Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-844/15 (M. D.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zakup
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-844/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 844/15, rješavajući apelaciju Milana Dejanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Dejanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048916 14 Gž od 12. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 048916 13 P 2 od 5. maja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 048916 14 Gž od 12. novembra 2014. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 048916 13 P 2 od 5. maja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka, zakonskog zastupnika Grada Banjaluke, tužioca u predmetnom postupku (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je 15. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. maja 2017. godine, a Okružni sud 26. maja 2017. godine. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac je 9. septembra 2002. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta kao dužnika, te je Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-5715/02 od 24. decembra 2002. godine određeno predloženo izvršenje. Apelant je izjavio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju, te je zaključkom od 8. februara 2006. godine odgođeno izvršenje navedenog rješenja o izvršenju, te određeno da će se izvršni postupak nastaviti po pravosnažnom okončanju parničnog postupka.
6. Tužilac je podneskom od 30. marta 2007. godine uredio tužbu kojom je tražio da se apelant obaveže da plati dug po osnovu neplaćene zakupnine, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, te je Osnovni sud donio Presudu zbog propuštanja broj 71 0 P 048916 06 P od 2. aprila 2012. godine kojom je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Navedena presuda zbog propuštanja stavljena je van snage rješenjem Osnovnog suda od 10. decembra 2012. godine i usvojen je apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 048916 13 P 2 od 5. maja 2014. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime neisplaćene zakupnine za period od 1. januara 2001. godine do 31. decembra 2001. godine isplati iznos od 17.739,60 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 9. septembra 2002. godine pa do isplate i nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude, a tužiocu je odbijen višak zahtjeva za kamatu i troškove postupka preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka izveden uvid u materijalnu dokumentaciju, te saslušan apelant kao parnična stranka. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio da su tužilac kao zakupodavac i apelant kao zakupoprimac 11. februara 2000. godine zaključili ugovor o zakupu (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) u pogledu korišćenja poslovnog prostora koji se nalazi u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), na određeno vrijeme, i to na period od godinu dana računajući od dana predaje predmetnog poslovnog prostora, te da zakup teče od 1. februara 2000. godine. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je iz otkaznog naloga Grada Banjaluke, Gradske uprave, Odjeljenje za stambeno-komunalne poslove broj 05-374-285/00 od 12. septembra 2000. godine, proizilazilo da je tužilac otkazao daljnje korišćenje predmetnog poslovnog prostora s obzirom na to da apelant nije plaćao zakupninu, te pozvao apelanta da poslovne prostorije isprazni i slobodne od lica i stvari u određenom roku preda tužiocu. Nadalje, pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-1523/01 od 8. maja 2008. godine naloženo je apelantu da isprazni i preda u posjed tužiocu predmetni poslovni prostor, te je Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 079452 10 I od 30. marta 2010. godine određeno izvršenje na nepokretnim stvarima apelanta kao izvršenika, ispražnjenjem i predajom u posjed predmetnog poslovnog prostora, slobodnog od lica i stvari, tužiocu kao tražiocu izvršenja.
9. Na osnovu izvedenih dokaza Osnovni sud je zaključio da je apelant bio dužan da izvršava svoje obaveze i tužiocu isplati dužnu zakupninu, te da, prema dokumentaciji u spisima, u vrijeme na koje se zakupnina odnosi predmetni ugovor između stranaka nije bio raskinut. S tim u vezi, obrazloženo je da je predmetni ugovor koji je bio zaključen na određeno vrijeme nakon isteka vremena na koji je bio zaključen prećutno obnovljen na neodređeno vrijeme, u smislu člana 33 stav 1 Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija (u daljnjem tekstu: Zakon o zakupu). Nadalje, iz pravosnažne presude Osnovnog suda broj P- 1523/01 od 8. maja 2008. godine proizilazilo je da je apelant i tokom 2008. godine bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te da je tužilac tražio od apelanta predaju i ispražnjenje navedenog prostora. U pogledu apelantove tvrdnje da nije mogao ući u predmetni poslovni prostor i da se u njemu nalazilo treće lice, Osnovni sud je zaključio da je ta tvrdnja proizvoljna i da nije potkrijepljena nikakvim dokazima. Osnovni sud je istaknuo da je apelant imao mogućnost da prema odredbi člana 13 predmetnog ugovora odustane od ugovora, što apelant nije učinio. Osim navedenog, Osnovni sud je smatrao paušalnim i ničim dokazanim apelantove tvrdnje da mu tužilac nije nikada predao predmetni poslovni prostor u posjed. Stoga je Osnovni sud zaključio da u vrijeme na koje se zakupnina odnosi (2001. godina) predmetni ugovor između stranaka nije bio raskinut, te da je apelant dužan platiti cijenu zakupa prema predmetnom ugovoru.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 048916 14 Gž od 12. novembra 2014. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Osnovnog suda u dosuđujućem dijelu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu tužilac nije nikada predao predmetni poslovni prostor, odnosno da ga nije koristio. S tim u vezi, Okružni sud je obrazložio da je iz pravosnažne presude Osnovnog suda broj P- 1523/01 od 8. maja 2008. godine proizilazilo da je apelant u vrijeme donošenja presude 2008. godine bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora jer je navedena presuda donesena na osnovu odredbe člana 37 Zakona o zakupu, što je podrazumijevalo utvrđenje činjenice da je apelant u vrijeme donošenja presude bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora. Nadalje, po osnovu navedene presude doneseno je i rješenje o izvršenju kojim je naloženo da apelant isprazni i preda predmetni poslovni prostor. Nasuprot navedenim dokazima, Okružni sud je istaknuo da apelant u prilog tvrdnji da u spornom periodu nije bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora nije predlagao niti izvodio dokaze, tako da ni činjenica izvršenja ugovorne obaveze tužioca kao zakupodavca nije dovedena u pitanje. U pogledu apelantovog žalbenog navoda da mu je tužilac otkaznim nalogom od 12. septembra 2000. godine otkazao zakup predmetnog poslovnog prostora, Okružni sud je obrazložio da je iz sadržaja navedenog otkaznog naloga proizilazilo da nalog nije izdat u skladu s odredbama čl. 29 i 30 Zakona o zakupu preko suda, nego je dostavljen direktno apelantu. Nadalje, iz prethodno navedenih odluka Osnovnog suda (presude i rješenja o izvršenju) proizilazilo je da je apelant koristio predmetni poslovni prostor, odnosno nalazio se u njegovom posjedu. Kako ni drugi apelantovi žalbeni prigovori nisu mogli uticati na drugačiji ishod predmetnog postupka, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio presudu Osnovnog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, apelant tvrdi da je osporenom presudom obavezan da plati zakupninu, iako u postupku nije dokazano da je koristio predmetni poslovni prostor, niti je dokazano da mu je tužilac nakon zaključenja ugovora o zakupu predao predmetni poslovni prostor u posjed. Ističe da su sudovi prilikom izvođenja i davanja ocjene dokaza samo ocijenili tužiočeve paušalne navode i njima poklonili vjeru, dok njegove dokaze nisu uopšte ocijenili na adekvatan način. Nadalje, smatra da su sudovi donijeli presude bez obrazloženja, te ističe niz primjedbi koji se tiču sudske ocjene obaveza tužioca kao zakupodavca (pitanje otkaznog naloga, odustajanja od ugovora, tužiočeva obaveza da vodi računa o svojoj imovini). Kako je predmetni ugovor o zakupu bio zaključen na godinu dana, apelant smatra da tužilac nije imao pravo na zakupninu nakon isteka važenja ugovora, kao i da tužilac nije mogao zahtijevati zakupninu nakon otkaznog naloga. Ističe i da sudovi nisu mogli primijeniti odredbe člana 33 Zakona o zakupu, s obzirom na to da je i prije isteka predmetnog ugovora on bio otkazan, kao i da apelant nikada nije koristio predmetni poslovni prostor. U pogledu prava na imovinu, apelant smatra da se osporenim presudama zadire u njegovu imovinu, jer je obavezan da plati zakupninu za predmetni poslovni prostor koji nije koristio. Apelant, takođe, smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, tvrdeći, između ostalog, da je predmetni postupak trajao preko 12 godina, te zatražio naknadu nematerijalne štete u iznosu od 5.000,00 KM, kao i troškove postupka pred Ustavnim sudom.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud navodi hronološki tok predmetnog postupka kako je izloženo u činjeničnom dijelu odluke. Smatra da su odluke donesene uz pravilnu primjenu procesnog i materijalnog prava, a nakon potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, te stoga sudovi nisu učinili povrede prava na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom i suđenje u razumnom roku, kao i prava na imovinu.
14. Osnovni sud navodi da ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u prvostepenoj presudi, te ističe da su na utvrđeno činjenično stanje primijenjene relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. Osnovni sud smatra da apelantu nisu povrijeđena prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. V.Relevantni propisi
15. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan sprovesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
16. Zakon o zakupu poslovnih zgrada i poslovnih prostorija („Službeni list SRBiH“ br. 33/77, 12/87, 30/90 i 7/92) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29. stav 1.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.
Član 30. stav 1.
Na osnovu otkaza koju je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proističe da zakupodavac ima pravo na otkaz, kao i da je održao otkazni rok predviđen ovim zakonom.
Član 33.
Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme smatra se, po isteku vremena na koje je zaključen, prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi.
Smatra se da se zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.
VI.Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 048916 14 Gž od 12. novembra 2014. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantova zastupnica je primila 22. decembra 2014. godine, a apelacija je podnesena 19. februara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
23. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
24. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uslov za primjenu člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku u okviru kog je apelant obavezan na isplatu određenog novčanog iznosa na ime neisplaćene zakupnine, što nesporno ulazi u okvir apelantovih građanskih prava i obaveza. Prema tome, Ustavni sud smatra da je član 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
25. Apelant, u suštini, smatra da je do kršenja njegovog prava na pravično suđenje došlo uslijed toga što su redovni sudovi pogrešno ocijenili sprovedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
26. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, odnosno proizvoljnoj primjeni prava.
27. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi sproveli dokazni postupak (saslušanjem apelanta kao parnične stranke, uvidom u dokumentaciju) i utvrdili činjenično stanje, te primjenom relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava usvojili tužiočev tužbeni zahtjev. Redovni sudovi su utvrdili da su tužilac i apelant zaključili predmetni ugovor o zakupu poslovnog prostora i da apelant nije plaćao ugovorenu zakupninu, te su apelanta obavezali da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime neisplaćene zakupnine. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da nije ušao u posjed predmetnog poslovnog prostora i da ga nije koristio, da je predmetni ugovor bio zaključen na određeno vrijeme koje je isteklo, kao i da je tužilac otkazao predmetni ugovor. S tim u vezi, redovni sudovi su na osnovu pravosnažne presude kojom je apelantu naloženo da napusti predmetni poslovni prostor zaključili da je apelant u toku 2008. godine bio u posjedu predmetnog poslovnog prostora, te je stoga bio u posjedu i u spornom periodu od 1. januara do 31. decembra 2001. godine. Osim navedenog, redovni sudovi su ocijenili i da apelant za svoje navode nije predlagao i izvodio dokaze, pa činjenica izvršenja ugovorne obaveze zakupodavca nije dovedena u pitanje. Nadalje, redovni sudovi su, na osnovu relevantnih odredbi Zakona o zakupu, ocijenili da je predmetni ugovor prećutno produžavan, kao i da se ugovor o zakupu može otkazati samo preko suda, što se u konkretnom slučaju nije desilo.
28. Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već rješavao apelacije istog apelanta koje su se odnosile na isplatu zakupnine po osnovu predmetnog ugovora, samo za različite periode, 2003. i 2004. godinu (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 957/14 od 15. aprila 2015. godine (predmet AP 3702/14) i AP 1055/16 od 20. juna 2016. godine, dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je odbacio ove apelacije kao očigledno (prima facie) neosnovane. Prilikom uvida u dokumentaciju iz navedenih predmeta, Ustavni sud zapaža da su u postupku koji je bio predmet apelacije broj AP 3702/14 redovni sudovi izvršili uvid u „zahtjev za odgodu otkaznog naloga od 12. septembra 2000. godine“, koji je podnijelo Privatno preduzeće za inžinjering i promet „Tidex“ d.o.o. Banjaluka i koji je potpisao direktor-apelant, iz kog je proizilazilo da je upućen tužiocu s molbom da se dozvoli daljnje korišćenje predmetnog poslovnog prostora i da će se ukupno dugovanje za zakupninu izmiriti do kraja tekuće godine u najviše tri rate. Nadalje, izvršen je uvid i u prijedlog kompenzacije koji je podnijela ista firma, kojim se obratio tužiocu zahtjevom da kroz kompenzaciju dugovanja (po osnovu zakupnine) isplate u građevinskom materijalu. Takođe, izvršen je uvid u tužiočev dopis od 2. aprila 2001. godine upućen apelantu, čiji je predmet regulisanje zakupnine – odgovor, iz kog je utvrđeno da je zahtjev za regulisanje zakupnine putem kompenzacije odbijen. Takođe, u postupku koji je bio predmet apelacije AP 1055/16 izvršen je uvid u prijedlog kompenzacije koji je podnijela ista firma. Prema sadržaju presuda u navedenim predmetima, apelant je tvrdio da je navedene dopise u ime firme „Tidex“ d.o.o. Banjaluka pisao po uputama koje je dobivao od stručnih lica kojima se u to vrijeme obraćao da bi zadržao predmetni poslovni prostor i da bi ušao u posjed prostora. Međutim, redovni sudovi su zaključili da je iz navedene dokumentacije proizilazilo da je apelant stupio u posjed i koristio predmetni poslovni prostor za potrebe svog preduzeća. Nadalje, u pogledu otkaznog naloga koji je podnio tužilac, redovni sudovi su se, između ostalog, pozvali i na član 40 Zakona o zakupu, kojim je propisano da ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojim je bio zaključen. Kako je iz utvrđenih činjenica bilo očigledno da apelant nije postupio po tužiočevom otkaznom nalogu, zaključili su da je za apelanta nedvojbeno proizilazila i obaveza plaćanja zakupnine tužiocu za 12 mjeseci 2003., odnosno 2004. godine.
29. Dovodeći u vezu činjenice konkretnog predmeta s činjenicama i odlučenjem iz navedenih odluka Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud nalazi da apelant u apelaciji iznosi svoje viđenje činjeničnog stanja i tumačenja odredaba, koje ničim ne dovode u pitanje zaključke redovnih sudova, odnosno ne ukazuju na nepoštovanje bilo kog standarda prava na pravično suđenje, osim što ukazuje na apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenja činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava koje ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo. U odnosu na apelantove navode da osporene odluke nemaju obrazloženja, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno obrazložili na kojim je dokazima zasnovano činjenično stanje, te da su naveli relevantne propise na kojima su zasnovali osporene odluke i o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. U odnosu na apelantove navode da su sudovi povrijedili princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuje navodima da sudovi nisu s dužnom pažnjom ocijenili dokaze i argumente koje je iznosio tokom postupka, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom postupku apelant imao mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentariše dokaze suprotne strane, što je apelant, kako proizilazi iz činjenica predmeta i osporenih odluka, i činio, te su stoga u tom smislu apelantovi navodi da nije bio ravnopravno tretiran sa suprotnom stranom, po ocjeni Ustavnog suda, neosnovani.
31. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiHˮ broj 44/05). Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Osnovnog i Okružnog suda u pogledu ocjene provedenih dokaza, te primjene relevantnih zakonskih odredbi, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu.
32. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i zadovoljavajuće razloge u pogledu ocjene sprovedenih dokaza, te u vezi s tim utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o zakupu na predmetnu situaciju, te da su na taj način poštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Vezano za apelantove navode koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak 9. septembra 2002. godine pokrenuo tražilac izvršenja (tužilac) protiv apelanta kao izvršenika na osnovu vjerodostojne isprave u kom je doneseno rješenje o izvršenju na koje je apelant izjavio prigovor, koji je usvojen zaključkom od 8. februara 2006. godine i kojim je odgođeno izvršenje, te određeno da će se izvršni postupak nastaviti po pravosnažnom okončanju parničnog postupka. Tužilac je podneskom od 30. marta 2007. godine uredio tužbu, a Osnovni sud je donio presudu zbog propuštanja 2. aprila 2012. godine. Navedena presuda zbog propuštanja stavljena je van snage rješenjem Osnovnog suda od 10. decembra 2012. godine i usvojen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Osnovni sud je ponovo donio prvostepenu presudu 5. maja 2014. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da na ime zakupnine uplati određeni novčani iznos jer je utvrdio da je apelant koristio predmetni poslovni prostor, a nije platio zakupninu. Nadalje, Okružni sud je donio odluku o žalbi u relativno kratkom roku, oko šest mjeseci kasnije. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju, ali i ponašanju istog suda s ciljem nadoknade propuštenog vremena. Ustavni sud nalazi da je na predmetnu dužinu postupka nesporno uticala i činjenica da se predmetni postupak prvo vodio kao izvršni postupak protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave jer nije platio zakupninu za korišćenje predmetnog poslovnog prostora, a nakon izjavljenog prigovora kao parnični postupak. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u jednom dijelu postupka imao duže periode neaktivnosti, ali da je u toku postupka donio pet odluka (dvije presude, dva rješenja i jedan zaključak), odnosno da je Okružni sud postupak okončao u roku od šest mjeseci. S druge strane, Ustavni sud ne nalazi da je apelant preduzimao bilo kakve radnje s ciljem bržeg okončanja postupka. Ustavni sud uočava da je u toku postupka donesena i presuda zbog propuštanja (koja se prema odredbi člana 182 Zakona o parničnom postupku donosi u situaciji kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku). Uostalom, Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o dužini trajanja postupka nije posebno obrazložio, već je naveo da se predmetni postupak ne može smatrati suđenjem u razumnom roku.
34. Stoga, imajući u vidu specifične okolnosti ovog slučaja Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
35. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. Ustavni sud ukazuje da, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud u odluci kojom usvaja apelaciju može u izuzetnim slučajevima kršenja ustavnih prava odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da nije bilo kršenja prava na suđenje u razumnom roku, apelantu ne pripada pravo na isplatu naknade nematerijalne štete.
36. Osim toga, u vezi s apelantovim traženjem da mu Ustavni sud isplati troškove postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi navedene troškove, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju takođe neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, kao i u pogledu primjene odredaba materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud zaključuje da zbog specifičnih okolnosti konkretnog slučaja apelantovi navodi o dužini trajanja predmetnog postupka nisu osnovani.
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, jer apelant kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman