011. godine, koji je u Kantonalnom sudu zaprimljen 24. aprila 2012. godine.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o izvršnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 32/03, 52/03, 33/06, 39/06 39/09 i 35/12) relevantne odredbe glase:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije Član 27. stav (1) (1) Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze.

Član 30. stav (2) Prijelaz potraživanja ili obaveze (2) Izvršenje se određuje i protiv trećeg lica koje u izvršnoj ispravi nije označeno kao izvršenik ako tražilac izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je to lice na zakonit način preuzelo dug iz izvršne isprave ili je taj dug prema zakonu obavezno da izmiri. Ako se obaveza trećeg lica na ispunjenje duga ospori, stranke prije izvršenja to pitanje moraju razriješiti u parničnom postupku.

Član 36. stav (1) (1) Prijedlog za izvršenje mora sadržavati zahtjev za izvršenje u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na osnovu koje se traži izvršenje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje čije se ostvarenje traži, sredstvo kojim izvršenje treba provesti, predmet izvršenja ako je poznat, kao i druge podatke koji su potrebni za provođenje izvršenja.

18. U Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 33/04, 56/05 – ispravka, 70/07 i 9/10) relevantne odredbe glase:

Član 1. stav (1) Ovim Zakonom uređuju se: uvjeti, način i postupak za ostvarivanje prava ratnih vojnih invalida i članova njihovih porodica, članova porodica šehida, članova porodica poginulih, umrlih i nestalih branilaca (u daljnjem tekstu: porodice poginulih, umrlih, nestalih branilaca) i demobiliziranih branilaca, lica zaslužnih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu, kao i druga pitanja iz oblasti branilačko-invalidske zaštite.

XIII – OSIGURANJE NOVČANIH SREDSTAVA POTREBNIH ZA

PROVOĐENJE OVOG ZAKONA

Član 57.

Sredstva za ostvarivanje i korištenje prava propisanih ovim Zakonom osigurat će se iz:

- federalnog budžeta;

- budžeta kantona;

- budžeta općine;

- drugih prihoda.

U federalnom budžetu osiguravaju se sredstva za isplatu:

- porodičnih invalidnina;

- uvećanih porodičnih invalidnina;

- ličnih invalidnina;

- ortopedskog dodatka;

- dodatka za njegu i pomoć drugog lica i

- pomoć u slučaju smrti.

Visina osnovice iz člana 12. stav 2. Zakona usklađivat će se sa odredbama Zakona o budžetima u Federaciji BiH.

Za obračun i isplatu mjesečnih novčanih naknada po ovom Zakonu primjenjivat će se koeficijent, u skladu sa Zakonom o budžetima u Federaciji BiH.

Član 58.

Troškove postupka u vezi sa ostvarivanjem prava, prema ovom Zakonu, snosi organ koji vodi postupak.

U postupku za ostvarivanje prava, prema ovom Zakonu, ne plaća se taksa.

Na novčana primanja, prema ovom Zakonu, ne plaćaju se porezi i doprinosi.

Član 59.

Na pitanja koja se odnose na izvršenja, nasljedna prava i druga pitanja koja nisu regulirana ovim Zakonom primjenjivat će se važeći zakonski i podzakonski propisi.

19. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 11/05) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Pod pojmom organ, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

III - UPRAVNI SPOR

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem tekstu: upravni akt).

Član 16.

Tužena strana u upravnom sporu je organ čiji se upravni akt osporava.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 I 175989 12 Gž od 11. septembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 1. oktobra 2014. godine, a apelacija je podnesena 10. novembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

24. Apelantica pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje i na kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje.

Pravo na pravično suđenje

25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

27. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa stoga, Ustavni sud smatra da apelantica u predmetnom izvršnom postupku, kao tražitelj izvršenja, uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

A) U odnosu na osporeno rješenje

28. Apelantica osporava rješenje Kantonalnog suda smatrajući da je doneseno suprotno ZIP-u, te u tom pravcu tvrdi da je jedino FBiH, kao osnivač tuženog Ministarstva, mogla biti označena kao izvršenik, bez obzira što upravni spor nije vođen protiv nje, jer je upravni spor bilo moguće pokrenuti samo protiv donosioca upravnog akta (tuženo Ministarstvo shodno članu 16. ZUP-a). U prilog tome apelantica tvrdi da je jedino FBiH odgovorna za štetu koju njen organ (u konkretnom slučaju tuženo Ministarstvo) svojim nepravilnim i nezakonitim radom prouzrokuje građaninu, pravnom licu i sl.

29. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju izvršnu ispravu predstavlja presuda Kantonalnog suda u Bihaću, koja je dopunjena rješenjem tog suda kojim je „tuženo Ministarstvo“ obavezano da naknadi troškove upravnog postupka u iznosu od 340,00 KM. Ustavni sud nadalje zapaža da je apelantica u prijedlogu za izvršenje kao izvršenika označila „FBiH, za tuženo Ministarstvo“, što je redovnim sudovima bio osnov za usvajanje prigovora i da rješenje kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje stave van snage, zbog činjenice što apelantica prijedlog za izvršenje nije uskladila sa izvršnom ispravom u pogledu izvršenika. Redovni sudovi su se u vezi s tim pozvali na relevantne odredbe ZIP-a, konkretno odredbu člana 36. stav (1) koja propisuje šta sve treba da sadrži prijedlog za izvršenje. Ustavni sud zapaža da je apelanticin žalbeni prigovor da prema Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH za obaveze svojih organa odgovara FBiH, odnosno da, shodno Zakonu o budžetima FBiH, preuzima obaveze ministarstava, ocijenjen neutemeljenim, uz obrazloženje da je rješenje o izvršenju stavljeno van snage zbog činjenice što prijedlog za izvršenje nije usklađen sa izvršnom ispravom, a ne zbog činjenica što FBiH nije odgovorna za obaveze svojih organa. Ustavni sud, također, primjećuje da se redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu bavili pitanjem ko je odgovoran da apelantici naknadi troškove upravnog postupka.

30. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi razmatrao slično činjenično i pravno pitanje u okviru izvršnog postupka u predmetu broj AP 1472/07 (vidi, Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP 1472/07 od 22. oktobra 2009. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je raspravljano pitanje da li uopće postoji izvršenik u situaciji kada je radni spor vođen protiv škole, kao poslodavca, koja je izvršnom ispravom obavezana na isplatu duga po osnovu radnog odnosa i kada je prijedlog za izvršenje bio usmjeren upravo protiv škole, ali su u prijedlogu bili naznačeni računi izvršenikovog Ministarstva finansija sa kojih se isplaćuju naknade iz radnog odnosa, a redovni sudovi u izvršnom postupku odbili takav prijedlog, uz obrazloženje da u izvršnom postupku nije mogla postojati obaveza izvršenja sa računa izvršenikovog Ministarstva finansija, jer se radi o zaposlenicima škole, koja je javna ustanova - pravno lice, koja samostalno odgovara za svoje obaveze. U takvim okolnostima Ustavni sud je intervenisao i u citiranoj odluci izrazio stav „da javna ustanova, kao pravno lice i poslodavac, uživa slobodu u pogledu svojih prava i obaveza, te da jedina može odgovarati za obaveze prema svojim radnicima, ali da se kanton, bez obzira na to što ne može biti stranka, niti imati pasivnu legitimaciju u sporu između radnika i ustanove, ne može oglušiti o ishod spora ako je njegova intervencija neophodna da bi se zaštitila prava utvrđena u pravosnažnoj presudi“. U predmetnoj odluci Ustavni sud je još zaključio „da je arbitrarno obrazloženje presude Vrhovnog suda FBiH prema kojem Zeničko-dobojski kanton u parničnim postupcima nije bio pasivno legitimiran, te da je zbog toga izvršenje na njegovom transakcijskom računu nezakonito, jer je time učinjeno iluzornim izvršenje sudske odluke koje predstavlja integralni dio 'suđenja' u smislu člana 6. Evropske konvencije“.

31. Imajući u vidu navedeno, odnosno zaključke i obrazloženje iz citirane odluke, koji se, mutatis mutandis, mogu primijeniti i na predmetni slučaj, Ustavni sud apelanticine navode smatra osnovanim, pa zaključuje da je i u konkretnom slučaju učinjeno iluzornim izvršenje pravosnažne presude, koje predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

B) Suđenje „u razumnom roku“

32. U odnosu na apelanticine navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak apelantica pokrenula prijedlogom 9. decembra 2010. godine, te da je izvršni postupak okončan rješenjem Kantonalnog suda od 11. septembra 2014. godine. Dakle, izvršni postupak, koji je shodno članu 5. ZIP-a hitan, trajao je gotovo četiri godine (tri godine i devet mjeseci), što je za jedan postupak koji je po zakonu hitan pretjerano dug period, za što redovni sudovi u odgovoru na apelaciju nisu ponudili relevantno obrazloženje kako bi opravdali dužinu trajanja postupka.

33. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom izvršnom postupku, koji je po zakonu hitan, došlo do kršenja prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da je dužina izvršnog postupka bila pretjerano duga, za šta redovni sudovi nisu dali objektivno prihvatljive razloge.

34. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedeno pitanje, tj. pitanje poštivanja standarda donošenja odluke „u razumnom roku“ pred redovnim sudovima u Bosni i Hercegovini razmatrao u svojoj Odluci broj AP 1620/16 od 10. maja 2017. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1620/16 od 10. maja 2017. godine, i druge odluke od 10. maja 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U toj odluci je Ustavni sud, između ostalog, naveo: „Ustavni sud smatra da će u ovakvim okolnostima, u kojima je utvrđeno sistemsko kršenje prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, stvarni efekti mjera i aktivnosti biti vidljivi i suštinski djelotvorni samo ako svaki dio javne vlasti koji ima nadležnosti u odnosu na dobru organizaciju pravosuđa, djelujući pojedinačno i zajedno, preduzme odgovarajuće mjere iz svoje nadležnosti kako bi se osiguralo uživanje u pravu na djelotvorno izvršenje sudske presude, odnosno odluke nadležnog organa u razumnom roku, kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da je neophodno zahtjev za preduzimanje adekvatnih mjera u smislu ove odluke adresirati na VSTV, nadležne vlade i predsjednika suda pred kojim se postupak vodi, budući da svi oni imaju određene, zakonom propisane obaveze u vezi s kreiranjem i održavanjem efikasnog pravosuđa.“

35. Budući da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke „u razumnom roku“ zbog istih razloga kao i u navedenoj odluci, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja, u cijelosti poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 1620/16. Iz istih razloga i ova se odluka, također, dostavlja navedenim subjektima.

Pitanje naknade nematerijalne štete

36. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

37. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se principima pravičnosti, Ustavni sud smatra da apelantici u okolnostima konkretnog slučaja treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Ustavni sud je uvjeren da će ovakva simbolična naknada biti odgovarajuća satisfakcija, ali i da će nadležni organi kojima je dat nalog u citiranoj Odluci broj AP 1620/16 preduzeti efikasne mjere radi sprečavanja kršenja ustavnih prava, odnosno otklanjanja posljedica njihovog kršenja kako u predmetnom slučaju, tako i u odnosu na sve ostale osobe u relevantno istoj ili sličnoj situaciji.

38. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište suda pred kojim je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

39. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati i navode vezane za kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjem Kantonalnog suda prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u okolnostima kada su redovni sudovi u izvršnom postupku stavili van snage rješenje o izvršenju kojim je dozvoljeno predloženo izvršenje budući da prijedlog za izvršenje nije bio usklađen sa izvršnom ispravom, čime je, kako je u praksi Ustavnog suda zaključeno, učinjeno iluzornim izvršenje pravosnažne presude, što predstavlja integralni dio „suđenja“ u smislu prava na pravično suđenje.

41. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u segmentu suđenja „u razumnom roku“ kada je izvršni postupak, koji je po zakonu hitan, ukupno trajao skoro četiri godine, pri čemu u odgovoru na apelaciju redovni sudovi relevantnim obrazloženjem nisu opravdali dužinu trajanja predmetnog izvršnog postupka.

42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-4827/14 (R. Š.) | Sudska praksa | Aktio