Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2871/15 (S. B.)
Odluka donesena 27. 02. 2018.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član porodičnog domaćinstva
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Povrat stana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2871/15
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 02. 2018.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2871/15, rješavajući apelaciju S. B. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. februara 2018. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija S. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008927 13 Uvp od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008927 12 U od 11. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R8/12 od 23. januara 2012. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-1102/99 od 9. novembra 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. S. B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Marjana Kulenović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 11. juna 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008927 13 Uvp od 26. marta 2015. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008927 12 U od 11. septembra 2013. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R8/12 od 23. januara 2012. godine i Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske - Odsjek Banja Luka (Odsjek Ministarstva Banja Luka) broj 05-050-02-02-1102/99 od 9. novembra 2011. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Odsjeka Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka, Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Okružnog i Vrhovnog suda zatraženo je 9. maja 2017. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Ministarstvo je 15. maja 2017. godine dostavilo odgovor na apelaciju, Okružni sud 19. maja 2017. godine, Vrhovni sud 15. maja 2017. godine, dok Odsjek Ministarstva – Banja Luka nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Odsjeka Ministarstva Banja Luka broj 05-050-02-02-1102/99 od 9. novembra 2011. godine odbijen je kao neosnovan apelanticin zahtjev za vraćanje stana u Ulici Srđe Zlopogleđe broj 23/2, stan broj 7 u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nosioca prava raspolaganja i davaoca stana na korištenje, OJDP „Glas Srpski“ Banja Luka. U postupku su cijenjeni svi provedeni dokazi i utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje tetke Mithete Bašić na dan 30. april 1991. godine, niti je zajedno s njom živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu.
6. Kako se navodi u obrazloženju Odsjeka Ministarstva Banja Luka, osim provođenja materijalnih dokaza uvidom u razne dokumente, biračke spiskove, akte organa uprave i dr., ovaj upravni organ je u ranijem postupku, na okolnost da li je apelantica bila član porodičnog domaćinstva i da li je sa svojom tetkom živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu, izvršila izvođenje dokaza saslušanjem osam svjedoka, kao i apelantice. U ranijem Rješenju Odsjeka Ministarstva Banja Luka broj 05-050-02-02-G102/99 od 2. jula 2009. godine, koje je poništio drugostepeni organ Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, izvršena je ocjena iskaza svakog saslušanog svjedoka, pri čemu nije poklonjena vjera iskazima petoro svjedoka, koji su dali iskaz u apelanticinu korist, dok je poklonjena vjera iskazima troje svjedoka, koji su dali iskaz da nisu primjećivali apelanticu da dolazi u predmetni stan. U ponovnom postupku ovaj organ je upotpunio postupak saslušanjem troje novih svjedoka po prijedlogu apelanticinog punomoćnika.
7. U obrazloženju rješenja, Odsjek Ministarstva Banja Luka navodi da se ne mogu uzeti kao istiniti iskazi svjedoka U. N. i O. E. budući da su u svom iskazu naveli da su u rodbinskim vezama s apelanticinom porodicom. Dalje je navedeno da se ni iskazu svjedoka M. Z. u odnosu na činjenicu s kim je apelanticina tetka koristila predmetni stan na dan 30. april 1991. godine ne može pokloniti vjera zato što je svjedokinja u to vrijeme živjela u Mrkonjić Gradu, pa o tome nije mogla imati neposrednih saznanja, a u predmetnom stanu bila je svega dva puta. Prvi put kada je apelanticina tetka dobila stan na korištenje, a drugi put 1993. godine. U odnosu na spornu činjenicu da li je apelantica živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici svoje tetke i bila član njenog porodičnog domaćinstva na dan 30. april 1991. godine poklonjena je vjera iskazima svjedoka O. V., J. R. i P. S., koji je (P. S.) obavljao dužnost predsjednika Kućnog savjeta od 1991. godine, kojima je neposredno poznato da je apelanticina tetka u to vrijeme sama koristila predmetni stan. Svi navedeni svjedoci stanari su zgrade gdje se nalazi predmetni stan, imaju saznanja da je apelanticina tetka stan počela koristiti 1986. godine, potvrdivši da su se početkom ratnih dešavanja ulazna vrata od zgrade zbog sigurnosti zaključavala u periodu od 22 sata do 6 sati narednog dana i da su oni imali ključeve od ulaznih vrata zgrade. Navedeni svjedoci su izjavili da kao stanari zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan apelanticu ne poznaju. Da je apelantica zaista koristila predmetni stan i živjela kao član porodičnog domaćinstva zajedno sa svojom tetkom 30. aprila 1991. godine svakako da bi ovim svjedocima te činjenice bile poznate. Cijeneći ranije i nove iskaze ovaj organ cijeni da se na osnovu uzetih iskaza ne može zaključiti da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoje tetke 30. aprila 1991. godine, niti da je zajedno s njom živjela u trajnoj ekonomskoj zajednici u predmetnom stanu.
8. Dalje se navodi da je članom 17. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 16/10 – prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) propisano da nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH” br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO) ima pravo da se vrati u stan u skladu s Aneksom 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovine. U tom smislu, iako je apelantica tokom pohađanja Medicinske škole i Medicinskog fakulteta u Banjoj Luci koristila predmetni stan sa svojom tetkom Mithetom Bašić kao nosiocem stanarskog prava, „ona nije bila ... njegov korisnik sa statusom člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava“. Svojstvo člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava Mithete Bašić imala je jedino Mithetina majka Sadika. Pravo da podnese zahtjev za povrat stana imao je isključivo nosilac stanarskog prava ili član njegovog porodičnog domaćinstva definiran u članu 6. ZSO, što apelantica, kako je ranije navedeno, nije bila. Kako je glavni cilj imovinskih zakona vraćanje imovine predratnim korisnicima, ali ne svim, nego samo onim koji su u članu 6. ZSO decidirano navedeni, Odsjek Ministarstva Banjoj Luci je zaključio da bi svako drugo tumačenje po kojem pravo na povrat stana imaju i drugi korisnici bilo suprotno cilju zbog kojeg su imovinski zakoni i doneseni. Na osnovu izloženog, riješeno je kao u dispozitivu.
9. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R8/12 od 23. januara 2012. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina žalba izjavljena protiv Rješenja Odsjeka Ministarstva broj 05-050-02-02- 1102/99 od 9. novembra 2011. godine.
10. Prilikom ocjene žalbenih navoda, Ministarstvo ističe da se apelantica u žalbi posebno osvrnula na pojedine dokaze i njihovu sadržinu, a to su iskazi svih osam saslušanih svjedoka po njenom prijedlogu. Ministarstvo smatra da se iz provedenih dokaza ne može izvesti zaključak da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva njene tetke zato što nema nikakve, a posebno životne logike da roditelji svoje prvo dijete daju na brigu, čuvanje, vaspitanje i izdržavanje baki u 50-tim godinama, bez ikakvih prihoda i tetki koja jeste zaposlena, ali koja je s fizičkim nedostatkom da joj je, kako to i sama apelantica navodi, potrebna tuđa njega i pomoć. Posebno je neprihvatljiv apelanticin iskaz da je njen srodnički odnos s tetkom bio bolji nego odnos između majke i kćerke, a iz razloga što je taj dio iskaza, ne samo nelogičan, nego i neprirodan. Da nije bilo takvog života između apelantice i njene tetke, još u ranom djetinjstvu, govore i neusaglašene izjave svjedoka koje je ona predložila, od kojih jedni tvrde da je apelantica s tetkom i bakom živjela u prizemlju kuće, a njeni roditelji na spratu kuće, dok drugi, kao što je U. D. tvrdi da je apelantica s bakom i tetkom živjela na spratu, a njeni roditelji u prizemlju kuće u Mrkonjić Gradu. Izjava ovog svjedoka nije u saglasnosti s apelanticinom izjavom u pogledu činjenice da li je apelantica bila na sahrani svoje tetke jer je apelantica izjavila da je bila na sahrani i u cijelosti snosila troškove njene sahrane, dok svjedok izjavljuje da apelantica nije bila na tetkinoj sahrani, a da je samo od nje kasnije saznao da je naknadno, po dolasku iz Švedske, te troškove isplatila.
11. Prema mišljenju Ministarstva, činjenično utvrđenje koje je iznio prvostepeni organ u pobijanom rješenju je takvo da se može izvesti zaključak da apelantici ne pripada pravo da joj se predmetni stan vrati u posjed u skladu s odredbama člana 17. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene, a u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO. Dalje se navodi da svi provedeni dokazi potvrđuju da je apelantica od najranijeg djetinjstva živjela u zajednici sa svojom tetkom u porodičnoj kući u Mrkonjić Gradu, zatim u Banjoj Luci kao podstanar, u periodu od 1980. do 1987. godine, a zatim u predmetnom stanu koji je, prema njenim navodima, napustila 1993. godine. Kako ni ostali žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne upravne stvari, a imajući u vidu da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalni propis, Ministarstvo je na osnovu člana 225. stav 1. Zakona o općem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10; u daljnjem tekstu: ZUP) odlučilo kao u dispozitivu rješenja.
12. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 008927 12 U od 11. septembra 2013. godine apelanticina tužba u predmetu vraćanja predmetnog stana u posjed je odbijena kao neosnovana. Kako je naveo Okružni sud, a imajući u vidu zakonske odredbe, u osporenom aktu su dati valjani i argumentirani razlozi zbog čega apelantica ne ispunjava uvjete da joj se predmetni stan vrati u posjed budući da nije imala status člana porodičnog domaćinstva u smislu člana 6. stav 2. ZOSO. Kako je naveo Okružni sud, polazeći od činjenica koje su utvrdili upravni organi, apelantica nije bila u trajnoj ekonomskoj zajednici s nosiocem stanarskog prava u trajanju od 10 godina u predmetnom stanu, kako je to tuženi i pravilno zaključio u osporenom aktu, a o čemu je i dao valjane razloge, pozivajući se, prije svega, na izjave većeg broja svjedoka koji su i bili stanari zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan. Ti svjedoci su naveli da apelanticu uopće nisu ni poznavali, iako su, konkretno u periodu 1991. godine, i kontrolirali iz sigurnosnih razloga ko ulazi i izlazi iz zgrade. Spomenuti svjedoci su naveli da su viđali stariju osobu na balkonu tog stana, a što ne spore ni ostali saslušani svjedoci. Navod da je apelantica plaćala „režijske“ troškove za dva člana i govori da se to jedino moglo odnositi na apelanticinu baku, a ne na samu apelanticu. Kako je dalje navedeno, takvom zaključivanju tuženog govori u prilog i činjenica da je apelantica ličnu kartu izvadila 1991. godine u augustu, i to s prebivalištem u Mrkonjić Gradu, na adresi gdje su joj živjeli roditelji, pa da se tek 15. novembra 1991. godine odjavila za Banjaluku. Kako je naveo Okružni sud, tuženi organ, imajući u vidu izjave svjedoka kojim je poklonio vjeru, nije bio u obavezi da daje detaljne razloge zašto i nije prihvatio izjave svakog od saslušanih svjedoka, čime nisu učinjene povrede pravila postupka.
13. Zbog svega navedenog, Okružni sud je zakonitost osporenog akta, u smislu člana 29. stav 1. ZUS-a, i ispitao na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, pa utvrdio da ni ostali tužbeni navodi nisu mogli utjecati na drugačije rješavanje predmetnog upravnog spora. Prema ocjeni Okružnog suda, u postupku donošenja osporenog akta činjenično stanje je potpuno i pravilno utvrđeno, pri čemu i nisu učinjene povrede pravila postupka koje bi utjecale na zakonitost osporenog akta, materijalno pravo pravilno primijenjeno, a apelanticina tužba bez osnova jer nije ostvaren nijedan od razloga iz člana 10. ZUS-a za poništavanje osporenog akta. Stoga je apelanticinu tužbu Okružni sud odbio kao neosnovanu na osnovu ovlaštenja iz člana 31. st. 1. i 2. istog zakona.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 008927 13 Uvp od 26. marta 2013. godine apelanticin zahtjev za vanredno preispitivanje je odbijen kao neosnovan.
15. Vrhovni sud navodi da je prvostepeno rješenje doneseno nakon obimno provedenog upravnog postupka, u kojem su provedeni brojni dokazi, iz kojih proizlazi da je stav prvostepenog i tuženog organa pravilan, a odluka o odbijanju apelanticinog zahtjeva za povrat predmetnog stana u posjed zakonita. Naime, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je utvrđenje tuženog organa da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava jer s tetkom nije bila u ekonomskoj zajednici u trajanju od 10 godina, a što proizlazi iz dokaza provedenih u toku postupka, koji stav je prihvatio i Okružni sud u pobijanoj presudi.
16. Vrhovni sud smatra da je bez osnova navod iz zahtjeva da nije data pravilna ocjena iskaza svjedoka koji su u svojim iskazima naveli da su u rodbinskim ili prijateljskim odnosima s apelanticinom porodicom. Kao ni da nije data pravilna ocjena iskaza ostalih svjedoka s obzirom na to da je dato obrazloženje da se ne može pokloniti vjera iskazima svjedoka kojima činjenica življenja i stanovanja apelantice s tetkom nije poznata iz neposrednog opažanja, već na osnovu saznanja dobivenih od drugih lica. U tom smislu je dato obrazloženje zbog čega je poklonjena vjera iskazima svjedoka V. O., R. J. i S. P. koji su stanari zgrade u kojoj se nalazi stan i da imaju saznanja da je apelanticina tetka stan počela koristiti 1986. godine, te da apelanticu ne poznaju.
17. Dalje je navedeno da je tuženi organ u osporenom aktu istakao da je apelantica predmetni stan koristila samo dok traju obaveze redovnog školovanja, a da takav zaključak proizlazi iz podataka o prijavi prebivališta (u 11. mjesecu 1991. godine), na adresi predmetnog stana, a da je u augustu mjesecu 1991. godine podnijela zahtjev za izdavanje lične karte nadležnom organu u Mrkonjić Gradu, do kada je imala prijavljeno prebivalište na adresi stambenog objekta svojih roditelja u Mrkonjić Gradu. Zaključeno je da između apelantice i tetke nije postojala ekonomska zajednica, a s obzirom i na činjenicu da je Federalni zavod za statistiku Sarajevo, dopisom od 20. septembra 2010. godine prvostepenom organu dostavio obavještenje da su apelantica, njena tetka i Sadika Bašić (baka), popisane u Općini Banjaluka na adresi predmetnog stana u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine, a uz to obavještenje je dostavljena i fotokopija obrasca P-1 iz kojeg je vidljivo da je u rubrici zanimanje oca ili majke, odnosno zanimanje izdržavaoca, napisano poljoprivredni tehničar, što je zanimanje njenog oca, iz čega da proizlazi da je on izdržavao apelanticu, a ne njena tetka.
18. Ocjenu tih dokaza je prihvatio Vrhovni sud u pobijanoj presudi, smatrajući da je pravilno utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje tetke, odnosno da su pravilno primijenjene odredbe člana 17. stav 1. Zakona o prestanku primjene i u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelanticino ukazivanje na povrede pravila postupka koje se odnose na nepravilnu ocjenu dokaza, a time i povredu odredbe člana 10. ZUP-a (načelo slobodne ocjene dokaza), nije osnovano. Prvostepeni organ je nakon provedenih dokaza, po svom slobodnom uvjerenju, a dajući obrazložene razloge za to, zaključio da apelantica nije živjela u ekonomskoj zajednici s tetkom u trajanju od 10 godina jer to proizlazi iz činjenica koje su utvrđene provedenim dokazima. Također je data ocjena zbog čega je nekim svjedocima poklonjena vjera, a zbog čega drugim svjedocima nije, i za to su dati valjano obrazloženi razlozi. U tom smislu Vrhovni sud nalazi da pobijanom presudom nisu učinjene povrede pravila postupka na koje je ukazano u zahtjevu, a u prilog tome je i pravomoćna Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj 17 0 P 113217 11 P od 29. marta 2013. godine iz koje proizlazi da apelantica nije aktivno legitimirana za podnošenje zahtjeva za iseljenje Nevenke Lisice iz predmetnog stana koji je njen, sada pok., suprug Dragan Lisica dobio od davaoca stana na korištenje rješenjem od 3. januara 1994. godine. Odbijanje tužbenog zahtjeva je obrazloženo razlozima da apelantica nije dokazala osnovanost tužbenog zahtjeva jer da iz stanja spisa proizlazi da se apelanticino stanovanje za vrijeme školovanja u srednjoj školi i na Medicinskom fakultetu ne može smatrati osnovom stjecanja svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava.
19. I prema ocjeni Vrhovnog suda, apelantica u provedenom upravnom postupku nije dokazala da je s tetkom ostvarila ekonomsku zajednicu u trajanju od 10 godina, kako ona navodi. Stanovanje za vrijeme školovanja u srednjoj školi i fakultetu ne dokazuje da je ostvarena i ekonomska zajednica između apelantice i njene tetke jer to ne proizlazi ni iz jednog dokaza, a što je drugi kumulativno propisani kriterij za utvrđivanje svojstva člana porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava iz člana 6. stav 2. ZOS-a. Prema ocjeni Vrhovnog suda, bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude je apelanticino ukazivanje na opširnost obrazloženja pobijane presude, te ponavljanje sadržaja dokaza provedenih u upravnom postupku jer je u obrazloženju presude izražen jasan stav suda da iz utvrđenih činjenica proizlazi da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje tetke, za što su u osporenom aktu dati valjani i argumentirani razlozi. Iz iznijetih razloga, prema ocjeni Vrhovnog suda, pobijanom presudom nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama člana 35. stav. 2. ZUS-a, pa se apelanticin zahtjev za njeno vanredno preispitivanje odbija kao neosnovan na osnovu odredaba člana 40. stav 1. tog zakona.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
21. Apelantica navodi da je nakon smrti svoje tetke, 10. januara 2001. godine, preuzela navedeni upravni postupak, kao član njenog porodičnog domaćinstva, i to 10. decembra 2001. godine. Od 2001. godine do danas apelantica vodi upravni postupak radi vraćanja u posjed predmetnog stana kao član porodičnog domaćinstva jer je apelantica, kako navodi, živjela sa svojom tetkom u zajedničkom domaćinstvu, u životnoj i ekonomskoj zajednici još od svog djetinjstva, a apelantica je rođena 1965. godine. Na dan 30. aprila 1991. godine bio je ispunjen uvjet ekonomske i trajne zajednice života u periodu dužem od 10 godina jer njihova zajednica života nije prekinuta ni nakon početka rata na prostoru BiH, bez obzira na činjenicu što je apelantica zbog rata izbjegla u Švedsku jer je ona nastavila da brine i pomaže na sve načine svoju tetku, i na kraju ju je i sahranila. Prema apelanticinom mišljenju, Vrhovni sud je postupao proizvoljno jer je svoju odluku zasnovao na proizvoljnim zaključcima da je apelantica imala prijavljeno prebivalište 1991. godine u Mrkonjić Gradu na adresi svojih roditelja. U pogledu ovog zaključka proizvoljnost proistječe iz toga da je Vrhovni sud u mnogim svojim drugim odlukama zauzeo stav da je pitanje svojstva člana porodičnog domaćinstva iz člana 6. ZSO faktičko pitanje koje se ne može utvrđivati samo na osnovu prijavljenog mjesta prebivališta, već se moraju cijeniti i svi drugi dokazi kako bi se na pouzdan način utvrdilo da li je jedno lice zaista koristilo određeni stan, a ne samo gdje je imalo prijavljenu adresu.
22. Apelantica je ukazivala na netačnost tvrdnji nižestepenih upravnih organa i suda da su svi apelanticini svjedoci (njih ukupno osam) ili njeni rođaci ili njeni prijatelji. Ukupno osam svjedoka koje je predložila apelantica su potvrdili da je apelantica od najranijih godina svog života u trajnoj i neprekidnoj životnoj i ekonomskoj zajednici života s njenom tetkom, pok. Midhetom Bašić. Navodi da njena zajednica između apelantice i njene tetke nije bila privremena i nije bila prekinuta sve do momenta kada apelantica napušta stan uslijed ratnih sukoba. U upravnom postupku nije drugačije utvrđeno, tj. da je do prekida zajednice došlo nekog momenta prije izbijanja ratnih sukoba. Apelantica je u svemu pomagala svoju tetku jer je tetka bila hendikepirana osoba (nedostatak desne šake), a s druge strane tetka je školovala apelanticu. Dakle, apelantica zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o apelanticinom privremenom boravku u stanu radi pohađanja nastave, već zaista o jednoj trajnoj neprekidnoj zajednici života analogno odnosu roditelja i djece.
b) Odgovor na apelaciju
23. Ministarstvo predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
24. Okružni sud smatra da su navodi apelacije bez osnova, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Vrhovni sud navodi da se u apelaciji ponavljaju razlozi pobijanja osporenog akta u upravnom sporu koji su navedeni u tužbi i u zahtjevu za vanredno preispitivanje pobijane presude. Također je neosnovan apelanticin navod da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo pogrešno smatrajući da ekonomska zajednica treba biti ostvarena u jednom stanu jer je Vrhovnom sudu sasvim jasno da ekonomska zajednica treba biti ostvarena u periodu od 10 godina, bez obzira na promjene stambenih jedinica. Pozivanje na druge presude, Vrhovni sud nije komentirao s obzirom na to da je u svakom predmetu činjenična situacija drugačija, kao i razlozi za donošenje odluke. S obzirom na dovoljno i jasno obrazložene razloge odbijanja zahtjeva za vanredno preispitivanje presude nižestepenog suda, Vrhovni sud smatra da nisu povrijeđena apelanticina prava navedena u apelaciji.
V.Relevantni propisi
26. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH” br. 14/84, 12/87, 36/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Korisnikom stana, u smislu ovog zakona, smatraju se: nosilac stanarskog prava i članovi njegovog porodičnog domaćinstva koji zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja su prestala da budu članovi tog domaćinstva a ostala su u istom stanu.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad) bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad bez roditelja, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ii su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdavanju nosioca stanarskog prava.
27. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ broj 16/10) relevantne odredbe glase:
Član 17. st. 1 i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19.
decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustio.
Član 33. stav 2.
(....) Ako jedna ugovorna strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 31. stav 1. i člana 33. stav3 i 4 ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona. (....)
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 008927 13 Uvp od 26. marta 2015. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 22. aprila 2015. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
35. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje svojstva člana porodičnog domaćinstva i povrat predmetnog stana, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava. Shodno navedenom proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
36. U vezi s ovim dijelom navoda, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
37. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud podsjeća da odredbe člana 6. stav 2. Zakona o stambenim odnosima propisuju: „Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog zakona, smatraju se: bračni drug, (...), unučad bez roditelja, (...), a koja zajedno s njim trajno žive i stanuju, kao i lica koja sa nosiocem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od deset godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nosioca stanarskog prava.“ Iz obrazloženja odluka upravnih organa, kao i presuda redovnih sudova slijedi da apelantica, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP nije dokazala da je ostvarila trajnu ekonomsku zajednicu s tetkom kao nosiocem stanarskog prava u spornom stanu u smislu člana 6. ZSO kako bi stekla status člana porodičnog domaćinstva.
39. U odnosu na apelanticine prigovore da redovni sudovi nisu pravilno cijenili dokaze iz kojih slijedi da je apelantica od 1986. godine bila prijavljena na adresi spornog stana, Ustavni sud ukazuje na obrazloženja redovnih sudova iz kojih proizlazi da formalna prijava na adresi stana, bez posebno utvrđene činjenice dugotrajnog zajedničkog života, nisu dovoljni da bi se dokazala trajna ekonomska zajednica s nositeljicom stanarskog prava, kako to propisuje odredba člana 6. ZSO. Imajući u vidu relevantne odredbe ZSO u pogledu mogućnosti i uvjeta stjecanja stanarskog prava, Ustavni sud smatra da obrazloženja redovnih sudova da apelantica u okolnostima predmetnog slučaja nije na zakonit način mogla steći pravo trajnog korištenja predmetnog stana nisu proizvoljna. Pored toga, Ustavni sud smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude uzeo u obzir sve provedene dokaze i da osporena presuda nije rezultat proizvoljne primjene navedenih odredaba materijalnog prava, te da ne krši apelanticina ustavna prava. Ujedno, u osporenim presudama su navedeni svi potrebni razlozi i data detaljna obrazloženja. Dalje je navedeno da je tuženi organ u osporenom aktu istakao da je apelantica predmetni stan koristila samo dok traju obaveze redovnog školovanja, a da takav zaključak proizlazi iz podataka o prijavi prebivališta, na adresi predmetnog stana, a da je u augustu mjesecu 1991. godine podnijela zahtjev za izdavanje lične karte nadležnom organu u Mrkonjić Gradu do kada je imala prijavljeno prebivalište na adresi stambenog objekta svojih roditelja u Mrkonjić Gradu. Zaključeno je da između apelantice i tetke nije postojala ekonomska zajednica, a s obzirom i na činjenicu da je Federalni zavod za statistiku Sarajevo, dopisom od 20. septembra 2010. godine, prvostepenom organu dostavio obavještenje da su apelantica, njena tetka i Sadika Bašić (baka) popisane u Općini Banjaluka na adresi potraživanog stana u periodu od 1. do 15. aprila 1991. godine, a uz to obavještenje je dostavljena i fotokopija obrasca P-1 iz kojeg je vidljivo da je u rubrici zanimanje oca ili majke, odnosno zanimanje izdržavaoca, poljoprivredni tehničar, što je zanimanje njenog oca, iz čega da proizlazi da je on izdržavao apelanticu, a ne njena tetka. Dakle, ocjenu svih provedenih dokaza je prihvatio Okružni sud smatrajući da je pravilno utvrđeno da apelantica nije bila član porodičnog domaćinstva svoje tetke, odnosno da su pravilno primijenjene odredbe člana 17. stav 1. Zakona o prestanku primjene i u vezi sa članom 6. stav 2. ZSO (vidi, npr. Odluku Ustavnog suda broj AP 1514/15 od 11. oktobra 2017. godine, tač. 35. i 36. navedene odluke).
40. Apelantica je ukazivala na netačnost tvrdnji nižestepenih upravnih organa i redovnih sudova, navodeći da je ukupno osam svjedoka, koje je predložila, potvrdilo da je apelantica od najranijih godina svog života u trajnoj i neprekidnoj životnoj i ekonomskoj zajednici života sa svojom tetkom. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da se uvidom u obrazloženja osporenih odluka zaista ne može utvrditi da su svi saslušani svjedoci, u konkretnom upravnom postupku, potvrdili da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva s tetkom. Upravni organi nisu poklonili vjeru iskazima pet svjedoka koji su dali iskaz u apelanticinu korist, dok su poklonili vjeru iskazima troje svjedoka koji su dali iskaz da nisu poznavali apelanticu, kao i da apelantica nije živjela u predmetnom stanu. Obrazloženja koja su data prilikom ocjene navedenih iskaza, prema mišljenju Ustavnog suda, nisu proizvoljna.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju odluka upravnih organa i redovnih sudova, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava, niti propusta u dokaznom postupku na koje se ukazuje apelacijom. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
43. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelanticinu štetu, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.
45. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za nepravilno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman