Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2279/15 (K. V.)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Eksproprijacija
- Vanparnični postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2279/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2279/15, rješavajući apelaciju Koviljke Vonić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Koviljke Vonić podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 V 001686 13 Rev od 25. februara 2015. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 72 0 V 001686 12 Gž od 12.
marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 V 001686 08 V od 5. marta 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Koviljka Vonić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Dugog Polja, opština Srbac, koju zastupa Đorđe Krčmar, advokat iz Gradiške, podnijela je 8. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 V 001686 13 Rev od 25. februara 2015. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 V 001686 12 Gž od 12. marta 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 V 001686 08 V od 5. marta 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Republike Srpske – koja je imala procesnu poziciju protivnika predlagača u postupku u kojem su donesene osporene odluke (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zatraženo je 12. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i protivnik predlagača su u periodu od 23. do 30. maja 2017. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 72 0 V 001686 08 V od 5. marta 2012. godine odbijen je apelantkinjin prijedlog kojim je tražila da se protivpredlagač obaveže na isplatu naknade za eksproprisane nekretnine u određenom novčanom iznosu.
6. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja utvrdio da je Rješenjem SO Srbac broj 03/I- 64 od 19. decembra 1967. godine izvršena eksproprijacija nekretnina Uroša Mirjanića (u daljnjem tekstu: U.M.) u korist DP „Motajica“ Srbac radi izgradnje i proširenja ribnjaka Bardača i da su te nekretnine sada upisane u posjedovni list, pobliže naveden u obrazloženju rješenja u kojem je kao njihov posjednik naveden „Agroimpeks“ d.o.o. Banja Luka sa 1/1 dijela. Dalje, iz obrazloženja rješenja proizilazi da, prema apelantkinjinoj izjavi, U.M. nikada nije isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine, niti su mu za te nekretnine date druge nekretnine na ime naknade. Zatim, proizilazi da je U.M. umro 1985. godine i nakon njegove smrti nije sproveden ostavinski postupak, a da je apelantkinja njegova kćerka i nasljednica prvog nasljednog reda, kao i da je, osim apelantkinje, U.M. imao još petoro djece koja žive u Australiji. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelantkinje koji je istakao protivnik predlagača. Naime, ukazavši da, prema članu 9 Zakona o nasljeđivanju, djeca U.M. kao nasljednici prvog nasljednog reda nasljeđuju na jednake dijelove, te ocijenivši da apelantkinja tokom postupka nije dokazala da su se njeni braća i sestra odrekli prava koje bi pripadalo njenom ocu kao ranijem vlasniku po osnovu naknade eksproprisanih nekretnina, Osnovni sud je zaključio da na apelantkinjinoj strani ne postoji aktivna legitimacija budući da prijedlog nisu podnijeli svi nasljednici prvog nasljednog reda iza U.M. Shodno tome, Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe člana 291 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) u vezi sa članom 9 Zakona o nasljeđivanju i članom 2 Zakona o vanparničnom postupku, odlučio kao u izreci rješenja.
7. Odlučujući o žalbi koju je apelantkinja podnijela protiv rješenja Osnovnog suda, Okružni sud je donio Rješenje broj 72 0 V 001686 12 Gž od 12. marta 2013. godine kojim je odbio apelantkinjinu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Takođe, predmetnim rješenjem je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
8. Okružni sud je u obrazloženju rješenja konstatovao da sve dok ostavinski postupak iza U.M. ne bude okončan, u konkretnom slučaju postoji nasljednička zajednica u smislu člana 159 stav 1 Zakona o nasljeđivanju. Okružni sud je ukazao da u nasljedničkoj zajednici nasljednički dijelovi pojedinih nasljednika nisu opredijeljeni, pa ona do diobe predstavlja njihovu zajedničku svojinu, zbog čega nasljednici u sporovima sa trećim licima povodom nasljedničke zajednice imaju položaj nužnih suparničara. Okružni sud je dalje naveo da svaki subjekat materijalnopravnog odnosa iz kojeg nastaje nužno suparničarstvo ima samostalno pravo na vođenje spora, ali da se zbog prirode pravnog odnosa sudska zaštita može ostvariti samo tužbom, odnosno zahtjevom koji će obuhvatiti sve njih. Okružni sud je konstatovao da je iz tog razloga pojedinačna tužba, odnosno zahtjev lica koje svoje pravo može ostvariti samo kao nužni suparničar dozvoljena, ali da je zahtjev neosnovan bez učešća svih nužnih suparničara kao jedne stranke, i to zbog toga što odsustvo nekog subjekta u procesnoj zajednici nužnih suparničara ne utiče na subjektivitet onih koji su zahvaćeni tužbom, već na mogućnost ostvarivanja prava koje je predmet sudske zaštite. Pri tome Okružni sud je ukazao da upotpunjavanje procesne zajednice, u konkretnom slučaju, aktivnih suparničara i nije stvar apelantkinje, već lica koja treba da joj se pridruže, a kojima „se sud ne može obraćati“. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je apelantkinjina žalba neosnovana. Pored toga, Okružni sud je konstatovao da apelantkinja nije uspjela sa žalbom, pa joj ne pripada ni pravo na naknadu troškova žalbenog postupka.
9. Apelantkinja je izjavila reviziju protiv rješenja Okružnog suda, koju je Vrhovni sud odbio Rješenjem broj 72 0 V 001686 13 Rev od 25. februara 2015. godine.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da su odluke nižestepenih sudova pravilne, ali ne iz razloga koji su dati u obrazloženjima tih odluka. U vezi sa tim, Vrhovni sud je ukazao da nije sporno da je apelantkinja jedna od nasljednica U.M. čije su nekretnine eksproprisane Rješenjem SO Srbac broj 03/I-64 od 19. decembra 1967. godine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da, pod uslovom da je tačna apelantkinjina izjava da U.M. nije isplaćena naknada za eksproprisane nekretnine, ta naknada bi predstavljala njegovo potraživanje prema korisniku eksproprijacije koje bi bilo zaostavština U.M. Vrhovni sud je konstatovao da apelantkinja može inicirati pokretanje ostavinskog postupka iza U.M. i zavisno od rezultata tog postupka, njen nasljedni dio u naknadi za eksproprisane nepokretnosti kao potraživanju bi joj dao pravo na pokretanje vanparničnog postupka utvrđivanja naknade. Međutim, Vrhovni sud je konstatovao da je apelantkinja u konkretnoj situaciji kao protivpredlagača odnosno kao obveznika plaćanja naknade u ovom predmetu označila Republiku Srpsku, koja po rješenju o eksproprijaciji nije korisnik eksproprijacije. Vrhovni sud je ukazao da je, prema tom rješenju, korisnik eksproprijacije PD „Motajica“ iz Srpca, što jasno proizilazi iz stava 5 rješenja o eksproprijaciji. Istakavši da je sud u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost vezan rješenjem o eksproprijaciji, Vrhovni sud je ocijenio da je prijedlog za utvrđivanje naknade mogao biti usmjeren samo prema korisniku eksproprijacije, što je PD „Motajnica“, ili eventualno prema njegovim pravnim sljedbenicima, a i ne prema protivniku predlagača – Republici Srpskoj, koja nije obveznik plaćanja naknade za predmetne eksproprisane nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili apelantkinjin prijedlog da joj protivnik predlagača isplati naknadu za te nekretnine. Shodno tome, Vrhovni sud je s pozivom na odredbe člana 248 ZPP u vezi sa članom 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku odlučio kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
11. Apelantkinja tvrdi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U vezi sa tim, apelantkinja smatra da su Osnovni sud i Okružni sud pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava pogrešno zaključili da su svi nasljednici iza umrlog U.M. morali podnijeti prijedlog za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine. Takođe, smatra da je na isti način postupio Vrhovni sud kada je zaključio da apelantkinja kao protivnika predlagača nije trebala označiti Republiku Srpsku, već PD „Motajica“ iz Srpca. Pri tome apelantkinja ističe da protivpredlagač nije isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pa da samim tim taj sud po službenoj dužnosti nije mogao odlučivati o navedenom. Takođe, apelantkinja tvrdi da Vrhovni sud u osporenoj presudi nije dao valjano obrazloženje za svoj zaključak da „Republika Srpska nije obavezna, odnosno nije u obavezi prema [apelantkinji]“, uslijed čega joj je, kako navodi, povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Pored toga, apelantkinja navodi da redovni sudovi nisu odlučili o njenom zahtjevu za naknadu troškova postupka.
b) Odgovori na apelaciju
12. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju osporene odluke tog suda i smatra da njime nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantkinja ukazuje. Shodno tome, predlaže da se apelacija odbije.
13. Okružni sud i Osnovni sud, takođe, smatraju da osporenim odlukama tih sudova nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu ukazuje. Takođe, Osnovni sud ističe da je nejasno na koji način je taj sud apelantkinji povrijedio pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, imajući u vidu da joj je omogućeno da izjavljuje i redovan i vanredan pravni lijek o kojima su donesene meritorne odluke.
14. Protivnik predlagača smatra da osporenim odlukama nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije na čiju povredu apelantkinja ukazuje. Pri tome protivnik predlagača smatra da apelantkinja nije aktivno legitimisana u konkretnom slučaju, jer nije nosilac prava koje je predmet spora.
V. Relevantni propisi
15. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2. stav 2.
U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku (”Službeni glasnik Republike Srpske”, broj: 58/03, 85/03, 74/05, 63/07), ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 161.
Troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika.
16. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi:
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava.
[…] Član 248.
Revizijski sud će presudom odbiti reviziju kao neosnovanu ako utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, kao ni razlog na koji pazi po službenoj dužnosti.
17. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06, 37/07, 66/08, 110/08 i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12. stav 5.
5) Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Član 30. stav 1. tačka b) Rješenje kojim se usvaja prijedlog za eksproprijaciju, pored ostalog, sadrži:
b) naznačenje korisnika eksproprijacije;
18. Zakon o eksproprijaciji („Službeni list FNRJ“ br. 12/57, 53/62 i „Službeni list SFRJ“ broj 13/65) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7.
Eksproprijacija se može vršiti za potrebe društveno-političke zajednice, radne i druge samoupravne organizacije, društveno-političke organizacije i udruženja građana (korisnik eksproprijacije).
Član 10.
[…] Naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 72 0 V 001686 13 Rev od 25. februara 2015. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 18. marta 2015. godine, a apelacija je podnesena 8. maja 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantkinja smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz ovog člana stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
26. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na postupak u kojem je apelantkinja tražila da se utvrdi naknada za eksproprisane nekretnine, pa, podržavajući svoju praksu (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 836/04 od 17. novembra 2005. godine, st. 27 i 28, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine” broj 20/06), zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
27. Apelantkinja u suštini smatra da nije imala pravično suđenje zbog načina na koji je u osporenim odlukama primijenjeno materijalno i procesno pravo. Pored toga, apelantkinja navodi da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pristup sudu kao elemenat prava na pravično suđenje.
28. U vezi sa tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantkinja u apelaciji tvrdi da su Osnovni sud i Okružni sud osporenim odlukama pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su odbili apelantkinjin prijedlog za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine uz obrazloženje da su svi nasljednici iza umrlog U.M. morali podnijeti prijedlog za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja, koje predstavlja konačnu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, konstatovao da su odluke nižestepenih sudova pravilne, ali ne iz razloga koji su dati u obrazloženjima tih odluka. Takođe, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizilazi da je apelantkinjin prijedlog u konačnici odbijen, jer je Vrhovni sud zaključio da je taj prijedlog mogao biti usmjeren samo prema korisniku eksproprijacije - PD „Motajnica“ ili eventualno njegovim pravni sljedbenicima, a i ne prema protivniku predlagača – Republici Srpskoj. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su istaknuti apelacioni navodi vezani za obrazloženje odluka Osnovnog i Okružnog suda irelevantni, s obzirom da iz obrazloženja rješenja Vrhovnog suda proizilazi da taj sud, kao sud zadnje instance u konkretnom slučaju, nije prihvatio pravni zaključak nižestepenih sudova, a koji apelantkinja osporava.
30. U pogledu apelacionih navoda o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud svoj zaključak da je apelantkinja prijedlog za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine mogla usmjeriti samo prema korisniku eksproprijacije - PD „Motajnica“ ili eventualno njegovim pravnim sljedbenicima, a i ne prema protivniku predlagača – Republici Srpskoj obrazložio činjenicom da je, prema tom rješenju, korisnik eksproprijacije PD „Motajica“ iz Srpca, što jasno proizilazi iz stava 5 rješenja o eksproprijaciji, a da je u postupku određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vezan rješenjem o eksproprijaciji. Dakle, iz obrazloženja osporenog rješenja Vrhovnog suda proizilazi da je taj sud zaključio da protivpredlagač nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 12 stav 5 važećeg Zakona o eksproprijaciji eksplicitno propisano da naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije, a da je odredbom člana 30 stav 1 tačka b) istog zakona propisano da rješenje kojim se usvaja prijedlog za eksproprijaciju, pored ostalog, sadrži naznačenje korisnika eksproprijacije. Takođe, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 7 Zakona o eksproprijaciji, a koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji nekretnina za koje je apelantkinja tražila isplatu naknade, propisano da se eksproprijacija, između ostalih, može vršiti za potrebe radne i druge samoupravne organizacije kao korisnika eksproprijacije, a da je članom 10 pomenutog zakona, takođe, bilo propisano da naknadu za eksproprisanu nepokretnost snosi korisnik eksproprijacije. Iako se Vrhovni sud u osporenoj odluci nije eksplicitno pozvao ni na jednu od citiranih zakonskih odredaba, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba Zakona o eksproprijaciji sa obrazloženjem osporene odluke Vrhovnog suda, te imajući u vidu da apelantkinja ne osporava da je u pomenutom rješenju o eksproprijaciji kao korisnik eksproprijacije naveden PD „Motajnica“, te da iz dostavljene dokumentacije ne proizilazi da je apelantkinja u predmetnom postupku tvrdila da je protivnik predlagača
- Republika Srpska pravni sljednik navedenog pravnog subjekta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava od Vrhovnog suda, kada je taj sud zaključio da protivpredlagač nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju.
31. U pogledu apelantkinjinih navoda da protivpredlagač nije isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, pa da samim tim Vrhovni sud po službenoj dužnosti nije mogao odlučivati o navedenom pitanju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije (prije svega, zapisnika sa ročišta od 14. septembra 2011. godine) naprotiv proizilazi da je protivpredlagač u prvostepenom postupku isticao taj prigovor. Takođe, proizilazi da taj prigovor nije razmatran pred nižestepenim sudovima, da bi u konačnici Vrhovni sud ipak zaključio da protivpredlagač nije pasivno legitimisan u konkretnom slučaju. U vezi sa apelantkinjinim navodima da Vrhovni sud nije mogao po službenoj dužnosti odlučivati o pitanju nedostatka pasivne legitimacije, Ustavni sud, takođe, smatra potrebnim ukazati da od procesne legitimacije (u koju spadaju stranačka i parnička sposobnost) treba razlikovati stvarnu legitimaciju koja predstavlja materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora i odnosi se samo na subjekte građanskopravnog odnosa, a može biti aktivna i pasivna legitimacija. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je tužilac aktivno legitimisan ako je on nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara tom pravu. Dakle, stvarna legitimacija, u koju spadaju aktivna i pasivna legitimacija, zavisi od materijalnog prava koje se primjenjuje na određeno činjenično stanje. Ustavni sud ukazuje da, prema odredbi člana 241 stav 1 ZPP, revizijski sud po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava, a da se, prema odredbi člana 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku, u tom postupku shodno primjenjuju odredbe ZPP, ako zakonom nije drugačije određeno. Dakle, imajući u vidu da odredbama Zakona o vanparničnom postupku nije drugačije određeno u pogledu pitanja primjene materijalnog prava u postupku pred revizijskim sudom vezano za određivanje naknade za eksproprisane nepokretnosti, odnosno da se, shodno odredbi člana 2 stav 2 Zakona o vanparničnom postupku, u tom postupku primjenjuje odredba člana 241 stav 1 ZPP, Ustavni sud konstatuje da Vrhovni sud u konkretnom slučaju ne bi proizvoljno postupio i da je isključivo po službenoj dužnosti pazio na primjenu materijalnog prava u kontekstu pitanja pasivne legitimacije.
32. Dakle, imajući u vidu navedeno, te uzimajući u obzir činjenična utvrđenja i relevantne odredbe propisa na kojima je zapravo utemeljena osporena odluka o odbijanju apelantkinjinog prijedloga za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine i obrazloženje koje je Vrhovni sud dao u vezi s tim, Ustavni sud smatra da predmetno obrazloženje Vrhovnog suda zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i da iz toga, nasuprot apelantkinjinom mišljenju, ne proizilazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.
33. U odnosu na apelantkinjine navode da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantkinja te navode vezuje za kvalitet obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda u vezi sa odbijanjem njenog prijedloga za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine, a za koje obrazloženje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke zaključio da zadovoljava kriterijume prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je iz činjenica predmeta evidentno da je u konkretnom slučaju pred redovnim sudovima raspravljano i odlučivano o meritumu predmeta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da je apelantkinji omogućeno da podnese žalbu i reviziju i da su u osporenoj presudi Vrhovnog suda razmatrani njeni prigovori u vezi sa odbijanjem njenog prijedloga za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine. Ovo, samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća da u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je, kao uslov postojanja te povrede, da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 218/02 od 23. jula 2004. godine, stav 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 43/04). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su predmetni apelacioni navodi neosnovani.
34. U vezi sa apelantkinjinim navodima da redovni sudovi nisu odlučili o njenom zahtjevu za naknadu troškova postupka, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantkinja u prvostepenom postupku pred Osnovnim sudom tražila da joj se naknade troškovi postupka o čemu se Osnovni sud nije izjasnio u osporenom prvostepenom rješenju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je apelantkinja tražila da joj se naknade troškovi postupka (uključujući i troškove žalbenog postupka) i u žalbenom postupku i u postupku povodom revizije. Ustavni sud zapaža da se Okružni sud u osporenom drugostepenom rješenju eksplicitno izjasnio samo o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu troškova žalbenog postupka (i to tako što je odbio taj zahtjev uz obrazloženje da apelantkinja nije uspjela sa žalbom zbog čega joj ne pripada ni pravo na naknadu troškova žalbenog postupka), a da se Vrhovni sud nije eksplicitno izjašnjavao o tom apelantkinjinom zahtjevu. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 161 Zakona o vanparničnom postupku propisano: „[t]roškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika“. Dakle, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, te uzimajući u obzir da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da apelantkinja prijedlog za isplatu naknade za eksproprisane nekretnine nije podnijela protiv korisnika eksproprijacije, zbog čega je njen zahtjev i odbijen, Ustavni sud smatra da propust redovnih sudova da odluče o njenom zahtjevu za naknadu troškova postupka ne ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa i da apelantkinju nije stavio u nepovoljniji položaj od onog u kojem bi bila da su redovni sudovi donijeli odluku o tom zahtjevu.
35. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. U vezi sa apelantkinjinim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelantkinja nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije, ali da iz apelacije proizilazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju, a da činjenica da su redovni sudovi donijeli osporene odluke kojim apelantkinja nije zadovoljna sama po sebi ne može voditi zaključku o tome da pravni lijekovi ne postoje, ili da nisu djelotvorni. Zato, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud dovoljno jasno i logično obrazložio svoju meritornu odluku u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i u vezi s tim primjenom relevantnih propisa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, budući da je apelantkinja imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman