Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1607/15 (A. A.)

Odluka donesena 11. 10. 2017.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1607/15

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 10. 2017.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1607/15, rješavajući apelaciju Aide Arnautović na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. oktobra 2017. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Aide Arnautović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 015748 12 U od 23. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo broj 27/02-23-963/12 od 7. maja 2012.

godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 27-04-23-14/C/07 od 30. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Aida Arnautović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Sarajeva, koju zastupa Behija Ljubović Aganović, advokat iz Sarajeva, podnijela je 6. aprila 2015. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 015748 12 U od 23. decembra 2014. godine, Rješenja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambene politike) broj 27/02-23-963/12 od 7. maja 2012. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 27-04-23-14/C/07 od 30. marta 2012. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

1. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike i Uprave za stambena pitanja zatraženo je 5. maja 2017. godine da dostave odgovore na apelaciju.

2. Kantonalni sud je 11. maja 2017. godine dostavio odgovor na apelaciju, Ministarstva stambene politike 18. maja 2017. godine, a Uprava za stambena pitanja također 11. maja 2017. godine.

III. Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Komisija za kontrolu ugovora o korištenju stana zaključenih i/ili obnovljenih nakon 1. aprila 1992. godine (u daljnjem tekstu: Komisija) broj 27-01-23-14297-41/07 od 18. decembra 2007. godine donijela je Odluku kojom se utvrđuje da je Ugovor o korištenju stana broj 03/1-GH-1- 8184/00 od 26. maja 2000. godine zaključen i/ili obnovljen između apelantice za stan u ulici Josipa Vancaša broj 17, u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni stan) i Stambenog fonda Grada Sarajeva, suprotno odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 11/99, 18/99, 27/99, 43/99; u daljnjem tekstu: Zakona o prestanku primjene) primjenom člana 16. istog Zakona.

5. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 27-04-23-14/C/07 od 30. marta 2012. godine proglašen je ništavim Ugovor o korištenju spornog stana broj 03/1-GH-1-8184/00 od 26. maja 2000. godine zaključen između apelantice i Stambenog Fonda Grada Sarajeva. Stavom II istog rješenja nalaženo je apelantici da u roku od 15 (petnaest) dana iseli iz spornog stana, te da ga preda Upravi za stambena pitanja slobodnog od lica i stvari, a sve pod prijetnjom prinudnog iseljenja.

6. Uprava za stambena pitanja je utvrdila da je apelantici dodjeljen sporni stan, na kojoj je posljednji nosilac stanarskog prava bila Mevlida Nikolić. Na osnovu presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 123066 10 P od 20. januara 2011. godine utvrđeno je da su se stekli uslovi za zaključenje ugovora o kupovini stana, između tužene Općine Centar Sarajevo, kao prodavatelja i tužitelja Zlatana Nikolića, sina Mevlide Nikolić kao kupca. Uvidom u Izvadak iz knjige položenih ugovora od 20. oktobra 2011. godine utvrđeno je da je sa udjelom 1/1 na ime Zlatan Nikolić uknjiženo pravo vlasništva na spornom stanu na osnovu presude Općinskog suda od 20. januara 2011. godine. Imajući u vidi ovakvo činjenično stanje, a u smislu tačke 11A. Uputstva o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana (u daljnjem tekstu: Uputstvo), prvostepeni organ je odlučio kao u dispozitivu ožalbenog rješenja. Osim toga, u obrazloženju je navedeno da je Komisija 18. decembra 2007. godine donijela Odluku broj 27-01-23-14297-41/07 kojom se ustanovljava da je Ugovor o korištenju spornog stana broj 03/1- GH-1-8184/00 od 26. maja 2000. godine zaključen i/ili obnovljen između apelantice i Stambenog Fonda Grada Sarajeva suprotan odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene.

7. Rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-963/12 od 7. maja 2012. godine apelanticina žalba protiv prvostepenog rješenja je odbijena.

8. U osporenom rješenju se navodi da Ministarstvo smatra da je prvostepeni organ pravilno i zakonito postupio kada je donio ožalbeno rješenje u smislu tačke 11A. stav 1. Uputstva. Naime, navedenom tačkom je propisano: „Nakon prijema odluke Komisije kojom se odlučuje da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, nadležni stambeni organ ili Federalno ministarstvo odbrane donosi rješenje kojim ranije rješenje stavlja izvan snage ili ga oglašava ništavim, i istovremeno odlučuje da li privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom“. U konkretnom slučaju, 18. decembra 2007. godine, Komisija je na osnovu tačke 10. Uputstva, a nakon izvršene kontrole ugovora o korištenju stana, donijela odluku broj 27-01-23-14297-41/07 čijom tačkom 1. je ustanovila da je ugovor o korištenju stana broj 03/1- GH-1-8184/00 od 26. maja 2000. godine zaključen i/ili obnovljen između apelantice za sporni stan u Sarajevu i Stambenog fonda Grada Sarajeva, suprotno odredbama Zakona o prestanku primjene primjenom člana 16. istog Zakona, dok je tačkom 2. utvrdila da se odluka dostavlja nadležnom stambenom organu koji će provesti postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 015748 12 U od 23. decembra 2014. godine apelanticina tužba radi poništenja Rješenja Ministarstva stambene politike broj 27/02-23-963/12 od 7. maja 2012. godine je odbijena.

10. Kako je utvrdio sud, nesporna je činjenica da je Zlatan Nikolić zainteresirano lice u ovom upravnom sporu (sin umrlog nosioca stanarskog prava Mevlide Nikolić) na osnovu presude Općinskog suda izvršio kupovinu predmetnog stana, te je na istom uknjižen kao vlasnik u knjizi položenih ugovora sa dijelom 1/1. Tačkom 7. Uputstva je regulisano da će Komisija izvršiti kontrolu svih ugovora o korištenju stana zakijučenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od strane organa nadležnih za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene kojim je regulisan postupak obnove ugovora uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni; svih ugovora o korištenju stana zaključenih nakon 7. februara 1998. godine suprotno odredbama člana 16. Zakona o prestanku primjene, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupijeni.

11. Po mišljenju Kantonalnog suda, s obzirom na odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene kojim je regulisano da ugovor o korištenju stana koji su u skladu sa propisima iz člana 1. stava 1. ovog Zakona proglašeni napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni i nakon 7. februara 1998. godine su ništavi, to je zakonito prvostepeno rješenje Uprave za stambena pitanja broj 27-04-23-14-C/Q7 od 30. marta 2012. godine kojim je proglašen ništavim ugovor o korištenju predmetnog stana zaključenog između apelantice i Gradskog sekretarijata za stambene poslove Grada Sarajeva, kao i osporeno rješenje kojim je odbijena apelanticina žalba. Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni organ u prvostepenom postupku pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o korištenju stana broj 03-GH-l-8184/00 od 26. maja 2000. godine, zaključen nakon 7. februara 1998. godine suprotan odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije.

13. Kantonalni sud se pri donošenju presude poziva na odredbu člana 16. Zakona o prestanku primjene, kojim je regulisano da su ništavi ugovori o korištenju stana i odluke koji su u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog Zakona proglašen napuštenim, a zaključeni su ili doneseni nakon 7. februara 1998. godine. Uprava za stambena pitanja je 28. septembra 2009. godine Rješenjem broj 23-04/1-23-8-09 proglasila ništavim opisano rješenje, te utvrdila da se predmetni stan na kojem je nosilac stanaraskog prava Mevlida Nikolić ne smatra napuštenim. Kako navodi apelantica, da je sud ispravno primijenio član 16. Zakona o prestanku primjene svakako bi konstatovao da se ne može primijeniti na spornu situaciju obzirom da stan koji je predmet rješavanja u upravnom postupku nije proglašen napuštenim.

14. Apelantica smatra da je način na koji je sud na nesporno utvrđeno činjenično stanje primjenio član 16. Zakona o prestanku primjene nepravilan i arbitraran s obzirom da je na ovaj način primjenjen samo u slučaju rješavanja spornog predmeta iako je nesporno da stan koji je koristila apelantica kao svoj dom nema status napuštenog stana. Navodi da su Zakon o prestanku primjene i Uputstvo doneseni na osnovu tog Zakona pogrešno primijenjeni u konkretnom pravnom odnosu na štetu apelantice. Apelantica smatra da prvostepeni stambeni organ nije imao nadležnost niti osnov utvrditi ništavost ugovora zaključenog za korištenje stana koji nije trajno napušten, posebno je indikativno da u tom postupku u kome je proglašen ništavim ugovor uopšte nije učestvovala jedna od strana koja je zaključila taj ugovor - Stambeni fond Grada Sarajeva, pa je takvim utvrđenjem doneseno rješenje suprotno i odredbama Zakona o upravnom postupku.

b) Odgovor na apelaciju

15. Uprava za stambena pitanja navodi da je apelantica predmetni stan predala Upravi za stambena pitanja 10. septembra 2012. godine i nakon toga nije postupila shodno članu 94. stav 1. Zakona o upravnom postupku i obavijestila ovaj organ o novoj adresi stanovanja niti je dostavila novu punomoć za zastupanje u ovom predmera nakon što joj je otkazana punomoć od strane Murise Makarević, advokata iz Sarajeva. Imajući u vidu navedeno, Uprava za stambena pitanja je shodno stavu 2. navedenog člana doneseno rješenje broj 23-04/1-23-8/09 od 30. januara 2017. godine stavila na oglasnu tablu 24. februara 2017. godine sa koje je skinuto 28. marta 2017. godine, kada je i stavljena klauzula pravosnažnosti na navedeno rješenje.

16. Ministarstvo za stambena pitanja navodi da nisu ispunjeni uslovi za dopustivost apelacije, pa predlaže da se apelacija odbaci kao nedopustiva.

17. U odgovoru na navode iz apelacije, Kantonalni sud navodi da pobijanom presudom, kod koje ostaje u cijelosti, nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“, broj 9/05), relevantne odredbe glase:

Član 4.

Pod pojmom organ, u smislu ovog Zakona, podrazumijevaju se organi uprave i upravne ustanove Federacije i kantona, gradonačelnik i općinski načelnik i gradske i općinske službe za upravu, kao i institucije koje imaju javna ovlaštenja kad u vršenju javnih ovlaštenja rješavaju u upravnim stvarima (u daljnjem tekstu: nadležni organ).

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv upravnog akta.

Upravni akt, u smislu ovog Zakona, jeste akt kojim nadležni organ iz člana 4. ovog Zakona rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljnjem tekstu: upravni akt).

Član 16.

Tužena strana u upravnom sporu je organ čiji se upravni akt osporava.

19. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“, br. 11/98, 38/98, 11/99, 18/99, 27/99, 43/99), relevantne odredbe glase: Člana 16.

Ugovor o korištenju stana koji je u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona proglašavan napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine ništavi su.

Odredbe iz stava 1. ovog člana odnose se i na ugovore o korištenju stana zaključene prije 7. februara 1998. godine, a po njima nije izvršeno useljenje u stan.

Osoba koja na osnovu ugovora odnosno akta iz stava 1. ovog člana koristi stan smatraće se bespravnim korisnikom stana.

20. U Uputstvu o postupku kontrole zaključenih i/ili obnovljenih ugovora o korištenju stana („Službene novine Federacije BiH“, broj 19/02).

V - POSTUPANJE U POSTUPKU KONTROLE

Tačka 7.

Komisije će izvršiti kontrolu:

•svih ugovora o korištenju stana zaključenih u periodu od 1. aprila 1992. do 7. februara 1998. godine i/ili obnovljenih od strane organa nadležnog za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ("Službene novine Federacije BiH", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99 i 43/99, u daljem tekstu: Zakon) kojima je regulisan postupak obnove ugovora, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni;

•svih ugovora o korištenju stana zaključenih nakon 7. 2. 1998. godine suprotno odredbama člana 16. Zakona, uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni.

Tačka 10.

Ukoliko u toku kontrole ugovora o korištenju, koja se provodi u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku, Komisija ustanovi da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, postupit će na sljedeći način:

•Komisija donosi odluku kojom ustanovljava da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen u suprotnosti sa odredbama Zakona koje su bile na snazi u vrijeme kada je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen;

•Komisija dostavlja odluku nadležnom stambenom organu ili Federalnom ministarstvu odbrane, koji provodi postupak u skladu sa odredbama Zakona o upravnom postupku. Tačka 11.

A) Postupanje za stanove koji nisu otkupljeni Nakon prijema odluke Komisije kojom se odlučuje da je ugovor o korištenju stana zaključen i/ili obnovljen suprotno odredbama Zakona, nadležni stambeni organ ili Federalno ministarstvo odbrane donosi rješenje kojim ranije rješenje stavlja izvan snage ili ga oglašava ništavim, i istovremeno odlučuje da li privremeni korisnik ima pravo na alternativni smještaj u skladu sa Zakonom.

VI. Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 015748 12 U od 23. decembra 2014. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantici 6. marta 2014. godine, a apelacija je podnesena 6. aprila 2015. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

[…]

28. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na kontrolu zaključenih i/ili obnovljenih Ugovora o korištenju stana koje je apelantica zaključila sa Stambenim Fondom Grada Sarajeva, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava apelantice. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. Apelantica smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, naglašava da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud utvrdio da je prvostepeni organ u prvostepenom postupku pravilno utvrdio da je predmetni ugovor o korištenju stana broj 03-GH-l-8184/00 od 26. maja 2000. godine, zaključen nakon 7. februara 1998. godine, suprotan odredbi člana 16. Zakona o prestanku primjene. Na osnovu navedenog, po mišljenju Kantonalnog suda rješenje tuženog, kao i prvostepeno rješenje su pravilni i na zakonu zasnovani, pa iz razloga navedenih u obrazloženju ove presude, navode iz tužbe odbio kao neosnovane. Ustavni sud primjećuje da su se upravi organi i Kantonalni sud pozvali na član 16. Zakona o prestanku primjene kojim je propisano da su ništavi da ugovori o korištenju stana koji su, u skladu sa propisima iz člana 1. stav 1. ovog zakona, proglašavani napuštenim, kao i drugi akti o dodjeli stana na korištenje, a koji su zaključeni odnosno doneseni nakon 7. februara 1998. godine. Također, Ustavni sud zapaža da su se nadležni organi pozvali i na tačku 7. Uputstva kojom je regulisano da će Komisija izvršiti kontrolu svih ugovora o korištenju stana zaključenih u periodu od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine i/ili koje su obnovili organi nadležni za stambene poslove u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene kojim je regulisan postupak obnove ugovora uključujući i ugovore o korištenju za stanove koji su u postupku otkupa ili već otkupljeni.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženju upravnih organa koji su vodili postupak i Kantonalnog suda koji je osporena akta cijenio suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i u primjeni materijalnog prava, niti drugih propusta na koje se ukazuje apelacijom. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne može naći elemente koji bi ukazivali na nepravilnost ili arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelanticinu štetu. Prema mišljenju Ustavnog suda, upravni organi i redovni sud su u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje svojih zaključaka zbog čega je apelanticin zahtjev odbijen. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporene odluke i propise na kojima su zasnovane, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Ostali navodi

33. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Međutim, apelantica se na navedeno pravo pozvala samo paušalno jer nije konkretizirala u čemu vidi povredu tog prava. Čini se da apelantica povredu navedenog prava vidi iz istih razloga na koje se pozvala i u vezi prava na pravično suđenje. Međutim kako je Ustavni sud u prethodnom dijelu obrazloženja ispitao navode u vezi kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, to smatra da navode o povredi prava na dom iz člana II/3.f) i člana 8. Evropske konvencije, koji su identični navodima koji se odnose na pravično suđenje, ne treba posebno ispitivati.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud utvrdio da ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava, s obzirom da su upravni organi i Kantonalni sud utvrdili da ugovor o korištenju stana zaključen između apelantice i Stambenog fonda Grada Sarajevo ne ispunjava sve uslove iz člana 16. Zakona o prestanku primjene, pri čemu su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1607/15 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio