Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2131/17 (D. P.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2131/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2131/17, rješavajući apelaciju Damira Pejovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l) , člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Damira Pejovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 549917 17 Kž 9 od 28. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 549917 17 K od 14. aprila 2017. godine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Damira Pejovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 549917 17 Kž 9 od 28. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 549917 17 K od 14. aprila 2017. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Damir Pejović (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno u pritvoru u Kazneno-popravnom zavodu Sarajevo, kojeg zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 549917 17 Kž 9 od 28. aprila 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 549917 17 K od 14. aprila 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. juna 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Općinski sud i Tužilaštvo dostavili su odgovor na apelaciju 9. juna 2017. godine, a Kantonalni sud 11. jula 2017. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 549917 16 K 2 od 31. marta 2017. godine, nakon objave presude kojom je apelant proglašen krivim za krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZFBiH, krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. KZFBiH i krivično djelo nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZFBiH, za koje mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i jedan mjesec, ukinut je pritvor i određeno da se apelant ima odmah pustiti na slobodu, tj. 31. marta 2017. godine.

6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 K 549917 17 Kž 8 od 10. aprila 2017. godine žalba Tužilaštva je uvažena, pa je Rješenje Općinskog suda broj 65 0 K 549917 16 K 2 od 31. marta 2017. godine ukinuto i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

7. U ponovnom postupku Općinski sud je donio Rješenje broj 65 0 K 549917 16 K od 14. aprila 2017. godine kojim je apelantu produžen pritvor nakon izricanja presude, u smislu člana 152. stav

1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

8. Općinski sud je zaključio da je neophodno da se apelant zadrži u pritvoru radi nesmetanog vođenja i pravosnažnog okončanja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnih djela za koje je nepravosnažno osuđen, odnosno imajući u vidu ličnost apelanta kao počinioca tih krivičnih djela, a kako je to propisano odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Pri tome, Općinski sud je naveo da je imao u vidu da je apelant nepravosnažno osuđen za četiri krivičnopravne radnje koje, kako po posljedicama tako i prema težini djela, čine naročite okolnosti u smislu člana 152. stav 1. ZKPFBiH. Nadalje, Općinski sud je uzeo u obzir da je apelant osuđen za takva krivična djela koja pogađaju lični integritet osoba s kojima je održavao neposredne i bliske veze (oštećene D. T. i T. H.) i da su, prema izvedenim dokazima, krivična djela ostavila na njih teške posljedice, te da bi njegovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka produbilo strah i patnje kod žrtava krivičnih djela. Takođe je navedeno da nije isključena mogućnost da apelant vrijeme koje bi proveo na slobodi do pravosnažnosti presude ne iskoristi kako bi se osvetio oštećenima, imajući u vidu njegovu kriminalnu prošlost, odnosno višestruku osuđivanost, te raniju osuđivanost za istovrsna krivična djela, između ostalog i za krivično djelo koje podrazumijeva upućivanje prijetnji, što proizlazi iz izvoda iz kaznene evidencije MUP-a Kantona Sarajevo od 18. januara 2016. godine. Prema toj evidenciji apelant je ranije osuđivan, i to: 1. presudom Općinskog suda od 21. decembra 2006. godine zbog krivičnog djela oduzimanje tuđe pokretnine iz člana 291. stav 1. KZFBiH na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uslovno, s vremenom provjeravanja od jedne godine; 2. presudom Općinskog suda u Konjicu od 6. marta 2012. godine zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz člana 183. stav 3. KZFBiH na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uslovno, s vremenom provjeravanja od jedne godine, 3. presudom Općinskog suda od 16. maja 2012. godine zbog krivičnog djela krađa iz člana 286. stav 1. KZFBiH na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uslovno, s vremenom provjeravanja od jedne godine i 4. presudom Općinskog suda zbog krivičnog djela krađa iz člana 286. stav 1. u vezi s članom 31. KZFBiH na novčanu kaznu u iznosu od 600.00 KM.

9. S obzirom na navedene podatke iz kaznene evidencije, Općinski sud je ukazao da je evidentno da je apelant u periodu od 2006. do 2012. godine četiri puta osuđivan, da je povratnik u vršenju krivičnih djela, da je osuđivan zbog krivičnog djela ugrožavanje sigurnosti iz grupe krivičnih djela protiv slobode i prava čovjeka, da je nepravosnažno osuđen da je počinio krivična djela koja sadrže elemente nasilja, odnosno krivično djelo laka tjelesna povreda iz grupe krivičnih djela protiv života i tijela, krivično djelo iznuda iz grupe krivičnih djela protiv imovine, da je upućivao prijetnje prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela, te da se elementi nasilja u apelantovom ponašanju ukazuju od 2010. godine. Navedene činjenice i okolnosti Općinski sud je ocijenio u međusobnoj povezanosti i prema njegovoj ocjeni one upućuju na zaključak da je trajanje pritvora u konkretnom slučaju neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, s obzirom na to da to opravdavaju opisane okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela kao i ličnost počinioca.

10. Stoga, rukovodeći se uputama Kantonalnog suda, te ocjenjujući sve činjenice i okolnosti vezane za način izvršenja predmetnih krivičnih djela kao i apelantovu ličnost, Općinski sud je utvrdio da je neophodno produženje pritvora apelantu, nakon izricanja i objavljivanja presude, jer i dalje postoje opravdani zakonski razlozi za produženje pritvora shodno članu 152. st. 1. i 3. ZKPFBiH, koji može trajati najduže devet mjeseci ili do nove odluke suda.

11. Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 549917 17 Kž 9 od 28. aprila 2017. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv Rješenja Općinskog suda broj 65 0 549917 17 K od 14. aprila 2017. godine.

12. Kantonalni sud je ocijenio da je Općinski sud u svom rješenju u odnosu na poseban pritvorski razlog vezan za opasnost od ponavljanja krivičnog djela dao u svemu jasne i prihvatljive razloge s kojim je saglasan i Kantonalni sud, te je ukratko ponovio razloge koje je naveo Općinski sud u svom rješenju.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant navodi da su mu osporenim rješenjima prekršeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a) i d) Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Takođe je ukazao na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije.

14. U apelaciji je istaknuto da apelant smatra da mu je nezakonito određen pritvor uslijed arbitrarne primjene procesnog prava, te navodi da su sudovi potpuno proizvoljno utvrdili da postoje razlozi za određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude propisani članom 152. stav 1. ZKPFBiH. Apelant dalje ističe da ni nakon dva mjeseca od usmene objave presude nije donesena presuda, čime mu je direktno povrijeđeno pravo na pravično suđenje, te da je diskriminisan u odnosu na mogućnost ulaganja djelotvornog pravnog lijeka.

b)Odgovor na apelaciju

15. Općinski i Kantonalni sud i Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju pozvali su se na obrazloženja osporenih rješenja, te zaključili da su apelantovi navodi o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani.

V.Relevantni propisi

16. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) u relevantnom dijelu glasi: Član 173.

Laka tjelesna ozljeda (1) Ko drugog lako tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lako naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Član 295.

Iznuda (1) Ko s ciljem da sebi ili drugom pribavi protivpravnu imovinsku korist silom ili ozbiljnom prijetnjom prisili drugog da nešto uradi ili ne uradi na štetu svoje ili tuđe imovine, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(2) Ako je pri počinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana upotrijebljeno oružje ili opasno oruđe, ili je pribavljena znatna imovinska korist ili je krivično djelo počinjeno u sastavu grupe ljudi ili zločinačke organizacije, počinilac će se kazniti kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Član 222.

Nasilje u porodici (1) Ko nasiljem, drskim ili bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost ili psihičko zdravlje člana svoje porodice, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko krivično djelo iz stava 1. ovog člana učini prema članu porodice s kojim živi u zajedničkom kućanstvu, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

Član 371.

Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine, (2) Ko učini krivično djelo iz stava 1. ovog člana u odnosu na veću količinu vatrenog oružja, municije ili eksplozivnih materija, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

17. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 152. st. 1. i 3.

Pritvor nakon izricanja presude (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost počinioca. U ovim slučajevima donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke. Izuzetno, u složenim predmetima i iz važnih razloga odlukom vijeća pritvor se može produžiti za još najduže šest mjeseci.

VI.Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 549917 17 Kž 9 od 28. aprila 2017. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 31. maja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

b) Dopustivost u odnosu na ostala prava

22. Apelant je u apelaciji naveo da smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačke a) i d) Evropske konvencije. Međutim, iz navoda apelacije proizlazi da apelant isključivo ukazuje na povredu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant navode o kršenju prava na pravično suđenje vezuje za tvrdnju da prvostepena presuda u krivičnom postupku protiv apelanta, nakon čijeg su izricanja i objavljivanja donesena rješenja o pritvoru koja apelant osporava predmetnom apelacijom, nije pismeno izrađena i dostavljena apelantu u rokovima koje predviđa ZKPFBiH. Iz istih razloga navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, kao i član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće u principu utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije meritorno okončan već su u trenutku podnošenja apelacije donesena samo procesna rješenja kojim mu je određen pritvor nakon izricanja i objavljivanja prvostepene presude. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena, kao i u odnosu na navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenje prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, imajući u vidu akcesornu prirodu ovih prava.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

a. u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

28. U vezi s navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj se osobe koje su pritvorene nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bile u pritvoru, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, a ne onoj koju propisuje član 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost „zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog počinjenja više krivičnih djela iz KZFBiH (iznuda, laka tjelesna povreda, nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija i nasilje u porodici) što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „još devet mjeseci od dana izricanja presude ili do nove odluke suda“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

30. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 152. stav 1. ZKPFBiH, prema kojoj se određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude vezuje za ocjenu suda da je određivanje, odnosno produženje pritvora, neophodno radi nesmetanog vođenja krivičnog postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca. Određivanje, odnosno produženje pritvora nakon izricanja prvostepene presude, prema ovoj odredbi, više se ne vezuje striktno za postojanje razloga za pritvor propisanih u članu 146. stav 1. tačke a), c) i d) ZKPFBiH. Ovo zakonsko rješenje ukazuje na to da se radi o novoj vrsti pritvora vezanog za novu fazu krivičnog postupka nakon izricanja prvostepene presude. Preduslov za određivanje pritvora jeste da je izrečena presuda kojom se optuženi proglašava krivim i kojom je izrečena kazna zatvora. Međutim, to ne znači da se prilikom primjene ove odredbe, pored okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, ne mogu razmatrati i osnovi iz člana 146. stav 1. tačke a),

c) i d) ZKPFBiH koji su relevantni u svakoj fazi krivičnog postupka, već da se okolnosti vezane za ove pritvorske osnove razmatraju u vezi sa svim drugim činjenicama, odnosno okolnostima koje se mogu podvesti pod zakonski pojam okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti vezanih za ličnost učinioca. Pri tome stvar je ocjene suda u svakom konkretnom slučaju koje su to činjenice koje se mogu podvesti pod pojam okolnosti koje su vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno okolnosti koje su vezane za ličnost učinioca, kao i da li one imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka (vidi Ustavni sud, Odluka AP 1505/15 od 30. juna 2015. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U konkretnom slučaju sudovi su svoju odluku o neophodnosti određivanja odnosno produženja pritvora apelantu nakon izricanja prvostepene presude, zbog okolnosti vezanih za izvršenje krivičnog djela i ličnosti optuženog, zasnovali na činjenici da je apelant predmetnom presudom nepravosnažno osuđen na bezuslovnu kaznu zatvora zbog krivičnog djela iznuda iz člana 295. stav 1. KZFBiH, krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. KZFBiH, krivičnog djela nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2. KZFBiH i krivičnog djela nasilje u porodici iz člana 222. stav 2. KZFBiH, odnosno da je apelant osuđen za takva krivična djela koja pogađaju lični integritet žrtava s kojima je održavao neposredne i bliske veze i da su, prema izvedenim dokazima, krivična djela ostavila na njih teške posljedice, te da bi apelantovo puštanje na slobodu u ovoj fazi postupka produbilo strah i patnje kod žrtava krivičnih djela. Takođe, sudovi su ocijenili da nije isključena mogućnost da apelant vrijeme koje bi proveo na slobodi do pravosnažnosti presude iskoristi kako bi se osvetio žrtvama, imajući u vidu njegovu kriminalnu prošlost, odnosno višestruku osuđivanost, između ostalog i za krivična djela koja podrazumijevaju upućivanje prijetnji, kao i da je upućivao prijetnje žrtvama prilikom izvršenja predmetnih krivičnih djela za koja je nepravosnažno osuđen. Navedene činjenice i okolnosti sudovi su ocijenili u međusobnoj povezanosti i zaključili da bi apelant, s obzirom na izvršenje krivičnog djela i ličnost, odnosno lične osobine i karakteristike, mogao ometati daljnji tok krivičnog postupka, zbog čega su odlučili odrediti mjeru pritvora apelantu nakon izricanja presude na osnovu odredbe člana 152. stav 3. u vezi sa stavom 1. ZKPFBiH.

32. Dakle, pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPBiH, sudovi su obrazložili detaljno i na način koji Ustavni sud ne može dovesti do zaključka da je takva odluka donesena proizvoljno i bez odgovarajućeg obrazloženja. Naime, sudovi su detaljno analizirali sve okolnosti koje se tiču izvršenja krivičnog djela i ličnosti optuženog (apelanta), imajući u vidu specifičnosti izvršenja krivičnih djela za koje je apelant nepravosnažnom presudom proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora, naročito odnos apelanta i žrtve, što ukazuje na ugroženost žrtava od apelanta, a sveukupno da procjena sudova da sve ove okolnosti imaju utjecaj na nesmetano vođenje krivičnog postupka nije proizvoljna.

33. U vezi s apelantovim navodima da je povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira osobi lišenoj slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora takođe pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje osobe.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelantu nije bila uskraćena mogućnost pristupa „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost njegovog pritvora. Naime, apelantu nije bila uskraćena mogućnost izjavljivanja žalbe Kantonalnom sudu protiv prvostepenog rješenja Općinskog suda, o kojoj je Kantonalni sud odlučio u kratkom vremenskom roku, pri čemu je razmotrio apelantove žalbene navode i dao razloge zašto oni u okolnostima konkretnog predmeta ne mogu dovesti do drugačije odluke suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđen član 5. stav 4. Evropske konvencije.

35. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a. i st. 3. i 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a. i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada je rješenje o određivanju pritvora zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti odnosno produžiti pritvor ako je to neophodno radi nesmetanog vođenja postupka, uzimajući u obzir sve okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela, odnosno ličnost učinioca, i kada je sud ispitao navedene okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 152. ZKPFBiH, i obrazložio detaljno i na način da ne proizlazi da je bilo proizvoljnosti u lišavanju slobode.

37. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2131/17 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio