Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-415/15 (PPP «Domet» Glamočani)
Odluka donesena 18. 07. 2017.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Stečaj
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/15
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 07. 2017.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 415/15, rješavajući apelaciju PPP „Domet“ Glamočani, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 18. jula 2017. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija PPP „Domet“ Glamočani podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 089763 14 Pž 4 od 29.
augusta 2014. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. PPP „Domet“ Glamočani (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banje Luke, podnio je 28. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine, Rješenja Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 089763 14 Pž 4 od 29. augusta 2014. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom će Ustavni sud naložiti Okružnom privrednom sudu da u predmetu broj 57 0 St 089763 14 St 2 ne poduzima nikakve mjere usmjerene na brisanje apelanta iz registra privrednih organizacija sve do pravomoćnog okončanja izvršnog postupka u predmetu Osnovnog suda broj IP-1511/04 i parničnog postupka u predmetu istog suda broj 71 0 P 160310 13 P“. Podneskom od 26. marta 2015. godine apelant je dopunio svoj zahtjev za donošenje privremene mjere s prijedlogom da „Ustavni sud i u odnosu na Viši privredni sud i Vrhovni sud donese istu privremenu mjeru koja se traži za Okružni privredni sud i stečajnog upravnika u predmetu Okružnog privrednog suda broj 57 0 ST 089763 14 St 2“.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 415/15 od 17. juna 2015. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i advokata Ranka Dukića kao pravnog zastupnika H.I.G.A.T-a iz Graca
– predlagača u stečajnom postupku pred redovnim sudovima, zatraženo je 17. aprila 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Viši privredni sud i pravni zastupnik predlagača dostavili su odgovore na apelaciju 20. i 27. aprila 2015. godine, a Vrhovni sud i Okružni privredni sud dostavili su odgovore na apelaciju 13. i 19. maja 2015. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Okružnog privrednog suda broj 57 0 St 089763 14 St 2 od 4. juna 2014. godine, donesenom po prijedlogu H.I.G.A.T-a iz Graca (u daljnjem tekstu: predlagač), radi otvaranja stečajnog postupka nad apelantom kao stečajnim dužnikom, otvoren je stečajni postupak nad apelantom. Istim rješenjem imenovan je stečajni upravnik S. V., te su pozvani povjerioci da u roku od 30 dana, računajući od isteka dva dana od dana objave oglasa o otvaranju stečajnog postupka u „Službenom glasniku Republike Srpske“, prijave tom sudu svoja potraživanja s priloženim dokazima o osnovanosti potraživanja. Navedenim rješenjem su također pozvani povjerioci da u navedenom roku prijave svoja razlučna i izlučna prava, te da u prijavi naznače dio apelantove imovine kao stečajnog dužnika na koji se odnosi njihov zahtjev i iznos do kojeg njihova potraživanja po predviđanju neće biti pokrivena tim razlučnim pravom, a izlučnim povjeriocima da u prijavi naznače predmet imovine na koji se njihov zahtjev odnosi (član 115. Zakona o stečajnom postupku). Dalje je navedenim rješenjem odlučeno da je stečajni postupak otvoren 4. juna 2014. godine i tog dana je rješenje objavljeno na oglasnoj tabli Okružnog privrednog suda. Također su određeni datumi održavanja ročišta povjerilaca na kojem će biti ispitane prijave potraživanja (ispitno ročište) i ročište na kojem će se na osnovu izvještaja stečajnog upravnika odlučivati o daljnjem toku postupka (izvještajno ročište), te je naloženo registru tog suda i Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove – PJ Banja Luka da zabilježbu otvaranja stečajnog postupka upišu u registar, odnosno u zemljišnoknjižne registre ukoliko je apelant vlasnik i posjednik nekretnina.
7. U obrazloženju rješenja Okružni privredni sud je naveo da je predlagač 7. decembra 2010. godine tom sudu podnio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Odlučujući u ponovnom postupku, Okružni privredni sud je održao ročište za utvrđivanje uvjeta za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom na kojem je saslušao zakonskog zastupnika predlagača, apelantovog zakonskog zastupnika, finansijskog vještaka i privremenog stečajnog upravnika, te izvršio uvid u rješenja i presude Osnovnog suda i Okružnog suda, Odluku Spoljnotrgovinske arbitraže Jugoslavije u Beogradu broj T-43/92, kao i druge dokaze materijalne prirode u spisu, te je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da u konkretnom slučaju postoje stečajni razlozi u smislu odredbe člana 6. Zakona o stečajnom postupku da se nad apelantom otvori stečajni postupak. Naime, Okružni privredni sud je, prvenstveno ocjenjujući potraživanje predlagača prema apelantu koje se zasniva na odluci Spoljnotrgovinske arbitraže pri Privrednoj komori Jugoslavije u Beogradu broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine (u daljnjem tekstu: arbitražna odluka), istakao da ova odluka ne može biti osnov za potraživanje predlagača niti za pokretanje stečajnog postupka protiv apelanta, jer iz dokaza u spisu proizlazi da je Ustavni sud odlučujući o apelaciji apelanata podnesenoj protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 I 003178 10 Gž od 31. maja 2010. godine, kojim je bila u izvršnom postupku priznata navedena arbitražna odluka, donio Odluku broj AP 3724/10 od 13. jula 2012. godine kojom je utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje i shodno tome ukinuto osporeno rješenje Okružnog suda od 31. maja 2010. godine, te je predmet vraćen navedenom sudu na ponovno odlučivanje, a nema dokaza da je nakon toga navedena arbitražna odluka priznata. Stoga, Okružni privredni sud je zaključio da navedena arbitražna odluka ne može biti osnov za potraživanje predlagača prema apelantu, niti za pokretanje predmetnog stečajnog postupka.
8. Okružni privredni sud je nadalje utvrdio da predlagač ima drugo dospjelo i punovažno potraživanje prema apelantu koje proizlazi iz pravosnažnog rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ip -163/04 od 19. juna 2009. godine, i to iznos od 44.412,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 27. januara 2006. godine (troškovi parničnog postupka utvrđeni presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) od 28. decembra 2006. godine kao izvršnom ispravom, kao i iznos od 8.500,24 KM (troškovi izvršenja). Okružni privredni sud je istakao da iz dokaza proizlazi da je predlagač kao stečajni povjerilac nesporno dokazao da ima dospjelo novčano potraživanje prema apelantu, na osnovu kojeg se može tražiti otvaranje stečajnog postupka, jer je to utvrđeno pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine, a koje nije u mogućnosti da naplati zbog apelantove platežne nesposobnosti. Stoga, Okružni privredni sud je zaključio da je prijedlog predlagača za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom dopušten, jer je nesporno dokazano da postoji stečajni razlog za otvaranje stečajnog postupka iz člana 6. Zakona o stečajnom postupku, a to je apelantova platežna nesposobnost koja se ogleda u njegovoj nemogućnosti da izmiri svoje dospjele novčane obaveze prema predlagaču. S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti da se nad apelantom otvori stečajni postupak, shodno odredbama člana 47. Zakona o stečajnom postupku.
9. Viši privredni sud je Rješenjem broj 57 0 St 089763 14 Pž 4 od 29. augusta 2014. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge za svoju odluku, te da te razloge u cijelosti prihvata i taj sud. Nadalje je navedeno da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi o nepostojanju pravnog interesa predlagača za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom jer je, po mišljenju Višeg privrednog suda, pravni interes predlagača utemeljen na pravosnažnoj sudskoj odluci (rješenje Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine), iz koje proizlazi njegovo potraživanje prema apelantu. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da pravosnažne sudske odluke obavezuju i važeće su za sud i sva druga lica. Viši privredni sud je također naveo da predlagač ima pravni interes za pokretanje stečajnog postupka jer je nesporno utvrđeno da ima novčano potraživanje prema apelantu, a ne spada u kategoriju razlučnog i izlučnog povjerioca, niti povjerioca stečajne mase. Pored toga, Viši privredni sud je ukazao da zakon nije postavio limit novčanog potraživanja za otvaranje stečajnog postupka, te je naveo da u konkretnom slučaju proizlazi da i iznos koji je predmet potraživanja predstavlja razlog za podnošenje prijedloga i otvaranje stečajnog postupka. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da je „za otvaranje stečajnog postupka odlučno da postoji potraživanje predlagača i da je stečajni dužnik platežno nesposoban, tj. da nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja“. Također je naveo da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze. Budući da u konkretnom slučaju nije sporno da apelant nije platežno sposoban duži vremenski period (stečajni razlog iz člana 6. Zakona o stečaju), navedeno je da predlagač kao stečajni povjerilac ima pravni interes za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud jasno i potpuno dao svoje razloge da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom shodno odredbi člana 47. Zakona o stečajnom postupku.
10. Apelant je protiv rješenja Višeg privrednog suda od 29. augusta 2014. godine izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Rješenjem broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je citirao odredbu člana 6. stav
1. Zakona o stečajnom postupku kojom je propisano da je razlog otvaranja stečajnog postupka platežna nesposobnost stečajnog dužnika. Također, naveo je da je stavom 2. istog člana propisano da je stečajni dužnik platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja, dok okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je nesporno utvrđeno da iz pravosnažne presude Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine proizlazi da su apelant i Dževad Haznadar kao apelantov vlasnik obavezani da predlagaču kao tužiocu u toj parničnoj stvari plate troškove parničnog postupka u iznosu od 44.412,00 KM, te da je u postupku izvršenja navedene presude pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 19. juna 2009. godine predlagaču dosuđeno i 8.560,27 KM na ime troškova izvršenja. Vrhovni sud je također istakao da predlagač već duži niz godina nije mogao naplatiti svoje navedeno potraživanje jer je apelantov račun blokiran. Stoga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo (član 47. u vezi s članom
6. Zakona o stečajnom postupku) kada su utvrdili da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti i razlozi za otvaranje stečajnog postupka nad apelantom. Shodno navedenom, te imajući u vidu da su nižestepeni sudovi odlučili o otvaranju stečajnog postupka nad apelantom, a da pri tome nisu uzeli u obzir potraživanja predlagača po osnovu arbitražne odluke, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi kao prethodno pitanje trebali riješiti pitanje priznanja inostrane arbitražne odluke, odnosno utvrditi da arbitraža nikada nije bila ni ugovorena između predlagača i apelanta. Također, Vrhovni sud je zaključio da revizioni navodi ne dovode u pitanje zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, te je primjenom člana 248. u vezi s članom 254. stav 4. ZPP, a sve u vezi s članom 11. stav 8. Zakona o stečajnom postupku donio odluku kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da je Rješenje Osnovnog suda broj Ip-163/04 od 19. juna 2009. godine kojim je utvrđena apelantova obaveza plaćanja troškova postupka utemeljeno na pravno nepostojećem pravnom osnovu (arbitražna odluka T-43/92 od 29. maja 1998. godine). Stoga, apelant smatra da su osporena rješenja, čiji je pravni osnov presuda Okružnog suda od 28. decembra 2006. godine, pravno ništava i ne mogu biti pravni osnov za otvaranje stečajnog postupka nad PPP „Domet“ (apelant).
b) Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u osporenom rješenju tog suda, te smatrajući da navedeni razlozi nisu dovedeni u pitanje ni apelacionim navodima, pa shodno navedenom da nisu povrijeđena prava na čiju povredu apelant ukazuje u apelaciji, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
13. Viši privredni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka, te da je donoseći svoju osporenu odluku u potpunosti postupao u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku, tako da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Pravni zastupnik predlagača je naveo da su osporena rješenja zasnovana na pravilnoj primjeni odredaba Zakona o stečajnom postupku i da nisu povrijeđena apelantova ustavna prava na koja se apelant poziva, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
16. Zakon o stečajnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 67/02, 77/02, 38/03, 96/03, 68/07 i 26/10) u relevantnom dijelu glasi:
Stečajni razlozi Član 6.
(1) Razlog otvaranja stečajnog postupka je platežna nesposobnost stečajnog dužnika. (2) Stečajni dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje dospjele i potraživane obaveze plaćanja. Okolnost da je stečajni dužnik podmirio ili da može podmiriti u cijelosti ili djelimično potraživanja nekih povjerilaca samo po sebi ne znači da je platežno sposoban.
(3) U pravilu se smatra da je stečajni dužnik platežno nesposoban ako 60 dana neprekidno ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze.
Odluka o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka Član 47. stav 4.
[...] (4) Stečajni sudija otvara stečajni postupak nad imovinom stečajnog dužnika ako je prijedlog dopušten, ako postoji stečajni razlog i ako će imovina stečajnog dužnika prema predviđanju biti dovoljna da pokrije troškove postupka. Ukoliko imovina stečajnog dužnika ne pokriva troškove postupka, a prijedlog je dopušten i osnovan, stečajni sudija može otvoriti postupak ako zainteresovano lice predujmi dovoljan novčani iznos. Predujam se uključuje u obavezu stečajne mase.
VI. Dopustivost
17. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu s članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 57 0 St 089763 14 Rev 2 od 16. decembra 2014. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 20. januara 2015. godine, a apelacija je podnesena 26. januara 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VI. Meritum
21. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da odluke donesene u stečajnom postupku, koje se tiču imovine dužnika, ulaze u okvir člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer dužnikova „određena građanska prava i obaveze u smislu člana 6. stav 1. mogu biti privremeno dovedena u pitanje“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 113/12 od 25. aprila 2013. godine, stav 33, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U konkretnom postupku otvoren je stečajni postupak nad apelantovom imovinom kao dužnikom. Dakle, radi se o apelantovim imovinskim pravima, koja su građanskopravne prirode, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
25. Ustavni sud ističe da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer su redovni sudovi time pogrešno primijenili materijalno što je, prema apelantovom mišljenju, rezultiralo donošenjem osporenih presuda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava na koju je apelant ukazao.
27. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporenim rješenjima redovni sudovi utvrdili da su ispunjeni uvjeti za otvaranje stečajnog postupka nad apelantovom imovinom u smislu člana 47. stav 4. u vezi s članom 6. Zakona o stečajnom postupku. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka detaljno naveli dokaze i razloge za svoja utvrđenja i za zaključak da u konkretnom predmetu postoje stečajni razlozi koje propisuje član 6. navedenog zakona, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ispitujući apelantove revizione navode o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, a koje je apelant ponovio u apelaciji, ocijenio da su nižestepene odluke pravilne i zakonite, te u obrazloženju svoje odluke zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant već duže vremena ne izmiruje svoje dospjele novčane obaveze (duže od 60 dana) i da je stoga utvrđena apelantova platežna nesposobnost kao stečajni razlog u smislu odredbe člana 6. Zakona o stečajnom postupku. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pojasnio da nižestepeni sudovi, suprotno apelantovim navodima, nisu uzeli u obzir potraživanja predlagača po osnovu Arbitražne odluke broj T-43/92 od 29. maja 1998. godine, jer je navedeno potraživanje i apelantova obaveza plaćanja troškova parničnog postupka u iznosu od 44.412,00 KM i troškova izvršenja u iznosu od 8.560,24 KM utvrđeno pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda broj Ip-163/04 od 19. juna 2009. godine. Također, Ustavni sud zapaža, a suprotno apelantovim navodima, da je Vrhovni sud ispitao apelantove revizione navode o tome da nije bilo razloga za otvaranje stečajnog postupka i da je dao jasna obrazloženja zašto takvi navodi u konkretnim okolnostima nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja predmetne pravne stvari, a u datom obrazloženju Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to da apelant osim ponavljanja svojih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim rješenjima i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio druge argumente o navodnom kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku na predmetnu situaciju, te da nema ničega što bi ukazivalo na postojanje proizvoljnosti redovnih sudova u primjeni pravnih propisa. U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant svoje navode o kršenju tih prava zapravo zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
VIII. Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su u obrazloženjima osporenih rješenja redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stečajnom postupku na predmetnu situaciju i dali jasne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman