Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2478/17 (O. M.)

Odluka donesena 18. 07. 2017.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Trajanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Pretpostavka nevinosti
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2478/17

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 07. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2478/17, rješavajući apelaciju Omera Mahmutovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. srpnja 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Omera Mahmutovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 184758 17 Kž 4 od 14. travnja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 184758 17 Kv 5 od 10. travnja 2017.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Omer Mahmutović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Irena Pehar, odvjetnica iz Mostara, podnio je 16. lipnja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 184758 17 Kž 4 od 14. travnja 2017. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 184758 17 Kv 5 od 10. travnja 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Mostar (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Tužiteljstvo i Općinski sud su 28. lipnja, te 4. i 5. srpnja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Prije donošenja osporenih rješenja apelantu je određen pritvor rješenjem suca za prethodni postupak od 29. prosinca 2016. godine, te produžen rješenjem od 7. veljače 2017. godine za naredna dva mjeseca. Petnaestog ožujka 2017. godine podignuta je optužnica protiv apelanta zbog kaznenog djela teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ), a koju je potvrdio sudac za prethodno saslušanje 16. ožujka 2017. godine.

6. Rješenjem Općinskog suda od 24. ožujka 2017. godine apelantu je produžen pritvor na temelju članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), koje je rješenjem Kantonalnog suda od 7. travnja 2017. godine ukinuto i predmet vraćen sudu na ponovni postupak.

Osporena rješenja

7. Općinski sud donio je Rješenje broj 58 0 K 184758 17 Kv 5 od 10. travnja 2017. godine kojim je apelantu produžio pritvor iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKP i on ima trajati do izricanja prvostupanjske presude a najduže jednu godinu od dana potvrđivanja optužnice. Istim rješenjem odbijen je prijedlog apelantove braniteljice o izricanju mjera zabrana iz članka 140. ZKP.

8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je najprije utvrdio postojanje utemeljene sumnje, kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora. Utvrđujući postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo teška krađa iz članka 287. stavak 1. točka a) KZ, sud je prihvatio činjenicu da je sudac za prethodni postupak potvrdio optužnicu prihvatajući dokaze koji su dostavljeni uz nju, koje je prihvatio i naveo Općinski sud. Nadalje, Općinski sud navodi da iz optužnice proizlazi da se apelantu stavlja na teret da je navedenog dana ispred obiteljske kuće V.P. došao do vozila, na neutvrđen način ušao u njega, stavio ga u pogon koristeći ključ koji je donio sa sobom, te se odvezao u pravcu Mostara da bi potom imao saobraćajnu nesreću.

9. Općinski sud je naveo da iz iskaza apelanta, koji je potkrijepljen materijalnim dokazima, proizlazi da je ranije osuđivan za kazneno djelo razbojništvo iz članka 289. stavak 1. KZ, da je osuđen na kaznu zatvora od jedne godine i jedan mjesec, koju je izdržao. Nadalje, Općinski sud navodi da sama osuđivanost nije dovoljna da bi se produžio pritvor apelantu. Međutim, sud je naveo da je apelant kažnjavan ranije za srodno kazneno djelo onom zbog kojeg je podignuta optužnica, da oba pripadaju grupi djela protiv imovine, a od izdržane kazne zatvora protekao je mali vremenski period (dvije godine) „do izvršenja kaznenog djela za koje se optužuje“. Osim navedenog, sud navodi da apelant nije zaposlen, nema redovnih primanja, da je otac dvoje djece koje treba izdržavati, a što, po mišljenju suda, jesu okolnosti koje ukazuju na utemeljenu sumnju da apelant sredstva za izdržavanje pribavlja vršenjem kaznenih djela. Općinski sud navodi da kazneno djelo za koje je apelant osuđen i kazneno djelo za koje je optužen su učinjena van prebivališta apelanta, što ukazuje na širinu područja na kojima vrši kaznena djela, a što sve upućuje na postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant puštanjem na slobodu ponoviti kazneno djelo. Prednje okolnosti, prema mišljenju Općinskog suda, kako pojedinačno, tako i skupa, čine naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će počiniti kazneno djelo.

10. Općinski sud nije prihvatio prijedlog braniteljice da se izrekne jedna od mjera zabrane predviđena člankom 140a. ZKP iz razloga što se mjere zabrane izriču u situaciji kada postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se i drugo, a što u konkretnom slučaju nije riječ. Naime, prijedlog za produženje pritvora podnijet je zbog razloga predviđenih člankom 146. stavak 1. točka c) ZKP, da naročite okolnosti opravdavaju strah da će apelant ponoviti kazneno djelo, a za to kazneno djelo je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža, pa se predloženim mjerama ne bi ostvarila svrha – sprečavanje u ponavljanju kaznenog djela, koja se može otkloniti samo mjerom pritvora.

11. Kantonalni sud donio je Rješenje broj 58 0 K 184758 17 Kž 4 od 14. travnja 2017. godine, kojom je žalbu apelanta odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je žalba neutemeljena (u dijelu posebnog razloga za pritvor), te da su u prvostupanjskom rješenju dati razlozi za odluku, koju je Kantonalni sud ponovio u rješenju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da ove okolnosti predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti kazneno djelo a za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, zbog čega su ispunjeni uvjeti iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP. Također, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostupanjski sud zaključio da se nisu stekli uvjeti da se umjesto mjere pritvora odredi neka druga mjera zabrane, jer postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo ne može otkloniti ni jedna mjera propisana u članku 140. i 140.a) ZKP. Navedena opravdana bojazan da će ponoviti kazneno djelo može se otkloniti sasvim sigurno samo mjerom pritvora.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

13. Apelant u apelaciji ističe povredu prava na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. st. 1. točka c) i 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije. Apelant navodi da ne osporava postojanje utemeljene sumnje, već samo pritvorskog razloga iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP. Apelant, prije svega, ukazuje da je identično rješenje (sa identičnim razlozima) po odluci Kantonalnog suda ukinuto i da su donijeta nova osporena rješenja. Apelant ukazuje da je „ključni razlog“ što mu je određen pritvor njegova ranija osuđivanost, „da je specijalni recidivista i sklon vršenju kaznenih djela protiv imovine“. Dakle, svoj stav sud zasniva „na ranijoj osudi, djelu za koje je na izvjestan način već platio dug društvu“. Prema apelantovom mišljenju, sud izuzev činjenice da je riječ o povratniku, ne navodi niti jednu naročitu okolnost na kojoj bi se mogao zasnovati ovakav stav. Apelant ističe da činjenica da je ranije osuđivan ne može biti osnova za zaključak o specijalnom povratniku, jer je to protivno načelima pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo. Osim toga, zaključak suda da je riječ o specijalnom povratniku ne odgovara činjeničnom stanju, što predstavlja pogrešno utvrđeno stanje. Na kraju, apelant navodi da pobijano rješenje vrijeđa načelo razmjernosti i načelo legitimnosti razloga za pritvor. Također, apelant ukazuje na mogućnost izricanja drugih mjera iz članka 140a. ZKP, koje sud nije razmotrio i za koje je utvrdio da se ne mogu izreći, navodeći da se ove mjere mogu izreći samo ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi optuženi mogao pobjeći, sakriti se i drugo.

II.Odgovor na apelaciju

14. Općinski sud je istaknuo da osporeno rješenje u svom obrazloženju sadrži sve odgovore na koje je apelant ukazao u apelaciji. Istaknuto je da je sud sve činjenice, odnosno raniju osuđivanost apelanta, da je osuđivan za srodno djelo iz optužnice, da je brzo nakon izdržane kazne počinio novo kazneno djelo [postoji osnovana sumnja o počinjenju kaznenog djela teška krađa iz članka 287. stavak 1. KZFBiH), da je djelo počinio tijekom dana, da je uhvaćen na mjestu događaja, da nije zaposlen, da nema redovitih prihoda, da je lošeg imovnog stanja, da je otac dvoje maloljetne djece, koje je u obvezi izdržavati, te da je oba kaznena djela počinio iznad mjesta prebivališta, ocijenio u međusobnoj povezanosti iz kojih je zaključio da su sve to okolnosti koje predstavljaju razloge zbog kojih je donio to rješenje.

15. Kantonalni sud je naveo da svoju odluku nije temeljio samo na ranijoj osuđivanosti apelanta zbog kaznenog djela razbojništvo iz članka 289. stavak 1. KZFBiH, kako netačno navodi apelant, već i na sljedećim činjenicama: da je djelo za koje je osuđivan srodno sa djelom za koje se sad tereti

- oba pripadaju grupi kaznenih djela protiv imovine, da je vrlo brzo nakon izdržane kazne zatvora, koja očigledno nije djelovala na njega da ubuduće ne vrši nova kaznena djela, izvršeno kazneno djelo za koje postoji osnovana sumnja da ga je on počinio, da je djelo za koje se optužuje počinjeno tijekom dana, kada je mogao biti uočen od većeg broja građana i uhvaćen na mjestu događaja, što se ocjenjuje kao njegova odlučnost i drskost koja ukazuje na realnu opasnost od nastavka takvog ponašanja, posebice ako se dovede u svezu sa prethodnom osuđivanošću, činjenicom da nije zaposlen, da nema redovitih izvora prihoda, da je lošeg imovnog stanja, da je obiteljski čovjek, otac dvoje maloljetne djece koje je u obvezi izdržavati, da kaznena djela čini daleko izvan mjesta svog prebivališta, a koje okolnosti, po mišljenju suda, predstavljaju razloge koji utječu na apelanta da sredstva za život pribavlja izvršenjem kaznenih djela.

16. Tužiteljstvo je istaknulo da su Kantonalni sud i Općinski sud dali jasna obrazloženja svojih odluka u koje će Ustavni sud imati uvid prilikom odlučivanja o apelaciji, te da su slijedom toga svi apelacioni navodi neutemeljeni.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svatko se smatra nevinim za kazneno djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

Članak 140a.

Ostale mjere zabrane (1)Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a)zabranu poduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, b)zabranu posjećivanja određenih mjesta ili područja, c)zabranu sastajanja sa određenim osobama, d)naredbu da se povremeno javlja određenom državnom tijelu i e)privremeno oduzimanje vozačke dozvole.

(2)Mjere zabrane iz stavka (1) ovog članka mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz članka 140. ovog Zakona, ili kao zasebne mjere.

Izricanje mjera zabrane Članak 145.

Opće odredbe (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u ovom Zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

(…) (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji sudjeluju u kaznenom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

Članak 146.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji utemeljena sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti kazneno djelo ili da će dovršiti pokušano kazneno djelo, ili da će počiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta kaznena djela može se izreći kazna zatvora od najmanje "od tri godine" ili teža kazna.

VI.Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. travnja 2017. godine, a apelacija je podnesena 16. lipnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Europske konvencije. Pravo na osobnu slobodu i sigurnost

23. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na osobnu slobodu i sigurnost;

24. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno zakonom propisanom postupku:

(…) c. u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

(…)

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

Članak 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije

25. Apelant tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali valjani razlozi u pogledu postojanja zakonom propisanih razloga za produženje pritvora, pri čemu ne dovodi u pitanje postojanje utemeljene sumnje, već samo pritvorskog razloga propisanog člankom 146. stavak 1. točka c) ZKPFBiH, da su redoviti sudovi kao ključno uzeli njegovo ranije izvršeno kazneno djelo, te nisu ponudili razloge i obrazloženja zbog čega nema mjesta za izricanje blažih mjera.

26. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati uhićenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog uhićenja i lišavanja slobode propisanog člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno kazneno djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog promatrača da je moguće da je osoba koja je u pitanju počinila kazneno djelo (vidi, Europski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. kolovoza 1990. godine, Serija A, broj 182, stavak 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. listopada 2001. godine, Izvješća presuda i odluka 2001-X, stavak 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. studenog 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, točka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je kazneno djelo odista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članku 5. stavak 1. Europske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na temelju domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni temelj u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti sukladno svrsi članka 5. Europske konvencije, tj. osoba koja je u pitanju mora biti zaštićena od proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

27. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijevaju da je osoba lišena slobode sukladno članku 5. stavak 1.c) Europske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog članka i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Europski sud je zaključio da poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje utemeljene sumnje da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li relevantni i dovoljni razlozi za pritvor (vidi, Europski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. srpnja 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stavak 63). Prema daljnjem stavu Europskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca.

28. Imajući u vidu da apelant utemeljenu sumnju ne dovodi u pitanje, Ustavni sud je neće ni razmatrati. Apelant tvrdi i da su redoviti sudovi pogrešno zaključili pri odlučivanju o određivanju, kao i o produženju mjere pritvora da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora iz članka 146. stavak 1. točka c) ZKP. U prilog ovoj tvrdnji apelant je u suštini istaknuo da je postojanje ovog pritvorskog razloga zasnovano na njegovoj ranijoj osuđivanosti, bez konkretizacije.

29. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedene osobe (vidi, Europski sud, Clooth protiv Belgije, 12. prosinac 1991, stavak 40, Serija A, br. 225, i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stavak 71, 29. listopad 2009). Pritom, kad se domaće vlasti pozivaju na prethodni kazneni progon osobe koja je u pitanju, moraju procijeniti mjerodavnu opasnost, uključujući jesu li prethodne činjenice i optužbe usporedive obzirom na prirodu ili stupanj težine s optužbama u postupku koji je u tijeku (vidi, Europski sud, Popkov protiv Rusije, aplikacija broj 32327/06, stavak 60, 15. svibanj 2008, i Shteyn (Stein) protiv Rusije, aplikacija broj 23691/06, stavak 115, 18. lipanj 2009). Najzad, težina kaznenog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi, Europski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. srpanj 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stavak 49, 4. svibanj 2006, i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stavak 186, 1. travanj 2010).

30. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi da je na temelju izjave apelanta i pravomoćne presude utvrđeno da je apelant već bio osuđen zbog kaznenog djela razbojništvo. Nadalje, redoviti sudovi su ocijenili i da se u konkretnom predmetu apelantu stavlja na teret kazneno djelo koje je srodno kaznenom djelu za koje je ranije osuđen, da se radi o djelima protiv imovine. Također, sud je ocijenio i protek roka od izdržane kazne do izvršenja kaznenog djela za koje je postupak u tijeku. Međutim, suprotno apelantovim navodima, sud je ocijenio odlučnost apelanta (što je objasnio u konkretnom slučaju), kao i materijalnu situacija i obiteljske prilike apelanta, a što u cjelini u konkretnom slučaju ukazuje na opravdanu bojazan da će ponoviti kazneno djelo.

31. Shodno navedenom, proizlazi da su redoviti sudovi apelantovu raniju osudu doveli u svezu s osnovanom sumnjom da je počinio kazneno djelo teška krađa, te ocijenili i druge okolnosti kako osobne, tako i okolnosti u svezi sa kaznenim djelima i načinom izvršenja, odnosno odnosom apelanta. Stoga se ne bi moglo zaključiti da u okolnostima apelantovog slučaja ne postoji istinska „opravdana sumnja” da bi, u smislu predmetnog pritvorskog osnova, puštanjem na slobodu apelant mogao počiniti kazneno djelo, odnosno da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o „opravdanoj sumnji“ koji nadjačavaju pravilo o poštovanju apelantovog prava na slobodu.

32. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja o produženju mjere pritvora apelantu proizlazi i da su redoviti sudovi, oslanjajući se na postojanje utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, način njegovog izvršenja, te već iznijete okolnosti u svezi s apelantovom ličnošću, zaključili da se izricanjem mjera zabrane iz članka 140a) ZKP ne bi moglo osigurati uspješno vođenje kaznenog postupka. Iako sud navodi da se ove mjere mogu izreći u situacijama kada postoji opasnost od bjekstva, a što ne proizlazi iz sadržine samog zakona, Ustavni sud ipak u okolnostima konkretnog slučaja nalazi savim dovoljno razloga iz kojih proizlazi zaključak da se mjerama zabrane ne bi postigla predložena svrha u okolnostima konkretnog slučaja.

33. Također, imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud se slaže sa apelantom da se pritvor mora svesti na najkraću moguću mjeru, ali primjećuje da je u samom rješenju navedena obaveza kontrole pritvora (svaka dva mjeseca) pri čemu će redovni sud ocijeniti okolnosti konkretnog slučaja, ali i protek vremena.

34. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo iz članka II/3.(d) ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – presumpcija nevinosti

35. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

36. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2. ovog članka, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

37. Članak 6. stavak 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.

38. Ustavni sud podsjeća da je Europski sud u predmetu Matijašević protiv Srbije istaknuo da će se smatrati da postoji povreda prava na presumpciju nevinosti ako sudska odluka ili bilo kakva izjava javnog službenika u odnosu na osobu osumnjičenu da je počinila kazneno djelo odražava uvjerenje da je kriva prije no što je njena krivivnja dokazana na način predviđen zakonom. U nedostatku formalnog utvrđenja dovoljno je i obrazloženje koje sugerira da sud ili javni službenik smatra optuženog krivim. Preuranjeno očitovanje suda o krivici neizbježno predstavlja povredu presumpcije nevinosti (vidi, Europski sud, Matijašević protiv Srbije, presuda od 19. rujna 2006. godine, točka 45).

39. Ustavni sud nadalje podsjeća da za razliku od članka 6. stavak 1. Europske konvencije povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje se na temelju postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ, i to kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kojem je izjava data, b) njena točna formulacija i c) njeno značenje (vidi, Europski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što je „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno da znače ukazivanje na nešto drugo, naprimjer, kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužitelj uvjeren da ima dovoljno dokaza na temelju kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, toč. 41˗45).

40. U konkretnom slučaju apelant tvrdnje o povredi pretpostavke nevinosti temelji na navodu da je za produženje pritvora „ključno“ da je „specijalni recidivista“i sklon vršenju kaznenih djela protiv imovine, kao i da ne stoji činjenica da je „specijalni povratnik“. Imajući u vidu osporena rješenja i to u relevantnom dijelu koji se odnosi na razloge za produženje pritvora iz osnova članka 146. stavak 1. točka c) ZKP, kao i apelantove navode, Ustavni sud najprije primjećuje da sud nije ocijenio samo raniju osuđivanost i to je eksplicitno naveo. Osim toga, sud nigdje ne spominje da je apelant „specijalni recidivista“, već je ovo kvalifikacija apelanta, te je sud utvrdio da postoji osnovana sumnja da je počinio kazneno djelo teška krađa, pa najčešće pominju „optužnicu“, „optuženika“ (misleći na apelanta) i da se apelant „optužuje“ . Ocjenjujući apelantovu raniju osuđivanost i konkretne optužbe, te način na koji je „počinio“ kazneno djelo za koje se apelant „optužuje“, ali i osobne prilike apelanta i iskazanu odlučnost u vršenju kaznenih djela, sudovi su na svim okolnostima, pojedinačno i skupa zasnovali zaključak da postoji opravdana bojazan da apelant puštanjem na slobodu može ponoviti kazneno djelo, pritom se ne izjašnjavajući i ne prejudicirajući apelantovu krivicu.

41. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju njegovog prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redoviti sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju opravdane bojazni da bi apelant, za slučaj da bude pušten na slobodu, ponovio kazneno djelo.

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 2. Europske konvencije, u situaciji kada redoviti sudovi svojim obrazloženjima us vezi sa posebnim razlogom za produženje pritvora nisu prejudicirali apelantovu krivicu.

44. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2478/17 (O. M.) | Sudska praksa | Aktio