Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4368/14 (V. S., N. V., N. V., B. V., N. V. i Biljana S. Vuksan iz Prijedora i Zagreba)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Građevinsko zemljište
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Posjed
- Nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4368/14
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4368/14, rješavajući apelaciju Vere Stojić i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Vere Stojić, Nedeljka Vuksana, Nebojše Vuksana, Biljane Vuksan, Nenada Vuksana i Biljane S. Vuksan podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Vera Stojić, Nedeljko Vuksan, Nebojša Vuksan, Biljana Vuksan, Nenad Vuksan i Biljana S. Vuksan (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Prijedora i Zagreba, koje zastupaju Dejan Miletić i Ranko Miletić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 2. oktobra 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od „Sana trgovine“ a.d. Novi Grad i Mire Kaurin (u daljnjem tekstu: tužilac i tužiteljka ili tužioci) zatraženo je 28. septembra 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužioci su u periodu od 7. do 12. oktobra 2016. godine dostavili odgovore na apelaciju. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. U parničnom postupku koji su tužbom pokrenuli tužioci protiv apelanata i ostalih tuženih (ukupno još pet tuženih) radi utvrđenja prava svojine i jačeg prava na posjed Osnovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 005567 12 P 2 od 28. oktobra 2013. godine kojom je tužbeni zahtjev usvojen. Naime, izrekom presude je utvrđeno da je tužiteljka stekla pravo svojine i jače pravo na posjed na nekretninama označenim kao prostorije I etaže – prizemlje, pobliže opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: prizemlje ili predmetni poslovni prostor) i na nekretninama (zemljištu) označenim kao k.č. broj 1/1966 – dio u površini od 202 m², upisanim u A I listu zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica, kao što je navedeno u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetno zemljište), što po katastarskom operatu odgovara nekretninama (sve kako je pobliže opisano u izreci predmetne presude, u daljnjem tekstu: prva parcela i druga parcela). Shodno tome, navedenom presudom je utvrđeno da su apelanti i ostali tuženi dužni priznati i trpjeti da se tužiteljka na osnovu ove presude, a po njenoj pravosnažnosti, na suvlasničkom i korisničkom dijelu apelanata i predmetnom zemljištu, te na posjedovnom dijelu apelanata na prvoj i drugoj parceli, podnošenjem zahtjeva Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove
- Područna jedinica Kozarska Dubica – Katastar nepokretnosti i Odjeljenje zemljišnoknjiženog ureda, uknjiži kao vlasnik prizemlja sa dijelom 1/1, te kao suvlasnik predmetnog zemljišta sa dijelom ½, odnosno kao suposjednik prve parcele i druge parcele sa dijelom ½.
6. Iz obrazloženja presude proizilazi da su tužioci svoj tužbeni zahtjev utemeljili na tvrdnji da su pravo na nekretninama opisanim u izreci presude stekli održajem, po prethodno zaključenom ugovoru o kupoprodaji zaključenim sa prednikom apelanata Mirjanom Vuksan, a apelanti su osporavajući takav zahtjev naveli da su tužioci u posjed nekretnina ušli temeljem ugovora o zakupu zaključenim s njihovom pravnom prednicom (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i da stoga tužioci održajem nisu mogli steći pravo svojine.
7. Nakon što su u postupku sprovedeni dokazi uvidom i čitanjem materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str 6 i 7 presude), saslušanjem zakonskog zastupnika tužilaca, tužiteljke i prvoapelantkinje u svojstvu parničnih stranaka, te saslušanjem svjedoka (bliže navedenih na strani 7 predmetne presude), kao i vještačenjem vještaka ekonomske struke Mirka Marčete (u daljnjem tekstu: vještak ekonomske struke) i vještaka geodetske struke Vladice Zečevića (u daljnjem tekstu: vještak geodetske struke), Osnovni sud je zaključio da se, kako iz tužbenog zahtjeva proizilazi, predmet spora tiče zahtjeva tužilaca da se u odnosu na apelante i ostale tužene utvrdi da je tužiteljka po osnovu održaja stekla pravo svojine i jače pravo na posjed na nekretninama čije su karakteristike (bliže oznake) navedene u izreci presude, te da se slijedom toga navedena činjenica upiše u zemljišne knjige.
8. S tim u vezi je, na osnovu zapisnika sačinjenog na licu mjesta 26. juna 2008. godine, nalaza vještaka geodetske struke, dopunskog nalaza ovog vještaka i sprovedenih materijalnih dokaza, između ostalog, utvrđeno da prizemlje u naravi predstavlja poslovni prostor koji se nalazi u stambeno-poslovnoj zgradi u Kozarskoj Dubici, koja je izgrađena na parceli broj k.č. 1/1966, upisanoj u zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica. Zatim je utvrđeno da su u navedenom zk. ulošku kao suvlasnici, a po osnovu nasljeđivanja iza svog pravnog prednika u prizemlju stambeno-poslovnog objekata uknjiženi apelanti sa određenim suvlasničkim dijelovima, a da je kao vlasnik druge etaže predmetnog stambeno-poslovnog objekta uknjižen jedan od tuženih (Milan Trkulja) sa dijelom 1/1. Osim toga, kako je dalje navedeno, iz ovog dokaza proizilazi da je parcela broj k.č. 1/1966 u A I listu zk. ul. broj 1457 k.o. Kozarska Dubica uknjižena kao državna svojina sa pravom korišćenja u korist apelanata i ostalih tuženih sa određenim dijelovima. Pored toga, proizilazi da, nakon što je 2009. godine stupio na snagu novi katastar nepokretnosti, navedenoj parceli odgovaraju prva parcela na kojoj je izgrađen navedeni stambeno-poslovni objekat, te druga parcela u kojoj se nalaze dvorište i garaža, te da su kao suposjednici navedenog stambeno-poslovnog objekta upisani apelanti i ostali tuženi sa određenim suvlasničkim dijelovima i sa istim omjerom kao korisnici prve parcele. U vezi s tim je konstatovano da među strankama nije sporno tako utvrđeno činjenično stanje. Spornim se u konkretnom slučaju postavilo pitanje da li je tužiteljka na predmetnim nekretninama stekla pravo svojine po osnovu održaja i s tim u vezi kome od parničnih stranaka pripada jače pravo na posjed.
9. Osnovni sud je, zatim, naveo sadržaj relevantnih odredaba Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO) koji je bio na snazi u vrijeme kad je sporni odnos nastao, naglasivši da je održaj (dosjelost) sticanje prava svojine na osnovu posjeda koji ima određeni kvalitet, koji je trajao zakonom određeno vrijeme i koji počinje teći onog dana kad je posjednik stupio u posjed stvari a završava istekom posljednjeg dana zakonom propisanog vremena potrebnog za održaj. U taj period se uračunava i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savjesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savjesni držaoci (član 30 ZOSPO).
10. Iz iskaza tužiteljke je utvrđeno da je od 1. aprila 1980. godine bila zaposlena kod prednika tužilaca u poslovnom prostoru koji se vodio kao njegovo osnovno sredstvo, koji je zatim uzela pod zakup u maju 2006. godine a nakon okončanja postupka privatizacije sa tužiocem je zaključila kupoprodajni ugovor.
11. Na okolnost činjenice da se predmetni poslovni prostor vodio kao osnovno sredstvo tužilaca i s tim u vezi spornog pitanja zakonitosti posjeda tužiteljke, saslušan je svjedok Dragutin Babić (tadašnji direktor prednika tužilaca). Iz navedenog iskaza proizilazi da su prednik tužilaca i pravni prednik apelanata 1979. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i da se taj poslovni prostor, nakon što je prednici apelanata u ratama isplaćena kupoprodajna cijena, vodio kao osnovno sredstvo prednika tužilaca. Osnovni sud je konstatovao da je iskaz ovog svjedoka u saglasnosti sa iskazima drugih poimenično navedenih svjedoka i iskazom tužiteljke (sadržaj njihovih iskaza je u bitnom prezentovan na str. 10 i 11 predmetne presude), te sprovedenim materijalnim dokazima i nalazu vještaka ekonomske struke (čiji sadržaj je u bitnom prezentovan na strani 11 presude). Pri tome Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazima prvoapelantkinje, tuženog M.T. i svjedoka N.T., prema kojima je prednica apelanata sa tužiocem zaključila ugovor o zakupu poslovnog prostora (a ne kupoprodajni ugovor), ocijenivši ih, bez drugih pouzdanih dokaza o tome, nepouzdanim zbog subjektivnog odnosa tih lica prema predmetu spora i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici. Pored toga, okolnost da u postupku nije predočen pismeni primjerak kupoprodajnog ugovora ne znači negiranje činjenice da je on zaključen. Naime, na činjenicu zaključenja kupoprodajnog ugovora, po ocjeni prvostepenog suda, upućuju izvedeni dokazi, kao i dokazi na okolnost postojanja opravdanih razloga u vidu više sile, zbog kojih ugovor nije mogao biti prezentovan sudu, kako proizilazi iz iskaza dvojice poimenično navedenih svjedoka i materijalnih dokaza (čiji sadržaj je u bitnom prezentovan na strani 13 presude). Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je utvrdio da su prednik tužilaca i prednik apelanata 1979. godine zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, čime je prestao zakupni odnos između prednika tužilaca i prednika apelanata, koji je nesporno ranije zasnovan. Osnovni sud je, pri tome, ukazao da apelanti i ostali tuženi nisu pružili nijedan dokaz za utvrđenje suprotnog, na što su bili obavezni temeljem odredbe člana 7 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zbog čega je, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126 ZPP, njihove suprotne tvrdnje ocijenio nedokazanim. Osnovni sud je zaključio da je posjed prednika tužilaca na predmetnom poslovnom prostoru bio zakonit jer je zasnovan na valjanom pravnom poslu - kupoprodajnom ugovoru. Takođe je ocijenio da je taj posjed bio istinit, jer nije stečen silom, prevarom i zloupotrebom povjerenja, a uz to savjestan, jer je, po ocjeni tog suda, prednik tužilaca ušao u posjed poslovnog prostora po osnovu realizovanog kupoprodajnog ugovora, pa je opravdano smatrao da je titular prava čiju sadržinu faktički vrši.
12. Osnovni sud je, zatim, utvrdio da je zakonit, istinit i savjesni posjed prednika tužilaca trajao do momenta okončanja postupka privatizacije, da je tužilac preuzimanjem predmetnog poslovnog prostora koji je činio aktivu njegovog početnog bilansa stanja postao njegov zakonit, istinit i savjestan posjednik, nakon čega je u posjed tog poslovnog prostora ušla tužiteljka, prvo po osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa tužiocem, a zatim po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog takođe sa tužiocem 26. decembra 2007. godine koji je sudski ovjeren. Osnovni sud je temeljem navedenog zaključio da je tužiteljka zakoniti posjednik predmetnog poslovnog prostora. Imajući u vidu da je tužiteljka u predmetnom poslovnom prostoru radila od 1. aprila 1980. godine, da je nakon sprovedenog postupka privatizacije u tom poslovnom prostoru radila sve do 10. maja 2006. godine kao zaposlenik tužioca, da se predmetni poslovni prostor vodio kao osnovno sredstvo prednika tužioca (ušao u aktivu početnog bilansa stanja tužioca), da je nakon postupka privatizacije predmetni poslovni prostor postao imovina tužiteljke, Osnovni sud je zaključio da je tužiteljka bila ljnjgov savjesni posjednik jer je opravdano smatrala da je taj poslovni prostor u vlasništvu tužioca. Pored toga, Osnovni sud je ukazao da se, u smislu odredbe člana 72 stav 3 ZOSPO, savjesnost posjeda pretpostavlja, pa onaj ko se poziva na nesavjesnost je dužan to i dokazati. Stoga su apelanti i ostali tuženi, koji su pored zakonitosti posjeda osporavali i savjesnost posjeda tužiteljke bili dužni dokazati da tužiteljka nije savjesni posjednik, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Osnovni sud je zaključio da su ispunjeni uslovi da tužiteljka održajem stekne pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru u skladu sa odredbama člana 28 stav 2 ZOSPO, jer se, u smislu odredbe člana 30 ovog zakona, u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici tužiteljke (tužilac i njegov pravni prednik) držali poslovni prostor kao savjesni i zakoniti posjednici.
13. Osnovni sud je, osim toga, naglasio da održaj kao način sticanja prava svojine ima retroaktivno dejstvo, jer istekom zakonom određenog roka držalac postaje novi vlasnik. S obzirom da je tužiteljka po osnovu održaja stekla pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, Osnovni sud je zaključio da je, u smislu odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o građevinskom zemljištu), dakle po sili zakona, stekla pravo svojine i na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta za koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. U vezi sa tim, Osnovni sud je konstatovao da iz lokacijskih uslova broj 05- 1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine (čiji sastavni dio, između ostalog, predstavlja izvod iz izmjena i dopuna regulacionog plana „Centralna zona Kozarska Dubica“ i urbanističko-tehnički uslovi broj 05/1-364-113/12 od 15. novembra 2012. godine), dopunskog nalaza vještaka geodetske struke i njegovog pojašnjenja datog na ročištu za glavnu raspravu proizilazi da zemljište koje služi za redovnu upotrebu stambeno-poslovnog objekta, u okviru kojeg se nalazi predmetni poslovni prostor na kojem je tužiteljka po osnovu održaja stekla pravo svojine, čine cijela prva parcela i druga parcela u površini od 103 m², što po zemljišnim knjigama, odgovara parceli označenoj kao k.č.broj 1/1966 - dio u površini od 202 m². Okolnost što je prednica apelanata u zemljišnim knjigama bila upisana kao vlasnica sama po sebi ne dovodi u pitanje savjesnost posjeda prednika tužilaca, jer je on bio u opravdanom uvjerenju da ima zakonit naslov za sticanje prava svojine. Naime, kako je dalje pojašnjeno, prednik tužilaca je zasnovao neposredni posjed predmetnog poslovnog prostora od zaključenja ugovora 1. oktobra 1979. godine i ulaska u posjed do smrti prednika apelanata, dakle posjedovanjem kroz period od 28 godina, odnosno preko zakonom propisanog roka od 20 godina.
14. Osnovni sud je dalje konstatovao da je neosnovan prigovor apelanata i ostalih tuženih na lokacijske uslove i na urbanističko - tehničke uslove u smislu da su izdati na zahtjev tužiteljke koja nema nikakvih stvarnih prava ni na objektu, ni na zemljištu koje služi za njegovu redovnu upotrebu. U vezi sa tim, Osnovni sud je, između ostalog, ukazao da su, prema odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju, lokacijski uslovi tehnički stručni dokumenat, a urbanistički uslovi stručni dokumenat, tako da i lokacijski uslovi i urbanističko-tehnički uslovi predstavljaju urbanističku osnovu za konstituisanje stvarnih prava u skladu sa propisima i njima se ne konstituišu stvarna prava, te se stoga mogu izdati na zahtjev svakog zainteresovanog lica.
15. Odlučujući o žalbama koje su apelanti i ostali tuženi podnijeli protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je donio Presudu broj 77 0 P 005567 13 Gž 2 od 26. marta 2014. godine kojom je uvažio njihove žalbe i preinačio prvostepenu presudu tako što je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužilaca.
16. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da kod činjenice da tužioci nisu dokazali postojanje pismenog kupoprodajnog ugovora između pravnog prednika tužilaca i prednika apelanata o kupovini predmetnog poslovnog prostora od 1. oktobra 1979. godine, to se u navedenoj situaciji nije mogla izvršiti konvalidacija ugovora koji ne postoji, niti se izjavama svjedoka moglo dokazivati da je ugovor zaključen, realizovan i ovjeren kod prvostepenog suda. U vezi s tim, Okružni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je pravni prednik tužilaca na predmetnom poslovnom prostoru na osnovu valjanog pravnog posla - kupoprodajnog ugovora od 1. oktobra 1979. godine stekao zakonit posjed i da je tužiteljka ulazeći u posjed predmetnog poslovnog prostora po osnovu kupoprodajnog ugovora zaključenog sa prvotužiocem 26. decembra 2007. godine postala zakonit posjednik tog poslovnog prostora. Okružni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nema zakonitosti državine u smislu člana 72 ZOSPO, jer nema kupoprodajnog ugovora na kojem su tužioci utemeljili svoj zahtjev, a nema ni savjesnosti jer su znali da je prednik tužilaca u posjed predmetnog poslovnog prostora ušao na osnovu ugovora o zakupu zaključenog sa prednikom apelanata, pa kako nije postao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, to zaključenim kupoprodajnim ugovorom od 26. decembra 2007. godine nije ni mogao prenijeti više prava na tužiteljku nego što ih je i sam imao. Shodno tome, Okružni sud je zaključio da ni tužiteljka po osnovu zaključenog ugovora o kupoprodaji od 26. decembra 2007. godine nije mogla steći pravo svojine na predmetnim nekretninama održajem, niti ima jače pravo na posjed na njima, kako je to pogrešno zaključio prvostepeni sud. Na osnovu izloženog, a ocjenjujući samo žalbene razloge koji su od značaja za pravilnost i zakonitost pobijane odluke, shodno članu 231 ZPP, te nalazeći da žalbe osnovano ukazuju da je prvostepeni sud, odlučujući o zahtjevu tužilaca pogrešno primijenio materijalno pravo, Okružni sud je zaključio da je žalbe valjalo uvažiti i odlučiti kao u izreci presude primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 4 ZPP.
17. Odlučujući o reviziji koju su tužioci podnijeli protiv presude Okružnog suda, Vrhovni sud je donio Presudu broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine kojom je usvojio reviziju i preinačio presudu Okružnog suda tako što je žalbe apelanta i ostalih tuženih odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
18. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP, te na odredbu člana 8 ZPP (utvrđivanje činjenica, ocjena dokaza), te istakao da iz navedenih odredaba proizilazi da sud nije ograničen pojedinim dokaznim sredstvima radi utvrđivanja činjenica, a da to u konkretnom slučaju znači da odsustvo ugovora kao dokaznog sredstva u formi isprave ne može ograničiti tužioce u njihovoj namjeri da dokažu da je takav ugovor zaključen. Nadalje je konstatovao da je drugostepeni sud prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali da je zbog pogrešnog pravnog pristupa u rješavanju konkretne pravne stvari pošao od toga da se utvrđivanje postojanja traženih prava zahtijeva na osnovu kupoprodajnog ugovora, što nije tačno, jer „pravni osnov tužbenog zahtjeva je održaj“, što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je ocijenio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da tužioci, pokušavajući da dokažu postojanje spornog ugovora, žele da ga konvalidiraju. Vrhovni sud je konstatovao da su u konkretnom slučaju tužioci u postupku (izvedenim dokazima) dokazivali postojanje pravno valjanog ugovora koji ne treba konvalidirati, dok se u slučaju konvalidacije radi o pravno nevaljanom ugovoru u vrijeme njegovog zaključenja koji se naknadno ostavlja na snazi. Vrhovni sud je ukazao da su u toku dokaznog postupka tužioci sproveli brojne dokaze u prilog svojim tvrdnjama da je kupoprodajni ugovor zaključen, a da je prvostepeni sud, utvrđujući činjenično stanje, vrlo sistematično ocijenio svaki dokaz pojedinačno i doveo ih u međusobnu vezu kada je zaključio da je pomenuti ugovor zaista zaključen, pri čemu je za svoje zaključke dao ubjedljive razloge, koje je kao takve prihvatio i Vrhovni sud. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, prihvatajući žalbu, uprkos pomenutim dokazima koji dokazuju suprotno, za svoje polazište uzeo pogrešan stav da za postojanje spornog kupoprodajnog ugovora nije dovoljno činjenično utvrđenje prvostepenog suda zasnovano na iskazima svjedoka koji su u kritično vrijeme obavljali razne funkcije kod tužilaca i nije uzeo u obzir materijalne dokaze kao što su odluke Radničkog savjeta iz spornog perioda, knjigovodstveno stanje koje je obradio vještak ekonomske struke i da je bezrazložno ignorisao krucijalan dokaz tužilaca koji se sastoji u sudskoj ovjeri potpisa pravne prednice apelanata (Mirjane Vuksan) pred prvostepenim sudom na dan kada je sporni ugovor zaključen, te dokaz o plaćanju poreza na promet, bez ijednog dokaza o suprotnom, odnosno na šta bi se mogao odnositi ovaj potpis.
19. S tog aspekta, Vrhovni sud je istakao da, i kada bi se zanemarilo izneseno, mora se imati u vidu da je pravni osnov tužbenog zahtjeva održaj u smislu odredbe člana 28 stav 4 ZOSPO, a ne sticanje prava svojine pravnim poslom iz člana 33 navedenog zakona. Vrhovni sud je ukazao da je za sticanje prava svojine u slučaju održaja potrebno dokazati samo postojanje savjesne državine na predmetnoj nekretnini u trajanju od 20 godina. Pri tome je istakao da činjenica da među strankama nije sporno da je „[tužilac]“ u državinu predmetnog poslovnog prostora ušao početkom 1970. godina po osnovu ugovora o zakupu sa pravnim prednikom apelanata, ne znači da su sve vrijeme potrebno za održaj tužioci bili nesavjesni“. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je odredbom člana 72 stav 3 ZOSPO propisano da se savjesnost državine pretpostavlja. Shodno tome je ukazao da tužioci savjesnost državine nisu morali dokazivati, već da je ta obaveza bila na apelantima i ostalim tuženim, a da pri tome za utvrđivanje nesavjesnosti „[tužioca]“ nije dovoljno utvrđivanje da je držalac postao na osnovu ugovora o zakupu, već da je to svojstvo imao i kasnije u vremenskom periodu potrebnom za održaj, odnosno najkasnije od 1980. do 2000. godine, kada je tužba podnesena.
20. Vrhovni sud je konstatovao da u toku postupka apelanti i ostali tuženi nisu sproveli niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da su u tom periodu tužioci imali svojstvo zakupca, pa samim tim da su bili nesavjesni držaoci spornih nekretnina. Nasuprot revizijskim navodima, Vrhovni sud je naveo da iz sprovedenih dokaza nesporno proizilazi da tužioci nisu plaćali zakupninu, ali da takođe nije sporno da apelanti i ostali tuženi nisu tražili zakupninu za predmetni poslovni prostor, iako je njihova pravna prednica (Mirjana Vuksan) umrla 1992. godine, dakle, osam godina prije nego što je tužba podnesena. Shodno tome, Vrhovni sud je potvrdio da je ispravan zaključak prvostepenog suda prema kojem su tužioci protekom vremena za održaj, kao savjesni držaoci, stekli pravo svojine na predmetnim nekretninama u smislu odredbe člana 28 stav 4 ZOSPO. Takođe je napomenuto da je prilikom utvrđivanja predmeta spora prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev koji je opredijeljen u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka geodetske struke, a koji nije doveden u pitanje žalbama, koje u ovom dijelu nisu na odgovarajući način razmatrane od drugostepenog suda zbog pogrešnog stava tog suda da tužioci nisu dokazali pravo svojine na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je, osim toga, naveo da su tužioci svoj tužbeni zahtjev uredili prema uputama drugostepenog suda iz ukidnog rješenja tog suda od 30. avgusta 2011. godine, a da uplanjenje nekretnina prema Zakonu o uređenju prostora predstavlja evidentiranje nekretnina u katastarskom planu, a ne promjenu u pravima ili u sticanju prava. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbu člana 250 stav 1 ZPP odlučio kao u izreci.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti ukazuju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava iz čl. 14 i 17 Evropske konvencije. Iz iscrpnih apelacionih navoda proizilazi da apelanti povrede navedenih prava u suštini obrazlažu proizvoljnom ocjenom dokaza, pogrešnom primjenom procesnog prava, pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u vezi s konačnim ishodom postupka – usvajanjem tužbenog zahtjeva tužilaca. Smatraju da je pobijana presuda donesena proizvoljnim izvođenjem zaključaka o činjeničnom stanju koje je suprotno izvedenim dokazima i to podvođenjem pod određene odredbe procesnog prava koje su u konkretnom slučaju neprimjenjive (pravilo o teretu dokazivanja), zahtijevajući od apelanata da dokažu ono što nisu bili dužni dokazivati. S tim u vezi, prije svega, ukazuju na pogrešan stav prema kojem tužioci apelantima nisu plaćali zakupninu, niti su je oni od tužilaca tražili iz čega Vrhovni sud izvodi pogrešan zaključak o nepostojanju zakupnog odnosa, što pogrešno ide u prilog tužiocima u pogledu savjesnosti posjeda. Osim toga, svoj tužbeni zahtjev tužioci su zasnovali na tvrdnji iz koje proizilazi da je tužilac sa njihovom pravnom prednicom zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, a pri tome ne izvode dokaz na okolnost postojanja tog ugovora u pismenoj formi, već tu važnu činjenicu dokazuju drugim dokaznim sredstvima - iskazima saslušanih svjedoka o čemu je, kako smatraju, pravilan stav zauzet u drugostepenoj presudi. Imajući u vidu da tužioci u postupku nisu predočili pismeni primjerak navodno zaključenog ugovora o kupoprodaji, proizilazi, po mišljenju apelanata, i pogrešan zaključak iz konačne presude prema kojem su, primjenom pravila o teretu dokazivanja, apelanti trebali dokazivati njegovo nepostojanje. U tom smislu, negiraju da je prema navodno zaključenom ugovoru isplaćena kupoprodajna cijena, jer se o toj činjenici nije mogao izjasniti ni vještak finansijske struke. S tim u vezi, smatraju pogrešnim utvrđenje postojanja kupoprodajnog ugovora o prenosu prava svojine na nepokretnostima iz izreke prvostepene presude iz čega, po njihovom mišljenju, proizilazi jedini mogući zaključak da je u odsustvu postojanja pismenog ugovora taj pravni posao ništav, a stoga i pogrešan zaključak Vrhovnog suda da su tužioci nekretnine kupili, odnosno da je tužiteljka na njima stekla pravo vlasništva održajem. S tog aspekta osporavaju izjave saslušanih svjedoka kojima je prvostepeni sud poklonio vjeru, pogotovo što tužioci u postupku nisu izveli niti jedan dokaz o tome šta je tačno bio predmet „navodnog“ kupoprodajnog ugovora, cijenu i način plaćanja.
22. Apelanti, takođe, navode da su tužioci, u odsustvu kupoprodajnog ugovora, zatražili utvrđenje prava vlasništva po drugom pravnom osnovu – održajem iako je takav zahtjev, po njihovoj ocjeni, nemoguć i neprovodiv iz razloga što nije utemeljen na stvarnom i realnom stanju. S tim u vezi su obrazložili da je njihova pravna prednica, nakon smrti, sve do ostavinskog postupka bila upisana u zemljišne knjige i da je tužilac, nakon toga, ukoliko se zaista smatrao vlasnikom (na osnovu nepostojećeg kupoprodajnog ugovora) pri prodaji morao ispoštovati odredbe koje se odnose na pravo preče kupovine, a to evidentno nije učinio. Nasuprot tome, kako su apelanti rezimirali, tužioci u postupku nisu dokazali postojanje kupoprodajnog ugovora na osnovu kojeg su mogli ući u posjed, nisu dokazali da su isplatili kupoprodajnu cijenu i platili porez na promet i nisu dokazali zašto predmetne nekretnine nisu uknjižili na svoje ime, pa je stoga njihov tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
23. Stoga smatraju da su im presudom Vrhovnog suda povrijeđena prava na koja su apelacijom ukazali, te su predložili da se njihova apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
b) Odgovori na apelaciju
24. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do povrede prava na koja je apelacijom ukazano.
25. Osnovni sud smatra da su apelacioni navodi već razmatrani u postupku pred redovnim sudovima i da je samim tim nepotrebno ponavljati navode koji su izneseni u tim presudama. Osnovni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koje apelacija ukazuje, pa je predloženo da se apelacija odbije.
26. Tužioci osporavaju navode iz apelacije i tvrdnju „da su apelanti bili vlasnici“ predmetnih nekretnina, koje su naslijedili od svog pravnog prednika. Pri tome apelanti zanemaruju činjenicu da ni njihov pravni prednik u času smrti nije bio vlasnik nekretnina, pa rješenje o nasljeđivanju i upis u zemljišne knjige nisu relevantni, jer relevantne odredbe materijalnog prava ukazuju da je ta pretpostavka oboriva. Dalje smatraju neosnovanom tvrdnju kojom je ukazano na pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja, budući da su apelanti tvrdili postojanje ugovora o zakupu (a ne kupoprodajnog ugovora), pa su tu svoju tvrdnju trebali i dokazati. U konačnoj odluci je, s tim u vezi, zauzet pravilan stav, kog su apelanti pogrešno interpretirali smatrajući da je njima stavljeno na teret da dokazuju osnovanost zahtjeva tužilaca, što nije. U tom kontekstu, tužioci smatraju da je navodima apelacije iznesena lična interpretacija apelanata u postupku ocjene dokaza, činjeničnom stanju i primjeni prava, izazvana njihovim nezadovoljstvom konačnim rješenjem konkretne pravne stvari. Međutim, kako smatraju, pravilnost presude ne treba dovoditi u pitanje imajući u vidu jasno i argumentovano obrazloženje presude Vrhovnog suda, koja je jasna i na zakonu zasnovana.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 229. stav 1. tačka 4.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 250. stav 1.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
28. Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 28. st. 2. i 4.
Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
Član 30.
Vreme potrebno za održaj počinje teći onog dana kada je držalac stupio u državinu stvari, a završava se istekom poslednjeg dana vremena potrebnog za održaj.
U vreme potrebno za održaj uračunava se i vreme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca držali stvar kao savesni i zakoniti držaoci, odnosno kao savesni držaoci.
[…] Član 70.
Državina je zakonita ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako nije pribavljena silom, prevarom ili zloupotrebom poverenja.
Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.
Savesnost državine se pretpostavlja.
29. Zakon o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske» broj 86/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona.
Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma.
VI. Dopustivost
30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 77 0 P 005567 14 Rev od 10. jula 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 7. avgusta 2014. godine a apelacija je podnesena 2. oktobra 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
34. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
37. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosio na spor između tužilaca, s jedne strane, i apelanata i ostalih tuženih, s druge strane, radi utvrđenja prava svojine na nekretninama i jačeg prava na posjed, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
38. Apelanti u suštini smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.
39. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužilaca, izveo veliki broj dokaza predloženih od obje parnične stranke, te da apelanti nisu osporili činjenice iz kojih proizilazi da su na nekretninama koje su predmet spora po osnovu nasljeđivanja iza svog pravnog prednika uknjiženi sa određenim suvlasničkim dijelovima, a da je jedan dio uknjižen kao državna svojina sa pravom korišćenja u korist apelanata i ostalih tuženih sa određenim dijelovima. Imajući u vidu predmet spora i tužbeni zahtjev kojim je zatraženo utvrđenje prava svojine i jačeg prava na posjed na osnovu održaja na predmetnim nekretninama, spornim se u konkretnom slučaju postavilo pitanje da li je tužiteljka to pravo stekla i s tim u vezi kome od parničnih stranaka pripada jače pravo na posjed. U vezi s tom spornom činjenicom, Osnovni sud je izveo veliki broj dokaza, materijalnih i nematerijalnih, te je zatim izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, u smislu relevantne odredbe člana 8 ZPP, uz jasno, logično i argumentovano obrazloženje kojim dokazima je poklonjena vjera, a kojim ne i zbog čega. Osnovni sud se pri tome posebno osvrnuo na tvrdnje i navode iz odgovora na tužbu na kojima su apelanti insistirali tokom cijelog postupka a tiču se, po njihovom mišljenju, nepostojanja kupoprodajnog ugovora a stoga i nemogućnosti da zbog tog nedostatka, tužbenom zahtjevu tužilaca bude udovoljeno. S tim u vezi, apelanti su naveli mogućnost postojanja ugovora o zakupu između njihovog pravnog prednika i tužilaca, ali ne i kupoprodajnog ugovora. Osnovni sud je, ocjenjujući neosnovanost ovih tvrdnji, primijenio pravilo o teretu dokazivanja iz člana 123 ZPP, kog apelanti u apelaciji pogrešno interpretiraju kao obavezu dokazivanja tvrdnji na strani tužilaca, a ne svojih tvrdnji na okolnost eventualnog postojanja ugovora o zakupu, na kojim tvrdnjama su apelanti insistirali tokom cijelog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, prema navedenoj zakonskoj odredbi, svaka strana u postupku, pa dakle i apelanti s procesnim položajem tuženih, dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev (tvrdnju) u situaciji kad osporavaju postavljeni tužbeni zahtjev tvrdnjama suprotnim od tvrdnji tužilaca. U usku vezu s navedenim apelanti su doveli nedostatak kupoprodajnog ugovora, smatrajući da su na tom pravnom osnovu tužioci utemeljili svoj zahtjev sticanja prava svojine održajem. Ustavni sud zapaža da je u vezi s identičnim revizionim prigovorom (nedostatak kupoprodajnog ugovora, nemogućnost dokazivanja te činjenice putem drugih dokaza) Vrhovni sud detaljno razmotrio navedeno pitanje na način da je ponovio predmet spora, dakle, utvrđenje prava svojine i jačeg prava na državinu koji podrazumijeva određeni kvalitet i zakonom propisano vrijeme, te s tim u vezi bitnu činjenicu koja se u vezi s predmetnim kupoprodajnim ugovorom pojavljuje samo u pogledu zakonitosti a zatim i savjesnosti posjeda, a ne, kako apelanti pogrešno smatraju, konvalidacije kupoprodajnog ugovora. S tog aspekta je ukazano na pogrešan stav iz drugostepene presude prema kojem su tužioci, u konkretnom sporu, pokušavajući dokazati postojanje kupoprodajnog ugovora u suštini zahtijevali njegovu konvalidaciju iako iz jasno opredijeljenog tužbenog zahtjeva proizilazi utvrđenje svojine i jačeg prava na posjed putem održaja, pa dakle i primjene propisa koji se tiču tog pravnog osnova, a ne konvalidacije ugovora.
41. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je konačna odluka donesena na osnovu rezultata cjelokupnog prvostepenog dokaznog postupka iz kog je proizašlo činjenično stanje čija je pravilnost potvrđena kako u drugostepenoj, tako i u konačnoj odluci Vrhovnog suda, dok je u pogledu primjene materijalnog prava drugostepeni sud imao drugačiji (pogrešan) stav o kom je Vrhovni sud, odlučujući u okviru revizionih navoda, naveo jasne i argumentovane razloge, ukazujući pri tome na pravilno odlučenje prvostepenog suda. U tom smislu je, nakon jasne konkretizacije predmeta spora i pravnog osnova (održaj), utvrđeno da su se stekli uslovi da tužiteljka kao savjestan posjednik održajem stekne pravo svojine na nekretninama opisanim u tužbenom zahtjevu, u skladu sa odredbama člana 28 stav 4 ZOSPO kojim je propisano vrijeme potrebno za održaj (u smislu savjesne državine na predmetnoj nekretnini u trajanju od 20 godina) i člana 30 ZOSPO prema kojoj odredbi se u vrijeme potrebno za održaj uračunava i vrijeme za koje su prethodnici tužiteljke držali poslovni prostor kao savjesni i zakoniti posjednici, odnosno savjesni posjednici, te da je, iako se o tome nije posebno izjasnio, prihvatio i zaključak Osnovnog suda da je tužiteljka, u smislu odredbe člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu, po sili zakona stekla pravo svojine sa ½ dijela na predmetnom zemljištu kao zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade. Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 39 Zakona o građevinskom zemljištu propisano: „Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87 do 92 prelaznih odredaba ovog zakona. Ako regulacionim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove, uz pribavljeno mišljenje nadležnog organa uprave za poslove urbanizma.“
42. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene procesnog prava (teret dokazivanja), zatim, činjeničnog stanja proisteklog iz pravilne ocjene dokaza, a time i pravilne primjene materijalnog prava, ponovio sadržaj svih relevantnih odredaba ZOSPO koje su u konkretnom slučaju u obrazloženju prvostepene presude pravilno primijenjene, te je dao dovoljno jasne, logične i argumentovane razloge za navedene zaključke iz kojih ne proizilaze elementi proizvoljnosti, niti u ocjeni dokaza, niti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.
43. Imajući u vidu sadržaj obrazloženja osporene odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu
44. U vezi s navodima o pravu na imovinu, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava nisu posebno obrazlagali, odnosno da su navodi o kršenju ovog prava identični navodima o povredi prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Ostala prava
45. U odnosu na prigovore vezane za kršenje prava iz čl. 14 i 17 Evropske konvencije, Ustavni sud primjećuje da apelanti ni ove navode nisu posebno obrazlagali, već su ih doveli u vezu sa pravom na pravično suđenje, dakle ocjenom dokaza, utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog i procesnog prava.
46. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14 Evropske konvencije obezbjeđuje zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A, broj 31, stav 32). Prema praksi Evropskog suda, diskriminacija postoji ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretiraju, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski lingvistički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, Serija A, broj 6, strana 86, stav 4 tačka 42). Pri tome je nebitno je li diskriminacija posljedica različitog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978, Serija A, broj 25, stav 226). Isto se može primijeniti, mutatis mutandis, na član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine, koji zabranjuje diskriminaciju u pogledu prava garantovanih Evropskom konvencijom i međunarodnim sporazumima.
47. Takođe, Ustavni sud podsjeća da je članom 17 Evropske konvencije propisano da „ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizilazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideja, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
48. Stoga, imajući u vidu prethodno izneseno u kontekstu apelacionih prigovora, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da su, u smislu člana 14 i člana 17 Evropske konvencije apelanti tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, niti da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“, pa shodno tome proizilazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
VIII. Zaključak
49. Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je redovni sud za osporenu odluku dao dovoljno jasne i logične razloge u pogledu ocjene dokaza, činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
50. Nema kršenja prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, koja su u okolnostima konkretnog predmeta dovedena u vezu s pravom na pravično suđenje.
51. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni povrede prava iz člana 14 i člana 17 Evropske konvencije, jer u okolnostima predmetnog slučaja ništa ne upućuje na zaključak da su apelanti tretirani drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti je to vidljivo iz činjenica predmeta, niti da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničenje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
52. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman