Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4058/14 (I. S.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dokaz
- Dokazni postupak
- Pretpostavka nevinosti
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-4058/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4058/14, rješavajući apelaciju Ivana Stanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Stanića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S 1 3 K 013254 14 Kž 8 od 11. juna 2014. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 K 013254 13 K od 28. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Ivan Stanić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vasvija Vidović, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. septembra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S 1 3 K 013254 14 Kž 8 od 11. juna 2014. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 K 013254 13 K od 28. marta 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Sud BiH donio je Presudu broj S1 3 K 013254 13 K od 28. marta 2014. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u presudi pod tačkom 1. počinio krivično djelo pripremanje krivičnog djela iz člana 248. u vezi sa krivičnim djelom krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), a pod tač. 2. i 3. produženo krivično djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u vezi sa članom 55. istog zakona, a sve u vezi sa članom 53. KZBiH, pa je Sud BiH apelanta primjenom relevantnih odredaba KZBiH osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i pet mjeseci.
6. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo tok postupka, dokaze optužbe i dokaze odbrane, završne riječi Tužilaštva i apelanta. Nadalje, Sud BiH je odgovorio na prigovor odbrane na zakonitost provođenja posebnih istražnih radnji, a samim tim i dokaze koji su proizašli iz ovih radnji, te je istakao da je uvidom u naredbe Suda BiH, kao i izvještaje prikrivenih istražitelja i službene zabilješke utvrdio da su posebne istražne radnje provedene na zakonit način, da su prikriveni istražitelji, kao i sve službene osobe koje su postupale u okviru akcije kodnog naziva „Bok“ postupale u skladu sa zakonom, te je sud uvidom u dostavljene dokaze Tužilaštva utvrdio njihovu zakonitost. U odnosu na prigovor odbrane da prikriveni istražitelj „Dado“ nije postupao u skladu sa naredbom suda, s obzirom da nije ustanovio veze apelanta sa drugim licima, ističući da su istražitelji postupali u odnosu na apelanta kao podstrekači, Sud BiH je utvrdio da je istražitelj postupao zakonito, imajući u vidu sadržaj naredbe suda i povjerenih zadataka, a u skladu sa planom rada prikrivenih istražitelja, a što proizlazi, po mišljenju Suda BiH, i iz iskaza ovog svjedoka, te je prigovor odbrane ocijenio kao neosnovan. Imajući u vidu prigovor odbrane u vezi sa datumom koji stoji na poleđini navedenih akata (mjesec dana prije izdavanja samog akta), Sud BiH je istakao da logičnim zaključivanjem proizlazi da kopija akta nije mogla nastati prije njegovog originala, te da se radi o tehničkoj grešci u navođenju mjeseca, tako da su i ovi prigovori odbijeni kao neosnovani. Sud BiH (na strani od 26 do 35, nakon što je iznio iskaze svjedoka, uključujući apelanta) razmatra dokaze i vrši ocjenu, te navodi da je nakon provedenog dokaznog postupka van razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje mu se stavljaju na teret. S tim u vezi, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, Sud BiH navodi da je iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu od 21. septembra 2012. godine, iskaza prikrivenih istražitelja, a dovodeći to u vezu sa drugim provedenim subjektivnim i objektivnim dokazima optužbe, na nesumnjiv način utvrdio da su policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) tokom oktobra 2011. godine došli do određenih saznanja koja su ukazivala da se apelant bavi prometom opojne droge skank i da veću količinu pokušava prodati na području BiH, ali i u inozemstvu. Sud BiH je po prijedlogu Tužilaštva prema apelantu izdao naredbe za provođenje posebnih istražnih radnju iz člana 116. stav
2. ZKP, i to nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transport sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, simulirani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine, korištenje prikrivenih istražitelja i korištenje informatora. Provođenje posebnih istražnih radnji je bilo povjereno ovlaštenim službenim licima. Uvidom u naredbe Suda BiH, kao i službene izvještaje i transkripte presretnutih razgovora, a imajući u vidu iskaze prikrivenih istražitelja i svjedoka, kao i činjenicu da su izvještaji SIPA-e i presjeci razgovora uredno dostavljeni Tužilaštvu, Sud BiH je zaključio da su posebne istražne radnje obavljene u skladu sa odredbama ZKP, pa je prigovore odbrane u ovom dijelu ocijenio neosnovanim. Također, Sud BiH je istakao da plan rada prikrivenih istražitelja nije trebalo da bude dostavljen Tužilaštvu, niti sudu, pa time ni odbrani, iz razloga što u skladu sa internim pravilima službe, koji su u skladu sa zakonskim rješenjima, određeni podaci iz provođenja ovih radnji ostaju u okvirima službe.
7. Sud BiH navodi iz kojih dokaza je utvrdio da je 3. novembra 2011. godine održan sastanak između apelanta i prikrivenih istražitelja. Nakon neformalnog razgovora uslijedio je razgovor o opojnoj drogi skank, te je apelant nudio na prodaju veću količinu navodeći da je sam proizvodi, te je dogovorena prodajna cijena. Također, iz iskaza prikrivenih istražitelja proizlazi da im je apelant nudio na prodaju falsificirane eure, navodeći da ih je lično vidio i da su bez problema stavljeni u promet po kockarnicama u Austriji. Sud BiH je utvrdio da je apelant imao kontakt sa osobama koje su se bavile krivičnopravnim radnjama u vezi sa krivotvorenjem novca na osnovu transkripta telefonskog razgovora koji je apelant ostvario sa osobom „Regato“, koja koristi precizirani telefonski broj, u kojem razgovoru se spominju papiri od većih ka manjih, a iz čega je Sud BiH izveo zaključak da se radi o novčanicama u različitim apoenima. Također, prema iskazu prikrivenih istražitelja, na sastanku 3. novembra 2011. godine apelant im je nudio na prodaju oko 1,5 kg heroina. Nakon postignutog dogovora oko prodaje opojne droge skank prikriveni istražitelji su se dogovarali da se nađu u večernjim satima kod benzinske pumpe. Sud BiH navodi da iz izvještaja o počinjenom krivičnom djelu proizlazi da je Dario Martinović dovezao kombi, dok je Sud BiH na osnovu iskaza navedenih svjedoka i apelanta utvrdio da su Ivan Martinović i Tomislav Marković navedenog dana izvršili prevoz kombija crvene boje do parking-prostora na benzinskoj pumpi. Nadalje, na osnovu izjava svjedoka, iskaza prikrivenih istražitelja fotodokumentacije, te drugih materijalnih dokaza, sud je utvrdio ko je došao na benzinsku pumpu i kako, te je utvrđeno da je apelant prišao crvenom kombiju i otvorio bočna vrata, te izvadio PVC kese koje su prikriveni istražitelji pogledali i utvrdili da se u njima nalazi biljna zeljasta materija koja svojim izgledom asocira na opojnu drogu skank a da bi ih potom prebacili u prtljažnik svog automobila, što je potvrđeno fotodokumentacijom (naknadno sačinjenom). Također, Sud BiH je iz zapisnika o popisu novca utvrdio da su službena lica popisala novac namijenjen za simulirani otkup, kao i da je prikriveni istražitelj „Miko“, nakon što je biljnu zeljastu materiju ubacio u prtljažnik svog auta, predao apelantu iznos od 10.000 eura.
8. Sud BiH je naveo da je preliminarnom analizom, a kasnije i vještačenjem otkupljene materije utvrđeno da se radi o opojnoj drogi skank. Sud BiH je utvrdio da je izvršeno mjerenje i obilježavanje biljne materije u prostorijama RK Tuzla, a što proizlazi iz zapisnika o primopredaji otkupljenih narkotičkih sredstava i ostatka novca, zapisnika o vaganju i testiranju otkupljene materije, što je potvrđeno iskazima prikrivenih istražitelja i Miralema Mehmedanovića. Sud BiH je istakao da, iako se u zapisniku o primopredaji otkupljenih narkotičkih sredstava navodi da je bilo 11 pakovanja u kojima se nalazila biljna materija, Sud BiH je na osnovu drugih materijalnih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka, zapisnika o vaganju i testiranju i fotodokumentacije, zaključio da se radi o 12 pakovanja biljne materije za koju je vještak utvrdio da se radi o opojnoj drogi skank sa prisustvom tetrahidrokanabinola (THC) karakterističnog za biljnu vrstu Sativa L, koja se nalazi pod rednim brojem 13, tabela broj 1, Zabranjene tvari i biljke, Liste opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora čiji su uzgoj, proizvodnja, promet, posjedovanje i upotreba zabranjeni, a što je potvrdio i vještak.
9. Sud BiH je istakao da su navodi odbrane kojim se iskazuje sumnja u istovjetnost otkupljene biljne zeljaste materije sa onom koja je vještačena u cijelosti neosnovani. Sud BiH navodi da su navodi oko boja trake (kojom su oblijepljene vrećice) irelevantni, jer se radi o veoma sličnim bojama, te navedeno ne može izmijeniti činjenicu da je utvrđeno da se u otkupljenim paketima nalazila opojna droga skank. Sud je naveo da zakonitost postupanja sa oduzetom biljnom materijom proizlazi i iz dopisa SIPA-e od 8. novembra 2011. godine uz koji je dostavljena papirna vrećica bež boje, koja je primljena u Tužilaštvo 8. novembra 2011. godine. Slijedom utvrđenog, sud je zaključio da su navodi odbrane da tokom akcije kodnog naziva „Bok“ nije oduzeta opojna droga neosnovani, jer je provođenjem posebne istražne radnje simuliranog otkupa ona otkupljena od apelanta i nad njome je provedena kriminalističko-tehnička obrada koja je uredno zadokumentirana. Sud BiH je ocijenio u cijelosti neosnovanim i navod odbrane kojim ukazuju na sumnju o postojanju ove droge, imajući u vidu da je ona predata i pohranjena u KDP Suda BiH. U tom pravcu Sud BiH je ocijenio i apelantov iskaz da nikada nije vidio otkupljenu biljnu materiju nalazeći da je dat radi izbjegavanja odgovornosti.
10. Sud BiH navodi da je iz iskaza svjedoka, a što je potvrđeno transkriptima presretnutih razgovora, Sud BiH utvrdio da je apelant više puta ostvario kontakte sa prikrivenim istražiteljima, sa preciziranog broja za koji je izdata naredba o provođenju posebne istražne radnje, pa je sud ocijenio netačnim i neobjektivnim apelantov iskaz da nikada nije koristio taj broj.
11. Nadalje, pozivajući se na iskaze prikrivenih istražitelja, službeni izvještaj od 21. decembra 2011. godine, kao i razmijenjene SMS poruke i telefonske razgovore, a u odnosu na presjeke saznanja od 12. aprila 2012. godine, Sud BiH je zaključio da su se prikriveni istražitelji našli sa apelantom, koji im je saopćio da nije nabavio krivotvorene novčanice, a da će to učiniti do 25. decembra 2011. godine, nudeći i opojnu drogu heroin, te smjesu za pravljenje ekstazija. Sud BiH dalje ukazuje na dokaze iz kojih proizlazi da se naredni sastanak desio 23. februara 2012. godine, te iz iskaza prikrivenih istražitelja, što je potvrđeno službenim izvještajem, proizlazi da je apelant započeo razgovor o krivotvorenim novčanicama, te je naveo da mu je propala veza sa Austrijom, ali je pronašao novu sa Bugarskom. U vezi sa ovim, Sud BiH se pozvao na transkripte presretnutih razgovora u vezi sa drugim navedenim dokazima iz kojih je zaključio da apelant poziva lice na broj telefona koji je pripadao Marku Mikiću Makiju, a koji je obavijestio apelanta kada će biti u Bugarskoj i da će mu moći osigurati uzorke krivotvorenog novca. Sud BiH dalje opisuje apelantove radnje, odnosno dokaze na osnovu kojih je došao do zaključka da je apelant sa određenim licem dogovarao sastanke radi dogovora i razmjene krivotvorenog novca i droge, te je sud dalje opisao provjeru apelanta od policije, kao i da je apelant dan poslije pričao prikrivenim istražiteljima da ga je policija kontrolirala i da se nije uspio sastati sa licem iz Šapca. Nadalje, Sud BiH je opisao događaj na benzinskoj pumpi, susret apelanta sa prikrivenim istražiteljima i da je apelant rekao da nema krivotvoreni novac, ali ima pravi novac, samo ofarbani koji potječe iz pljačke u Italiji. Sud BiH nadalje je pojasnio da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je Marko Okić došao na benzinsku pumpu i da je sjeo za sto za kojim su sjedili „Senči“ „Dado“ i apelant i da je izvadio novčanicu od 100 eura za koju je kasnije utvrđeno da nije krivotvorena, ali da je ofarbana. Sud je utvrdio da je nakon toga Marko Okić po apelantovim uputama zvao Marka Mikića radi provjere da li je bio u Bugarskoj, kao i da je apelant dao broj telefona Marka Okića istražiteljima.
12. Sud BiH je odgovorio na navod odbrane da Tužilaštvo nije uspjelo dokazati umišljaj za počinjenje krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga, nalazeći da nisu osnovani. Također, Sud BiH je odgovorio na navod odbrane da je krivično djelo pripremanje izvršenja krivičnog djela krivotvorenja novca zasnovano samo na telefonskim razgovorima, kao i da nije oduzeta nijedna krivotvorena novčanica od apelanta, ali je i ovaj prigovor sud ocijenio neosnovanim za šta je dao obrazloženje. Sud BiH je ispitao i prigovor autentičnosti telefonskih razgovora između apelanta i drugih lica.
13. Sud BiH je naveo da je u potpunosti neprihvatljiv navod odbrane da je na apelanta vršeno podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela, zbog čega nema ni krivične odgovornosti na apelantovoj strani. Sud BiH je naveo da se navedeno ne može zaključiti iz iskaza saslušanih svjedoka, ni apelanta kao svjedoka. Da bi postojalo podstrekavanje na učinjenje krivičnog djela, bilo je nužno utvrditi da je apelant nagovaran na izvršenje krivičnog djela sredstvima ubjeđivanja, nagovaranja, prikazivanja koristi, prijetnjom, zloupotrebom odnosa, davanjem savjeta, uvjeravanjem da djelo neće biti otkriveno ili nekim drugi sličnim radnjama koje bi ukazivale na izvršeno podstrekavanje. Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju nijedno od navedenih sredstava nije primijenjeno na apelanta, koji je očigledno već ranije imao stvorenu odluku za izvršenje krivičnog djela, te njegova odluka ni u kom slučaju nije nastala pod utjecajem drugog lica, kako to želi prikazati odbrana. Sud BiH je naveo tezu odbrane da je izvjesno lice (Elvir Husarić, negdje je navedeno u odlukama i „Husarević“) apelanta upoznalo sa prikrivenim istražiteljima, dajući mu upute kako da provede radnju kupoprodaje opojne droge skank, a koju je u potpunosti osmislilo ovo lice, te je apelant pristao doveden u zabludu od ove osobe - da vrši kupoprodaju neke njemu nepoznate biljne materije slične kamilici, te da će na opisani način prevariti potencijalne kupce, samo iz razloga da bi osigurao novac za Elvira Husarića, kojem je dugovao 1.000,00 eura. Sud BiH je ove navode ocijenio neutemeljenim i neobjektivnim, usmjerenim ka jednom cilju - izbjegavanju krivične odgovornosti, i pokušajem prebacivanje krivice na treće lice. Sve ovo zbog toga što iz svih provedenih dokaza, prema mišljenju Suda BiH, iskaza saslušanih svjedoka (optužbe i odbrane), jasno proizlazi da je sve preduzete radnje radi izvršenja krivičnog djela koje se apelantu stavljaju na teret apelant preduzimao sa umišljajem, svjestan svog djela i želeći njegovo izvršenje, sa jasnom i nedvosmisleno izraženom namjerom stjecanja protivpravne imovinske koristi. Dalje, Sud BiH je naveo da je apelant u iskazu naveo da se ne sjeća da je nudio krivotvorene novčanice i narkotička sredstva u vidu heroina i ekstazija. Sud je iz provedenih dokaza zaključio da apelant preduzima pripremne radnje nuđenja na prodaju krivotvorenih novčanica eura u tačno navedenim apoenima za određeni procentualni iznos njihove nominalne vrijednosti, te druge radnje. Sud BiH je zaključio da apelant, preduzimajući navedene pripremne radnje, stvara uvjete za izvršenje krivičnog djela krivotvorenje novca iz člana 205. stav 1. KZBiH, a do učinjenja ovog krivičnog djela nije došlo, a radi se o djelu za koje je zaprijećena kazna zatvora od jedne do deset godina.
14. Sud BiH nije prihvatio tezu odbrane da su dokazi koji potječu iz istrage pribavljeni na nezakonit način, polazeći od činjenice da su sve preduzete radnje prikrivenih istražitelja provedene na osnovu naredbi Suda BiH o provođenju posebnih istražnih radnji. Za Sud BiH proizlazi nesumnjiv zaključak da su nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, kao i radnja otkupa i simulirano davanje potkupnine, kao i sve kasnije preduzete radnje prikrivenih istražitelja tokom dogovora i njihove realizacije na sastancima koji su sa apelantom održani navedenog dana izvršeni u skladu sa ovlaštenjima koja imaju pripadnici SIPA-e u okviru Tima prikrivenih istražitelja, Centra za zakonito pretresanje komunikacija, Odsjek za operativni i tehnički nadzor, a sve po naredbama Suda BiH. Nadalje, budući da su sve preduzete radnje zadokumentirane službenim zabilješkama o provođenju, fotodokumentacijom i transkriptima telefonskih razgovora, za Sud BiH nije bilo sporno da su sve radnje preduzete od ovlaštenih službenih lica, prije svega prikrivenih istražitelja i u skladu sa zakonom. Sud BiH je zaključio da je apelant u odnosu na krivična djela za koja je optužen postupao sa umišljajem, te mu izrekao sankciju.
15. Apelaciono vijeće Suda Bosne i Hercegovine, rješavajući po apelantovoj žalbi, donijelo je Presudu broj S 1 3 K 013254 14 Kž 8 od 11. juna 2014. godine, kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažilo, pa je prvostepenu odluku preinačilo u odluci o kazni tako da je apelanta za navedena krivična djela osudilo na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.
16. Polazeći od žalbenih navoda, kao i standarda za odlučivanje po žalbi, Sud BiH je donio odluku ispitujući najprije bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka d) ZKP. U vezi sa apelantovim žalbenim prigovorom da nije mogao da se izjasni o činjenicama i dokazima koji ga terete, ili idu u korist i da je sud različito tretirao stranke, a što je odbrana vidjela pogotovo u činjenici da im nije dostavljen plan rada prikrivenih istražitelja, Sud BiH je ovaj žalbeni navod ocijenio neosnovanim. Sud BiH je utvrdio da su policijski organi postupali u skladu sa članom 119. ZKP, te je ukazao da je zaposlenik SIPA-e, koji je postupao kao vođa tima, izjavio da je sačinio plan rada prikrivenih istražitelja, da se radi o internom aktu koji se ne dostavlja ni sudu ni tužilaštvu, zbog čega se ne može govoriti o povredi prava na odbranu i jednakost strana. Dakle, radi se o aktu čiji je cilj planiranje aktivnosti istražitelja. Osim toga, Sud BiH je ukazao da je odbrana imala mogućnost ispitati svjedoka, vođu tima, i na okolnost sadržaja navedenog akta. U odnosu na povredu odredbe člana 197. stav 1. tačka i) ZKP, apelant je isticao da je bio predmet podstrekavanja, i to lančanog, odnosno da se radnje prikrivenih istražitelja prilikom provođenja posebnih istražnih radnji simuliranog otkupa predmeta i davanja potkupnine nisu ograničile na pasivnu ulogu, a što nije dozvoljeno. Apelant je, također, ukazivao na ulogu Elvira Husarića, koji je bio jedna od operativnih veza na terenu i koji je upoznao apelanta sa prikrivenim istražiteljima. Sud BiH je zaključio da su ovi navodi neosnovani, te istakao da je prvostepeni sud navedeno obrazložio, a iz same žalbe proizlazi da apelant navodi da nisu istražitelji podstrekavali apelanta, već Elvir Husarić. Pozivajući se na relevantne odredbe ZKP, Sud BiH je zaključio da Elvir Husarić jeste bio vrsta operativne veze na terenu, ali da nije imao status informatora, jer mu takav status nije priznat naredbom Suda BiH, te čak i da je podstrekavao apelanta na izvršenje krivičnog djela, ne bi se radilo o podstrekavanju zabranjenom članom 116. stav 5. ZKP. Sud BiH je još istakao da zakon ne poznaje lančano podstrekavanje, kao i da je samo apelant iznio ovu tvrdnju, a ona nije potkrijepljena nijednim drugim dokazom. Sud BiH je zaključio da su sve radnje prikrivenih istražitelja bile zasnovane i izvršene u skladu sa naredbama Suda BiH. Sud BiH je naveo da apelant problematizira što se prvostepena presuda poziva na izvještaj o počinjenom krivičnom djelu kao dokazu, što on nije. Sud BiH ukazuje da je u prvostepenoj presudi (u dijelu obrazloženja) neumjesno naveden izvještaj, ali kada se pogleda ostali dio obrazloženja, jasno proizlazi da se činjenična utvrđenja temelje na ocjeni dokaza koji su provedeni u ovoj krivičnoj stvari, a neki su dostavljeni uz spomenuti izvještaj.
17. U vezi sa navodom da naredba o provođenju istrage nikada nije dostavljena apelantu, niti ima dokaza da postoji, te da su svi dokazi pribavljeni iz takve istrage nezakoniti, Sud BiH je ocijenio neosnovanim. Sud BiH je najprije naveo da naredba o provođenju istrage nije dokaz, niti je propisana obaveza da je tužilaštvo dostavi sudu. Osim toga, nakon potvrđivanja optužnice, branitelj ima pravo uvida u spis, te se može na taj način uvjeriti u postojanje naredbe. Sud BiH navodi da bi nedostatak naredbe mogao biti od značaja u situaciji kada osumnjičeni ne bi bio upoznat sa krivičnim djelima zbog kojih se protiv njega vodi istraga. Sud BiH je uvidom u zapisnik o ispitivanju apelanta utvrdio da je apelant prilikom prvog saslušanja detaljno upoznat sa krivičnim djelima uz činjenični opis radnji koje mu se stavljaju na teret, a što je potvrdio potpisom na zapisnik. U tom smislu nepostojanje naredbe o provođenju istrage ne čini nezakonitim sve provedene radnje, odnosno dokaze pribavljene na osnovu posebnih istražnih radnji. Posebne istražne radnje su provedene na temelju naredbi koje je izdao sudija za prethodni postupak a iz kojih, prije svega, proizlazi osnov sumnje da je apelant počinio krivično djelo (iz člana 117. ZKP). Naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji (12 naredbi) su uložene kao dokaz u spis i one potvrđuju zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji. Nadalje, Sud BiH je odgovorio na navod o vremenskoj neusklađenosti naredbe o provođenju istrage sa naredbama Suda BiH preciziranog broja i datuma, odnosno prihvatio je argumentaciju prvostepenog suda, ukazujući da se nesumnjivo radi o tehničkoj grešci. U vezi sa nedosljednošću sadržaja naredbe (koja nije precizirana), Sud BiH je zaključio da apelant upućuje na to da u momentu izdavanja naredbe za provođenje posebne istražne radnje korištenje prikrivenog istražitelja i informatora nije bilo saznanja da se apelant (tada osumnjičeni) bavi prodajom krivotvorenih eura i droge heroina. Međutim, Sud BiH je istakao da ova činjenica ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih posebnih istražnih radnji, pozivajući se na član 116. ZKP, te je ukazao da se zakonitost same radnje ne može dovesti u pitanje činjenicom da se provođenjem ove radnje došlo do saznanja da apelant vrši i druga krivična djela, a ne samo ona zbog kojih je radnja određena. Ovo je čak u direktnoj vezi sa osnovnom svrhom određivanja posebnih istražnih radnji-pribavljanja dokaza koji se na drugi način ne mogu pribaviti. Sud BiH se pozvao i na odredbu člana 120. ZKP, te zaključio da su prigovori u ovom pravcu neosnovani.
18. Apelant je osporio i nalaz vještaka (o vještačenju biljne materije) zbog nedostatka naredbe Tužilaštva u spisu, kao i zbog činjenice da biljna zeljasta materija nije uložena u spis. Sud BiH, međutim, navodi da iz samog nalaza i mišljenja proizlazi da je bila izdata naredba Tužilaštva. Osim toga, za vrijeme ispitivanja vještaka odbrana nije postavila nijedno pitanje u pravcu osporavanja zakonitosti samog vještačenja, te su i ovi navodi neosnovani. Sud BiH dalje detaljno navodi da je biljna materija bila predmet simuliranog otkupa, te je, u skladu sa njom, postupljeno prema odredbama člana 119. ZKP, ona je trebala biti predata Tužilaštvu, što je urađeno, te je kao dokaz mogla, ali nije morala biti korištena u postupku, te je i ovaj prigovor neosnovan. Sud BiH nadalje (od tačke 47 do 52) navodi da su neosnovani apelantovi prigovori u vezi sa bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKP u odnosu na objavu i izrade presude (prekoračenje roka), nalazeći da su razlozi za prekoračenje objektivne prirode. Također, ispitujući razlike između objavljene presude i ovjerenog prepisa Sud BiH nalazi da branilac nije ukazao na utjecaj tih razlika na pravilnost i zakonitost odluke, a što je bio dužan učiniti, pa je i ovaj prigovor neosnovan.
19. Dalje, u odnosu na žalbeni navod da nije postupljeno u skladu sa članom 71. ZKP u odnosu na biljnu zeljastu materiju, pozivajući se na relevantne propise, Sud BiH je dao jasno obrazloženje da se ne radi o oduzetoj stvari, već dokazu pribavljenom provođenjem posebne istražne radnje, pri čemu je potrebno slijediti proceduru iz člana 119. ZKP, a koje radnje su u konkretnom slučaju preduzete. Sud BiH navodi da uloženi dokazi potvrđuju istovjetnost zeljaste materije koja je bila predmet simuliranog otkupa i koja je uz poštivanje zakonskih propisa predata SIPA-e Tuzla, a zatim Tužilaštvu, da bi nakon toga bila poslata na vještačenje.
20. U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u pobijanoj presudi, apelant navodi da je zaključak suda o tome da se radi o opojnoj drogi skank baziran na preliminarnoj analizi, a kasnije i na vještačenju otkupljene biljne materije, te posebno nalazu i mišljenju vještaka, pri čemu je prvostepeni sud odbio kao neosnovane sve prigovore odbrane koji su se odnosili na oduzetu biljnu materiju i kasniji postupak sa njom (lanac držanja, pohranu u Sudu, iskaze svjedoka u odnosu na nalaz vještaka, razlike u pakovanju, kao i neutvrđenost materije THC u biljnoj tvari). Prije svega, Sud BiH je istakao da se neki prigovori u vezi sa ovim navodom ponavljaju (postupanje sa biljnom materijom, član 71. ZKP). Vezano za žalbene prigovore kojima se izražava sumnja u istovjetnost vještačene zeljaste materije i, s tim u vezi, postojanje neprekinutog lanca držanja te materije, Sud BiH je takve prigovore našao neosnovanim, te u tom pravcu u potpunosti podržao argumentaciju iz obrazloženja prvostepene presude. Dokazi na koje je ukazano u obrazloženju prvostepene presude, i to objektivni i subjektivni, nesumnjivo potvrđuju da je predmet vještačenja u konkretnom slučaju bila upravo zeljasta materija koja je bila predmet simuliranog otkupa od optuženog, i to u količini preciziranoj u izreci pobijane presude i za koju je vještačenjem utvrđeno da se radi o opojnoj drogi sa prisustvom tetrahidrokanabinola karakterističnog za biljnu vrstu Sativa L, koja se nalazi pod rednim brojem 13, Tabela broj 1, Zabranjene tvari i biljke, Liste opojnih droga, psihotropnih tvari i biljaka iz kojih se može dobiti opojna droga i prekursora i čiji su uzgoj, proizvodnja, promet, posjedovanje i upotreba zabranjeni članom 19. stav 1. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga. Stoga, činjenice na koje branitelj ukazuje u žalbi (navodi o pakovanju zeljaste biljne materije, da li su bile otvarane nožem), po ocjeni ovog vijeća, ne mogu dovesti u sumnju ovakvo utvrđenje, te razlikovanje u bojama ambalaže posebno (kada se radi o sličnim bojama) su lična percepcija posmatrača. Sud BiH je, također, naveo da je irelevantan navod o neutvrđenom procentu THC, kao i da u nalazu nije navedeno da je u pitanju droga skank, jer je vještačenjem nesporno utvrđeno da se radi o materiji sa prisustvom THC karakterističnog za biljnu vrstu Sativa L (indijska konoplja) sa spomenute Liste zabranjenih tvari i biljaka. Sud BiH je, također, naveo da se u novije vrijeme pojavila na tržištu genetski modificirana indijska konoplja koja se označava kao skank, te da je upravo ovu vrste droge apelant ponudio i prodao po simuliranom otkupu prikrivenim istražiteljima. To što se vještaci u svom nalazu nisu izjasnili da se upravo radilo o toj vrsti indijske konoplje, po ocjeni Suda BiH, nije dovelo u sumnju pravilnost ove utvrđene činjenice, a pored toga, to da li se radilo o običnoj ili genetski modificiranoj indijskoj konoplji i nije odlučno za postojanje krivičnog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga za koje je optuženi proglašen krivim.
IV. Apelacija
I.Navodi iz apelacije
21. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da je rezultat povrede prava na pravično suđenje pogrešna primjena procesnog prava. S tim u vezi, apelant navodi, za šta daje i relevantno obrazloženje u veoma obimnoj apelaciji, da je nakon izricanja presude sud prekoračio rok u kojem je trebalo da bude objavljena, kao i da nisu ispoštovani uvjeti iz člana 289. stav 1. ZKP za izradu presude. Apelant ističe da nije ispoštovana odredba po kojoj izrečena presuda mora u potpunosti odgovarati objavljenoj presudi, te ukazuje na ove razlike. Apelant, također, ukazuje na povredu člana 71. ZKP u vezi sa članom 10. ZKP, jer nije izvršeno otvaranje oduzetih predmeta koji se odnosi na zeljastu materiju koja je bila predmet simuliranog otkupa. Apelant, također, ukazuje da je Elvir Husarić postupao u predmetu kao jedna vrsta „prikrivenog istražitelja“, a nije ovlašteno službeno lice, te ovo lice nikako nije smjelo upoznati apelanta sa istražiteljima i on je bio nezakonito angažiran na predmetu, te je suprotno članu 116. stav 6. ZKP učestvovao u simuliranom i kontroliranom otkupu. Apelant je ukazivao i da je podstrekavan na počinjenje krivičnog djela koje mu se stavljalo na teret od Elvira Husarića, ali i prikrivenih istražitelja. Apelant detaljno opisuje kako je postupao po uputama ovog lica. Apelant ukazuje da se prvostepena presuda poziva na izvještaj o počinjenju krivičnog djela kao dokaz, a što nije i ne može biti dokaz. Također, apelant navodi da sud presudu zasniva na nalazu i mišljenje vještaka čiji je predmet vještačenja bila biljna zeljasta materija, koja nikad nije uvedena kao dokaz, kao i da je vještak naveo da je postupao po naredbi Tužilaštva, što također (naredba) nije uvedeno kao dokaz. Apelant ukazuje da su tek u toku provođenja posebnih istražnih radnji sumnje protiv apelanta proširene i na navodno krivotvorenje eura ili prodaju heroina. Također, apelant ukazuje da je u spis uloženo 12 naredbi Tužilaštva o provođenju posebnih istražnih radnji, ali da ne postoji naredba o provođenju istrage protiv apelanta, da između naredbe i cilja provođenja postoje nedosljednosti i kontradiktornosti, kao i da naredba o provođenju istrage nije vremenski usklađena sa vremenom postupanja i provođenja posebnih istražnih radnji. Apelant nadalje ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 3. tačka b) jer mu nije omogućeno da se izjasni o svim činjenicama i dokazima, kao i da sud nije na jednak način tretirao stranke u postupku. S tim u vezi, apelant ukazuje da odbrani nije dostavljen plan rada prikrivenih istražitelja, iako je za odbranu to bilo važno zbog angažiranja Elvira Husarića. U pogledu prava na presumpciju nevinosti, apelant detaljno opisuje, a zatim problematizira činjenicu kako je opojna droga oduzeta, bez otvaranja, nije pohranjena u Sudu, da ona nije bila dokaz, već je provedeno njeno vještačenje, što sve ukazuje ne nemogućnost da se utvrdi istovjetnost navodno oduzete i vještačene materije. Apelant ukazuje na nepostojanje lanca držanja ove materije, te ni danas nije jasno gdje se ona nalazi, te apelant ukazuje na različite opisane boje trake, natpise na kesama i drugo. Osim toga, apelant ukazuje da ni vještačenjem nije utvrđeno prisustvo THC u oduzetoj biljnoj materiji koji je morao biti veći od 0,2%, a što prvostepeni sud uopće nije utvrdio, kao i da je stavljen znak jednakosti između pojma „konoplja“ i „skank“. Apelant je tražio da se utvrdi povreda člana 6. Evropske konvencije, da mu se dodijeli odšteta u pravičnom iznosu i da mu se isplate troškovi nastali radi „utvrđivanja povrede prava na sigurnost i slobodu, prava na pravično suđenje i prava na zabranu diskriminacije“.
b) Odgovor na apelaciju
22. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana, da je iste navode iznosio u žalbi, te u tom pravcu upućuje na osporenu presudu u revelantnim dijelovima.
23. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da je apelacija prima facie neosnovana.
V. Relevantni propisi
24. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 119.
Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o poduzetim radnjama (1)Po prestanku radnji iz člana 116. ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene poduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati Tužitelju. Tužitelj je dužan dostaviti sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o poduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.[...] Član 122 Korištenje dokaza pribavljenih posebnim radnjama Tehničke snimke, isprave i predmeti pribavljeni pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom mogu se koristiti kao dokazi u krivičnom postupku. Prikriveni istražitelj i informator iz člana 116. stava 2. tačke e. ovog zakona, kao i osobe koje su provele istražne radnje iz člana 116. stava 2. tačke f. ovog zakona mogu se saslušati kao svjedoci, ili kao zaštićeni svjedoci o toku provođenja radnji ili o drugim važnim okolnostima.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. jula 2014. godine, a apelacija je podnesena 4. septembra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kom je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv.
33. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer su redovni sudovi zasnovali odluke na dokazima na kojim se ne mogu zasnovati, da su proizvoljno primijenili relevantne odredbe procesnog prava, jer su pogrešno ocijenili odlučni dokaz, pa da je s tim u vezi povrijeđena i pretpostavka nevinosti i princip in dubio pro reo.
34. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
35. Apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije koje se u suštini odnose na tvrdnje da postupak kao cjelina nije bio pravičan prvenstveno ukazujući na nepoštivanje proceduralnih garancija, što je imalo kao posljedicu donošenje osporene presude, odnosno donošenje zaključka o apelantovoj krivici.
36. U konkretnom slučaju apelant najprije tvrdi da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer se odluke redovnih sudova zasnivaju na dokazima na kojim se, u smislu člana 10. ZKP, ne mogu zasnovati. U ovom dijelu apelant je problematizirao u proceduralnom smislu cjelokupni tok postupka, od naredbe za provođenje istrage (nije uložena kao dokaz), zakonitosti pri izdavanju naredbi suda, postupanje službenih lica po njima, kao i pribavljene dokaze u vezi s navedenim. Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred prvostepenim sudom, a potom u postupku po žalbi. Također, Ustavni sud primjećuje da iz veoma detaljnog obrazloženja drugostepenog suda proizlazi da je sud odgovorio na sve iznesene apelantove žalbene navode, te ukazao da naredba o provođenju istrage ne mora biti uložena u spis, kao i da je apelant imao mogućnost da povjeri da li ona postoji, da su naredbe donesene od suda, te je sud utvrdio da su nadležna lica postupala zakonito i u skladu sa naredbama, pri tome posebno obrazlažući da nije bilo podstrekavanja apelanta u smislu člana 116. stav 5. ZKP, kao i da je Sud BiH dao jasan odgovor u vezi sa ulogom Elvira Husarića. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja, posebno drugostepene presude, Suda BiH proizlazi da se svrha posebnih istražnih radnji sastoji u činjenici da su istražitelji vršenjem ovih radnji došli do saznanja o novim krivičnim djelima u odnosu na apelanta, što ne dovodi u pitanje zakonitost provedenih radnji, štaviše, one su ovim ostvarile svoj cilj. Sud BiH je ukazao na vremensku usklađenost odobrenih istražnih radni, navodeći da se u određenom dijelu radi o očiglednoj tehničkoj grešci. Također, Sud BiH veoma detaljno i jasno obrazlaže (pozivajući se na relevantne odredbe procesnog zakona) način postupanja sa predmetima koji su rezultat provedenog simuliranog otkupa (droge), te ukazuje da nije postojala potreba otvaranja ove otkupljene materije (u skladu sa članom 71. ZKP), te jasno navodi kako se sa drogom (član 119. ZKP) postupalo, odnosno kako je provedeno vještačenje. Također, Sud BiH ukazuje da jeste postojala naredba za vještačenje, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i da otkupljena biljna materija, prema relevantnim odredbama ZKP, jeste mogla, ali nije morala biti uložena kao dokaz u spis.
37. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to prije svega pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. jul 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. jun 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza – naprimjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi, Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).
38. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).
39. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet dokaza, uključujući da li okolnosti u kojim je pribavljen ukazuju na sumnju o njegovoj pouzdanosti ili tačnosti (vidi, pored ostalih, već citiranu Bykov, stav 90, i Lisica protiv Hrvatske, aplikacija broj 20100/06, stav 49, 25. februar 2010. godine). Mada se problem pravičnosti neće neophodno pojaviti tamo gdje pribavljeni dokaz nije podržan drugim materijalima, treba imati u vidu da, kada je dokaz veoma jak i nema rizika da je nepouzdan, analogno tome potreba za dokazima koji ga podržavaju je slabija (vidi, Evropski sud, već citirane, Lee Davies, stav 42, i Bykov, stav 90).
40. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaju interesa pojedinaca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi, Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).
41. U vezi sa standardima koje je ustanovio Evropski sud, a koje je prihvatio i Ustavni sud, kao i navodima iz apelacije, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH jasno naveo relevantne propise primjenom kojih je došao do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključka redovnog suda, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud, u okolnostima konkretnog slučaja, nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak.
42. Također, imajući u vidu činjenicu da apelant navodi da je sud koristio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu kao dokaz, što on nije i ne može biti, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud naveo da je u tom dijelu nespretno obrazloženje prvostepene odluke, ali da je iz ostatka obrazloženja jasno da se činjenična utvrđenja, zapravo, temelje na analizi i ocjeni dokaza koji su provedeni u ovoj pravnoj stvari, a od kojih su neki dostavljeni uz spomenuti izvještaj. Ustavni sud, također, primjećuje da se iz obrazloženja navedene presude ne može zaključiti da se radi o „odlučujućem“ dokazu (izvještaj o počinjenom krivičnom djelu), zbog čega je ovaj navod neosnovan, odnosno ne upućuje na povredu standarda pravičnog suđenja.
43. Također, Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao na povredu člana 286. ZKP zbog neobjavljivanja presude u zakonskom roku. Ustavni sud primjećuje da se apelant u ovom dijelu žali na proizvoljnu primjenu odredaba ZKP. Međutim, Ustavni sud ne može zaključiti da nepoštivanje ove zakonske odredbe pokreće povredu nekog od standarda prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud primjećuje da apelant ističe da pismeni otpravak presude u potpunosti ne odgovara objavljenoj presudi, što je, takođe, povreda člana 290. stav 1. ZKP, te navodi u čemu se sastoje razlike. Sud BiH je ispitao ovaj navod, utvrdio da je apelant pravilno ukazao na razlike, ali ništa dalje nije naveo u vezi sa eventualnim utjecajem tih razlika na pravilnost i zakonitost presude. Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ukazuje da je proizvoljnom primjenom odredaba čl. 268. i 290. stav 1. ZKP došlo do povrede prava na pravičan postupak „posebno ako se imaju u vidu izmjene koje su u tom periodu učinjene“, a koje su bile „odlučujuće za postojanje uopće i elementa krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret“. Ustavni sud konstatira da se ovim apelantovim prigovorom bavio i Sud BiH koji je potvrdio postojanje određenih razlika u tekstu presude, ali nije zaključio da to ima utjecaja na pravilnost i zakonitost presude. Ustavni sud, također, nema osnova da zbog toga zaključi da apelant nije imao pravičan postupak.
44. Apelant je, također, ukazao da mu je povrijeđeno pravo na presumpciju nevinosti uslijed pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a sve u vezi sa standardima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovom povredom, apelant ukazuje da oduzeta droga nikada nije prezentirana kao dokaz, a vještačena je tako da se ne zna lanac čuvanja i postupanja sa drugom, da se ni sada ne zna gdje se nalazi, kao i da je paušalno prihvatanje suda o postojanju 12 pakovanja opojne droge, kao i da se uopće radi o zabranjenoj materiji, jer nije utvrđeno da ima više od 0,2 % THC.
45. Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH ispitao ove apelantove navode, te je najprije ukazao da apelant nije doveo u sumnju identitet materije, tj. da je predmet vještačenja bila materija koja je bila predmet simuliranog otkupa. U tom pravcu sud je ukazao na mnoge dokaze, objektivne i subjektivne, te na način postupanja sa ovim predmetima (u skladu sa članom 119. ZKP), te je utvrdio da su uvjeti predviđeni ovim članom ispunjeni. Osim navedenog, iz obrazloženja prvostepene presude, suprotno apelantovim navodima, proizlazi da je droga predata i pohranjena u KDP Suda BiH. Osim toga, Sud BiH je utvrdio da je vještak naveo da se radi o materiji sa prisustvom THC sa Liste zabranjenih tvari i biljaka. Također, Sud BiH navodi da se pojavila genetski modificirana indijska konoplja koja se označava kao skank, te da provedeni dokazi ukazuju da je upravo ovakvu vrstu droge apelant ponudio i po simuliranom otkupu prodao istražiteljima. Također, Sud BiH je jasno naveo dokaze iz kojih proizlazi o koliko se paketa radi, te pojasnio da određene „različite boje (plava/zelena, oker/žuta) su toliko slične da zavise od percepcije posmatrača. Iz apelantovih navoda, odnosno obrazloženja presuda, Ustavni sud ne može da zaključi da je presuda u bilo kojem dijelu razultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (što i nije u nadležnosti Ustavnog suda da ispituje). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Sud BiH sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, na način kako je navedeno u izreci osporene presude, ne ostavljajući bilo kakve razumne sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi o kršenju principa in dubio pro reo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
46. Nadalje, s obzirom da je apelant posebno ukazao na povredu prava na jednakost strana u postupku, jer mu nije dostavljen plana rada prikrivenih istražitelja, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH nakon saslušanja svjedoka (vođe tima koji je sačinio ovaj plan) utvrdio da se radi o internom aktu, koji se nikom ne dostavlja, te kako nije dostavljen ni Sudu ni Tužilaštvu, ne može se raditi o povredi prava na jednakost strana. Osim navedenog, Sud BiH jasno ukazuje da je odbrana imala mogućnost ispitati ovog svjedoka. Također, Ustavni sud primjećuje da je odbrana tražila dostavljanje ovog plana s obzirom na ulogu Elvira Husarića. Međutim, kako je sud dao jasne i dovoljne razloge u vezi sa ulogom Elvira Husarića, Ustavni sud primjećuje da ovi apelantovi navodi u okolnostima konkretnog slučaja ni na koji način ne mogu pokrenuti pitanje ravnopravnosti strana u postupku, odnosno povrede prava na odbranu.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek
48. Apelant je naveo i da je došlo do kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim navodima, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio zakonom propisane pravne lijekove, odnosno da je u konkretnom postupku koristio pravo žalbe. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH veoma detaljno ispitao apelantovu žalbu, te utvrdio da ona nije osnovana osim u dijelu odluke u kazni, pa je preinačio prvostepenu presudu na način koji je povoljniji za apelanta. S obzirom na to, apelant ne može navoditi da nije imao pravo na djelotvoran pravni lijek kada u potpunosti nije zadovoljan odlukom po žalbi iako je žalba, odnosno odlučenje o njoj „povoljnije za apelanta“. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.
49. U okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne nalazi da je potrebno razmatrati apelantov zahtjev za naknadu troškova, odnosno dodjelu kompenzacije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na dokazima na kojima se ne mogu zasnivati, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene, ili da su dovedene u pitanje garancije principa in dubio pro reo, ili princip jednakosti strana, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman